eko će i primijetiti da je u Sarajevu za vrijeme rata priređeno jako puno izložbi. Možda čak i više nego što se to običavalo raditi za nekih mirnodopskih likovnih sezona. Ipak, ako je zbirna brojka fascinantna, naglašavajući kada, gdje i koliko, ona ipak ne prenosi i kako - s kojim su, dakle, kvalitetom te izložbe izlazile pred osiromašenu sarajevsku likovnu publiku. Bilo je tu svega, od amaterizma tipa "iako je doktor ili inžinjer, slikarstvo mu je hobi još od studentskih dana", preko naglo nacionalno osviještenih mazala, pa do zaista vrhunskih izložbi. U grupu ovih posljednjih svakako spada i prošlogodišnja, nažalost posljednja izložba Ibrahima Ljubovića, u galeriji Mak. Prošla je nekako smireno i tiho, sukladno kamernom prostoru ove u ratu otvorene galerije, ali, već sa zavidnom reputacijom, bez bučnih hvalospjeva i buljuka uglednih zvanica koje dođu da ih televizijska kamera snimi ispred izloženih uradaka. S druge strane, bila je to jedna od onih ipak prilično rijetkih izložbi zaista ratnog backgrounda, u smislu da su izloženi radovi nastali u ratu. Ostavši bez svoga doma i ateljea na Grbavici, prebjegavši na "našu stranu rijeke", Ljubović nije ni mogao poći za primjerom nekih kolega što na "ratnim" izložbama promoviraju prijeratne radove. Štaviše, po nekim svjedočenjima, veliki se broj Ljubovićevih radova popljačkanih sa Grbavice našao još prve godine rata po beogradskim galerijama, pa čak i pijacama. Liberalnoj srpskoj inteligenciji koja se poslije hvalila kako, eto, oni kupnjom Ljubovićevih slika pokazuju solidarnost sa Sarajevom, izgleda nije smetalo to što su te iste slike opljačkane.

Igra svjetlošću Rođen 1938. u Sarajevu, nakon završetka Škole za primijenjenu umjetnost, Ibrahim Ljubović je postao jednom od okosnica vrlo samosvjesne generacije sarajevskih i bosanskohercegovačkih likovnih umjetnika iz šezdesetih, one skupine koja je, iako kroz međusobne stilske i tehničke različitosti, bitno inaugurirala prepoznatljivost Bosne kao njihovog jasnog umjetničkog izvorišta. Bilo je to bitno jednako radi osobenog kvaliteta iskazanog tih godina po sarajevskim galerijama, ali i kao kontrapunkt centrima poput Beograda i Zagreba što su prijetili možda ne bukvalno fizičkom homogenizacijom, ali svakako duhovnom.

Ljubovićevom opusu ne može se pripisati eksperiment unutar istraživanja apstraktnijih formulacija likovnog prostora, čemu su bili skloni slikarski stilovi u tom periodu. U slučaju Ljubovićevog slikarstva, najdojmljivijom ostaje nadrealistička sprega između minucioznosti zanatske izvedbe i poetične nadgradnje kroz igru izbora motiva i njihove kompozicije. Uzimajući svjetlost kao osnovni katalizator boje, Ljubović se upustio u opasnu igru iluzionističkog slikanja svjetlošću. Kažem opasnu, jer pri takvom postupku varljiva je granica između neukosti ili kičeraja s jedne strane i vrhunske likovne emanacije s druge, no granica koju je Ljubović uvijek znao sa lakoćom preći u korist ovog drugog.

Nadrealizam Ljubovića nije bio agresivan, već bez prizivanja dolazeće apokalipse i lišen mučne opterećenosti dubokim tumačenjima simbolike. Zapravo, ostajao je uglavnom ličan - ličan u smislu samog autora kao glavnog ključa za dešifriranje, ali ličan i u traženju bilo kojeg drugog ili novog značenja što ih posmatrač može iznaći. Također, ostalo je u toj smirenosti mnogo i od Bosne same, od njenog unutarnjeg bića koje jednostavno ne dozvoljava srklet i agresivnost. Nažalost, agresivnost donesena sa strane doprinijela je da prerano ode i Ibrahim Ljubović.

Arhiva Dani
251