poznala sam ga mnogo prije nego što smo se prvi put sreli: na obroncima Sarajeva, tamo gdje su neki hrabri momci, njih i po trojica zaduženi za jednu pušku, čuvali linije odbrane skrivajući se iza posljednjih kuća. Ovdje se iz grada popeo samo Jovan Divjak! Ovu rečenicu fotoreporter Emil Grebenar i ja slušali smo sa isto onoliko poštovanja sa koliko su je teritorijalci, kako smo ih tada zvali, izgovarali: kada sam to napisala i nakon povratka iz Faletića, gdje je tamošnjem stanovništvu dat rok od 24 sata da se povuče iz svojih kuća, Jovan Divjak je došao da se zahvali novinarima koji odlaze na front?! On je pak svoje dnevne i noćne posjete braniocima pravdao potrebom da u tim prvim, najtežim danima, savjetom i razgovorom pokuša pomoći. I bio je neumoran - nerijetko je, tek što bi prošao kroz slalom od snajperskih hitaca, nadomak četničkih položaja pravio stoj na rukama.

Sem njega, u prvim mjesecima agresije borci su uživo imali priliku vidjeti još jedino Mustafu Hajrulahovića Talijana. Možda su i zato njegove posjete pamćene i prepričavane, a njegova uputstva - u tim trenucima zlata vrijedna - ponavljana poput zakletvi. Ne, nikada ih nije lagao niti im obećavao skori kraj rata: jedan je od rijetkih, ako ne i jedini koji nije vjerovao u spas s neba, zapadne intervencije i slična čuda. Bit će to duga i teška borba, ali nema dileme - pobjeda će biti naša!, znao je reći, duboko ubijeđen u ono što govori.

Poezija u maskirnoj uniformi Pukovniče, nema šta da brinete: ovdje srpska noga kročiti neće! Koliko je samo puta nasmijao Sarajlije prepričavajući ovu vlastitu (ne)zgodu s linije: ovaj visoki oficir bivše JNA, rođeni Beograđanin, a borac za Sarajevo, sa svim svojim vojnim diplomama, činovima i porodicom, bio je dobrovoljac opsjednutog grada. U Dobrovoljačkoj je uredovao prilikom razmjene Izetbegovića, u Predsjedništvu je svakodnevno posredovao između građana sablaznutih ratom i ponekog bahatog branioca, na ulicama je umirivao penzionere, u Glavnom štabu Oružanih snaga okupljao intelektualce i primao strane novinare prijatno iznenađene njegovim francuskim, za razliku od ruskog kojeg su jedino natucali ostali oficiri, ili talijanskog kojim su se nekad i međusobno sporazumijevali narodni komandanti. Trenutke odmora provodio je recitirajući poeziju u Kamernom ili igrajući šah u prvim zemunicama nastalim na frontu.

Da postoji valjana ratna statistika, posve bi sigurno bio rekorder u broju saslušanih ljudskih sudbina: od Vječne vatre do Markala trebalo mu je skoro sat vremena - na tih stotinjak metara bilo je barem duplo više onih koji su mu htjeli nešto reći ili ga naprosto samo pozdraviti. U prvim anketama neprikosnoveno je čuvao vrh top-liste omiljenih: tu ljubav građana, poštovanje boraca, uglađeno ponašanje, obrazovanje i nadasve znanje, te potpunu nesklonost štabovima iza sedam čuvara - nadređeni su mu sve teže praštali. Ostao je nepokolebljiv, istrajno vjerujući u ideju Bosne i Hercegovine (nikada nije pisao skraćenicu - BiH), naoko neosjetljiv na sve što se dešavalo oko njega, samo još osjetljiviji na tuđu bol i tuđe probleme.

Za moj rođendan, 27. jula 1992, izveo me na položaje Armije BiH duž Šipa i Kobilje Glave. Domaćini, sretni što ga vide, pokazuju mu obližnji voćnjak objašnjavajući da su tu naši. Pronalazimo trojicu momaka, jedan od njih je s rukom u gipsu i među njima top. Kažu da su Ćelini i da su došli samo da ga probaju: Jovo bi da im objasni moguće posljedice, oni neće ni da čuju. Dva ispaljenja, niti jedan pogodak: zauzvrat, s Poljina, granate zasipaju kuće duž ulice 27. romanijske brigade. Jovo pomaže da se ranjenici smjeste u auto i ne zaboravlja da mi iz jedne bašte donese ružu. Rođendansku.

"Neću da razgovaram sve dok pukovnik Divjak ne prizna da je prešao na islam", bezobrazno ga je na aerodromskim pregovorima dočekao Milan Gvero. Dostojanstven i miran, kakav je u zvaničnim prilikama umio biti, pristojno je sačekao da rečenice tadašnjeg komandanta opsade Sarajeva budu prevedene oficiru UNPROFOR-a, a onda odgovorio: "Učinit ću to onoga časa kada Gvero siđe s drveta." I vratio se u Sarajevo: sutradan je i poslovično neutralnim unproforcima bilo neprijatno - zamolili su ga da u ime Armije BiH nastavi razgovor, preuzimajući zadatak discipliniranja suprotne strane.

Žrtvovanje vojnika Upravo je discipliniranje bilo razlogom moga straha za Jovana: uoči prve ratne Nove godine, dobio je naređenje da ide u Hercegovinu. U to se vrijeme sukob Armije i postrojbi HVO-a već nazirao, sa Igmana su stizale kontroverzne vijesti - neke je hapsio Juka, druge Zuka, treće je tukao Mesar. Neko se dosjetio da Jovana pošalje u samo osinje gnijezdo: kada je pukla vijest da je uhapšen, činilo mi se da cijeli grad navija za njega.

Sa sobom je iz Parsovića donio pismo i hrpu papirića - vodio je dnevnik, zapisivao predano, kao i svakog drugog ratnog dana, i samo se načas uozbiljio dok je očima pokazivao ekipu čiji je zadatak bio da ga ukloni.

Na ovoj domaćoj sarajevskoj sceni, iz dana u dan bilo je sve teže: kada je prvog jula 1993. godine uhapšen Senad Pecar, tada zamjenik komandanta Desete brdske brigade Mušana Topalovića Cace, razoružana je kompletna jedinica obezbjeđenja dijela Štaba Vrhovne komande. Među njima i Vladimir, Divjakov sin, i Admir, sin Rasima Delića: obojica su uz batine ispitivani. Dan kasnije slušala sam raspravu oca i sina - Jovo je od Vlade tražio da se smiri. Učinilo mi se na tren da je On zaboravio sa koliko je žara Vladimir učestvovao u odbrani ovoga grada. Mnogo vremena kasnije upravo će zbog Cace i zločina koje je dio Desete brdske počinio nad sarajevskim nebošnjacima - vratiti svoj generalski čin. U međuvremenu je i penzioniran: zamjenik komandanta jedne Armije u čijem je nastajanju potrošio veliki dio sebe, o odlasku u mirovinu obaviješten je putem televizijskog ekrana.

Istine radi: za sve te godine predano je upozoravao na sve one male i velike stvari koje su kresale krila upravo toj Armiji Bosne i Hercegovine u koju je toliko vjerovao. Bilježio je, pisao izvještaje i pisma, valjda htijući da vjeruje kako su opsada grada i teški uvjeti i najveći razlozi za sporost i nerješavanje problema: 26. oktobra 1993, u danu kada se ta ista Bosna i Hercegovina obračunavala sa kriminalom u vlastitim redovima, i pred njegovim su vratima stajali naoružani stražari. Nije znao zašto su tu - i to, zapravo, i jeste i bio i ostao najveći problem te iste Armije. Tek satima kasnije, kad su mu unijeli dvije flaše vode, priznali su mu da ni oni ne znaju koga i od koga čuvaju, ali im se čini da je sprat niže u pitanju: tamo su bile kancelarije Sefera Halilovića, tada načelnika Generalštaba.

Priznajem: ne volim da se sjećam trenutaka kada sam se i sama osjećala poniženom zbog gesti domaćih vlastoljubaca kada je o Jovi riječ. Radije pamtim ono što mu nisu uspjeli oteti - prijatelje i poštovaoce koje je tokom rata stekao u ovom gradu i ovoj zemlji. Znam da je mnogima u srcu ostala njegova spremnost da otvori vrata onda kad je najteže, kad je kuća puna smrti a ukućani skrhani bolom. Znam ranjenike koji su dane računali po intervalima njegovih posjeta, znam mnoge majke koje djecu odgajaju uz njegovu nesebičnu pomoć. Znam, uostalom, toliko mnogo o Jovanu Divjaku da ne pristajem da to podijelim s drugima - hoću ljubomorno da sačuvam naše prijateljstvo i sve one silne zgode i nezgode. Ko bi se drugi uopće i sjetio da me više od sata čeka samo da mi kaže kako je otkrio frizera u Sarajevu i kako će me rado odvesti na šišanje. Super, ali ne treba mi šišanje, ja sam svojom kosom zadovoljna, uzvratila sam. Jovan se malo odmakao, valjda da me bolje vidi, i zaustavio prvog prolaznika: "Prijatelju, pogledaj dobro šta sve žena danas zove frizurom."

Pismo prijateljima

Dragi prijatelji sarajevski…. …Sabite, Gradimire, Safete, Grebo, Stjepane, Senade, Zdravko, Cigo, Bisiću, Dinko, Srđane, Trifunovu, Dizdareviću, Gegiću, Vildano, Kimeta, Želimove, Vladimire, Vero, saborci Muslimani i Hrvati i ini drugi prijatelji… Od šestog aprila 1992. godine, nekima je zasmetalo i nije im ni do danas jasno, zašto sam ja, Jovan Divjak, stao u redove boraca za slobodu, teritorijalnu celovitost i nedeljivost Republike Bosne i Hercegovine. Za ovih osam ratnih meseci, pratili su me od nepoverenja, sumnjičavosti i podozrenja pojedinaca, pa do pretnji ubistvom. Napadi i optuživanja u sredstvima javnog informisanja, posebno poslednjih tridesetak dana, veoma su gnusna i uvredljiva, tako da se kvalificiram kao ekstra četnik s ekstremnim četničkim pogledima, optužujem se da održavam vezu s četnicima, da sam prodao Sarajevo, da zavađam muslimanski i hrvatski narod, da se bavim kriminalnim radnjama i tako dalje i tome slično. To su, u većini slučajeva, optužbe iz najdemokratskijeg tiska na svijetu iz nama prijateljske zemlje. Dragi prijatelji sarajevski, znate me dobro, nisam bio, niti sam, niti ću ikada biti četnikom. Predaja Sarajeva, sic! Niko mi ne može osporiti pravo da se zajedno s vama, Muslimanima i Hrvatima, građanima Sarajeva i cele Bosne i Hercegovine, borim za njenu slobodu. Pretnji se ne plašim, bole gnusne optužbe i uvrede, ali "dva prsta obraza" ne dam nikom. I dalje ću se boriti; niko mi ne može oduzeti to pravo da slobodno i srećno živim u Logavinoj ulici i šetam se Vilsonovim šetalištem. Zahvaljujući mudrosti i dobronamjernosti pitomih ljudi uz obalu reke Neretvice, sklonjen sam privremeno od onih koji su nameravali da im poslužim kao moneta za potkusurivanje. Ovde je u toku postupak na razotkrivanju prljavih rabota pojedinaca koji su preprodavali naoružanje, municiju i vojnu opremu i direktno uticali na uspešnost borbe na ovim prostorima. Na redu je vojni tužilac. Svako će dobiti prema "zasluzi". Armija Republike Bosne i Hercegovine je i u ovom slučaju pobedila. Neće me pokolebati maliciozne i gnusne optužbe niti me izbaciti iz našeg jedinstvenog fronta borbe za suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Srećni vam predstojeći praznici, prijatelji sarajevski, uz pozdrav Smrt četnicima i neofašizmu! Sloboda Republici Bosni i Hercegovini! Vaš Jovan Divjak, (Parsovići, decembar 1992) građanin Sarajeva i državljanin Bosne i Hercegovine

Arhiva Dani
251