akiju Mršu, danas veoma čuvenog komandira čete Ugorsko, koja pripada Četvrtom vogošćanskom odredu, gotovo nemoguće je uhvatiti i natjerati na razgovor. Skromnost po kojoj je poznat u svim razgovorima o njegovoj borbi dolazi do punog izražaja. No narod vogošćanskih slobodnih teritorija u svojim folklornim predanjima, a ona nisu mala za vrijeme ovog rata, o Mrši je stvorio cijeli mozaik priča. Narodnoj predaji pridružili su se i borci. Jednom prilikom u komandi našeg štaba zatekao sam se pri ispraćaju boraca iz Sarajeva. Iznenađen što je vidio Mršu, jedan od boraca, stojeći pored mene, šapuće drugom: "A ja mislio da je Mršo k'o planina." Zaista djeluje nevjerovatno da se iza takvih podviga i uspjeha nalazi naoko krhak i nježan mladić, gotovo dječijeg sjaja na licu. O Mrši iz sata u sat stižu nove priče:

"Mršo sam zarobio PAT, Mršo napravio diverziju i kokno pet komada bradatih životinja, Mršo se uvalio četama iza leđa i raznio im zoljom dva-tri rova. Ono što narod priča, kaže mi jedan starina iz Ugorskog, il' je bilo il' će bit'. Ova mi rečenica danima tutnji u glavi. Da li se u nataloženom starčevom iskustvu ona iskristalisala u istinsko saznanje dosega narodne mudrosti, da li ova rečenica može biti maksimum kolektivnog predanja?

U predanjima o Mrši, ona se potvrđuje kao istina, bar što se tiče onih priča što svoj inspirativni izvor imaju ovdje, na području Ugorskog, Barice, Kobilje Glave. Sa onim pričama što nastaju u dosadi podrumaških mozgova u bosanskoj prijestonici - stvari stoje nešto drugačije. Daleko od izvora zbivanja, zavučeni u podrume višespratnica, podrumaši kao narodni otpad, svoju slabost i kukavičluk prikrivaju nerealnim pričama.

Mršu sam ganjao gotovo deset dana i na kraju odustao. Jer, stalno u borbi i na položaju, ovaj legendarni komandir rijetko kad ima vremena za predah. Kaže mi Mršin borac: "Ako hoš da ga uhvatiš, moraš se pretvorit u kozu. Taj ti zna svaku stazu i bogazu; nemereš ga slijedit. Ode nekud i samo čuješ: Mršo povaljo čete na Zabukvi. A da bi došo do četa na Zabukvi, moraš se provlačit ko glista." Nisam ni koza, a, bogami, ni glista, mislim u sebi, ali do Mrše se mora doći. A onda danima tutnji sa svih strana: počele čete da ginu na Žuči. Borbe traju po cijeli bogovetni dan. Mršo dobija počasti od ministra Pušine, Mršo pravi diverzije, zavlači se u četničku dubinu i otvara put za pad kote 850. Ta diverzija, presudna za naše uspjehe na Žuči, majstorski je odrađena. Privukao se Mršo sa još trojicom odabranih boraca (ostali, priča se, nisu smjeli dalje), pritajio se, a tamo čete se svađaju. "Sumnjivo im šuškanje oko kuće u kojoj su se utvrdili, a 'guza im radi, burazeru' pa ne smiju da se mrdnu. Ne vjeruju da smo došli tako blizu. Čujemo kako se svađaju: 'Izađi ti, ako smiješ, i provjeri ima li ikog na desnom krilu', svađaju se četnici! A ja se smrzo, i, mislim, okružiće nas, majku im", priča mi Nisko Šehović, jedan od dvojice boraca što su učestvovali u ovoj nevjerovatnoj diverziji. "A Mršo, hladan ko led, smiren, razvuče zolju i 'bum', direktno četama kroz vrata. Jebote, kad ga takvog, smirenog i odlučnog vidiš, misliš - taj može sve, sve što poželi može napraviti četničkoj bandi. Ali jedan je Mršo. Mi svi drugi smo njegove sjene. Nismo mu ni do članaka", nastavlja dalje Nisko, inače dobrovoljac MUP-a borbama na Žuči.

Tako se poklapaju hrabri komandir i njegovo naselje Ugorsko, najisturenija tačka otpora četničkim hordama u Sarajevu. Prosto je nevjerovatno kako se ovo naselje oduprlo četničkim napadima. No, to je priča za sebe. O strahotama koje su prošli stanovnici Ugorskog, Uglješića i Krša, malo, uistinu malo se zna. Grad je maćehinski ulagao u odbranu ovih naselja, ali stanovništvo, prepušteno samo sebi, znalo se organizovati, znalo se odbraniti. Iz takve narodne hrabrosti izrastao je i Hakija Mršo, heroj medu herojima združenih vogošćanskih odreda.

O Mrši će se sigumo pričati još, još će biti njegovih podviga, i čuvenog: "Hoću ih žive", od kojeg se četnicima sledi krv u žilama, od kojeg četnici više bježe nego od tromblona i granata.

P. S. Na koti 772, nedaleko od svoje rodne kuće, pred kojom su mu četnički zločinci zaklali oca, poginuo je Hakija Mršo, predvodeći svoje borce kao bezbroj puta dotad. Hakija je oca sahranio bez glave. Nije dočekao da se oslobodi njegovo rodno naselje Krše, niti njegova tri puta od četnika paljena kuća. A bila je blizu, ni stotinjak metara od mjesta pogibije. Sudbina je htjela da geler zločinačke granate pogodi Hakiju u ploču od pancira, odbije se od nje i zasiječe Hakiji vrat. Sudbina je htjela tu sličnost njegove smrti sa očevom. Sudbina je htjela i to da najbliži svjedok Hakijine pogibije bude njegov brat. Sada je rodna kuća još bliže. Na njoj će se vijoriti naša zastava, čista kao sloboda u koju je Hakija ugradio život.

Arhiva Dani
251