ad se izađe iz doma Zaima Imamovića, nakon dva sata razgovora sa starim asom bosanske sevdalinke i s njegovom krepkom i lijepom gospođom, onda se može reći - ovo su cijeli i čisti ljudi. Dobri ljudi. Upravo tako. Jer, umjesto lamentiranja nad "ovim što nas je snašlo" i umjesto zgrčena straha za život i za imetak, ovdje se čovjek ozari nekom zaraznom vedrinom i lahkoćom, koja nije stvar lakomislenosti, već daleko od toga - stvar jednog bogato i puno proživljena života.

Ili, kako to Zaim kaže: "Meni je divno, jer sam ja dušu zadovoljio."

O čemu god da govori - o pjesmi i pjevačima, o starim majstorima i o novim pacerima, o prošlosti, o ratu (onomu i ovomu) o uspomenama, o poznatim i nepoznatim ljudima koje je susretao - Zaim govori u isti mah precizno i bez "pozlaćivanja", ali blago i ozareno, kao da se ovomu čovjeku nikad nitko nije zamjerio niti se on zamjerio komu...

Dok ga čovjek sluša i promatra onako prozračna i okretna, pomišlja: upravo je na vlas onakav kakve su mu bile i pjesme i pjevanje! I upravo to je bilo ono, u njegovim pjesmama i njegovu pjevanju, radi čega su ljudi, po pričanju, dolazili u Sarajevo kupovati radio-aparate, kad su tek potekli, "ali daj mi samo onaj u kojemu je Zaim"!

Umjesto bilo kakve obrade, zato je najbolje isključiti sva naša pitanja i pustiti čovjeka da sam priča, iako će čitatelj biti nenadoknadivo uskraćen, jer neće moći vidjeti kako izgleda to Zaimovo govorenje. To zaista vrijedi i vidjeti i čuti.

Ne zapjevam, brate, više slušam druge. Ubilo me ovo... Lakše sam podnio onaj rat četiri godine nego ovo osam mjeseci. Stalno puca, nigdje nisi siguran, ni na ulici, ni u svojoj kući. Onda si se morao čuvati jedino ako si bio neki veliki ilegalac partizanski, ali toga je bilo malo u Sarajevu. Inače, bilo je sve slobodno. Bilo je i kafana navečer, ništa se nisi bojao. I radilo se je pomalo, sviralo i pjevalo - i ja i Šerbo i Jozo... Čak se išlo i na neku vrstu turneja (smijeh): u Konjic, Mostar, Bijeljinu, Brčko, Višegrad, Foču... A hajde sad na turneju!

Počeo sam u društvu "Gajret". Bila je tu odlična organizacija, okupljali se studenti, učenici, ljudi sa visokih škola. Imali smo razne sekcije - učili pjevati, svirati, recitovati, radili drame, spremali koncerte i priredbe... ustvari, prvo se je moja sestra Đula učlanila u to društvo; ona je isto znala lijepo pjevati, brat Hadžo također, samo se nisu posvetili. A ja sam, eto, toliko to volio; mene ništa drugo nije interesiralo, samo muzika!

Lijepe su se pjesme tada pjevale! Sjećam se... Gledaj me, draga, nagledaj me se, Evo srcu mom radosti, Mujo kuje konja po mjesecu, Zaprosio Alija, Sarajevo divno mjesto, Kad ja pođoh na Bembašu, i još dosta tih starih pjesama.

Bilo je i odličnih pjevača. Bio je, naprimjer, jedan obućar, Ibrahim Aščerić, on je jako lijepo pjevao. Pa sam se poznavao s Rešadom Bešlagićem iz Tuzle, također odličan pjevač. Poznavao sam i Sulejmana Džakića iz Bosanskoga Šamca, i on je bio sjajan pjevač.

Jest, u nas ti je pjesma familijarna... Otac je svirao harmoniku, još dok smo u Mrkonjiću bili.

Kad se je onaj rat završio, dolazili su meni mnogi iz raznih krajeva, iz Krajine i drugih: - Čuli smo mi tebe, Zaime. - Kako ste me čuli, pitam. - Pa, preko naroda, ide narod tamo i ovamo, priča, čuje se... Nije bilo radija ni magnetofona, ali valjda se čuje po sijelima...

Tek četrdeset treće osnovalo se je nešto u Sarajevu, ali to nije bila prava radio-stanica, već više razglasna stanica. Naša je radio-stanica počela desetoga aprila četrdeset pete, i prvi smo ja i Ismet Alajbegović Šerbo imali muzičku emisiju. Nas smo dvojica na Radio-Sarajevu od prvog njegovog dana!

Sjećam li se koju sam prvu pjesmu pjevao? Pa, znate šta, teško se je sjetiti, malo smo mi onda pomiješali i koju borbenu... (Smijeh)

Šerbo je bio veliki harmonikaš. To više majka neće roditi! Nije on toliko poznavao notni sistem i teoriju, ali je bio veliki "sluhist". Znao je za čas naučiti i odlomak iz neke opere, neku ariju. I te stvari je on odlično svirao.

Mi smo uvijek pjevali na radiju uživo. Znali smo ja i Šerbo pod klavirom spavati četrdeset pete godine, da budemo u šest sati na prvoj emisiji. Morali bismo u četiri ustati da dođemo iz kasarne (onda smo bili vojska, u kasarni) do šest sati. Nego, lijepo se mi zamotamo dekama, pa spavaj pod klavirom! Eh, knjiga bi se mogla napisati o tim našim zgodama...

Kod nas u Sarajevu je car sevdaha - Vratnik. Kad sam ja počeo da radim, negdje trideset devete, bili su štokakvi uranici gore na Vratniku, po mahalama, na Zmajevcu, na vrelu Mošćanice, to se je sastajalo i subotom i nedjeljom, pravili se teferiči, pekao se bestilj, tu se je pjevalo, pilo i ašikovalo... Bilo je lijepih dana, baš lijepih! Što se tiče mene, ja sam lijepo mladost proveo, zaista, ne mogu se požaliti. (Kroz smijeh) Ono, čovjeku je uvijek malo, volio bih i sad...

Sevdalinka je bosanska pjesma. Bez obzira na vjeru, ti moraš živjeti u Bosni i Hercegovini da bi znao sevdalinku. Pa bio Musliman, Hrvat ili Srbin, svejedno. Eto, vi možda ne znate, Jozo Kristić bio je sjajan, odličan pjevač. Bio je namještenik, još dok smo radili u Njegoševoj broj šest, tamo je bio divan restoran, Jozo je bio upravnik toga restorana, i pjevao je izvanredno... Dugo je pjevao, sve do smrti.

Jest možda da malo odskaču muslimanski pjevači nečim specifičnim, ali nije to toliko mnogo...

Veliki pjevač bio je prije ovoga rata Boro Janjić; veliki pjevači velika popularnost. Dolazio je ovamo u Sarajevo, begovima pjevao, zaradio velike pare. U to se vrijeme nije pjevalo puno pjesama. Desetak dobrih ako si znao, više ti nije trebalo. Niko nije znao pisati sevdalinku, a da ostane vjernija onom svom pravom duhu, kao Jozo Penava pokojni. Bilo je to prije otprilike trideset i pet godina. Zajedno smo to radili, bili smo odlični drugovi. On je svirao u orkestru na radiju, a ja sam pjevao. Bilo je još nekih, ali to nije ni blizu... Jozo je bio najvjerniji onom izvornom melosu. On je ostavio divnih pjesama, divnih tekstova, sadržajnih, melodičnih. I to bi stvarno trebalo i sačuvati i gajiti, ali to se ne radi... Valjda je i ovaj rat kriv za sve... Ali, neće to moći propasti. Ostat će to! Pjevat će se sevdalinka poslije svakog rata.

Pravio sam i sam tekstove, ali sam puno izvodio Safeta Kafedžića pjesme, on je jako dobro pisao... Ali, opet, najbolji je bio Jozo! Niko ne bi rekao da to nisu izvorne pjesme, to što je on pisao!

Jozo (Penava) bio je iz Kiseljaka. Po zanimanju bio je pekar. Ali se je odmalena bavio pjesmom i tamburom, pa je išao po kafanama, uključio se u neke sastave... Poslije je došao u Sarajevo, a kad je osnovana radio-stanica, ja sam ga ubacio: bili smo dobri drugovi, a onda je, znate, trebala neka garancija, pa sam ja za njega garantirao, da ne bi bilo poslije nekih peripetija...

Mnogi danas ne razumiju sevdah, odakle je postala sevdalinka. To je ova današnja novokomponovana muzika... Znate šta, ja u njoj ne gledam ništa. I ja sam je pravio, doduše, i pjevao, ali ovi današnji tekstopisci pišu banalno, pišu bezobrazno... Nije to to... nije to sevdah.

Nezahvalno mi je govoriti o ovim novim pjevačima. Ne može to: on spremi glas danas, sutra već pjeva! Mi smo imali na radio-stanici čitavu školu! Imali svoje profesore i za jezik i za interpretaciju, i za solfeđo i za vokalizaciju, sve su to bili razni eksperti koji su nam pomagali. Jer, ono lijepo što je majka priroda dala, glas, to treba dopuniti, to treba kompletirati...

Ma, ovo čak i vrijeđa, ovoliki "kompozitori". Naprimjer, oni u Srbiji, oni znaju za jedan dan i po pet pjesama napraviti. Znam to dobro, jer sam mnogo s njima kontaktirao, gostovao... A ima toga i kod nas. Vrlo loših pjesama, i nekih s neartikuliranim glasovima, sa sablasnim glasovima... Sve su to diskografske kuće pokvarile. One su nametnule svoj šablon i svoj repertoar. Vidio sam ja to na gostovanjima u inostranstvu: mi koji smo pjevali sevdalinke dobro prođemo, ali ovi novi prođu puno bolje od nas, jer ta publika zna samo ono što joj je servirano preko te masovne produkcije.

Sve je to i zbog velikih para koje se vrte.

U naše vrijeme nije bilo toga. Ja sam dvadeset godina bio na radiju s plaćom. Samo - plaća. Radno mjesto - pjevač!

Tek kasnije i ja sam se profesionalizirao, ali tada me je već bilo pregazilo... Znaš kako ti je, pet godina u ovom poslu prođe, a već te je nešto pregazilo!

Neki su lijepe pare zaradili, al' su, brate, i potrošili! Pa su ostali k'o i ja. (Smijeh) S malom penzijom, bez ušteđevine... Ali meni je divno. (Smijeh) Ja sam dušu zadovoljio. A živjet će se k'o i svak što živi, je li tako!

Pitamo Zaima za poznatu pjesmu Već godinu dana evo..., što on misli o novoj verziji te pjesme, koja nam se čini muzički veoma uspješnom. Slušao sam, kaže Zaim, samo ja imam svoje mišljenje - govori stišano i uljudno, kao da se ispričava što se nećemo složiti. Znate šta, ja ne volim kada se od originala, bila to prava sevdalinka, bila novokomponovana pjesma, išta odvoji od njezine melodije. Išta! Nikad nisam dao na radio-stanici da išta obrađujemo. Da se stilizuje - to da, to sam uvijek dozvolio. Jer stilizacija je vjerna originalu, a obrada, to već nije to... Zatim, u ovoj izvedbi ubačene su dvije-tri riječi kojih nikako u originalu nema. Ni melodijski se ne slaže s originalom... Ovako ja kažem: nemoj se kitit tuđim perjem. A ako ćeš već uzimati od nekoga, onda pjevaj onako kako jest! Ili, napiši, brate, sebi, pa se ponosi svojim! Inače, krasna je to pjesma...

To je tekst Nikole Škrbe, a muziku je napravio Ismet Alajbegović Šerbo. Ja sam je prvi pjevao. I Jozine pjesme skoro sve, ima ih jako, jako mnogo, ja sam prvi pjevao; uvijek mi je Jozo prvom davao. A s ovom pjesmom o kojoj govorimo, Škrba je mislio na mene, jer sam ja prije toga ležao bolestan godinu dana u Kasindolu...

Znate šta, teško se je meni odlučiti! (na pitanje: koje pjevače voli). Ko je najviše ne samo uspio nego i stvarno postigao, to je svakako Safet. Safet Isović. Iako je mogao i više. Pa, Himzo Polovina, na svoj poseban način... Đezić je jako dobar. Od dama - Zehra Deović. Ona je najoriginalnija. Azemina Zečaj odlično pjeva uz saz. To su one prave, izvorne pjesme.

Koja mi je pjesma najdraža? Pa svakako ona moja što je uvijek najviše volim pjevati - Evo ovu rumen ružu... To je Safvet-bega Bašagića tekst, a ja ne vjerujem da iko zna kompozitora, to je nastalo u narodu. Čuo sam je u Sarajevu od jednoga staroga čovjeka. Pitam ga, gdje si pronašao ovu melodiju? Kaže, Zaime, i ja sam to čuo od nekoga, pa eto i ti je pjevaj ako ti se sviđa... Tako sam je lansirao, i to mi je najbolja moja pjesma, a i slušaoci je vole.

Hamić? Ej, Hamić, to je posebna priča. Ja sam ga doveo... Sjećaš li se (pita suprugu) gdje smo ga ono čuli? Ja, u "Dairama". Tu je bio jedan kutak gdje je svaki sazlija i ko god je htio da pjeva mogao pjevati... Tu je bio i Hamić... Bio je to jedan divan, divan štimung - po cijeli dan! Ako si htio čuti neku pravu sevdalinku, odeš tamo... Nije bilo alkohola, nisu dali. (Smijeh)

Snimio je samo pet ploča. Kratko je živio, neka ga se bolest nadovezala. Šteta velika! To je bio najbolji sazlija. Bio je mlađa generacija, ali je bio najbolji... Imao je nekog starog tetka, Varešanovića, koji je svirao violinu, ali na onaj potpuno starinski način, i svirao i pjevao. Tako je Hamić bio uz njega, slušao, hodao po teferičima, hvatao, i tako se razvio...

(...) Za onoga rata bili smo ovdje, u Sarajevu, cijelo vrijeme. Nije ništa pucalo, mogao si mirno spavati. Bila je okolo partizanija, jest i narod stradavao, ali ovdje je bilo mirno. Moglo se je sve kupiti... A bilo se je mlado, pa se bolje podnosilo. I ovo sada ja mislim - mladost bolje podnosi nego mi stari.

Ja mislim, dodaje gospođa Imamović, da je ovoj mladosti najteže, ona nema ništa, iscrpljena je, šta ima od života?

Bogami, dobro kaže, ispravlja se Zaim, mi smo svoju mladost baš dobro proveli. Imali svega i dušu zadovoljili...

Arhiva Dani
251