Gradska je deponija njihovo igralište

lija Abazi je predsjednik Udruženja Roma za Bosnu i Hercegovinu i predsjednik humanitarne organizacije "Braća Romi", koja djeluje u Sarajevu. Ima dvije žene, koje se slažu kao sestre, i pet sinova.

Hasan Ibrahimi je sekretar "Braće Roma". Kad se predstavlja, klimne glavom i kaže: "Sekretar". Njegova žena i četvero djece su u izbjeglištvu u inostranstvu i svi petero idu u školu. Hasan priča: "Kad god se čujemo, žena plače na telefonu. Kaže, tjeraju je da uči. Pa je ja zafrkavam, pitam treba li joj doći na roditeljski."

Ibrahim Osmanović, zvani Buba, predsjednik je Upravnog odbora. Njegova porodica je u Sarajevu. Djeca idu u školu, ali nerado, jer im ostala djeca govore da su firgoši. "Mi smo najslavniji narod na svijetu", kaže Buba. "Imamo dušu nenormalnu."

Na romskom jeziku riječ rom znači čovjek. Dakle, Romi znači ljudi. U Sarajevu sada živi oko hiljadu i po Roma, od toga 700 djece. Prije rata imali su svoja četiri naselja - u Švrakinom Selu, Buća Potoku, na Kobiljoj Glavi i na Gorici. Sad je sve "otišlo u helać" i sarajevski Romi žive u podrumima i skloništima, neki u kontejnerima.

Svi njihovi problemi "Braća Romi" su se do sada obraćali za pomoć mnogim pojedincima, kao i Merhametu, Caritasu, Igasi, Crvenom krstu, UNHCR-u i Komunalnom preduzeću "Rad". "Iznijeli smo stambene probleme našeg romskog naroda", govori Sekretar. "Većina naših Roma su rođene Sarajlije. Znači, rođene Sarajlije a nije im riješeno stambeno pitanje. Eto, da kažem, mnoge izbjeglice, mislim, nemamo mi ništa protiv izbjeglica, imaju riješeno stambeno pitanje. Veoma smo ugroženi. I prije rata smo bili ugroženi, mi Romi."

Za Bubu je "najcrnije" što Romi ne mogu da školuju svoju djecu: "Naša je tradicija takva da smo neškolovani, nepismeni, zaostali, ali bi htjeli da organizujemo našu djecu da idu u školu. Ali ne možemo, jer spriječeni smo. Mi smo većinom i prije rata živjeli od socijalne pomoći, mada su neki bili zapošljeni u Komunalnom. Sad za jedan pregled moraš deset marki dat. Kako? Na osnovu čega? Mi nemamo sto država, imamo samo jednu, a to je naša draga i lijepa Bosna i Hercegovina. Mi se borimo za nju. Ne bi nas trebali ovako zapostavljati."

Mnogi sarajevski Romi su tokom rata izbjegli u inostranstvo. Tamo žive od socijalne pomoći, kao i ostale izbjeglice. Ali ima i onih koji u Italiji i Njemačkoj rade već dugo vremena i mogu i žele mnogo pomoći. Veliki problem su im dokumenti. Alija priča: "Sad sam bio krenio za Njemačku, ali su mi u Austriji dali štembilj da se vratim. Onda sam probo u Italiju ali su mi tamo dali drugi štembilj. I kako ću ja da idem? Došao neki dan naš Bajro, znaš, Bajro Beganović, dovuko kamion hrane koji je osto u Splitu." "Ma, nije", ispravlja Sekretar predsjednika, "vozač ga je dovuko do Splita i ostavio, a ovaj Bajro je stariji čovjek, on nema vozačke."

Prošle godine Alija je na poziv Ramesa Demirelija, predsjednika Svjetske organizacije Roma, boravio na Svjetskom kongresu Roma u Sevilji. Taj kongres se održava svake godine, i gospodin Demireli je obećao da će domaćin za 1995. biti Sarajevo. "Naša jedina pomoć je da dobijemo papire da izađemo vani. Onda ćemo pokazati ko smo i šta smo. Onda naša djeca neće bit zaostavljena", govori Buba. Alija nastavlja: "Treba Vlada da nam sredi papire, da nas spremi na put, da odemo kao organizacija." "Braća Romi" su i politička organizacija, objašnjavaju nam. "Vanstranačka", naglašavaju njeni čelnici. "To je kao Udruženje invalida, Sandžaklija ili Bosanaca", kaže Sekretar.

Prije rata, Alija je imao kafanu i privatno preduzeće. "Ja sam najbolje živio u to Sarajevo, samo mi žao moji Romi", kaže. Buba i Sekretar hvale svog predsjednika: "Naš predsednik Alija (Abazi, op.a.) je nama i otac i majka. Fala dragom Allahu džellešanuhu da ima ovakvih ljudi kao što je on." Alijine tri kuće nalaze se u samom vrhu Buća Potoka. Ispod njih je njegova kafana koja već tri godine ne radi. Alijine žene i sinovi su u Njemačkoj. Kod kuće su njegove dvije snahe, Suvada i Sunavera. "Bilo nas je pet snaha, jedna poginula i ostale četiri", priča Suvada. Druge dvije "mlade" su u Njemačkoj, sa svojim muževima. "Da smo znali da će rat, svak bi svoju ženu uzo i gotovo. A ovako, mi ostali i šipak!"

Brak na romski način Soba u kojoj sjedimo toliko je velika da i pored tri garniture namještaja koje se u njoj nalaze ima mjesta za bar još jednu. Na zidovima su gobleni, a u uglovima dvije velike slike Elvisa Presleya, živih boja, u prirodnoj veličini. Na sredini sobe je ogromna limena peć, koju su kupili od izbjeglica. Alijina soba je lijepo namještena i veoma uredna. U staklenoj vitrini iznad njegovog kreveta stoji lutka slična Barbiki, samo nešto veća, obučena u široku ružičastu čipkanu haljinu. I sve ostale prostorije su prostrane i besprijekorno čiste.

Sunavera ima devetnaest godina. Za Alijinog najmlađeg sina udala se prije četiri godine. Njemu je tada bilo četrnaest. Godinu dana su bili u braku prije nego što je počeo rat, koji ih je razdvojio. "Pravo da ti kažem, ja nisam šćela da se udam. Otac me prodo, to je kod nas običaj takav, kao krava što se prodaje. I dobio pare, šta misliš! A sad plače za mnom. Kažem, nemoj sad da plačeš, pojo si pare i šta si vidio od njih? Ništa od njih hajra", govori Sunavera. Tog jutra kad smo ih posjetili, dobila je slike od muža. Na slikama dvije kućice sa drvenim prozorima, vrt sa nekoliko lijeha luka i drvena ograda. Naslonjen na ogradu, u odijelu i kravati, Sunaverin muž. Ona gleda slike i kaže da susret s njim ne može ni zamisliti: "Nekako nisam baš navikla, i nekako me kao stid. Ma, znaš, kad furaš s momkom, kako je nezgodno kad ga vidiš. Ja i sama ponekad spavam, dosad sam spavala s ovim djecama, ali puno me diraju, znaš." Sunavera nema djece. Igra se sa Suvadinom, a njih ima petero. Najstarijoj, Mirsadi, je deset, a onda idu Đemal, Đulijeta, Adisa i Sabaheta. Djevojčice su sa njom, a Đemal kod oca u Njemačkoj.

Pitamo Suvadu šta joj muž poručuje. "Kaže mi on: Suvada, tebi je tamo stvarno dobro. Neka što si u ratu, ali tebi je stvarno dobro, a kako je meni?" Suvada je ljubomorna. "Ja da ga vidim kako spava sa drugim, ma ja bi ga ubila s nožom", kaže. "Ja ne bi", uključuje se Sunavera. "Ja bi ga ostavila odma. Uzo si ovu ženu, dobro. Ja neću da budem sluga od tvoje žene. I allahimanet, spavaj ti sad s njom, nema više sa mnom!"

Saznajemo da i Sunaverin otac ima dvije žene. Pitamo je li to običaj kod Roma. Suvada se smije pa kaže: "Običaj je to i kod vas, samo što vi ne znate."

Njena djeca su uredna i umiljata. Na rastanku nam pjevaju: A, moj Aljo, crne oči, što ti lutaš svake noći ...

"Novinarka, imamo poklone za tebe", rekle su Suvada i Sunavera i iznijele prugasti crno-bijeli džemper sa resama i ljetne cipele, crne sa raznobojnim tufnama. Suvada se izvinjava što je džemper učadio od plina i što su sa cipela nekad davno otpale mašne, a Sunavera kaže: "Haj, bogati, šta će ti mašne. A kakvu smo samo plavu bundu imale, ali smo je dale izbjeglicama."

Alija Abazi, predsjednik, i otac i majka romska

Spas u Korpi Alijinim opel-rekordom idemo dalje uzbrdo. Nakon desetak minuta prelazimo rampu koja označava ulazak u zonu ratnih dejstava. Dva vojna policajca spuštaju lanac da prođemo. Nekoliko stotina metara dalje izlazimo iz auta. Pada snijeg, grad ispod nas ne vidi se od guste magle.

Svud okolo su samo brda. Tu je gradska deponija. Svakog dana smetljari dovezu smeće sa gradskih ulica i tu ga ostave. Na snijegu se crne velike gomile smeća i dva ognjišta na kojima gore komadi katrana. Tu se griju Romi i psi.

Dževahira Bajrami izgleda kao starica. Lice joj je crno i potpuno izborano. Ima 38 godina. U ruci drži komad hljeba, potpuno crnog od prljavštine i potpuno mokrog.

- Šta radiš ovdje? - pitamo je.

- Berem hljeb.

Dževahira ima desetero djece. Četverogodišnja Fatima drži se za njene dimije. Fatima kaže da nije gladna. Fekuš ima šest godina. Nema cipele, hoda u crnim vunenim čarapama.

- Ideš li u školu?

- Idem.

- Koji si razred?

- Prvi tri.

- Rugaju li ti se djeca što nemaš cipele?

Fekuš šuti. Okreće glavu od našeg fotoreportera, neće da se slika.

Svakog dana oko osam sati Romi se iskupe na deponiji i čekaju Korpu.

Korpa stiže oko podne, na kamionu Komunalnog preduzeća. Komunalci je isprazne i odu, a Romi tada počinju da beru. Nekad uberu samo hljeb, nekad konzervu. Hanka Bajrami došla je sa svoje sedmero djece i psom Mikijem. Miki se ne odvaja od Hanke. Zajedno čekaju Korpu i zajedno će da traže. Ono što nađu, operu snijegom i jedu.

Jasmina ima četrnaest godina. "Svaki dan ovde na smeće dođemo. Ako ima nešto, fala Bogu; ako nema, opet fala Bogu", kaže.

- Tražiš li ti po smeću?

- Pa tražim.

- Nađeš li?

- Nađem.

- Jesi li gladna?

- Jesam, bogami, pravo da ti kažem, ali šta ja mogu.

Jeli su leševe Pričaju kako su jednog od najstrašnijih sarajevskih ratnih dana u Korpi našli meso. Odnijeli su ga kućama i jeli. Sutradan su saznali da su to bili komadi leševa. I Dževahira i Hanka jele su ljudsko meso.

"Razbolili smo se svi, zna doktor. Temperatura, groznica, počele djece da povraćaju, boli glava djece. Nosimo kod ljekara, ljekovi nema. Šta ste to jeli? - pitaju nas. Mi ne smijemo da kažemo, kažemo - konzerve neke, ali oni su saznali, doktori su saznali", govori Dževahira.

Hanka kaže: "Došla ona korpa i mi tražimo, ko vazda, i nađemo sve ono meso. Nosili smo kući i jeli smo, nismo znali šta je. Kad smo saznali, kuku, pobesnili smo se, svi smo plakali, pobudalili smo se."

"Nemamo ni mi volje da dolazimo ovde, ali radi djeca, treba djeca da se rani, desetera djeca, draga, i hoće da jedu", pravda se Dževahira.

Njen sin Šaib (11) veli: "Umrećemo mi ovde, vidiš. Nemamo šta da jedemo."

Žene i djeca govore uglas, vrište. Kažu da u kontejneru, na samom smeću, živi dijete. Kad smo prišli kontejneru, nešto je brzo, kao zvjerka, iskočilo iz njega i otkotrljalo se niz padinu. To je Žuća. On je, kažu, glavni za smeće.

Romi nas ispraćaju vrištanjem i uzvicima. "Pošaljite Korpu!", deru se. Samo jedan dječak, od najviše pet godina, sve vrijeme šuti. Nogu u gumenoj cipeli stavio je na užareni katran i zamišljeno posmatra kako se guma polako topi i slijeva preko katrana.

U blizini deponije nalaze se srušene romske barake. Krećemo do njih.

Alija, Buba i Sekretar živo objašnjavaju da su Romi borci u Armiji BiH. Pričaju o svojoj "Garavoj brigadi". "Gospodin Jovan Divljak nas je nazvao 'čokoladni vod'", ponosan je Buba. Zatim govori o Balu Roma koji se održava svake godine, pa će tako biti i ove: "Po našoj tradiciji, to treba da bude između 13. i 14. januara, ali pošto je tada srpska Nova godina, mi malo bježimo od toga, da nam ne kažu da slavimo taj praznik. Tako je naša Skupština odlučila da to bude petnaestog, a tada je Dan šofera. Ima grad da priča o tome, i treba da priča."

Alija nas poziva na Bal: "Vidjeli ste kako patimo, sad dođite da vidite kako se veselimo."

Bal je počeo oko šest poslije podne, nekako u ono vrijeme kad se Hanka, Dževahira i njihova djeca vraćaju kućama. U osvijetljenoj i dobro zagrijanoj piceriji "Livija" velika gužva. Dotjerani, Alija, Sekretar i Buba stoje pred vratima i primaju goste. Pitamo Aliju kako se osjeća. "Gužva velika ima, biće bolje", veli. U jednom dijelu kafane sjede pjevači koji su došli da zabave goste. Esad Rahić Maradona kaže: "Ovo je jedinstvena prilika gdje se može okupiti narod, Romi prvenstveno, da bi dokazali ne samo onima sa brda nego čitavom svijetu da u Sarajevu još ima pjesme."

Na stolovima veliki ovali sa izrezanim sirom, suhim mesom, voćem i majonezom. Piće se služi u čašama sa plavim "Podravkinim" srcima i naljepnicom od "vegete".

Ulaznice za Bal su sve rasprodate, po cijeni od 15 maraka, a novac od prodaje ide u humanitarne svrhe: jedan dio bit će podijeljen porodicama šehida, a sa ostatkom će delegacija "Braće Roma" otići na put u inostranstvo. Sekretar kaže: "Očekujemo specijalne goste, članove Vlade i Predsjedništva: Vehbiju Karića, Avdu Hebiba i Mileta Plakalovića. Veselje će trajati do zore."

Možda će ostaci sa trpeze sutra završiti u Korpi, zatim na deponiji, pa će im se neko obradovati.

Arhiva Dani
251