a me ubijete, ne sjećam se tačno koja je predstava bila u pitanju, ali se sjećam da sam tog šestog aprila jedno, brat-bratu, četiri sata imala viklere na glavi i birala odjeću za pozorište. Kad je ozbiljno zapucalo, moja mama je iz kreveta dobacila samo kako ona iz svoje kuće na sedmom spratu jedne tipične socijalističke zgrade "neće mrdnut", a ja sam bila u fazi konačnog glanca.

Kad nam je metak ušao kroz prozor i prošao kroz jastuk nekih pet centimetara od mjesta na kojem je ležala, završili smo u haustoru (treba li reći na čiju inicijativu?). Sve do osam sati sam se nadala. Čak promijenila cipele. Popravljala maskaru. U pola devet sam na stepenicama otvorila svoj prvi ratni pasijans. I tako...

Kada sam sistemom "ti si dobrovoljac" određena da pišem kako je Sarajevo pružilo duhovni otpor opsadi, što bi značilo pročitati nekih 1.460 Oslobođenja, plus sve primjerke svih drugih novina (srećom, malo ih je izlazilo), nisam imala pojma kako će putovanje kroz vrste papira, štampe, nagli gubitak ćiriličnih stranica paralelno sa povećanjem broja onih na kojima su od ljudi ostajale samo slike, zapravo biti putovanje kroz vrijeme. I to ono najgore moguće, patetično putovanje. Ono koje završi tekstom kojeg pišeš u "ja" formi. I zbog kojeg ti je uvijek neprijatno.

A počelo je ovako: "Generacija učenika II muške gimnazije koji su maturirali 1957. odlažu proslavu 35 godina mature za nekoliko dana, do konačnog oslobođenja našeg grada." Ovakav oglas u dnevnom listu Oslobođenje izašao je 27. juna. Prve ratne godine. Mjesec dana nakon što je granata pala u red za hljeb u ulici Vase Miskina. Gotovo mjesec dana od polijetanja posljednjeg aviona JAT-a sa sarajevskog aerodroma. Dvadesetak dana od prve zabilježene haustorske priredbe u ulici Danila Đokića 23. Sedamnaest dana nakon što je granata koja je pala na tri metra od kase u kojoj je čuvana, gotovo uništila Hagadu. Petnaestak dana nakon što je umjesto obaveznog TV programa izašla vijest kako Milošević daje ostavku. Deset dana nakon što je na naslovnoj strani najavljena deblokada za četiri dana.

I četiri godine prije nego što će se, ako su ostali živi i dosljedni svojoj odluci, moći sresti maturanti Druge gimnazije.

Drugog juna tog prvog ratnog ljeta, naslovom U svijet sa ljiljanima, promovisan je novi pasoš građana Bosne i Hercegovine. Koliko ćemo putovati po svijetu sa ljiljanima pokazalo se samo nekoliko dana kasnije, kada su izabranici novooformljenog Olimpijskog komiteta BiH krenuli na pripreme. I vratili se prije nego što su pošli. Nisu im dozvolile vlasti Srpske Republike BiH. Zaustavili su ih na prvoj barikadi (negdje kod aerodroma) i poslali kući. Bez obzira na sve molbe, zahtjeve i apele poslane svijetu i predstavnicima tog svijeta u vidu UNPROFOR vojnika, oficira i pomoćnog osoblja, Vlada Srpske Republike bila je jača. Olimpijcima je (barem se tada tako činilo) ostalo samo da pjevaju borbene.

A barem je borbenih bilo. Doduše, ne toliko koliko akreditacija, ali sasvim dovoljno da se pjeva danima. I da ih svi složno zapjevamo. Od 28. maja, kada je formiran štab estradnih, sportskih, teatarskih i filmskih radnika, pa do dana kada su zapjevali i olimpijci, snimljeno je i promovisano deset novih pjesama i spotova koji "veličaju našu borbu". Tako je 14. juna promovisana pjesma za koju je tekst telefonski izdiktirao vojvođanski prijatelj Sarajeva Đorđe Balašević i koja je poručivala kako će sve proći samo će Sarajeva biti.

Nakon samo tri mjeseca rata, svakom trezvenom čovjeku ovo bi bila sumnjiva konstatacija. Između ostalih stambenih zgrada i kuća, uništeni su zgrada Pošte, bivša Fabrika duhana, Orijentalni institut sa zbirkom rukopisa, zgrada Muzeja XIV ZOI... Svakom čovjeku koji nije bio u Sarajevu. U kojem je trezvenost tada, uza sve zalihe šminkerskih pića duginih boja iz barova mama i tata i ispaljenih komšija, bila i više nego upitna.

Pušili smo svi Dok su padale granate (a moja tetka javila kako je čula da zapravo one i nisu opasne koliko oni komadići koji lete kada granata eksplodira), u gradu, koji se odjednom skupio na veličinu otkuhane vunene čarape, bilo je sve manje ljudi i sve više ideja. Pokrenuta je inicijativa da se zaštiti kulturno-historijska baština. Počeli su prvi ratni Sarajevski dani poezije. Organizovana olimpijada u šahu u mjesnoj zajednici Alipašino Polje B faza, na koju se prijavilo 70 ekipa. Organizovano prvo ratno kulturno veče na kojem je violončelo svirao Vedran Smajlović, a poeziju Maka Dizdara, Tina Ujevića i Branka Miljkovića govorio Miki Trifunov. Usvojen je novi znak RTV BiH, čiji je dizajner bio Mile Srdanović iz Zenice, koji je svoj prijedlog poslao faksom.

I koji mi u Sarajevu nismo mogli vidjeti. Nestalo nam struje.

Dan prije nego nam je stigao prvi posjetilac iz inostranstva, a uz to još i predsjednik Francuske, uz izjave "Sarajlije su hrabri ljudi" i "Niko ne smije da krši ljudska prava", izvjesna Zvjezdana Bošković našla je geler u cigareti izvučenoj iz kutije plave Morave. Da je pušenje opasno za zdravlje obavijestili su nas i pripadnici MUP-a, koji su izdali sopćenje u kojem se kaže kako su cigarete na bh. tržištu zatrovane. Zatrovalo ih na Palama, pa pustilo da se prodaju u Sarajevu. Čime su zatrovane? Uz duhan instalirali opijum.

Mogućno je stoga da se Bob Geldof napušio Morave pa izašao sa prijedlogom da se, nekoliko dana nakon što je UNPROFOR uspješno oslobodio aerodrom, organizuje koncert na istom mjestu na kojem bi nastupile sve svjetske zvijezde rocka i popa, prodavale se karte, a prihod išao za obnovu Sarajeva. Možda su napušeni bili i fudbaleri BiH koji su u Skenderiji odigrali prvu ratnu utakmicu protiv najboljih nogometaša UNPROFOR-a i odrali ih od guzova rezultatom 25 naprema 5. Sumnje se povećavaju kada su u pitanju tadašnji entuzijasti u Ministarstvu kulture, koji su, samo deset dana nakon što je izgorjela Vijećnica, dogovorili njenu obnovu (oni, kao, sve plaćaju) i najavili da biblioteka uskoro počinje sa radom. Ili, kada je u pitanju tročlana komisija za koordinaciju obnavljanja porušenih olimpijskih objekata. Ili, Udruženje filmskih radnika, koje je za tu godinu planiralo snimanje tri igrana filma i 15 dokumentarnih.

Ljudi, ljeto je 1992. Šta vam je, tek je počelo?

Ama, pušili smo svi!

I to naročito naslove u novinama tipa Danas je dan odluke (12. august 1992), Deblokada teče po planu (1. septembar 1992) ili Deblokada sigurno prije zime (13. septembar 1992). Koliko je Milošević puta dao ostavku, bivao smijenjen ili pobudalio, suvišno je i pisati. Struje uporno nije bilo, voda se već donosila u kanisterima sa obaveznim imenom i prezimenom napisanim flomasterom, uvedena je hrana na tačkice, a Vedran Smajlović je odsvirao Albinonijev Adagio u ulici Vase Miskina, tačno u podne, kao dio svoje molbe svim muzičarima svijeta da toga dana, ma gdje bili, urade to isto.

Ghali umjesto Deda Mraza U ljeto 1992. zabilježeno je i prvo ratno vjenčanje. U ponedjeljak 29. juna, u uniformama TO vjenčala su se dva para. A Sarajevo se počelo vezivati uz riječ duh. I vrijeme se, umjesto na novu i staru eru, počelo mjeriti kao prijeratno i ratno.

Počinju prve predstave, izložbe, koncerti za borce i za civile, dječije priredbe, maskenbali u skloništima, upis prvačića i planovi za snimanje TV drama, koje se ne snimaju ni danas - deset godina kasnije. Igra se predstava Siroti, mali hrčki, za koju ne piše ko igra, ali piše da su u publici bili Zlatko Lagumdžija, Jusuf Pušina i Nikola Kovač. Novooformljeni teatar SARTR igra šestog septembra premijeru predstave Sklonište; studenti ASU, koja počinje sa radom, igraju dječiju predstavu Čika-Bajkine bajke; Vesela sveska slavi četrdesetogodišnjicu postojanja u podrumskim igraonicama; u galeriji Paleta izložba Arsenali zla, na kojoj su izloženi oni komadići što ubijaju i meci sakupljeni po gradu.

A grad postaje jedno dvadeset ulica sa raskrsnicama zagrađenim izgorjelim autobusima ili blokovima cementa na kojima piše Pink Floyd.

Nekoliko dana nakon što je Zlatan Saračević na stadionu u Barceloni ponio zastavu sa ljiljanima i tako poručio če(tni)kpointerima iz Srpske Republike da se smije najslađe onaj koji se nasmije zadnji, promovisan je i bh. novac. Za do tada već ustaljeno platežno sredstvo Sarajlija, njemačku marku, mijenjao se u omjeru 35.000 dinara za 100 maraka. Crni hljeb koštao je 800 dinara, kilogram šećera 2.000 dinara, Marlboro 8.800 dinara, a penzioneri su obaviješteni da će penzije biti isplaćene - ako bude para. Šta ima novo?

Izgorio je hotel Evropa, promovisan novi grb Grada Sarajeva, planirano snimanje filma po drami Sklonište, za koji bi bilo potrebno oko 400.000 maraka, a Juso Prelo u Oslobođenju vodi rat protiv krilatice sarajevski duh kolumnom u kojoj, između ostalog, piše: "Kad bi se u sličnoj situaciji našli građani Madrida ili Barcelone, ne bi im trebao čuveni sarajevski duh da pronađu vodu ili hranu, već bi počela borba za preživljavanje."

Sarajevski duh je ono što Prelo nije shvatio. A shvatio bi da je pročitao novinu za koju je pisao u naredna dva broja. Tako je 28. augusta javilo da je na jednom neboderu na Trgu Pere Kosorića okačena zastava slobode sa ljiljanima. Narednog dana neboder je zapaljen.

Došla nam je jesen.

U oktobru se na bh. tržištu pojavila kokakola. Petog novembra je Bill Clinton izabran za predsjednika SAD-a. Istog dana umrla je posljednja životinja u Pionirskoj dolini. U novembru je premijerno izveden mjuzikl Kosa u Kamernom teatru. U decembru je završeno emitovanje serije Vjetrovi rata u okviru noćnog programa TV BiH, raspisan je konkurs za Pjesmu Evrovizije, prvu predstavnicu BiH, i najavljeno da će nam za Novu godinu umjesto Djeda Mraza doći Boutros Boutros Ghali.

Sretnu Novu 1993. čestitao nam je predsjednik Alija Izetbegović porukom: "Sloboda je jedini izlaz."

Period užasne naivnosti zamijenio je period očaja. Shvatili smo da su četiri dana potrebna za deblokadu četiri dana nosilaca crnog pojasa. Jako duga.

U šporetu Blagojević Smederevo tog su januara naložene moje klizaljke, od kojih su ostali jedino noževi, i disko rolšule (tako smo ih zvali u doba kada nije bilo oneline skates), od kojih nije ostalo ništa, samo je užasno smrdjelo; u humanitarnoj pomoći stizalo je brašno, urijedili su lanč--paketi američke vojske, najavljena je premijera novog filma Emira Kusturice u Beogradu, a Oslobođenje je pisalo kako Radovan Karadžić prijeti atomskom bombom.

Sirove strasti U bazi stranih novinara, hotelu Holiday Inn, promovisana je nova bh. poštanska marka. Činjenica da je pošta iz grada izlazila samo i isključivo uz pomoć stanovnika tog hotela, Crvenog križa i Dobrotvora, i da marke apsolutno nisu trebale, nije značila ništa. Kao što nikome ništa nije značilo ni to što je RAI predložio Sarajevo za Nobelovu nagradu za mir. Nagradu za upornost definitivno je odnijela Sarajevska zima - najavljena i održana po planu.

Inela Nogić: Miss opkoljenog grada

U januaru je EZ dala agresoru rok 15 dana, iz vodovoda su nam obećavali vodu, iz Elektroprivrede struju, žiri za izbor pjesme koja će nas predstavljati na Eurosongu bio je zatrpan pjesmama, a Clinton je tražio da se ispita da li je Milošević zločinac. Počasne doktorate Univerziteta u Sarajevu dobili su Coushner i Levy. SARTR je na repertoaru imao čak tri predstave. Do toga dana održano je toliko izložbi da su i dnevne novine odustale od brojanja.

Tog je mjeseca promovisan prvi ratni animirani film Nedžada Begovića Provokacija čula, a dokumentarni film Let iznad Bosne Nedima Lončarevića i Nedima Džuherića prikazan je u Cannesu. Samo dan prije nego što su počeli mirovni pregovori u Ženevi.

Sa isključenim televizorima Sarajevo je postalo grad teatra. Predstave su se igrale pod svijećama, ali to nije smetalo nikome. Naročito ne publici. U Kamernom teatru Haris Pašović režirao je predstavu Grad, Narodno pozorište je uposlilo Sulejmana Kupusovića, koji je na scenu postavio Majku Ahmeda Muradbegovića, svi smo pjevali Sva bol svijeta je noćas u Bosni, ostajem da bolu prkosim…. A broj građana se tanjio.

Ivan Sokolov i Vesna Bašagić postali su prvi najbolji sportisti BiH. Oslobođenje je postalo list godine u svijetu. Održan je ratni rock koncert na kojem su svirali Amra Daca i Mr Amir, Mjesečari, Teška industrija, Kike i veliki cirkus... Sredinom februara otvoreno je prvo ratno kino na Otvorenoj sceni Obala. Prvi prikazani film bio je Terminator. Ali se definitivno tražila karta više za Sirove strasti sa Sharon Stone u glavnoj ulozi. Sve je zanimao odgovor na samo jedno pitanje - vidi li se stvarno ono?

Kao prvoaprilska šala te 1993. došlo je saopćenje sarajevske mljekare koja je najavljivala sladoled u situaciji kada smo mlijeko u prahu mijenjali za drva i cigare. Mijenjali, mijenjali, pa odustali i počeli uzgajati vlastite. Zabilježeno je tako da su podnesene 22 krivične prijave protiv uzgajivača koji su vodu sakupljenu na Pivari trošili na zalijevanje rijetke biljke smijuljice.

Joan, Susan, Annie U Sarajevo su počeli stizati stranci koji su nas voljeli, koji su tražili svojih pet minuta slave ili koji su željeli da nađu sebi mladu. Stigla nam je Joan Baez i dala izjavu za Dane: "Mislim da je muzika jako bitna za uzdizanje duha, što uostalom i predstavlja razlog mog dolaska ovdje. Jedan stih pjesme Bread and Roses kaže: 'Dajte nam kruha, ali dajte nam i ruže'. Svijet je poslao nešto kruha, ali ne živi se samo od toga. Muzika je potrebna duši i to je doista jedini razlog mog dolaska ovdje."

Susan Sontag je došla ponovo, ovoga puta da radi predstavu Čekajući Godota, a neki nesretni Amerikanac je naletio na tanak led i priženio Sarajku. Na Evroviziji je pobijedila Irska, Fazla je bio "sjajan" - šesnaesti, otvoren je prvi ratni vrtić i pokrenuta manifestacija Ljeto u Kamernom - jedna od rijetkih ratnih stvari koja se održala do danas.

U maju te godine dobili smo prvu Miss opkoljenog Sarajeva. Inela Nogić pronijela je natpis na kojem je pisalo "Ne dozvolite da nas ubiju" kada je već bilo jasno da će nas ubijati sve dok im bude ćeif. Mi smo čekali Godota. I dočekali premijeru koja se igrala u Pozorištu mladih.

U oktobru je održana izložba fotografija Annie Leibovitz Sarajevski portreti i otvoren je nevjerovatni i neponovljivi prvi Sarajevo Film Festival. Sjećat ćemo se svih filmova, jer smo ih gledali sve. Do kraja svijeta Wima Wendersa, Tri boje: plavo Kieslowskog, Ljubavnici sa Pont Neufa Leosa Caraxa, Howard's End Jamesa Ivoryja, ili Drakula Francisa Forda Coppole dali su nam na trenutak privid kako je sve u redu, ako ste dovoljno brzi da izbjegnete snajpere koji pucaju po raskršću kod Higijenskog. Kako se ništa ne dešava, kako nema problema, kako živimo u normalnom gradu.

Privid koji bi vrlo brzo nestajao kada bi čovjek gledao izložbe Milomira Kovačevića Strašnog, "Svjedoka postojanja", filmove koje je, kao nikad dotad (a ni poslije toga), radila producentska kuća SAGA, od kojih se jednostavno mora izdvojiti MGM (Man, God, Monster) Mirze Idrizovića, Ademira Kenovića i Pjera Žalice.

Nije bilo struje, nije bilo vode, nije bilo hrane, nije više bilo ni klizaljki za naložiti. Bilo je samo sarajevskog duha napretek. I bljutavog piva iz Sarajevske pivare u kojem se utapalo novogodišnje slavlje.

Sretna Nova 1994. Juan Antonio Samaranch poručio je kako nismo sami, dok je u svojoj prvoj posjeti Sarajevu ruski diplomata Ćurkin izjavio kako je rat seksi. Počeli su da dolaze kao mahniti. Sarajevo je bilo najbolji trade mark na svijetu. Bila je to godina u kojoj nam ih je sviju bilo već dosta. U kojoj je pala prva granata na Markale. U kojoj je TRIO napravio razglednice koje su, uz metak sa početka ovog teksta, jedini suvenir koji sam sačuvala iz rata.

Petnaestog februara Alija Izetbegović je poručio: "Dolazi nam proljeće", a u martu su počeli saobraćati tramvaji.

I sve se to podvodilo pod krilatice sarajevski duh i duhovni otpor, koje su polako počele ispuhivati i do 1995. postale nešto sa čime smo se i mi počeli zezati. Potpuno sigurni da nikada neće stati.

Bilo bi nepristojno raditi ovaj tekst a ne spomenuti Sarajevski gudački kvartet, manekenke modne agencije Front, koje su se u Gaultierovim odijelima smrzavale na snimanju u sarajevskim ruševinama, rock bendove SCH, Big Daddy, Lezi Majmune!, Sikter, Moron Brothers, Grafiti, Don Guido&Misionari, Protest, Meantime, od kojih su samo neki preživjeli pridjev ratni, izložbe Affana Ramića ili Mehmeda Zaimovića, Obalu Art Centar, Šobu, časopise Fantom slobode i Life, Radio Zid, film Tvrtka Kulenovića Smrt u Sarajevu u proizvodnji Filmskog arhiva Oružanih snaga i RTV BiH, Muhameda Dželilovića, Nadrealiste, Mizaldo, Tifin koncert u Slozi ili Trokinog Djeda Mraza…

Jedne je prilike Nermin Tulić, sarajevski glumac i direktor Pozorišta mladih, izjavio kako mu nedostaje rat jer smo u ratu bili bolji ljudi. Da li smo bili bolji, ne znam. Bili smo, u svakom slučaju, kulturniji. Preko stotinu održanih izložbi, preko 40 premijera i deset obnovljenih predstava, medijski projekti tipa RatArt, fenomenalni tekstovi Karima Zaimovića o stripu, pa čak i Tennis magazin, u vremenu kada su se specijaliteti od riže i makarona po restoranima nudili za fantastičnih 50 DEM, to dokazuju.

P.S.

Klizaljke nisam kupila ni kada je obnovljena spaljena Zetra, nikada nisam spremala ispit u Vijećnici, ne vozim rolšue i više se ne uređujem za predstave (na koje sve rjeđe i odlazim). Jedina stvar koju ponekad radim (da izvini Visoki predstavnik i svi kojima bi to moglo zasmetati), kad čujem novu bosansku himnu, u nju uklopim riječi Jedna si jedina.

I o opsadi mislim kao o najboljem periodu života.

Koncert u opkoljenom gradu

Dvadeset i sedmog novembra 1993, zajedno sa Ruždijom Metanovićem, Mladen Vojičić Tifa pravi prvi koncert u opkoljenom Sarajevu. "Prvi razlog je bio taj što su mi toliko smetale priče o donacijama iz dijaspore. Noć prije mog koncerta dobio sam informaciju da su neki ljudi, neću da im spominjem imena, sakupili 25.000 maraka i ta je lova poslana nama. Noć poslije toga mi smo imali limitirani koncert - znači,koncert koji je podrazumijevao 600 karata po cijeni od 20 maraka, i inkasirano je 12.000 maraka. Taj je novac podijeljen djeci." Tifa se sjeća da je za realizaciju koncerta trebalo 300 litara nafte, u vrijeme kad je cijena nafte na crnom tržištu bila 30 maraka. Dobili su je od UNPROFOR-a: "Na tonskoj probi nam je nestalo nafte i ja sam krenuo da je isisam iz vozila i dobro se napio. Cijeli koncert sam pjevao tako pun nafte. I bilo mi je super. U tom trenutku, kad sam izašao na binu, zaboravio sam na sav jad i čemer koji nas je u tom trenutku okruživao. Bilo mi super, jer sam bio svjestan da radim pravu stvar. Bio sam sretan što postojim, mada nisam znao koliko trebam još da živim." Tifu ćemo pamtiti i po pjesmi Ponesi zastavu, s početka rata, posvećenoj Draganu Vikiću, komandantu Specijalne jedinice MUP-a: "Ne mogu se tačno sjetiti kad je ta pjesma nastala. Znam da smo Dragan Pecikoza, Edo i Adi Mulahalilović i ja dobili termin u 'Kecu', koji je krenuo negdje oko četiri poslijepodne i trajao sve do pola sedam ujutro - tek tad sam imao priliku da je otpjevam. Naime, taj dan i tu noć smo neplanirano zadužili litar štoka. U tom trenutku ja nisam toliko bio svjestan patriotizma, koliko sam bio svjestan da pravim pravu stvar." A da li bi danas uradio isto? "Mislim da bih, mada sam se sto puta pokajao, ali kao čovjek, u četiri zida."

Kamerni teatar 55

Prvog ratnog proljeća, na mjesto direktora Kamernog teatra 55 postavljen je Gradimir Gojer. Ubrzo potom počinju se održavati subotnje teatarske molitve za mir, te drugi programi, nekada i po četiri na dan: poetske večeri, pozorišne predstave. U martu 1993, Gojer, u koprodukciji sa SARTR-om, režira predstavu Kako Musa dere jarca; autor Zlatko Topčić zadnje je dvije scene napisao u grbavičkom zatočeništvu, da bi ih prilikom razmjene prenio u cipeli. Sarajlije se iz tog perioda sjećaju i predstave Ljubovnici, koja je u ratnu svakodnevnicu uspjela unijeti bar malo radosti. Gojer priča: "Dobro se sjećam dana kada je ranjen Zlatko Lagumdžija, tada je tridesetak naših sugrađana ranjeno. Mi smo u 11 sati imali zakazanu predstavu Ljubovnici. Glumci su iz solidarnosti sa ranjenim sugrađanima došli do mene i rekli da možda ne bismo trebali igrati predstavu. Ja sam otišao, doveo glumce do vrata Kamernog teatra i pokazao im da je od ulaza do drugog kata sve bilo zakrčeno gledateljima. Rekao sam: ako hoćete ove ljude da vratimo, da idu pod granate neobavljena posla, onda nećemo igrati predstavu. Predstava je odigrana, a završni prizor, koji je neka vrsta kolektivne katarze, bio je sa suzama u očima i gledatelja i glumaca. Tu scenu neću nikad zaboraviti, završni song su glumci pjevali plačući."

Sarajevski gudači

Profesor Dževad Šabanagić formirao je 1967. godine Gudački kvartet, koji se početkom aprila 1992. raspao, da bi ubrzo potom bio formiran novi, ratni. Gudački kvartet Kamernog teatra 55 - kako od 1994. glasi njegov naziv, održao je tokom hiljadu dana opsade Sarajeva 250 koncerata: "Da se agresija nije desila, mislim da ne bih ni znao kakva može biti glad za duhovnošću: bibliotekari su me informisali da nikada više knjiga nije pročitano kao što je to bilo u tom periodu, publika na koncertima je bila brojna - svaki koncert je bio ispunjen do posljednjeg mjesta", veli danas profesor Šabanagić. "Sjećam se dobro kad smo 1993. godine svirali u crkvi u Novom Sarajevu, na nekih -170C u otvorenom prostoru, dok je u crkvi bilo -200C. Poslije mise smo održali koncert, ljudi su sjedili u bundama, kaputima, i niko se nije pomakao s mjesta - tražili su bis, i to po nekoliko puta."

Ratno kino Apollo

U februaru 1993. godine u Sarajevu je otvoreno prvo ratno kino Apollo, kao zajednički projekat Akademije scenskih umjetnosti, Obala Art Centra i magazina Dani. Almir Palata bio je direktor kina, dok je uređivanje programa dopalo najprije Srđana Vuletića i rahmetli Karima Zaimovića, a kasnije Milana Cvijanovića. Srijedom i subotom u 13 sati, publika je sa zadnje strane igrališta ulazila u Akademiju scenskih umjetnosti, izbjegavajući tako snajpere koji su vrebali na glavnoj ulici. Program je uvijek bio rasprodan, po cijeni od jedne marke ili jedne cigarete. "U početku je to bio program koji smo uzimali iz kućnih videoteka ili videoteka koje nisu radile. Kasnije smo neke filmove nabavljali svana, strani novinari su ih donosili. U augustu 1993. godine je Senad Pećanin donio tada najveći hit našeg kina, film Sirove strasti, koji je bio prikazan 20-25 puta i uvijek je bio rasprodat sto posto", priča Almir Palata Prle. "Poslije je program već bio nešto drugačiji, filmovi su bili novi, prevedeni, imali smo svakog mjeseca jednu premijeru. U vrijeme kad niko nije imao struju u kući, kad je rat bio svuda oko nas, mi smo, i to zahvaljujući agregatu, gledali Terminatora, Nikitu…"

Obala

Nesuđeno otvaranje Obala Art Centra u renoviranoj zgradi kina Sutjeska bilo je zakazano za 17. april 1992. godine - zgrada je, odmah po izbijanju rata, izgorjela. Izeta Građević ju je, zajedno sa Nusretom Pašićem, Sanjinom Jukićem, Petrom Waldeggom, Zoranom Bogdanovićem, Edinom Numankadićem, Radoslavom Tadićem, Antom Juričem i Mustafom Skopljakom, autorima jednog od najznačajnijih ratnih projekata, koji pod nazivom Svjedoci postojanja nastaje još u ljeto 1992, ipak oživjela, pretvorivši je u ratnu galeriju: "Kako se konflikt produbljavao, kako je život postajao sve strašniji i teži, to je ono što radimo postajalo važnije. Taj svoj projekat smo počeli doživljavati kao nešto mnogo više nego što jedan umjetnički projekat može da znači u životu jednog čovjeka, za nas je to bio način borbe, važnije od hljeba. U trenucima kad se pucalo, kad je to bila jedna od najopasnijih tačaka u gradu, mi smo tamo postavljali izložbe", prisjeća se Izeta Građević. Nakon reprize u Umjetničkoj galeriji BiH i učešća putem video-zapisa na 45. Biennalu u Veneciji, Svjedoci postojanja u februaru 1994. putuju u SAD, u The New York Kunsthalle, a zatim natrag u Evropu. U Obali se za to vrijeme nižu posjete i izložbe svjetskih umjetnika, kao što su Annie Leibovitz, Jean- -Christian Bourcart, Paul Lowe, Christian Boltanski... Otvaranjem ratnih kina Apollo i Radnik, 1993. i 1994. godine, Obala se polako približava filmu. Apollo se tada okreće retrospektivama i programima kao što su Novi švedski film, Sedmica francuskog filma, Edinburgh Film Festival u Sarajevu, Locarno Film Festival. "Iz toga je proistekla ideja da pokrenemo filmski festival, sa filmskim trakama, i da ćemo ga raditi bar osam dana", sjeća se Mirsad Purivatra, direktor SFF-a. "Reditelji Milčo Mančevski i Leos Carax došli su u Sarajevo preko Igmana, noseći svoje filmove, 40 kila teške trake. Ljudi su ponovo bili u prilici da vide normalno kino, ne na videotrakama, nego na pravome filmu. Tada smo rekli da ćemo, kako god da bude, pošto se sve to još uvijek odvijalo u ratna vremena, praviti ljetni festival, jer znali smo da će narod kad-tad poželjeti da se okuplja vani, da se rat mora završiti…"

Sklonište

Prvi produkcijski projekat Sarajevskog ratnog teatra SARTR, izniklog potkraj aprila 1992. godine u Kabareu Pozorišta mladih, bila je predstava Sklonište Safeta Plakala i Dubravka Bibanovića. Sklonište je tokom prve dvije ratne godine odigrano stotinjak puta, a SARTR je publici često odlazio u gostovanje - primjerice, u blokiranu Dobrinju 1992. godine - pa je predstavu imalo priliku vidjeti bezmalo 20.000 ljudi. "Sarajlije su naprosto hrlile u teatar", veli danas Safet Plakalo, "ne osvrćući se na neprestana granatiranja i rizik da besplatan ulaz na kraju plate sopstvenom glavom. Zašto je to bilo tako, najbolje je objasnila jedna naša sugrađanka koja je u knjigu utisaka upisala: Hvala sarajevskim glumcima što su nam pomogli da ne poludimo. Jednostavno, mi smo se borili teatrom protiv neslobode i smrti."

Affan

Affan Ramić još na početku agresije napušta atelje na Grbavici i u njemu tri stotine slika, nakon čega na drugoj obali Miljacke dane provodi u iščekivanju povratka: "Dok nisam shvatio da mi tako, čekajući nekog mirnog Godota, prolaze dani, a da u meni kao i u svakom umjetniku postoji imperativ za stvaranjem, čak i u takvom vremenu. Sve mi je ostalo u ateljeu, pa sam tragao za materijalom, nešto sam posudio, nešto zamijenio, pa kupovao materijale, otpatke, nagoretine, izgoretine i pravio od toga kolaže, aplikacije. Sjećam se kad sam pripremao svoju prvu samostalnu izložbu u ratu, krajem decembra 1992. godine. Tada sam, da bih posjetiocima pomogao da vide porijeklo tih destrukcija na mojim slikama, došao na ideju da tamo gdje padne granata, idem da skupljam nešto od čega bih mogao praviti neku vrstu instalacije. Rečeno mi je da je u Strossmayerovoj na neku petospratnicu pala granata, i ja odem i vidim jedan radijator koji se pretvorio u harfu od granate, od toplote, pa zamolim jednog prijatelja koji stanuje blizu da mi pomogne. Nosimo nas dvojica taj radijator Strossmayerovom, skoro jedna polovina je izgorjela, istopljena, savijena - ja sam odmah shvatio da može vrlo dobro doći na jednoj centralnoj poziciji u Muzeju savremene umjetnosti - i sretne nas jedan sredovječni, ozbiljan gospodin i pita: 'Šta će vam taj radijator?', a ja se šalim, kako da mu objasnim svoju namjeru, znam da mi neće povjerovati, pa velim: 'Radijator? Možda će doći jednom grijanje, pa da ga mogu upotrijebiti', a on gleda, klima glavom i kaže: 'Pa vidite da je sav istopljen i savijen od temperature', a ja na to: 'Pa šta ja znam - možda neće moći, a možda će moći, pa ja uzimam da se nađe za svaki slučaj'."

Tvrđava

Direktor Drame i v.d. upravnika sarajevskog Narodnog pozorišta u periodu od decembra 1993. do jula 1995. godine, Tahir Nikšić, spasio je kuću od propasti: u situaciji apsolutnog nedostatka bakra uspio je zakrpiti 125 m2 krova, kroz koji se kiša, padajući direktno na 148 reflektora postavljenih na sceni, spuštala u suteren Narodnog pozorišta, namjenjujući mu tako ili potop ili požar. Personalno osiromašena kuća, čiji je dramski ansambl brojao tek sedam-osam glumaca, publici je samo tokom 1994. ipak ponudila osam premijera i balet, kao i stare izvedbe Hasanaginice i Majke. No, i publika i glumci najbolje pamte prvu reprizu Selimovićeve Tvrđave, remakea Nikšićeve mostarske postave: "Deset minuta do dvanaest, u pozorištu je 150 ljudi, 150 je sigurno u prilasku, ja igram glavnu ulogu, režirao sam komad, umjetnički sam direktor, upravnik pozorišta, u kostimu, kad - prva, druga, na tri smo navikli, a kad je četvrta pala, ja sam se ukočio. Onda je pala i peta i sad je pitanje bilo samo je li iko živ. Prvog sam vidio doktora Bakira Nakaša kako je izletio iz pozorišta. Zadnji sam ja izletio. Na platou nigdje nikog - ni povrijeđenog, ni ogrebanog, vile su nas pronosale. Zamislite koja je to odgovornost moja bila. A kako su saznali, tačno tempirano, kao: Kome vi Tvrđavu?!"

Pozdrav iz Sarajeva

Prvi štampani plakati u ratnom Sarajevu, na kojima Juka unclesamovski poziva na odbranu grada, samo su dio bogatog opusa Dalide i Bojana Hadžihalilovića, članova dizajnerske grupe Trio, za vrijeme opsade. Slijede brojni projekti: za Teritorijalnu odbranu, serija plakata Sjećaš li se Sarajeva?, prva obilježja i uniforme pripadnika MUP-a, Dani, prvi Avaz, Slobodna Bosna, Fantom slobode, Tennis magazin, Cocktail, brojne knjige, prvi znak za Željeznicu BiH... Svjetsku slavu Trio je stekao godine 1994. Zahvaljujući ne samo kvalitetu već i činjenici da je 40 rukom urađenih plakata odštampano i u formi razglednica, njihova izložba Pozdrav iz Sarajeva posjetit će galerije evropskih gradova i naći se na stranicama brojnih svjetskih magazina. "Bila su to čudna vremena, kada na bilo kakav zahtjev nikada nismo govorili ne ili nemamo vremena", priča Bojan. "Imali smo dva stara kompjutera i jedan printer, pa smo kao ekipa trčali za strujom i smještali se s jednog mjesta u gradu na drugo, gdje smo se mogli uštekati u struju i raditi. U to vrijeme nikad nismo vidjeli niti novca niti bonova, nego smo jednostavno radili za ono što nam je bilo potrebno za preživljavanje."

Troka

I deset godina poslije, današnji tinejdžeri sjećaju se Mladena Jeličića Troke: radio je na Dječijoj televiziji, u TV školi, učio djecu čitati i pisati, te se bavio posttraumatskim tretmanom djece putem igra-terapije. Tokom rata je odigrao više od 960 predstava (Troka i vi, Glumimo bajku..), uglavnom posjećujući mjesta na kojima su se djeca okupljala, tako da je i broj male publike varirao: od pet do stotinjak. Vjerovatno najveću radost u danima opsade, po mnogima najbolji Djeda Mraz bivše Jugoslavije, mališanima je priredio 1992. i 1993. godine, kada je, obučen u crveno-bijelo odijelo, u blizini Narodnog pozorišta dijelio paketiće - igračke svoje kćerke i sestrića: "Jednostavno, ja u periodu oko Nove godine imam potrebu da igram predstave djeci, to je kao uslovni refleks - neko pritisne zvono, a ti obučeš kostim i žuriš da dijeliš paketiće. I dok sam davao neke kćerkine lutke, imao sam jedno jako teško osjećanje; radost je bila vidjeti sjaj u očima djeteta, a meni se odvajao komad neke uspomene - postoje stvari za koje se čovjek jednostavno veže i imaju stravično značenje kao uspomene. Ali to je bilo čudo: u tom trenutku, da si njihovim roditeljima dao kartu za izlazak iz grada ili da si im dao vreću od 50 kg brašna i 20 kg mlijeka u prahu, ja mislim da bi uzeli ovo, jer se apsolutno ništa nije moglo mjeriti sa tim osmijehom, tim sjajem u očima te djece."

Studenti u ratu

Ejla Bavčić pripada prvoj ratnoj generaciji studenata glume, iz klase Admira Glamočaka 1993. godine. Osim što su se predstavili svojim Sarajevskim skicama, završnim ispitom s druge godine, mladi su glumci bili angažirani u svim pozorišnim kućama Sarajeva. Ejla se danas prisjeća svojih studentskih dana: "Kad čovjek nešto stvarno voli, u tome ga ne može spriječiti ni rat, a kad je on došao, ja sam samo čekala da objave audiciju. Kada smo došli na Akademiju, nikoga nismo zatekli, bili smo sami godinu dana, gore na zadnjem spratu, gdje su glumačke prostorije. Tu je bilo miševa, paučine, metaka.. mi smo bukvalno pustili neki novi vazduh u taj prostor. Nije bilo struje, radili smo pod svijećama, ja sam donosila skoro svako veče jednog miša u torbi; za vrijeme granatiranja bježali smo sa trećeg sprata, brzinom svjetlosti, dolje u podrum, u onim crnim suknjama i trikoima. Ali, koliko god je bio težak period, nevjerovatno težak, meni je, s druge strane, bilo lijepo, radila sam ono što sam voljela, mi smo se družili i trudili da zaboravimo gdje se nalazimo. Nas pet-šest cura motale smo jednu cigaru, jele sve skupa, pile prljavu vodu iz iste čaše…"

Sikter

Enes Zlatar Bure, pjevač grupe Sikter, danas se sjeća: "U ratu smo sa drugim bendovima svirali u Klubu Obala; Žile i Adis su se trudili da nabave benzina za agregat, da ima struje i da se može svaku noć svirati, da bude ljudima dobro: vani su granate i snajperi realnost, a onda uđeš u neki klub, i to je nadrealan momenat, kao da si bilo gdje u Parizu, Amsterdamu..." Onda je u ljeto 1994. došla ekipa MTV-a, koja je snimila i emitovala zajednički koncert bendova SCH, Lezi Majmune!, Moron Brothers i Siktera. "U martu 1995. odlučili smo snimiti spot sa Harisom Pašovićem i dvojicom naših prijatelja kamermana, Niallom McCormickom i Christianom Bushillom, za pjesmu Pain in Brain, koja je izražavala sve one emocije sakupljene u ratu. U aprilu smo otišli u London i smontirali taj spot - odnijeli ga na MTV, oni su napravili jedan intervju s nama, uzeli spot i vrtjeli ga nekoliko mjeseci. Kad sam ga prvi put vidio, bilo mi je smiješno: puštali su ga samo poslije 22 sata, jer je, kao, "strašljiv" za djecu, iako u njemu nema ništa; kad gledaš spotove Sepulture, naprimjer, sa kilometrima krvi, to nije strašljivo, a kad vidiš porušene zgrade, po noći, u Sarajevu, to je strašno, jer je to dokumentarno, stvarno, dok je ono njihovo samo fol."

Arhiva Dani
251