nome ko ih poznaje nije čudo da su napravili ovaj film. Nihad i Sead, "Braća Kreše(vljakovići)", kako ih raja odmilja zovu, dugogodišnji su suradnici Internacionalnog teatarskog festivala MESS. Učestvovali su i u realizaciji dokumentarnog filma Harisa Pašovića Greta, a najčešće ih je bilo moguće susresti negdje po gradskim ulicama, gdje obično s kamerom provode vrijeme.

Tehnička duša projekta je njihov prijatelj Nedim Alikadić Pelda, koji je upisao režiju na ASU u Sarajevu, ali je ljubav prema pravljenju filmova, čini se, u njegovom slučaju nadvladala učenje.

Pogled iz pakla Razgovor započinje Nihad. "Snimanje materijala za ovaj film počelo je 1992, a rad na filmu negdje 1996, kada smo počeli sakupljati i pregledavati te materijale. Šest mjeseci smo bili zatvoreni u biblioteci naše kuće, gdje smo montirali opremu i gdje smo pokušali da vratimo ono stanje u kojem smo bili u tom periodu. Iščitali smo svaki broj Oslobođenja od početka do kraja rata, pregledali smo oko 500 sati materijala. Sad možemo reći: hvala Bogu da živimo u miru i da više ne puca, a s druge strane se čini da su u onom periodu stvari bile mnogo jasnije nego danas. To je najlakše objasniti ovako: politika nije imala toliki utjecaj na naše živote, tada je sve bilo mnogo više vezano za neke egzistencijalne stvari. Ljudi u takvim uvjetima lakše i postavljaju pitanja i lakše dolaze do odgovora, dok je u poslijeratnom periodu očigledno da se potenciraju stvari koje su se smatrale manje bitnim. To vrijeme opsade je nešto što mi smatramo blago sakramentalnim i vjerujemo da smo u njemu i sami bili bistriji. Pazi, danas je rijetkost da sretneš nekoga ko će reći 'hvala Bogu što živimo u miru'. Svi su nekako na tome - 'joj crnjaka, treba pobjeći'. Ni nakon jednog rata nije nastupilo neko blagostanje, već, naprotiv, uvijek su nastupale teške ekonomske situacije, a mi smo definitivno protiv ovakve depresije koja vlada i mislimo da se ona radom da prevazići. Ovaj film je mali prilog koji pokazuje da ljudi, radeći na nečemu, mogu naći smisao u jednom realno teškom periodu, kojeg treba gledati kao nešto što će proći."

Opet film: kamera u drhtavoj ruci s jednog grbavičkog balkona snima skupinu diverzanata ARBiH koji vode jednog zarobljenika. Drži je Nedim Alikadić, čiji je otac Ibro, kao u filmskoj priči, na onaj svijet otišao samo dan prije premijere filma koji je montirao i snimao njegov sin.

"Imao sam 16 godina kada sam to snimao: naravno da sam imao strahove i očigledno je to drmusanje kamere, ali, i pored tog straha, ja sam nastavio snimati, misleći da me neće upucati. Nekako je strah bio sastavni dio života. Moji su roditelji ostali na Grbavici do 1993, izašli su razmjenom 2. februara i uspjeli su prenijeti tu kameru i materijale koje sam snimao, tako da smo na kraju odlučili da ubacimo te snimke. Ovom prilikom pozivam sve koji imaju materijale sa Grbavice, koji su preživjeli, da se to arhivira."

U filmu Dragan Vikić, komandant specijalaca, 1992. poziva građane koji imaju videokamere da snimaju materijal koji će biti od velike vrijednosti. Danas i jeste. Scene skijanja po strmoj sarajevskoj ulici pod smrtnom opasnosti u kojima nastupaju Enes Zlatar, poznat kao pjevač Siktera, i Sead Traljić, ili sekvenca kad mladić, van sebe, ranjenom amidži lupa šamare, a ranjenik mu govori "deder, kenjče, šta si toliko prepadnut", na šta će mladić: "nisam, zar sam?", pokazuju susret užasa i komedije, emotivni naboj pod kojim je nastajao ovaj "dokumentarac koji je u sebi htio imati dramaturgiju igranog filma", kako kaže Nihad.

Da ne iščezne Sead (samo oni koji ih dobro poznaju znaju ih "iz prve" razlikovati), nastavlja objašnjavati: "Sjećam se da su 1993, kada smo tek počeli snimati sa Enesom Zlatarom, uz par stvarčica koje su ponijeli s Grbavice, Peldini roditelji ponijeli i kameru."

Sam Nedim ovako opisuje svoj odlazak s Grbavice: "Odmah sutradan su mi došli i tražili snimke. Ja sam bio naivan i rekao komšiji da sam snimao, pa je čete interesovalo šta ja to imam. Rečeno mi je da se javim u kafanu, gdje su pili, da oni to pregledaju. Kameru nisu nikada uspjeli pronaći."

Najveći cenzori i neprijatelji ovog materijala bili su roditelji, kaže Nihad.

Zlatan Prohić, jedan od snimatelja - i to se vidi u filmu - govori sa svojom majkom koja ga moli da se skloni sa prozora, da više ne snima.

Nekolicina likova koji se pojavljuju u filmu danas su poznati umjetnici. Ljudima koji poznaju kontekst opkoljenog Sarajeva ne treba objašnjavati ko su Nebojša Šerić Šoba, Enes Zlatar ili Igor Vukašinović. Ovaj film je nastao u Sarajevu i za Sarajevo, njegova jedina mana bi mogla biti lokalna poetika. Sead i Nihad na to skoro uglas odgovaraju: "Htjeli smo izbjeći da postoji glavni lik, da bismo izbjegli potenciranje bilo čije lične priče. Videokamera je u prvom planu, ona je interesantna kao medij, ona samim kretanjem čuva stanja čovjeka koji to snima. Mi smo htjeli napraviti film koji će se svidjeti Sarajlijama, a bili smo svjesni da, ako to želimo, nema potrebe da nekog od nas stavljamo u prvi plan budući da mi nismo ništa više uradili od 99 posto ljudi koji su ostali u tom gradu."

Ova hronika počinje citatom iz Ljetopisa Mula Mustafe Bašeskije. "Ono što se pamti, iščezne, ostaje ono što je zapisano." Kakva je veza ovih modernih kroničara sa najpoznatijim bilježnikom sarajevske kaldrme.

Derviš i litar mlijeka "U našoj se kući uvijek znalo ko je Bašeskija, a i rahmetli Alija Isaković nas je podsjetio na to da kod njega piše da je on neki naš dalji rođak. Mi smo se na ovom filmu potpisali kao ljetopisci, kako bismo potcrtali značaj interesa za ono što se dešava čovjeku. Jer, ako čovjek nema interes za ono što se događa oko njega, teško će naći rješenja. Ime Sjećaš li se Sarajeva dolazi i odatle da se ignorira to što je bilo, dolazi zaborav, demencija. Zdrav čovjek koji živi u Sarajevu, treba držati do te memorije kao što treba držati do svog zdravlja; ako počnemo zaboravljati taj period, bojim se da bi, ako ne mi, onda naša djeca mogla imati iste probleme. Mi samo vjerujemo da čuvanjem uspomena čuvamo ljude od negativnih emocija, vjerujući da je potenciranje istine u interesu svih ljudi na ovom prostoru. Nije nam želja nabijati nekome krivicu na nos, nego podsjetiti na to da kada jedan genocid počne da se zaboravlja, drugi počinje", kaže Nihad.

Sjećaš li se Sarajeva prikazivat će se u kinu Obala Meeting Point sve dok bude interesa publike. "Nema smisla, ali vrijedi pokušati", kako kaže Šoba u jednoj od sekvenci.

"Drago nam je da nam se pružila ta sretna okolnost da se nalazimo u klubu inventivnih ljudi. Sarajlije su inventivne, ali im ta ekstremna individualnost smeta. Ovdje je rijetkost da se trojica ljudi ne posvađaju za vrijeme rada." Ističu uspješnu saradnju sa Deblokadom, kućom koja im je pomogla da realiziraju film, i Šejlom Kamerić-Sijerčić, jednom od autora plakata koji vizualno podsjeća na sliku udara u WTC.

Sljedeća stvar koju planiraju raditi jeste film koji bi se ticao New Yorka. "To neće biti film o New Yorku 11. septembra, već o New Yorku 12. septembra. Priča bi se trebala zvati Blizanci u New Yorku, bavila bi se identitetom i fokusirala bi se na fenomen blizanaca i fenomen dva grada. Niko od nas nije završio akademiju, ali to smo konstantno smatrali našom prednošću, budući da smo dobili prostor u kome sami možemo ispitivati određene stvari bez ikakvih uticaja. Držali smo se jedne rečenice koju je rekla mlada iranska rediteljica Samira Makhmalbaf, koja je, potencirajući pojavu videokamere, skrenula pažnju na to da će sada masa različitih pojedinaca imati prostor da sama eksperimentira sa filmskom formom."

Na kraju, ništa bez humora. "Kad uzmeš kameru i snimaš, to ti je isto kao što svako kod kuće ima olovku, ali ne može svako napisati Derviš i smrt, nego zapiše da mora kupiti kilu hljeba i litar mlijeka. Od igranih filmova uključenih u ovaj dokumentarni tu su Mahmuti na ostrvu i naš drugi ratni hit Jahali smo pješke. Htjeli smo snimiti i Suha krpa na dnu mora, međutim, nismo imali gdje snimati more. Ali, lijepo bi bilo da ovaj film stoji u videoteci pa da ga neko može uzeti. Od tih 500 sati materijala svako bi napravio drugačiji film."

Ovakvi filmovi i ovakvi ljudi, pogotovo u Sarajevu, treba da postoje. Zbog grada. I njegovih dušmana, ali prvenstveno zbog onih koji će sa smiješkom sjetiti najtežih dana. Odnosno, suzama i smijehom.

Arhiva Dani
251