oš jednom sam se uvjerio da neiskustvo - jer ovo je prvi intervju koji sam u životu napravio - ni u čemu i nikad ne može izići na dobro. Sa Semezdinom, skoknuo sam do Affana da ugovorimo dan kada ćemo ga snimiti. Ostali smo dva sata: razgaljen, pa još potpomognut prisustvom Mirze Idrizovića, svog dugogodišnjeg prijatelja, Affan je pričao k'o iz mitraljeza! "Ovakav je", reče mi Semezdin, kad iziđosmo na ulicu, i pokaza palac dignut uvis. Jeste, rekoh, Affan je ovakav, a mi smo preispoljni tokmaci: da smo ponijeli diktafon, sad bismo imali gotov intervju, i to prvorazredan. Vidjećeš, sjutra uopšte neće moći da ponovi ovo današnje. Ili bar neće na način kako je danas pričao.

Što se djelimično i obistinilo. Kad smo u Affana uperili diktafon, umalo nije uvis podigao ruke, u znak predaje! Jer sad je trebalo da odigra ulogu čovjeka koji daje intervju. A igranje uloga kosi se sa dubljim Affanom, kakvog sam barem ja upoznao u posljednjih devet mjeseci. Jučer, pred prijateljima se njegova duša otvarala prirodno, kao cvijet pred svjetlom. Danas, diktafon je od nas napravio isljednike koji su došli da mu kliještima iščupaju priznanje. Stoga sam pokušao da od snimljenog materijala, i od stvari koje smo Semezdin i ja upamtili iz jučerašnjeg razgovora, napravim cjelinu. Vrag će znati koliko sam uspio.

- Ne bi trebalo da svojim pitanjima kopamo po tvojim ranama, još vrućim, ali ta je surovost neizbježna, jer si svoju izložbu pod nazivom Dokumenti rata 1992. posvetio sjenima svoga sina. Kaži nam nešto o svojoj nesreći?

Plaši me mogućnost da ljudi ne pomisle kako sam na smrti svog sina želio ućariti kao slikar. To jest, bojim se da zli jezici ne kažu kako sam pogibiju svog jedinca iskoristio za javnu promociju sebe kao umjetnika.

Ustvari, to je sve što sam, zasad, kao otac i kao slikar, mogao preduzeti protiv njegovog nestanka sa zemlje: posvetiti njegovoj uspomeni djela koja sam od polovine jula do nedavno stvarao kao svoj jedini mogući odgovor neljudskim vremenima koja su nas snašla.

Doduše, bliski ljudi mi prigovaraju što nisam sina zaštitio. Što ga preko veze nisam sklonio sa prve borbene linije. Ali, računao sam, dvadeset šest mu je godina, dovoljno je star da o sebi odlučuje, imao je svoje razloge zbog kojih odlazi u borbu, koje sam ja morao poštovati.

Uostalom, u ratu ne možeš nikada biti dovoljno pametan: znam čovjeka koji je, za svoga sina, nabavio jednu od onih sto hiljada akreditacija i doveo ga sa prve linije u grad, gdje je poginuo od granate! Najzad, i da sam intervenisao za svoga sina i izvukao ga iz rovova, na njegovo mjesto došao bi drugi mladić, i danas bi neka majka bila zavijena u crno, danas bi plakala nečija sestra ili brat.

Uzdao sam se u njegovu srećnu zvijezdu, uzdao sam se čak i u njegovu tankovijastost, vjerovao da će ga svi meci promašiti. A kad se izgubi sin, a uz to i jedinac, onda je to, kako se obično kaže, nenadoknadiv gubitak. Stotinu stvari, najednom, prestanu za tebe da postoje. U tvome svijetu zine rupa koja se nikad više ničim neće moći ispuniti.

- Tvoja nesreća je, rekao bih, utoliko veća što ne možeš utjehu potražiti na drugoj strani, jer koliko sam razumio iz našeg dosadašnjeg druženja - ti u Boga ne vjeruješ?

Jeste. Ateista sam. Postojimo samo na zemlji i samo jedanput. Doduše, moj ateizam iskupljen je, u neku ruku, mojim boravkom u umjetnosti koja se, smatram, svojom srži približava religiji. Nekad sam govorio: Kamenjar je moja religija, naslanjajući se na Camusa koji je (u Kugi, mislim) rekao: "More je moja religija." Jer ako nas religija okreće ka čistoti, ka poštenju, ka vjerovanju u Svrhu, onda i umjetnost u kojoj pokušavam da se preko crteža, preko kolorita, preko pikturalnosti, preko čisto likovnih elemenata, dakle, domognem istine i ljepote, onda sve to skupa može da bude jedna religija. Utjehe, ako je ima, moglo bi biti u pomisli da je moj sin poginuo u borbi protiv neljudi koji pokušavaju da iz našeg svijeta prognaju istinu i ljepotu.

- Iz jučerašnjeg razgovora s tobom, razumjeli smo da je Zuko Džumhur za tebe bio veliki žrec te istine i te ljepote.

Kojih nema izvan kontinuiteta, a Zuko je bio duh koji pazi da se taj kontinuitet ne prekine. Sjećam se, bili smo srednjoškolci, a možda već i studenti, ne znam, pa ljeti napušemo veliki šlauf i otisnemo se niz Neretvu sve do Čapljine, odakle smo se vraćali vozom ili čak pješke. Jednom, pristanemo u Počitelju, gdje sam prvi put vidio Zuku, u kAffani, pred njime bokalče rakije, kafa, pa orasi i smokve. Djelovao mi je, tada, kao Neko iz prošlih vremena, ne znaš sigurno je li vezir ili asker iz minulih vojni, tu zaboravljen, ustvari ostavljen da se preko njega sadašnjost i prošlost mogu sporazumjeti.

Jednom, pričamo o političkim i duhovnim pokretima u Bosni, dotakli smo se i fundamentalizma, o kojem je tada u javnosti počelo da se buba. Kaže mi Zuko: "Znaš li koji je najvažniji događaj u dosadašnjoj istoriji Bosne?" "Koji?" "Dolazak jezuita." "Kako?" "Jezuiti su Bosance natjerali da misle." "A prije? Šta je bilo prije toga?" "Prije toga, Bosanci su znali samo za degenek!" Da je živ, vjerovatno bi ovaj današnji, ovaj četnički degenek proglasio drugim najvažnijim događajem u istoriji Bosne, i možda bi zaključio da, nakon ovoga degeneka, nije nam druge nego da - iznova počnemo misliti.

Zuko je u svemu tražio ljudsku mjeru. Odemo jednom na more. Zuko se u vodi kiselio boga pitaj koliko. Ne ide, veli mi u neka doba. Čuj - ne ide, a ne vadi se iz mora. Nije to to, kaže, nego hajdemo u Počitelj. Mi tamo, a on će: Kad bismo se negdje mogli okupati! A šta si drugo vazdan i činio? - pitam. On - u Neretvu, i sve od meraka ohohoče! "Ovo ti je za mene", kaže. "Jebeš more, vazda sam se pred njime pitao: šta ću ja ovoliko mali kraj onoliko velike vode. Meni je rijeka - taman." I bilo mu je taman sve što je po ljudskoj mjeri. Uopšte, volio je stvari koje niti čovjeka suočavaju sa njegovom sićušnoću, niti ga navode da oholo uobrazi da je prevažani prevelik. Nego - onako.

Zuku je bio glas da postaje, kako stari, sve veći musliman, a, po meni, radilo se ipak o drugome: kako se bližio smrti, postajao je sve više mudrac, na istočnjački način, a to dvoje nije isto.

- Ali mi se čini da jeste gotovo isto kad pričaš o Zuki i kad pričaš o svojoj kući u Počitelju. To dvoje, izgleda, sačinjava bitnu jednačinu u tvom duhovnom svijetu?

Zuko je došao, jednom, kod mene na kafu, a ostao tri dana. Vjerovatno ga je zarobio ambijent u kojem sam našao utočište za svoj duh i azil za svoj mir. Od avlije, koju sam popločao, ona je kao amfiteatar, u stijenama je, a opasana zidom, jer to je ženski dio muslimanske avlije koji je bio opasan zidom zna se iz kojih razloga, od te avlije pa gore do nebesa - sve mu se činilo posebnim. Izvečer, zagleda se u nebo pa kaže: "Uf, kolike su zvijezde ovdje kod tebe." Kao da sam i komad neba nad svojom kućom, bogati, naručivao po svome ukusu!

A ja sam tu kuću pravio po instinktu, i kad je ko pohvali, branio sam se da u njoj nema mnogo moje zasluge, jer sam samo slijedio, njuhom, dunđersku zamisao koju sam naslutio u toj ruševini iz vremena kad je Počitelj još bio na prelazu između sela i grada a već imao i han i mejtef i medresu i džamiju i hamam, a nastajao je i pod uticajima dalmatinske arhitekture. Oko gradnje te kuće pomogli su mi i razgovori sa starcima koji su pamtili vrijeme kad se u Počitelju moglo, od gornje do donje kapije, saći sve preko krovova, i kad su dućani bili u raznim bojama, nije bilo, kao danas, natpisa GRANAP ili SAMOUSLUGA nego je majka slala dijete u, recimo, plavi dućan da joj kupi to i to.

- Pasternak kaže da novo nastaje ushićenim podražavanjem starog. Ti si, izgleda, jureći misao onog dunđera, uhvatio samog sebe?

Izgleda. Zuko je, pored mog truda da vratim život ruševini, bio oduševljen što sam praveći kuću poštovao stari adet, to je kamenita, kamena kuća sa gredama koje sam mećao na stari način. Prvo dođu grede, pa daščice, pa trska, pa malter, i tako se dobije jedna grafička kontrastna varijanta koja je, po senzibilitetu, negdje blizu mome slikarstvu. Kuća, kad se uđe, djeluje kao potleušica, jer se prvo ulazi na najgornji sprat, a potom je kuća pratila teren, pošto je u stijenju, i padala u baštu sve naniže, i kako se god spuštala, tako se otkrivaju sve novi prostori, u kojima se najednom nađe veliki komad stijene:

Savjetovali su mi da to miniram, da protjeram, je li, taj komad divljine iz svoga doma!

Došao majstor i donio visak. "Šta će ti, Alija, taj visak?" pitam. "Kako šta će mi? Pa da pratim zid, da ne ode ukoso". E, sad, objasni ti njemu da i jeste stvar baš u tome "ukoso", da baš u njemu ima mrva života. I objasnim mu da se danas pravilna forma doživljava uglavnom kao mrtva!

Jer ja sam ostavio prošle grede iz stare kuće da strše iz zida kao crni čađavi klinovi, kao zubi, i podsjećaju me na ruševinu iz koje je sadašnja kuća ustala. I samo sam sve to digao dvadesetak centi i ostavio tako, a zid otišao malo u stranu. I sad mi dolazi da malteriše majstor koji bi koristio visak, htio bi da nabaca sloj maltera, pa da se to osuši, pa drugi, pa treći, pa da izravna po propisu, da po današnjemu sve ugladi, a ja sam drugo ganjo, ostavio sam neke zidove nemalterisane, neke sam samo fugirao, neke malterisao, neke okrečio preko kamena, pazeći kakvu ću likovnu igru dobiti s obzirom na svjetlo koje pada kroz prozor i s obzirom na stijenu kao stijenu.

Neće majstor po mome! Čuvam, veli, obraz. Kakav obraz? Kad bih uradio kako ti hoćeš, ljudi bi došli da te pitaju: Ko ti je ovo radio? Ti bi rekao: Alija! I tako, ode moj majstorski obraz, zavazda!

A komšije me neprestano pitaju: kad misliš useliti u ovu tvoju kuću? A ja uselio bogapitaj kada. Za mene, kuća je odavno gotova, a oni ne vjeruju, jer čekaju da ubacim kauče i trosjede i slične divote!

A kad mi dođu prijatelji, pa stave najlonsku kesu na avlijski sto, ja im ne kažem ništa, da se ne bi naljutili, a isto mi je ko da su mi pljunuli i na taj sto i na tu avliju! Jer sto je "vikinški", od jakih debelih greda, kraj njega kamena sećija, i šta onda tu ima da traži najlonska kesa? Ne mrzim plastiku, smatram je na sto načina korisnom, ali je doživljavam kao uvredu u mojoj avliji, uvredu elementima od kojih je napravljena, uvredu toplini tog drveta i istinitosti toga kamena patiniranog od kiša i vjetrova hercegovačkih.

- Slatko je, i tužno u isti mah, slušati tvoj monolog o gradnji kuće dok Karadžić, pjan od rušenja, rastura sve, od potleušice do nebodera, i pravi na stotine hiljada beskućnika. Moramo se, nažalost, iz predratnog Počitelja vratiti u ratno Sarajevo. Daj mi nekolike slike, viđene tvojim očima, u kojim se sažima svekolika mora i groza u kojima smo?

Prolazio sam Alipašinim Poljem onoga dana kad je granata pobila ne znam više koliko ljudi kod pijace. Vidio sam na trotoaru ljudski mozak koji se puši. Ko to jednom vidi, više nikad neće biti što je bio tren ranije. Ni svijet mu neće ostati onaj prijašnji. A drugi put, u ulici kod Svjetlosti, ne u Miskinovoj, to je bilo kasnije, pala je granata, i koliko god čovjek bio plemenit i spreman da pomogne, svi smo pobjegli u haustore, proradio u nama instinkt za samoodržanje, a i bila je tada priča da odmah ne treba prilećeti žrtvama, jer ovi sa brda imaju običaj da ispale nekolike granate zaredom. Prvi koji su žrtvama prišli bili su psi, ispaćeni i podvijenih repova, koji su počeli da jedu komade ljudskoga mesa.

Na to smo svi istrčali iz haustora, otjerali pse, i pokušali da preduzmemo šta se moglo ... Ili onaj starac, ima mu preko osamdeset godina, oduvijek je volio vino i cigarete. Nađem flašu vina da ga obradujem poklonom. Donio sam ti nešto, kažem. On dobro ne vidi, uzme lupu, i pod njom posmatra moj poklon. Pa uzvikne: "Viiino!" Onda metne flašu na prsa, prigrli je i počne da se njiše, kao majka kad uspavljuje čedo, samo što još ne zapjevuši "Nina, nena"...

- Na koji način je sve to ulazilo u tvoje slike?

Prvih mjeseci nisam mogao ništa da uradim. U julu su počele nastajati slike koje su moja instinktivna reakcija na katastrofu a trebalo bi da budu i pokušaj njenog metafizičkog obasjanja. Prvih mjeseci, mislim da smo svi mi bili izgubljeni, ko više ko manje, i u nesporazumu sa samima sobom i sa stvarima koje su se dešavale mimo nas a nismo znali gdje da ih smjestimo, jer nije postojao okvir u kojem bi postale razumu dokučive. Jer, ovo što nam se devet mjeseci dešava - izvan je svega što ulazi u moralni prtljag čovječanstva, ovo čak nije ni rat, jer se i ratovi vode pod izvjesnim pravilima, imaju svoju etiku. Ovoj katastrofi naš razum, naprosto, ne zna s koje strane da priđe? Moje slike, dijelom, trebalo bi da idu preko te stvarnosti, kako bi dohvatile čistu likovnost, jer život koji se oteo svim zakonima možeš bar podvrgnuti zakonitostima slike. Stoga, na mojoj izložbi ima slika koje su naputak gdje je rodno mjesto mog likovnog doživljaja svijeta, a na drugoj strani su "spržotine", dovoljno ubjedljive i rječite same po sebi da im ne treba nikakvo objašnjenje, i koje stoje umjesto slike, i zbog toga nisu samo goli dokument, nego svjedoče o porazu slike pred zbiljom.

- Odakle si uzimao sve te spržotine?

Mislim da svaka potleušica, svaka straćara doživljavaju svu dramatiku rata jednako kao i kuće sa velikom kulturnom ili ekonomskom ili privrednom vrijednošću. Uzimao sam dokumente iz Gradske biblioteke, iz Vijećnice, iz Orijentalnog instituta, iz Crkve svetog Vinka, pa kuća na uglu Kralja Tomislava i Danijela Ozme, pa Hepok, pa Glavna pošta...

- A gdje je rodna kuća tvoje likovne uobrazilje?

Po duhovnom habitusu, ja sam Mediteranac. Istina, prvih godina živio sam u Derventi, odakle smo preselili u Mostar koji je zapravo jezgro moga djetinjstva i moga bića. Moji su upamtili da sam, kad smo došli u Mostar, upitao: kako se zove rijeka u njemu? Neretva, odgovorili su mi. A zašto, rekao sam, onda oni (mislio sam na Dervenćane) svoju Neretvu zovu Ukrina? Tu slutim nešto važno: u dječijim očima, već od prvog pogleda, Neretva je postala - praobrazac rijeke!

Arhiva Dani
251