snovna škola u Donjoj Ljubiji mogla je nositi ime bilo kog jugoslavenskog revolucionara, bilo kog jugoslavenskog pisca. Nosila je ime Hasana Kikića. Ulica u Sarajevu, poznata po restoranu Majestic, mogla se zvati bilo kako, ali zvala se i još uvijek se zove ulica Hasana Kikića.

Završio sam Osnovnu školu "Hasan Kikić" i 2. maj 1992. od ranih prijepodnevnih do večernjih sati proveo sam u ulici Hasana Kikića. Odmah iza Majestica, u prostorijama Mjesne zajednice Koševo I, bila je ratna redakcija Slobodne Bosne, kultnih bosanskohercegovačkih novina koje su serijom istraživačkih članaka najavljivale zonu sumraka i ono u šta je malo ko vjerovao: opsadu Sarajeva. Bio sam dio tog anarhičnog tima kojega je znalački, vehementno i nervozno, predvodio devil iz Švrakinog Sela.

Tog dana, pretpotopski drveni stolovi u redakciji, stariji i od drveta i od šume, beskrajno stariji od materijala od kojeg su napravljeni, bili su puni viskija. Chivas, ako se ne varam. Povijest raspadanja u punom jeku.

A onda je gruhnulo. Cezar će stoljećima prije baciti kocku (Alea iacta est), ali Kukanjca to nije dojmilo: bacio je granatu. Prvu, drugu, treću, desetu, osamnaestu, pedesetu… Moramo u sklonište. Skriti se od daljinskih smrtnih ujeda malog mrava. Koje sklonište kad zgrada to nema, već samo podrum iz doba prednastanka svijeta, pun svakovrsnog otpada, pun smeća kojeg su stanovnici ulice proizveli gore na zemlji dok su vjerovali da je "u malim zajednicama moguće sačuvati raj". A sada smo dolje, u nenumerisanim krugovima pakla, šćućureni na jedan mali, uzani podrumski puteljak. Iščekujemo nešto, mi ljudi, praljudi ispunjeni iskonskim strahom od nepoznatog. Niko ne napušta grupu, niko ne izlazi na svjetlo, ulica je ostala pošteđena naše radoznalosti. I naše nevine smrti.

Ali, ako mi nećemo svjetlu, hoće svjetlo nama. Evo ga, ulazi kroz izdajničke podrumske rupe, razbijena okna, razmandaljena vrata, evo izdajničkih snopova svjetlosti kako navode granate na mjesto gdje su se skupili ljudi.

I našla nas je. Geler je upao kroz svjetlost i ranio jednog od nas.

S nama je i policija. Smještena u istoj zgradi, na drugom ulazu.

Ranjenom čovjeku sve je gore. Jedan policajac odlučuje da ga vozi u bolnicu. Dok ga smještaju u automobil, u magnovenju odlučujem da idem kući, na Marijin-Dvor. "I ja ću s tobom", kažem policajcu koji sjeda za svoj plavi SFRJ policijski auto, onaj koji se, redizajniran, još jedino može sresti na lokalnim putevima Republike Srpske. "Jarane, sačekaj da odvezem ovog ranjenika na Kliniku, pa ću se onda vratiti po tebe i grmimo."

Ostajem u tami skloništa, u klimavoj sigurnosti jedne improvizacije.

Približava se noć, i dok zebnja raste, do stanovnika podruma stiže dobra vijest: atomsko sklonište u Jugobanci, zgradi prekoputa, otvoreno je. Kad padne noć, moći ćemo se prebaciti tamo. Moj policajac dolazi, bibiće i poziva me da idemo. Sjećam se, bilo je oko osamnaest sati.

Unutrašnji glas (stvarno postoji!) mi kaže - nemoj poći sad, i odlučujem: ipak ću ostati sa prijateljima. Plavac odlazi.

Kasnije se kajem što nisam pošao s njim kući, u kojoj me čekaju teta Vjera i mačak koga smo zvali Dječko.

U trku smo prešli ulicu i evo nas u pravom atomskom skloništu. Ne mogu da vjerujem: U Bosni postoji nešto sklonišne naravi izgrađeno po svjetskim standardima civilne zaštite! Žene, djeca, mladići, očevi, starci… Svi smo tu. I unaprijed mi je dosadno. Čeka nas noć bez sna, noć drugog maja 1992. godine. Noć koja će najaviti život poslije kraja svijeta. Život pod opsadom.

Sljedećeg jutra čuvari zgrade otvaraju vrata skloništa. Izlazimo. Nakon užasne noći, jutro se čini mirno. U taj jutarnji izlazak ulažemo svoju čudesnu naivnost. Nije nam zamjeriti. Na rat se treba naviknuti.

Trčim kući, trčim od ulice Danijela Ozme br. 7 do ulice Kralja Tvrtka br. 7. Trčim kroz Kranjčevićevu, sedam je sati trećeg majskog jutra, mali mrav je na rezervnom položaju.

Evo me kući. Otključavam vrata stana. Živi su. Baka i mačak.

- Lijepi moj, sama te sudbina zadržala u redakciji. Da si došao sinoć kući, ostala bih bez tebe.

- Kako, bako?

- Otvori svoju sobu.

Otvaram vrata sobe koje nema. Uništena. Nestala. Razvaljena stotinama gelera tenkovske granate. Pala je pod prozor moje sobe i gruhnula svom silinom svojih rasutih parcijalnih moći u voljenu oskudnost: starinski krevet sa žicom i federima, klimavi stilski sto, pisaća mašina Erica, drvena lakovana vješalica za odjeću. Sve je uništeno. Najveći broj gelera, kao po nepisanom nalogu nekog imaginarnog nalogodavca, stuštio se na krevet u kojem spavam. Neprijatelj u mom krevetu ostao je bez plijena.

Čudno, ali sto i mašina su preživjeli. Jedan geler uvukao se u Ericu, ali Erica još uvijek radi, mada, kada su promjene vremena, osjeća bolove.

Najgore je prošao sav moj odjevni kapital koji je u nedostatku ormara živio na vješalici, uvjeren da je odnio pobjedu nad moljcima. Ali, srpski moljci su pokosili sakoe, jakne, hlače, dugačke gaće, u koje sam, da se razumijemo, operisan od mačizma, često uskakao.

Onda sam zaplakao, jer je narandžasta jakna, sunce moje jedino, prva narandžasta jakna na muškarcu u ovome gradu, doživjela fijasko, brutalno izgelerirana u predjelu kapuljače, džepova, donjeg dijela prednje strane i srednjeg dijela leđne strane. Moja ljubav je, nakon što će pobjeći s Grbavice (9. maj 1992), magičnim pokretima igle i narandžastog konca, zakrpila rupe u predjelu kapuljače, džepova, donjeg dijela prednje strane i srednjeg dijela leđne strane, pa sam opet nosio svog Sai Babu, svoju jaknu koja me velikim energetskim i duhovnim potencijalom narandžaste boje čuvala od snajpera. Čisti fatalizam, reklo bi se. Pa i jeste, ako znate da sam dvanaest ratnih mjeseci prelazio Tršćansku ulicu ispred kontejnera (ne iza njih), sav u vidokrugu snajperista, i da sam, što je evidentno, promašen. Ruski rulet se dobro završio, poentirajući jednu čudesnu priču:

Ta granata moje sobe ispaljena je iz tenka u Ljubljanskoj ulici. Tenk se nalazio tačno u visini i tik iznad kuće br. 13 u Splitskoj ulici. U toj kući kao podstanar živjela je moja ljubav. Dok je, sklupčana od straha, bdjela na broju 13, iznad te kuće, iznad tog odvratnog broja, poletjela je granata i sletjela pod prozor moje sobe.

Sedam dana kasnije, u sobi o kojoj pišem, H. mi je to ispričala.

Sedam godina kasnije, negdje u augustu, negdje na moru, započeo je svoj prednatalni život jedan dječak. I sada mi vi recite da nema sudbine kada vam kažem da je osam godina kasnije, baš na dan kada me, samo da sam otišao kući, više ne bi bilo, svijet ugledao moj sin Harun. Da, baš drugog maja. Zašto ne nekog drugog dana, koji bi moju priču o usudu učinio ništavnom? Ne znam, ali svijet je pun ljubavi. Da nije, zar bih ostao u ulici Hasana Kikića.

Arhiva Dani
251