lako sam obećao glavnom uredniku Dana napisati tekst u povodu smrti Branka Mikulića. Teško je, naime, pisati o drugu, prijatelju, političkom istomišljeniku koji je više od dvadeset godina bitno uticao i na rast i na posrtanja Bosne i Hercegovine, na njenu poziciju u ondašnjoj federaciji i, istovremeno, ostati na kritičkoj razini Dana kao skoro jedine naše novine koja još uvijek nije iznevjerila žurnalističko poslanje, koja se uspješno otima zagrljaju političkog oportuniteta svakodnevnice. Zato ću, vjerujući u neminovnost povijesnog pravorijeka - samo uz jednu napomenu - ostati kod nekih prisjećanja i jedne impresije.

Napomena glasi: nikada se nisam bojao onih što kažu: poslije mene potop! Takvi, po pravilu, ništa i nikoga i nisu mogli "potopiti". Bojao sam se, danas posebice, onih što vele: sve prije mene bio je potop! Nadam se da oni, ipak, neće pisati noviju istoriju Bosne i Hercegovine.

Prisjećanje 1. Pod konac 1970. godine, u jeku priprema za popis stanovništva u Jugoslaviji, grupa bivših ali neuništivih i uvijek aktuelnih be-ha političara, među njima i dvojica Muslimana, požalila se Titu na stajalište koje treba i de iure verificirati muslimanski nacionalni status. Kao, Mikulić i Bijedić su to isforsirali, a muslimani su, zna se, Srbi, Crnogorci, ima ih i Hrvata, Jugoslovena. Mikulić je pozvan kod Tita, kamo se za svaki razgovor valjalo seriozno pripraviti.

U teškim je trenucima pravio državu Bosnu i Hercegovinu, borio se za njenu ravnopravnost u bivšoj federaciji, za materijalni razvitak, za nacionalni identitet Muslimana, ravnopravnost naroda, organizirao Olimpijadu, odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo, svojim je prisustvom ulijevao povjerenje, vedrinom optimizam; znao sve o teškoj bolesti, i da će umrijeti i htio da to bude ovdje, među svojima.

Tokom razgovora Mikuliću je jedan od argumenata-ilustracija bila i istina da je i sam Tito u vlastoručno pisanim tekstovima za vrijeme rata imenicu Musliman pisao velikim slovom "M". Kad se došlo do toga, Tito ga je prekinuo riječima: "Čujte, Branko, nisam vas pozvao da mi objašnjavate nešto što odavno znam, već da vam kažem da su mi to M uvijek križali intelektualci, mahom Bosanci (spomenuta imena su mi poznata, n.a.), da o tome vodite računa, jer bez takvog M nema države Bosne i Hercegovine." Koncem osamdesetih godina, dok su Kosovom i Crnom Gorom odjekivali mitinzi, po Bosni i Hercegovini nicale afere poput pečurki a puk uživao u propagandnoj mašineriji "antibirokratske revolucije" i likovao nad sudbinom "moćnika", Mikulić je kratko komentirao: "Ne, ne radi se o nama kao pojedincima. Opet su našli 'naše' da precrtavaju veliko M. Daj Bože da uskoro ne počnu i pucati u njega."

Prisjećanje 2. Proljeće 1979. godine. Grupa sarajevskih intelektualaca uz lozu ćaska o devetnaestom stoljeću u BiH. Agrarna reforma u Turskoj carevini, "agrarni ustanci" u Bosni, u Hercegovini; Mileta Despotović, ruski poručnik i srbijanski major, vodi ustanak oko Grahova, Glamoča, pa Petar Mrkonjić, hercegovačke vođe iz Crne Gore, te "mozak" Hadži Lojinog otpora Petranović iz Like... Mikulić tiho, nestručnjački: "Čudni su agrarni ustanci u jeku agrarnih reformi. Još je čudnije što su svi ti 'voždi' došli sa strane. Da sam historičar, tražio bih tu i elemente otimačine bosanske zemlje i bosanskog svijeta..."

Prosinac 1990. godine. Hotel Evropa - skoro isto društvo. Mikulić, zagledan u novinsku fotografiju trojice be-ha nacionalnih lidera čije su stranke netom pobijedile na izborima: "Profesori, evo nam ponovo poslaše vožda. Samo da se iz ovoga ne ispili i novi 'agrarni ustanak'."

Impresija Umro je Branko Mikulić dostojanstveno. Tu dostojanstvenost usadio je i u svoju familiju. Supruga, kćer, unuka - s pogledom u hladnoću otvorenog neba - hrabro, uspravno, izdržavaju posljednje trenutke oproštaja. Govornici su rekli, za ove prilike, mnogo. I da je u teškim trenucima pravio državu Bosnu i Hercegovinu, borio se za njenu ravnopravnost u bivšoj Federaciji, za materijalni razvitak, za nacionalni identitet Muslimana, ravnopravnost naroda, organizirao Olimpijadu, da je odbio sve pozive da napusti ratno Sarajevo, da je svojim prisustvom ulijevao povjerenje, vedrinom optimizam; da je znao sve o teškoj bolesti, i da će umrijeti i htio da to bude ovdje, među svojima... Sve sam to i sâm znao. Znao sam da nijedan čovjek u BiH na vijest o njegovoj smrti ne može - ovako ili onako - ostati ravnodušan. Sve sam to očekivao i znao. Impresioniralo me nešto drugo.

U vrijeme/nevrijeme dok ginu hrabri i ubijaju nedužne, kad dvije godine drugujemo sa smrću, kad su mnogi od nas - tvrdi i otvrdli od nesreće i prkosa - skoro svakodnevno nad grobovima i mezarima, četrnaestog travnja, dok sahranjujemo Branka, grobljansku hladnoću zatravi i otopli oko dvije i pol hiljade dragih lica što sam ih susretao u Titovoj, na Baščaršiji, u Novom Sarajevu, u kavanama, na stadionima, taksi stanicama... njihovi pogledi, a mnogi su i muški zasuzili, impresionirali su me iskrenom predanošću trenucima oproštaja. Kazivali su ti pogledi o prošlom, minulom, iskazivali nadu u buduće i osvjedočenje da ispraćamo čovjeka što je znao to dvoje sretno usklađivati. Nitko nije tražio da mu halalimo. Nekoliko njih, kad su već došli, morali su to za sebe zamoliti. Volio bih da jesu.

Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo. Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo pjesme o vječnoj tišini, i nadgrobna ploča: Branko Mikulić 1928-1994.

Arhiva Dani
251