okom opsade Sarajeva navikli smo se na precizni opis našeg užasa - najveći koncentracioni logor na svijetu. Nasreću (moram baš tako kazati), čuvari bosanskog Buchenwalda izmjestili su svoje kule stražare na brda iznad Grada; njihovo neprisustvo u samom Gradu omogućilo je intelektualnu živost. Ona će tek naknadno, sredinom rata, biti upropaštena licemjernim javnim favoriziranjem sintagme "duhovni otpor" od strane "prodavača magle" koji su se idiotskim projektima spašavali od mobilizacije. Ipak, niko ne može zanemariti veličanstveni dionizijski princip koji je svakodnevno tokom Opsade pobjeđivao Smrt. Jeste da su papir, štafelaj i "daske koje život znače" svašta trpjeli, jeste da su recenzenti i kritičari bili previše popustljivi pred naletima mediokriteta, ali sve je dozvoljeno u ratu ako imaš čime pucati. Ako ne strojnicom, onda perom, kistom, igrom… Ćoraka je bilo puno, ali i blistavih uzleta ljudske imaginacije koja je posvjedočila Svijetu da je Sarajevo grad kakvim će metropole tek biti.

Već na početku rata susreli smo se sa svojevrsnim paradoksom. Grad su napustili Oni koji su, navodno, svih tih predratnih godina tvorili urbanu kulturu grada, onaj famozni sarajevski duh po kojem je naš Grad bio prepoznatljiv na dijagonali bratstva-jedinstva od Triglava do Đevđelije. Nakon njihovog odlaska, urbana gerila, baš kao da je bila u ilegali, odjednom je iskočila iz mahala i sokaka, proizvodeći kulturu rata: na brdima bog Mars, na Ferhadiji bog Ars. Simbioza rata i umjetnosti bila je klopka na koju smo morali pristati da ne bismo izgubili dušu, da ne bismo poludjeli. Ponekad se činilo da je cijeli Grad velika tvornica kulture, pa ako je to i bio mit, stvorila ga je naša ljudska slabost da Sarajevo tih ratnih godina volimo više nego što zaslužuje. Previše ljubavi vratilo se kao bumerang.

Nostalgija Pet godina poslije naša zajednica siromašnija je za duše onih koji su ovu lokalnu čaršiju tokom Opsade podigli na nivo globalnog znaka. U Gradu nema Caspera, nema Samarićana, nema onih lutajućih anđela poput Milomira Kovačevića, toliko dobrog da se od uroka morao braniti nadimkom Strašni. Nema onih koji su potrebni da bi Sarajevo opet sebe imalo. Ne zbog nostalgije, jer nostalgija je samo poetizirani eufemizam za tapkanje u mjestu, već zbog ravnoteže, opasno narušene povratkom sarajevske predratne Nomenklature. One koja je znala šta se sprema Gradu kad Oni napuste zidine. Srednjovjekovna opsada u režiji sarajevskog duha.

Kafe Lora 2000. i zgrada Loris, godina ratna: Može li nostalgija uništiti Sarajevo?

Oni su sada opet tu. Privremeno. Stalno. Parcijalno. Totalno. Ne postoji zakon protiv ljudskosti koja ti se ne sviđa. Šta da radimo kada u gradskoj vrevi sretnemo jednu od tih Ljudskosti, uz to uvaženu personu predratnog Sarajeva, pa te Ljudskost, onako fina i kulturna, niskog čela i još nižeg morala, lijepo pozdravi, i umjesto da se Ljudskost unezgodi, unezgodiš se Ti, pa ne znaš treba li otvoriti usta i otpozdraviti Onome koji nema uši za tvoje riječi. Dobro kaže moj prijatelj - Nama treba Uputa za ponašanje u takvim situacijama, nama treba hitan odgovor kako su se Jevreji ponašali kada su na ulicama njemačkih gradova sretali one koji nisu znali za Auschwitz, Buchenwald, Dahau, mada su uredno upravo na tim mjestima obavljali svoje stražarske dužnosti. Prezir. Šutnja. Ravnodušnost. Sve su to odgovori koje ta Ljudskost, taj Čovjek želi da čuje. Njega ne uznemirava urlikanje tišine koje ćeš mu ponuditi kada ti on usrdno kaže dobar dan. Mora mu se odgovoriti. Mora se biti korektno licemjeran.

Taj pretpostavljeni susret, boja tog susreta mjera je našeg odnosa prema budućnosti u kojoj nećemo biti taoci prošlosti. To znači pojavno pristati na pravila igre koja su nam nametnuta poslije rata. A na vrhu tih pravila kao Norma, kao Aksiom, kao Jedina Prihvatljivost figurira Sud za ratne zločine u Haagu. I tu ništa nije sporno, što implicira pravo onih koji nisu uprljali ruke krvlju nevinih da se vrate, da budu tu, naši sugrađani. Oni nisu ubili, nisu napravili ratni zločin, nisu optuženi za genocid, već samo za racionalizirani, unaprijed ukalkulirani bjegocid. Nema i ne može biti Suda za tu trčeću krivicu.

Problem je što unutar iščašenog društvenog ambijenta ne postoji druga mogućnost do omogućavanja predratnoj Nomenklaturi da se polemički iskaže, situira kao nova sarajevska društvenost, pa da se onda silom argumenata razori baš kao što je Bregoviću pušteno da svira, a onda je dostojanstveno demoliran u nezavisnim sarajevskim medijima. Već sutra to isto treba omogućiti Kusturici i svima drugima koji zaslužuju retorički (ako ne kakav drugi) nokaut.

No, opravdana je bojazan da Sarajevo nije grad sa unutrašnjom hemijom prezira, već prije grad sa frustrirajućim kompleksom niže vrijednosti, bife Titanik nad kojim lebdi duh Mente Pape, duh straha i poniznosti, strpljive dopadljivosti bez ikakve svrhe. Unutrašnja destrukcija Grada od strane SDA agrara dodatno je osnažila starosjedioce grada koji u širokoj lepezi od taksista do urbanih rasista vjeruju da su bolji oni koji su otišli nego oni koji su došli. Zbog već pomenute politike SDA koja je sve učinila da Grad liči na one koji dolaze a ne oni na Grad, iluzija o dobroti i kvalitetu predratne Nomenklature se osnažuje u "plemenu starih Azra".

Budućnost Taj sud se naročito odnosi na srpski melos i eros; ako nije tako, neka me neko razuvjeri da Neda Ukraden ne bi napunila BKC; neka mi neko kaže da tribina Nenada Kecmanovića i Aleksandra Tijanića ne bi bila dobro posjećena, dočim bi eventualno gostovanje Mirjane Miočinović, tog svjetla u tami srpstva, zaintrigiralo tek nekolicinu dokoličara. U pravu su Max Weber i weberovci - oblast kulture je oblast nepredvidivog, kauzalno neobjašnjivog, dakle iracionalnog. Sarajevo na kulturne podražaje reaguje potpuno iracionalno.

Zamislimo otvorenu scenu Lora: sjede i piju Sarajevsko pivo Goran Bregović, Raka Marić, Nele Karajlić, Emir Kusturica, Nenad Kecmanović, pridružuje im se i ona žurnalistička rospija Ljiljana Ugrica-Smajlović. (Ako mislite da je to nemoguće, samo da vam kažem - nezvanični portparol te, uprkos svemu, homogene grupe, neki dan je viđen u Sarajevu. U funkciji Izviđača.) Tik do njih, recimo, sjede Zdravko Grebo, Abdulah Sidran, Haris Pašović, Mirza Tanović, Nermin Tulić (u kolicima). Hoće li porazgovarati? Možda neko hoće, a neko neće. Hoće li se potući? Jest' da nema Admirala Mahića, ali… Kako će reagirati okupljena publika? Hoće li iko primijetiti da za trećim stolom sjede ljudi koji trebaju Sarajevu, recimo Hamdija Demirović, Slobodan Blagojević, Stevan Tontić… Zašto Sarajevo ne primjećuje ljude koji mu trebaju? Zašto Hamdija Demirović ili Stevan Tontić ne bi bili mjera naše savjesti, a ne Emir Kusturica? Pitanja, pitanja, pitanja… E da bi moralni neutralci bili umireni, neću ih lišiti zadovoljstva pa ću se OHR-ovski zapitati: otkud meni pravo da postavljam ovakva pitanja, pa niko u ovoj priči nije kandidat za Haag?! A to je jedini biotop razlikovanja Dobrog od Lošeg. Ili, da idem još dalje - zašto bi oni koji su ostali imali veća prava od onih koji su otišli sa Svrhom (znali su da počinje treći srpski ustanak) i Razlogom (mrzili su Grad koji ih je volio)?

Metafora Ili, ima li veće pravo na grad onaj koji je otišao a pripada čistoj i nevinoj mitologiji Sarajeva, kao npr. novinar Manojlo Tomić, od onoga koji je u osvit rata propovijedao mržnju u Domu pisaca a zvao se i još uvijek se zove Todor Dutina? Da se razumijemo, pravo na grad je šetnja Ferhadijom koja se satima ne može završiti zbog iskrene radosti prolaznika - vidjeli su drago lice na Ulici. Hoću da vjerujem da Manojlo Tomić ima veće pravo na Grad od Todora Dutine. Ali u kastriranom jeziku postdejtonske Bosne, nema. Hajde, Todore, hajde, Ambasadore, prošetaj Ferhadijom, jer moj jezik je projektovan, reduciran na nenanošenje bola, tvoja lična karta je ispravna, hajde, Ambasadore, hodaj i šuti svoju mržnju, jer Zapad je i tvoj jezik skratio, mada ti je produžio zemlju za 49%. Hodaj, Metaforo na koju se moramo naviknuti, osvajaj Ferhadiju dok se Muzafer kupa. To je cijena koja se mora platiti da bi Sarajevo ostalo "brod što putuje do zvijezda", da bi izbjeglo zamkama nostalgije koja će biti veća ako predratne Nomenklature nikako nema. A nostalgija ne može sačuvati urbani duh grada. Od nje se ne može živjeti, već samo patiti. Ipak, ima nešto što budi optimizam. Duh ratnog Sarajeva ostao je da živi u malim enklavama nezavisnih boraca, intelektualaca i medija. Do boljeg imenovanja i do bolje prilike zvat ćemo ga duh nepristajanja na Novogovor. Pa makar pomahnitali od nemoći.

Arhiva Dani
251