ta je zaustavilo školska zvona? Snajperi, granate, tenkovi… Dobrinja je u obruču. Njeni stanovnici pružaju otpor. Svako na svoj način. Intelektualci odlučuju da to bude otpor znanjem. Započinju odbranu olovkama, knjigama… Znanje potpomognuto inatom - njihova je logistika. Svjesni su da se i znanjem može probijati obruč.

I onda, u svakom haustoru otvara se po učionica ili mala škola. I već u maju 1992. godine, gradić u gradu, obruč u obruču, u suterenu jedne zgrade formira Nastavni centar "Dobrinja".

Član novogradskog ratnog predsjedništva Smail Vesnić okupio je u ovaj centar univerzitetske profesore, nastavnike i učitelje kako bi se studentima, srednjoškolcima i osnovcima omogućilo polaganje ispita i pohađanje nastave. Predavači su bili svi oni koji su imali visoku ili višu stručnu spremu. Od 1992. do 1993. godine u centru su se nalazile 23 srednje škole. Organizirana je nastava za sve srednjoškolce koji nisu mogli izaći iz obruča i stići do matičnih škola. Bilo je tu učenika Prve gimnazije, Ekonomske škole, Tehničke, Šumarske… te dobrinjskih osnovnih škola: "Skender Kulenović", "Ćamil Sijarić" i "Osman Nuri Hadžić". Položeno je čak i 300 fakultetskih ispita; don Renco, lokalni fratar, održavao je mise, a mjesto je našao i "Klub igara". Nastava se odvijala od 8.00 do 20.00 sati.

Prije agresije, Dobrinja je imala tri osnovne škole, a s obzirom da su tokom rata sve uništene, "preselile" su se u stubišta, suterene i podrume. No, osim prostora koje su izgubili, škole su ostale i bez skoro svih radnika srpske nacionalnosti.

Na Dobrinji, Sarajevo je dobilo i svoju "šestu gimnaziju". Ipak, njeno pravo ime je Opća gimnazija Dobrinja. Prvi čas u njoj održao je profesor historije Smajo Halilović 25. januara 1993. godine i, mada zvuči nevjerovatno, prvi kabinet u gimnaziji bio je informatički, imao je devet kompjutera, a predavači su ih donosili iz svojih stanova.

"Učionice su bile odvojene folijama. Nastavnici i učenici mogli su slušati jedni druge. Izgledalo je kao da svi učestvuju u nastavi", prisjeća se sa sjetom Sabiha Miskin, koja je i u ratu bila nastavnik i direktor Opće gimnazije Dobrinja. Dok je prelistavala školski ratni almanah, konstatirala je da su tada predavači i učenici dolazili spremniji na nastavu. Stariji su se pripremali da se ne bi brukali pred kolegama koje su ih slušale, a mlađi, opet, koristili su priliku da pročitaju lekciju do koje ranije nisu mogli doći. Jer, udžbenika ni papira nije bilo. Lekcije su se kucale pisaćim mašinama u malom broju primjeraka.

Centar je imao i punktove: samo OŠ "Ćamil Sijarić" (prije rata "Nikola Tesla") bila je raspoređena na 14 mjesta. Cilj je bio da djeca ne napuštaju haustore, a nastavnici su odlazili u te mini škole. Ratni i poratni direktor OŠ "Ćamil Sijarić" Faruk Jabučar objašnjava da su radnici škole ponosni na činjenicu da nijedan njihov učenik u vrijeme nastave nije poginuo, niti je bio ranjen. A završeno je 3.000 školskih godina! Bilo je i razreda sa samo po tri-četiri učenika.

Desetogodišnjica opsade Sarajeva simbolično se povezuje sa sudbinom Osnovne škole "Osman Nuri Hadžić" (nekad "Dušan Pajić") na Dobrinji. Stotinjak metara udaljena od međuentitetske linije, ona i danas radi "raspoređena" u četiri suterena, koji su nekada bili poslovni prostori. Tako možete vidjeti natpise: učionica 1, 2, 3… Devet godina od početka rata, u septembru 2001, arbitražom za Dobrinju, ova škola pripala je Federaciji BiH i njena predratna zgrada je renovirana. Od septembra sljedeće školske godine djeca će se vratiti u obnovljenu zgradu, a ratni raspored učionica će se ukinuti.

Ratnih godina nastava se održavala i blizu linije razgraničenja. I to tamo gdje se najviše pucalo! "Jednom su nekako vidjeli svjetlo u učionici i gađali pravo u nju. Tada je jedan učenik ranjen", priča direktor OŠ "Osman Nuri Hadžić" Narcis Polimac. Sa užasom se sjeća grižnje savjesti koja ga je proganjala. Razmišljao je o tome kako se to ne bi dogodilo da dijete nije moralo biti na nastavi. Dugo je sebe smatrao krivcem za ovo ranjavanje.

Svi dobrinjski prosvjetni radnici emotivno su se vezali za svoje ratne učenike. U prilog tome govore slike koje čuvaju i priče koje o njima sa sjetom pričaju.

Đaci u brijačnicu, vojnici u učionicu

"Joj, nastavnice, ne znam hoću li biti živ, a vi me pitate jesam li naučio", prisjeća se ratnih đačkih isprika za nenaučene lekcije direktorica Osnovne škole "Alija Nametak" Ajša Lejlić. Ova bjelavska škola do rata se zvala "Vuk Stefanović Karadžić" i već na početku agresije u njenim učionicama, umjesto đaka, bili su vojnici. Nove učionice bile su raspoređene na 12 mjesta: u mesnice, brijačnice, stanove… Slike ratnih časova direktorice Lejlić kao da su odjednom bile u njenom kabinetu. Skoro da je bila opipljiva snaga i želja iz tog vremena, koju su učenici i nastavnici međusobno razmjenjivali. Imali su zajednički cilj: doživjeti kraj iracionalnog filma. Doživjeti The End pakla u kome su svi bili u fokusu! Sličice u tom filmu nisu se popunjavale samo redovima za vodu, hranu, granatama, već i hemijskim formulama, tablicama množenja, notama… Lekcije, opet, imale su drugačiju sadržinu, a prosvjetni radnici nešto izmijenjene uloge. Jer, naprimjer, dok je direktorica jednog dana u učionici radila na nekom hemijskom opitu, granata je pala blizu mjesta na kome se održavala nastava. I dok je ona pokušavala smiriti mališane oko sebe, kako se ne bi uspaničili, jedan od njih joj je rekao: "Nastavnice, što se plašite kada svaka granata ima svoje ime i prezime." Bilo je to vrijeme kada nastavnici i učitelji nisu imali odgovore na svako pitanje. Jer, šta se moglo odgovoriti kada đaci pitaju: "Kada će rat prestati?" Ajša Lejlić se sjeća "užasa koji je osjećala kada bi joj to pitanje bilo postavljeno". Zato je koristila univerzalni odgovor: "Poslije kiše sunce dolazi!" No, koliko je heroja u sarajevskim učionicama poput Ajše Lejlić bilo bitku prenošenjem znanja? Da li za njih postoji odlikovanje? Da li ih je uopće moguće pobrojati i upotrijebiti prave riječi kada se piše o njima? Ne!

Arhiva Dani
251