rije nekoliko mjeseci glasilo Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Preporod je, pišući o ratnom repertoaru sarajevskih pozorišta, napalo činjenicu da obnovljeni komad U agoniji Miroslava Krleže režira jedan Srbin, dodajući uz to da "muslimanski narod nikad nije volio ni razumio Krležu". Obraz sarajevske ne samo kulturne javnosti tada je spasio Alija Isaković svojim tekstom u Oslobođenju.

Prije dvadesetak dana zapljusnuo nas je intervju sa slikarom Mersadom Berberom, objavljen u jednom ovdašnjem nedjeljniku. Veliki slikar, čija su djela, uz "golfa" i vikendicu u Neumu, predstavljala statusni simbol guzonja od izvršnih sekretara Saveza komunista pa naviše, na početku rata je otišao iz Sarajeva u Zagreb. U Sarajevo se vratio, ali samo pomenutim intervjuom, u kome pljuje po sarajevskoj multikulturalnosti, propisujući recepte bošnjačke renesanse. A na putu samooplemenjivanja najveća prepreka su, kako kaže slikar, "bastardi multikulturalnosti i suživota, poput sarajevskog Oslobođenja".

I tako, manje-više, čitav intervju do rata "jednog od najvećih jugoslavenskih slikara" protiče u naglašavanju njegovog bošnjaštva i propisivanju recepta Sarajlijama za bolju budućnost, uz količinu "neophodnog" nacionalizma (a, bogami, i rasizma), uvećanu za činjenicu da je gospodin Berber jednostavno, ipak, samo zdušio iz ovog grada. Kolegu, mog prijatelja koji je radio pomenuti intervju, pitao sam da li zna, a propos Berberovih izliva bošnjaštva, šta je pomenuti radio tokom ove dvije godine u Zagrebu. Kaže mi da zna i, smješkajući se, dodaje da njemu to nije bitno. E pa, za razliku od mog prijatelja i njegovih čitalaca, meni i mojim čitaocima jeste.

Naime, tokom rata između Hrvata i Bošnjaka (tačnije: uglavnom napada Hrvata na Bošnjake), u Zagrebu se sistematski (tačnije: sistemski) redovno javnim saopćenjima oglašavala grupa intelektualaca, koja je u vrijeme najvećih hrvatskih zločina nad Bošnjacima pisala otvorena pisma uglavnom predsjedniku Izetbegoviću, kojim ga poziva na "gušenje ekstremista u muslimanskim redovima", "povezanost, srodnost i interese naroda", "hrvatsko utočište našim izbjeglicama", i tra, la, la, la... U zavisnosti od trenutne situacije na ratištima i produktivnosti stroja za ubijanje Bošnjaka, mijenjala se i oštrina prijekora upućenih Izetbegoviću, ali su postojale dvije konstante: jedna je da su oni počinjali sa "Mi, Hrvati islamske vjere..." i druga je da je u grupi od nekoliko potpisnika, uglednih intelektualaca, uvijek bio i Mersad Berber.

Smatrajući da ovdje niko ne zna za ono što se, u najmanje, ne slaže sa njegovim izlivima bošnjaštva, Berber nam pomenutim intervjuom nudi i informacije o svom radu u proteklom ratnom periodu, posebno naglašavajući svoj angažman u najvećem projektu u istoriji hrvatskog kazališta. Moj prijatelj, koji nije maliciozan kao ja, nije mu postavio pitanje: "Sa čime se vremenski poklapa vaš rad na sceni Hrvatskog narodnog kazališta, gospodine Berber? Mislim, da li sa paljenjem džamije u Počitelju, rušenjem Starog mosta, otvaranjem Dretelja...?" No, Berberov intervju ima i vedriju stranu. Sjećate li se Nikoletine Bursaća, kad mu je rečeno da "od danas nema Boga". E, tako i Berber u intervjuu priča o njegovim zajedničkim fotografijama sa Franjom Tuđmanom. Čuo Berber za (kon)federativni ugovor i Vašingtonski sporazum, pa konta da nama Franjo...

Arhiva Dani
251