udbina sarajevske Traumatološke klinike uporediva je jedino sa sudbinom boraca za ovaj grad: netom nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora, oni koji su ponijeli najveći teret - ukinuti su. Odlukom tadašnje uprave Kliničkog centra Sarajevo, prestala je da postoji ustanova koja je još prije rata slovila kao moderna klinika prijeko potrebna u urgentnim prilikama. Od četvrtog aprila 1992. godine upravo zbog njih - Faruka Kulenovića, Adnana Dizdara, Mufida Lazovića, Dragiše Torbice, Jusufa Hadžira, Farisa Gavrankapetanovića…. ljekari su nazivani herojima u bijelom, čudotvorcima, spasiocima i čime sve još ne, ali uvijek uz neizmjerne riječi divljenja i hvale. Naprosto zato što je, od prvog časa kada je agresija na ovu zemlju i grad počela, Traumatološka klinika funkcionirala kao uigran tim spasilaca kakav se može porediti jedino sa dobro napravljenim američkim serijama, od kojih ih je, sem celuloidne vrpce, dijelio i broj pacijenata: nema te Hitne pomoći u kojoj u jednoj epizodi svemogući američki ljekari zbrinu 327 pacijenata, koliko je na Traumu pristiglo osmog juna 1992. godine.

O vodi, struji, hrani, lijekovima…. da se i ne govori. Ili, pak, podatku da je ova zgrada direktno pogođena 24 puta, računajući samo artiljerijska oružja. Najlakši pogodak bio je 40 mm pancirno đule, na dan masakra kod Pivare; ostali pogoci izvođeni su većim kalibrima - minobacačima i haubicama. Snajperske hice koji su stizali sa nekih 300 metara udaljenih četničkih položaja iznad Pionirske doline, niko nije ni brojao. Nisu imali vremena: valjalo je spašavati ranjene.

Kad se Morillon smrzne Iskustva koja su imali jesu im koristila, tim prije što je predratana Trauma, na čelu sa prof. dr. Jovom Vranićem, koji je i nekoliko mjeseci s početka agresije vodio ovu kuću, koristila i iskustva i mogućnosti prakse u Sloveniji, Švicarskoj, Njemačkoj… No, sve je to podrazumijevalo zavidne tehničke i ine druge uslove - tek primjera radi: Trauma je imala četiri operacione sale moderno opremljene, no kako su sve bile na prvom spratu zgrade, a neke i pogođene granatama, operiralo se, pa makar to bili i najkompliciraniji zahvati, u ambulantama i priručnim salama u prizemlju. I to: u svakom času duboko svjesni da su baš oni posljednja i jedina nada u spas, da je sva odgovornost upravo na njima iako su, mimo svih zakona medicine, upravo oni, tek tren prije tog istog pacijenta kojem je valjalo spašavati glavu - iznijeli iz gepeka golfa u kojem je dobačen sa ulice ili linije.

Primarijus dr. Faruk Kulenović tada je naučio nositi makaze u džepu: da razreže krvavu odjeću i dopre do rane. Danas kaže da je vrhunsko umijeće u tim danima zapravo bilo odrediti prioritet - kome je pomoć najpotrebnija. Nemalo se puta dogodilo da su u hodniku zbrinjavali povredu trbuha, obrađivali ranu i onda pacijenta - zbog prepunih operacionih sala, upućivali dalje. Važno je bilo spasiti život, što je, ustvari, prvo pravilo ratne hirurgije. "Nismo ga striktno poštovali", kaže Kulenović, "znali smo da poslije nas nema nikog, i ako je bilo moguće spasiti nogu ili ruku, nastojali smo tražiti izmještanje pacijenta. Događalo se da takav pacijent ode u neku zemlju zapadne Evrope i da mu tamo, nakon proračuna o bolničkim troškovima i dužini liječenja - obave amputaciju. Mi to nismo radili, mi smo amputaciju odgađali do situacije kada smo bili apsolutno sigurni da nema nikakvog izgleda da se ekstremitet sačuva."

Ona pravila ratne hirurgije koja se ne uče ni na jednom fakultetu, sarajevski traumatolozi su morali savladati: kako nabaviti naftu za agregat?, gdje obezbijediti vodu? Klinički centar je imao određenu zalihu nafte, a i Trauma je imala ugrađeni agregat ali sa jednom velikom manom: trošio je 20 litara nafte na sat. Prvu pomoć dr. Kulenović je pronašao u Prvoj brdskoj brigadi, koja je imala manji agregat potrošnje pet litara nafte za sat. No, i tada je trebalo štedjeti pa se operiralo pod dnevnim svjetlom kada je god to bilo moguće. Onda je jednog zimskog dana, već je bila 1993, dr. Kulenovića zaželio posjetiti tadašnji zapovjednik UNPROFOR-a, general Philipe Morillon.

"Operirali smo u salama u kojima smo u nekoliko navrata izmjerili minus pet. Oblačili smo košulje ispod mantila. U času kada je došao Morillon, bio sam u sali. Priznajem, pustio sam da me čeka i više nego je to bilo potrebno. General me je, vidno smrznut, upitao: je li kod vas uvijek ovako? A bilo je i gore. Proveo sam ga kroz odjeljenja, a on je sutradan poslao novi agregat od 75 kW i svoju ekipu: od tada do kraja rata, Francuski bataljon je brinuo o našoj struji, servisirao agregat i snabdijevao ga gorivom", sjeća se dr. Kulenović.

Voda je, naravno, bila preduslov postojanja: valjalo je, ako ništa drugo, oprati lokve krvi. Ferid Pašović, tadašnji direktor Pivare, odazvao se na molbu Traume i, već u ljeto 1992. godine, u jednu od garaža nadomak klinike smješten je rezervoar kapaciteta šest kubika. To je otprilike bila i dnevna potreba ove ustanove: cisternama je svakodnevno punjen ovaj rezervoar pa je problem vode na taj način riješen. Samo osoblje koje je taj dan napuštalo smjenu moglo je ponijeti 10 litara vode kući, pod uslovom da je ostalo od prethodnog dana. Mora se reći i ovo: nikada se nije dogodilo da neko od zaposlenih ne dođe na posao zbog pucanja ili granatiranja. Ali se također i nije išlo kući ako je bio dan intenzivnije artiljerije - čekao se veći broj ranjenih.

Doktore, kako ste? Hranili su se kao i sve ostale Sarajlije u godinama opsade: makaronima i rižom. Ranjenici koji su ostajali u bolnici imali su pažnju rodbine i prijatelja i jedan od sarajevskih ratnih izuma. Prijeko potrebnim se, tokom rata, pokazao vanjski fiksator. U ranijim vremenima korišten tek pri povredama u većim saobraćajnim nezgodama, kod otvorenih prijeloma, vanjski je fiksator, nazvan "Sarafix", postao neophodnim za mnoge ratne povrede. "Kad je rat počeo, imali smo 15 ili 20 fiksatora, a toliko smo trošili za dva dana, nekad i za samo jedan. Morali smo izvađeni fiksator ponovno ugrađivati. Onda je ekipa iz Vojne bolnice, na čelu sa dr. Šukrijom Đozićem i sa inžinjerom Enesom Baralićem iz Energoinvesta, napravila modifikaciju fiksatora od materijala koji su imali. Kontaktirali su i sa nama i ispostavilo se da ga možemo koristiti i, što je još važnije, oni su ga uspjeli proizvoditi u tako opkoljenom gradu. Sjećam se da je najveći problem bio sa metalom za spojnice, dakle sa onim dijelom fiksatora koji se plasira direktno u kost: to su legirani čelici koji su biološki inaktivni, specijalne legure kojih nije bilo, pa su u Energoinvestu pronašli izvjesnu količinu elektroda po sastavu prilično odgovarajućih tim originalnim medicinskim čelicima i onda smo išli dozirano: jedna takva spojnica se ugrađivala da vidimo kako će reagirati. Pokazalo se da odgovara: kasnije smo te fiksatore koji su, moram to reći, imali i veću stabilnost, pokazivali i poklanjali hirurzima iz svijeta", objašnjava dr. Kulenović.

Zanimljivo, ali u vrijeme u koje se brašno dijelilo na kašiku a ulje brojalo kapima, sanitetskog materijala i neophodnih lijekova na ovoj je klinici bilo dovoljno. Čak je veći problem nastupio nakon rata, smatra dr. Kulenović, kojem se čini da je osjećaj krivice bio osnovnim motivom mnogim međunarodnim zdravstvenim organizacijama - od Crvenog krsta, preko Ljekara bez granica, Farmaceuta bez granica… tek, u grad su uredno stizali neophodni medikamenti i materijal. Naravno, nije bilo antibiotika širokog spektra, ali penicilina i gentamicina jeste.

Još je jedan detalj koji ratnu Traumu izdvaja od svih drugih ustanova u opkoljenom Sarajevu: ime, prezime, zdravstvena knjižica, nacionalnost, materijalne (ne)mogućnosti… ništa od svega toga zaposlene na ovoj klinici, kada je o pacijentu riječ, naprosto nije interesiralo. Svi pacijenti su bili upravo to - ranjenici kojima je trebalo pomoći. Uočavali su to i ranjenici te otuda valjda i takve situacije koje su ljekare Traume umjele potpuno blokirati: jutarnja je vizita, u krevetima sve mladić do mladića, i tek jedan od najtežih bolesnika, paraplegičar, pita: doktore, kako ste danas? jeste li imali tešku noć?

"Šta odgovoriti? Amputirac ili paraplegičar, duboko svjestan svoje situacije, ali istovremeno i raspoložen, presretne me s pitanjem kako sam ja. Moram biti dobro", kaže dr. Kulenović ističući da je i njemu osobno baš kao i njegovim kolegama ipak najteže bilo kada su operirali ranjenu djecu. Bebe, dječake koji su tek prohodali ili djevojčice koje se čestito nisu naučile ni igrati, a trebalo im je, tako malim i nedužnim, operirati teške rane, nerijetko im amputirati ruku ili nogu.

Pola plaće za knjižicu "U ovom je gradu smrtno stradalo više od 1.200 djece, mnogo je više ranjeno: te smo rane najteže podnosili. To znam pouzdano i to se odnosi na sve nas - od portira do hirurga", priča dr. Kulenović. "I onda čovjek shvati da sve to pucanje po gradu i nema nikakav cilj, već da se baš sve smatra punim pogotkom - trebalo nam je razvući pamet, kako je to objašnjavao Mladić. A mi smo se istovremeno borili za goli opstanak u gradu u kojem je smrt bila bliža od košulje. Danas, kada razmišljam o svemu tome, shvatim koliko sam se i sam inatio sa smrću: zvuči paradoksalno, ali iz nekakvih svojih neshvatljivih inata nikada nisam trčao preko raskrsnica. Sebi sam to pravdao poštovanjem prema pacijentima…"

Za sve te godine opsade važio je za nekog ko bukvalno nije napuštao Kliniku. "Nije tačno", kaže, "tokom 1993. išao sam sa dr. Cerićem na Kongres hirurga i tad nam se baravak, zbog dejstava, neplanirano produžio na 15 dana." Treba li napominjati: bio je prvi u prvom avionu koji je nakon desetodnevne pauze poletio iz Splita za Sarajevo. U tih 15 dana uspio je vidjeti i svoju porodicu: supruga je koncem maja 1992, sa sinovima od osam i jedanaest godina i nakon jednomjesečnog boravka u podrumu - otišla iz grada. "Možda sam ja i zbog toga mogao više vremena provesti na poslu. Moje kolege koje su ovdje imale porodicu morale su brinuti o svemu, a brat i ja smo podijelili obaveze oko majke, koja je ostala u gradu." Zbog svoje punice, suočio se sa ratnom administracijom i shvatio veličinu svoje plaće: za protezu koja joj je trebala, prvo je tražio recept, a nakon toga je valjalo kupiti knjižicu jer njena nije važila. Zamolio je brata i, kada je knjižica pronađena, shvatio je da za tu knjižicu treba dati pola svoje plaće - pola plaće šefa najprometnije sarajevske klinike.

I to je bilo ratno Sarajevo, ono isto u kojem je najveća radost bila fotografija i pismo, u kojem je čisti profit bio glas najdražih proslijeđen preko radioamatera, u kojem se radošću zvao komad sira ili glavica luka. Da, klinika o kojoj je ovdje riječ ionako se uvijek hvalila linijom svojih zaposlenih: ne onom političkom koliko linijom tijela i još više profesije. Valjda i zato dr. Faruk Kulenović i nije mogao izgubiti više od 10 kilograma - u rat je ušao sa ravno 53 - i valjda i zato ekipa sa ratne Traumatologije i danas u ovom gradu slovi za najtraženije ljekare. No, kada je o priznanjima, položajima i inim drugim načinima nagrađivanja riječ - tu ih nema. Oni naprosto i danas kao i tih ratnih godina opsade rade svoj posao. Da, treba biti posve precizan: prije ukidanja Klinike - Muhamed Saračević, u svojstvu ministra zadravlja Kantona, potpisao je jednu zahvalnicu koja i danas stoji u kancelariji sada šefa odjela Klinike za koštanu hirurgiju, primarijusa Faruka Kulenovića.

Neumoljiva statistika

Statistika je neumoljiva: od 4. aprila 1992. do 24. decembra 1995. godine, kroz ambulante, operativne sale i odjele Traumatološke klinike prošla su ukupno 30.144 ranjenika. Na bolničkom liječenju, u 90 kreveta ove klinike, zadržano je 4.200 ranjenika, a u istom periodu veliki operativni zahvat hirurzi Traume priznali su u 2.166 slučajeva: istine radi, uslovi u kojima su radili i onih 15.604 intervencije, koje traumatolozi nazivaju manjim zahvatima, preinačuju u značajne pothvate. Paralelna statistika Ortopedske klinike govori o 17.632 ranjenika, bolničkom liječenju 4.620 ranjenih, 2.318 velikih i 8.020 malih operativnih zahvata. Iako je baš svakog dana izvještaj o broju ranjenika sa ovih klinika, a od sredine 1994. godine iz Urgentnog centra za prijem (kada je zbog maksimalne uštede energenata reorganiziran Klinički centar), išao na sve zvanične adrese - potpuna statistika o broju ranjenih i vrstama povreda ne postoji: zato podaci Traume i Ortopedije govore o zbiru od 47.776 ranjenih unutar sarajevskog obruča.

Spasilačka služba

Ekipa koja je brojala 32 ljekara - što specijalista što specijalizanata Traumatologije na početku agresije - osipala se, tako da je dobar dio 1993. godine radilo sedam hirurga. Nakon odlaska iz Sarajeva prof. dr. Jove Vranića, na čelo Traume izabran je dr. Faruk Kulenović, koji je do ukidanja klinike ostao na čelu vrsnog tima hirurga. Činili su ga još Adnan Dizdar, Mufid Lazović, Faris Gavrankapetanović, Dragiša Torbica, Dževad Đulić, Jusuf Hadžir, dok nije otišao za šefa Dobrinjske bolnice, te dr. Marko Vuković do pokušaja odlaska iz grada. Bili su tu još i Miro Durić, Zijo Avdić, Zoran Hadžiahmetović, Dario Ivanišević, fizijatar Dijana Avdić i internistica Munevera Šahbegović. Do svog odlaska iz Sarajeva, hirurzima su pomagali i doktori Darko Kordić i Vladimir Šimunović, a svoj udio u radu Traume dali su i ljekari Boris Mahnić te dr. Zoran Nevjestić i dr. Sanja Besarević, inače sa Dječije hirurgije, koji su na Traumu došli kao popuna tima od devet specijalista koji su bili podijeljeni u tri ekipe. Na čelu medicinskog osoblja nalazila se sestra Samija Džinić, alfa i omega Traume, no mora se naglasiti veliki angažman svih zaposlenih na ovoj Klinici - od prijemnih ambulanti i Nusreta Ćeme, Samira Silajdžića, Šahbaza Karupa, preko Hadžema Konje, Željka Stojkovića, Zlatka Begića, Alena Čustovića, Nadžide Alatović, Bise Perojević, Selme Kadić, Suade Kaljdžić do sestre Marije i sestre Merke Hodžić, koje su nepogrešivo znale šta već operiranom pacijentu najviše pomaže.

Pomoć Mostaru

I pored ogromnog posla na Traumi, hirurzi ove kuće pomagali su u ratnim bolnicama izvan Sarajeva. Već u jesen 1993. kreće pomoć Mostaru - dr. Mufid Lazović i dr. Mehmed Javorić, u većem dijelu rata prvi hirurg Ortopedske klinike, dio su prvog tima uz anesteziologa dr. Gorana Džinića i sestru Samiju Džinić. Kasnije će put Mostara krenuti i ekipa sa dr. Zoranom Hadžiahmetovićem na čelu, no najduže u ratnoj mostarskoj bolnici, ali i sjećanjima tamošnjih ratnika, ljekara i ranjenika, ostao je nekada veliki rukometaš, danas još veći ljekar, dr. Adnan Dizdar.

Apoteke Sarajevo

April 1992. Sarajevo u barikadama. Puste ulice. Panika. Strah. Onda: objava rata i kolone ljudi koje odlaze. Granate, snajperi, ljudi padaju po ulicama kao glineni golubovi. Nestaje hrane, vode, struje, lijekova, svega… Haos je. Grad je opkoljen i zatvoren. U tom i takvom beznađu javlja se otpor, javlja se nagon samoodržanja, farmaceutska etika - sve to zajedno: apoteke rade. Niti jedan dan nisu zatvorene. Vrijeme prolazi: s prvom zimom i temperaturama ispod nule, psihička i fizička iscrpljenost uzimaju svoj danak. Pojavljuju se zarazne bolesti: deficit lijekova je sve veći. Raste i naš strah za hronične bolesnike, dijabetičare, hipertoničare… Malo-pomalo, počinje stizati humanitarna pomoć: dolaze lijekovi iz Francuske, Turske, Njemačke, Italije, Španije… Prevodimo priložena uputstva, koristimo naša znanja i iskustva, konsultiramo se s ljekarima. Važno je da do pacijenta stigne ispravan i neophodan lijek. Ovo je dio sjećanja mr. Mire Kristić-Cvetković, tek jedne od farmaceutkinja preduzeća Apoteke Sarajevo, koje je neumorno radilo tokom cijelog rata u 14 apoteka unutar opkoljenog grada, računajući i onu na Dobrinji. I dok mr. Mira ističe da se i u takvim, najtežim ratnim uslovima, radilo po svim zakonima struke i profesije, priznaje da je čak i unutar humanitarne pomoći bilo lijekova sa isteklim rokom, sumnjivog kvaliteta, nesterilnih gaza i zavoja, pa čak i otvorenih i trošenih flašica. Nasreću, donatora je iz mjeseca u mjesec bilo sve više, a farmaceuta, dovoljno stručnih i spremnih da rade u ovom gradu, ipak dovoljno. Mada su i apoteke bile na samoj liniji fronte, i mada ih granate i snajperi nimalo nisu zaobilazili - češće su ih namjerno tražili - samo zahvaljujući samim farmaceutima, opstajao je režim snabdijevanja građana lijekovima. Nezaobilazan je primjer rahmetli Bedrudina Kamerića, koji je svojim angažmanom i nesebičnim zalaganjem nekadašnjoj apoteci Prenj - inače na prvoj liniji fronte - pronašao sigurniju lokaciju: na Malti. Farmaceuti su neumorni i u vlastitoj proizvodnji - još u septembru 1993. godine renovira se Galenski laboratorij. I mada radi u teškim uvjetima, ipak nastaju ljekovite masti protiv opekotina i promrzlina - tada toliko potrebne Sarajlijama. I dok danas mr. Redžad Ćatić, direktor Apoteka, s ponosom pokazuje sve one poslije rata obnovljene i renovirane, farmaceuti se s osmijehom tuge i sjete prisjećaju ratnih statistika: tokom 1993. godine, recimo, u pet apoteka realizirano je 264.380 recepata, u devet apoteka je 1994. realizirano 612.803 recepta, a 1995. godine 825.679 recepata. "U višegodišnjoj totalnoj blokadi Sarajeva, Apoteke su odigrale historijsku ulogu, zajedno sa cjelokupnim zdravstvom ove regije", konstatirat će mr. Lamija Hodžić, ne bez ponosa. A da za taj ponos ima razloga, mora se priznati.

Bosnalijek

Prvi napad na Sarajevo aprila 1992. Bosnalijek je dočekao u svojim pogonima u Jukićevoj - na prostoru kao stvorenom da bude meta artiljerijskih projektila - i sa paletom proizvoda koja je jedva sa četiri posto pokrivala potrebe za lijekovima u Bosni i Hercegovini. No, menadžment na čelu sa direktorom Edinom Arslanagićem odmah kreće u akciju: dio pogona je izmješten, dio opreme dislociran, sve raspoložive vreće punjene pijeskom i zemljom, pronalaženi betonski blokovi… da proizvodnja ne bi stala. Kako ova industrija zahtijeva visok nivo uslova - od skladištenja sirovina, preko proizvodnje, kontrole kvaliteta do smještaja gotovih proizvoda - proizvodnja bez bukvalno ijednog pristojnog uvjeta bila je pravo umijeće. I uspjela je: zahvaljujući, prije svega, izuzetnoj organiziranosti, znanjima i snalažljivosti stručnog kadra. Svojim lijekovima Bosnalijek je pomagao i vojnicima i civilima: u redovima Armije BiH, zašto i to ne reći, bila su 183 radnika ove kuće. A oni koji su ostali da rade, tražili su načine da već plaćene a nedopremljene sirovine neophodne za proizvodnju prijeko potrebnih lijekova ubace u opkoljeni grad, sarađivali sa humanitarnim organizacijama, zahvaljujući kojima su u Sarajevo dopremljeni čak i visokosofisticirani uređaji za kontrolu kvaliteta te sirovine za proizvodnju i razvoj novih lijekova. Posebnu ulogu u razvoju Bosnalijekove proizvodnje imala je Dženana Tatarević, diplomirani inžinjer hemije. Dženana je ubijena 3. januara 1994. zajedno sa svoje dvoje djece, mužem, majkom i bratom: stradali su u svome stanu, pogođeni granatom. U trenutku pogibije, iza Dženane je ostalo 39 projekata. Smrtno je stradalo još 16 radnika ove kuće, a 21 je ranjen: 11 je trajnih invalida. Bosnalijek je aprila 1992. godine imao 900 zaposlenih - 36 posto radnika napustilo je i firmu i BiH. Štete na objektima i opremi procijenjene su na 13 miliona maraka: nema dijela Bosnalijeka koji je mimoišla granata, a radnici su izbrojali više od 80 i to onih većih kalibara. Uprkos svim mogućim sarajevskim nestašicama, Bosnalijek je proizvodio lijekove zadovoljavajućeg kvaliteta i čak proširio svoj asortiman za još 26 novih proizvoda. Stručnjaci ove kuće maksimalno su se angažirali na onom najpotrebnijem: uz antibiotike tu su još bili antiinfektivni lijekovi, ali i OTC preparati za tzv. ručnu prodaju, među kojima je bilo i tako traženo dijetetsko sladilo Zehrin. Sa dejtonskim mirom i Bosnalijek je krenuo u sređivanje svojih kapaciteta: danas je to kuća koja samo u jednoj smjeni godišnje proizvede 17,5 miliona ampula, kuća koja je svoj asortiman obogatila sa 40 novih lijekova i tako svojim proizvodnim programom dosegla asortiman od 150 proizvoda, koji sada sa 70 posto procenata zadovoljava potrebe domaćeg tržišta, ali i sa istim tolikim procentom u proizvodnji po vlastitim tehnologijama.

Arhiva Dani
251