aš rat je bio i moj rat. Jer, kad sam se našao u Lukavici i žurio, između drveća prekoputa aerodromske piste, ka udaljenom terminalu, okruženom vozilima JNA, znao sam već da nije u pitanju samo Bosna, već Evropa i budućnost svih nas. Bilo je to u junu 1992. godine. Trebalo mi je pet dana da stignem od Beograda do Lukavice - preko Zvornika, Han-Pijeska i Pala.

Lukavica je bila pravi Divlji zapad. Pripadnici srpskih paravojski i paramilicija, tumarali su razulareno kasarnom, nenaspavani, neizbrijani, živčani, stalno sa cigaretom u ustima i mamurni, neki sa trakama oko glave i redenicima punim metaka preko prsa. Pripadnici JNA - oficiri stare garde koji su se držali zakona, djelovali su kao "ulovljeni" na pogrešnom mjestu; gledali su kako se urušava svijet kome su posvetili svoje karijere - gledali su sve te paravojnike sa strahom, nastojali im se skloniti s puta. Bilo je jasno ko je glavni. Toga dana sam saznao da se u Lukavici ručna granata može nabaviti za dvije marke. Nekoliko dana potom, otkrit ću da se u Sarajevu - unutar linija opsade - za taj iznos nije moglo kupiti ni jedno jaje.

Četnik Baltazar Očajnički sam želio ući u Sarajevo. Bio sam tu nekoć, kao tinejdžer, učenik koji sa ruksakom na leđima obilazi Evropu, prvi put daleko od svog doma - stoga taj grad i dalje povezujem sa tim prvim okusom "odrasle" pustolovine. Tada - 1979. godine - stigao sam u grad koji je i tada za mene bio grad u samom srcu Evrope, grad - historijska raskrsnica; napokon, upravo tu su hici Gavrila Principa gurnuli svijet u kataklizmu koja će promijeniti tok ljudske povijesti. Sarajevo je za mene bilo grad u kojem je započelo dvadeseto stoljeće. Htio sam stajati na mjestu sa kojeg se desilo ubistvo Nadvojvode i pokušati vidjeti, iz te geografske perspektive, dvadeseto stoljeće, koje se odvija u mojim mislima unaprijed, a ne, kako to čini povijest, unatrag, sa vještačkim naknadnim znanjem.

Nisam tada - te 1979. godine - imao pojma koliko će taj grad biti "veliki", kako će se nadviti nad mojim životom, koliku će simboličnu važnost imati u mojoj imaginaciji, i kako će mi obuzeti srce. Nisam tada ni slutio da ću o njemu jednom razmišljati ne samo kao o mjestu na kojem je započelo dvadeseto stoljeće, već i kao o mjestu na kojem je ono okončano.

I tako, stajao sam na obodu aerodromske piste dok je kroz gust ljetni zrak odjekivala minobacačka i artiljerijska paljba, uz štektanje teškog mitraljeza koje je do mene stizalo ko zna otkud. Čovjek koji je sebe u šali zvao "četnik Baltazar" doveo nas je tu, u to šipražje, i objasnio da se samo tuda može proći. "Okrenite auto u tom smjeru i nagazite k'o mahniti na gas. A kad stignete do zgrade aerodromskog terminala, recite komandantu JNA da želite u grad."

Nema ničeg izloženog kao što je to aerodromska pista. U autu nas je bilo troje - britanski novinski reporter, američki radio-izvještač i ja. Amerikanac je samo progutao knedlu i odmahnuo glavom: "Ne pada mi na um", rekao je, "da to uradim." Ostavili smo ga na cesti sa prtljagom i zamolili "četnika Baltazara" da mu nađe prijevoz natrag do Pala. Nas dvojica smo krenuli. Moj kolega se i dan-danas kune da je vidio mitraljeske metke kako se odbijaju o aerodromsku pistu ispred nas. Ja nisam ništa vidio. Oči su mi bile zatvorene.

To prvo ljeto je zapečatilo moj odnos sa Sarajevom i tragedijom Bosne. Taj prvi put sam ostao gotovo tri sedmice. Imao sam jednu malu kutiju hrane. Otišla je za dva dana pa ostatak boravka ništa nisam okusio. Smršao sam šest kilograma. Gordana Knežević, koja će mi kasnije postati dobra prijateljica, rekla mi je: "To je normalno. Niko ništa ne jede. Kad neko ima više od šezdeset kila, mi kažemo da je petokolonaš."

Tijelo Sarajlije Na aerodrom sam se vratio 28. juna, da vidim Mitterrandov dolazak i odlazak. Bio je to "zlatni momenat". Francuski predsjednik je stizao kao šef države, a dočekao ga je predsjednik Izetbegović, šef države-domaćina. Komandant UN-a Lewis MacKenzie smatrao je da je "skandalozno" što se Mitterrand ne namjerava sastati sa "vođama drugih zaraćenih strana" - pa su Karadžić i Koljević pozvani da dođu sa Pala. Bio sam i ja tamo, na nekoliko metara od njih, i gledao ih kako Mitterranda gotovo kao taoca prate do aviona. Rukovali su se - žurno - a Mitterrand je očito bio bijesan zbog cijele te namještaljke. Kad je francuska delegacija otišla, SDS-ov dvojac je nama novinarima izjavio da su imali "vrlo konstruktivne razgovore" sa francuskim predsjednikom. Bilo je to apsurdno, gotovo komično. Svi smo se smijali. Ali taj je momenat pokazivao nerazumijevanje koje je ležalo u samoj suštini katastrofalnog pristupa međunarodne zajednice onome što se dešavalo - pretpostavka nekakve moralne jednakosti između legitimne vlade zemlje - i njene težnje za multietničnosti - sa jedne strane, i vođa oružane pobune, podržavane izvana, i njihove težnje prema nekom vidu surove etničke supremacije. To nerazumijevanje bilo je u samom srcu tragedije Sarajeva; vjerujem da je to tako - i sada.

Negdje pred kraj te tri sedmice, nas smo dvojica otišli u zgradu PTT-inžinjeringa, sa UNPROFOR-ovim akreditacijama, da vidimo kako bismo se nekako mogli prošvercovati u njihovu kantinu. Mora da smo bili ludi. Stali smo u red sa tim uredno ispeglanim vojnicima i civilima koji su imali priliku da se tuširaju i peru veš. Mi - u blatnjavoj odjeći, danima neumiveni i neobrijani. UN-ov bezbjednjak nam je rekao da nije UN-ov posao da hrani novinare i istjerao nas iz reda. Moj ga je prijatelj počeo preklinjati i obećavati da se nikad više nećemo vratiti - samo nek' nam daju jedan obrok. Predivan miris tople hrane probijao se kroz otvorena vrata. Osjećao sam se ponižen, ali kad se stražar napokon smilovao, i ja sam ušao i napunio tanjir vruće ribe i krumpira. Kad sam sjeo da jedem, stomak mi se pobunio. Nisam uspio ni zalogaj staviti u usta. Činilo mi se to kao groteskna izdaja svega što sam činio od trenutka kad sam stao na onu čistinu između drveća u Lukavici. Nije to bio moj izbor, već je moje vlastito tijelo to htjelo, žestoko se pobunilo protiv toga da ja dobro jedem u gladnome gradu. Ustao sam i otišao sa osjećanjem mučnine i stida, dok je za mnom ostala netaknuta hrana koju sam doslovno isprosio od UN-ovaca.

Profesora Zdravka Grebu sreo sam u kafani "Ragusa" u centru Sarajeva. On nije mogao povjerovati da je opsada već trajala cijela četiri mjeseca. Izgledalo mu je nezamislivo da tako očit i nedvojben zločin prođe bez ikakve reakcije svijeta. Ali, on je već imao sasvim realističan, zastrašujući osjećaj šta budućnost zapravo nosi.

"Krenemo li ovim putem etničkog razdvajanja", kazao mi je, "nema kraja sukobu i bijedi. Tri etnički definirane državice na teritoriji ove republike bile bi katastrofa." Naslikao mi je tu sliku međusobnog okrivljavanja, u kojoj svaki od političkih vođa te tri državice svojim biračima može stalno govoriti da su za sve probleme krivi oni "drugi". Razmišljao sam o njegovom turobnom proročanstvu nekoliko godina kasnije, kad je potpisan Dejtonski sporazum, koji je, mada je okončao rat, čini mi se, Grebinom košmarnom scenariju iz 1992. osigurao i ustavni okvir i međunarodni legitimitet.

Ublažavanje užasa Nisam shvatao zašto su Bosanci - sa izuzetkom Grebe - bili toliki optimisti. Meni je bilo jasno da je svijet odlučio da je ovo građanski rat i da treba pustiti da se "odradi" do kraja. Jer, bilo je očito da, ako ste bili za embargo na oružje i protiv vojne intervencije (što je bila pozicija Evrope), onda ste logično bili i za to da jača i učinkovitija armija pobijedi.

Psihijatrica Ljiljana Oruč, iz bolnice Koševo, rekla mi je da misli da je ona prva godina nevine nade bila svojevrsna obrnuta paranoja - odlučnost da se i dalje vjeruje da će vas svijet spasiti, da će na kraju uraditi pravu stvar, mada je sve ukazivalo da se to neće desiti. Za mene, kao novinara, to je bila prekretnica. Mislim da sam potajice vjerovao u moć novinarstva da pomaže pravdu. Mislim da su mnogi mladi novinari u to vjerovali. Držao sam se čvrsto iluzije da je - da bi se neka nepravda ispravila - dovoljno samo da se ona razotkrije i da se, kao takva, dokaže mimo razumne sumnje. Sarajevo 1992. do 1993. obilježilo je kraj toj benignoj čednosti.

Mnoge sam mjesece tokom sljedeće dvije godine proveo u srednjoj Bosni. Gledao sam prestravljene ljude kad je Jajce palo u ruke Srbima. Bio je to uvod u nešto mnogo gore - HVO i Armija RBiH, do tada u klimavom savezništvu, postali su smrtni neprijatelji. Tuđmanovi sateliti su na zapadu zemlje počeli činiti ono što su Miloševićevi radili na istoku i sjeveru. Kad je Armija RBiH počela uzvraćati - protivnici intervencije u zapadnim zemljama - posebno u Britaniji - to su jedva dočekali. Evo prilike, napokon, da se okrivi žrtva. Ratni zločini koje su počinili Bošnjaci i Hrvati sad su jedva dočekani, kao definitivan dokaz da su sve strane jednako krive. Ova skandalozno lažna slika svoj je vrhunac doživjela kad je glavnokomandujući UNPROFOR-a izdao naredbu svojim glasnogovornicima da prestanu koristiti riječ "opsada" u vezi sa Sarajevom. Nema opsade, objasnio nam je on prezrivo. Sarajevo gladuje, jer muslimani i Hrvati međusobno ratuju u srednjoj Bosni i u Hercegovini pa zato konvoji hrane ne prolaze. Pitanje što će Sarajevu uopće konvoji hrane potopljeno je u tom spektakularnom propagandnom ratu.

Da bi skrenuo pažnju sa stvarnosti Sarajeva, UNPROFOR je pokrenuo inicijativu zvanu "Operacija Lifeline" - uspostavu takozvanih "plavih puteva" kroz ratne zone gdje su ratovali HVO i ARBiH. Jednog sam jutra propustio UN-ov briefing u zgradi PTT-a i pitao kolegu Joela Branda, koji je radio za londonski Times, šta je tamo rečeno. "Kao i obično", odgovorio je. "Četiri noge su dobre, dvije još bolje - neke su životinje više jednake od drugih." George Orwell se vratio među nas, u uniformi brigadira UNPROFOR-a!

Pale, posljednji put Prestao sam izvještavati iz Sarajeva u jesen 1994. Odluka je bila teška. Moj je posljednji novinarski zadatak bio odlazak na Pale na sjednicu parlamenta bosanskih Srba. Kontakt-grupa je upravo bila ponudila još jedan u nizu mirovnih planova. I opet su ga prihvatile sve strane - osim paljanskih Srba. Kontakt-grupa je onda rekla: "Ovo je posljednji plan. Uzmite ili ostavite. Da ili ne. Bez ikakvih 'ali', bez 'ako', bez uslovljavanja". Britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd i njegov francuski kolega Alain Juppé stigli su u Sarajevo da se sastanu sa tzv. "zaraćenim stranama". Na press-konferenciji u Predsjedništvu tražili smo da nam definitivno kažu jesu li Pale opet odbile njihov najnoviji "posljednji prijedlog"? (Koliko li samo posljednjih šansi možete dobiti dok ta fraza sasvim ne izgubi smisao?) Hurd i Juppé nisu htjeli ništa definitivno reći. "Bilo bi vrlo glupo ijednu opciju sasvim odbaciti", rekao je Hurd.

Na Palama je parlament bosanskih Srba cijeli taj dan raspravljao o zakonu kojim se zabranjivalo držanje koza u gradu. Bio je to skandalozan zakon, besjedili su srpski lideri, nametnut od Turaka-Osmanlija, diskriminatorski prema Srbima. Moramo ga ukinuti. Ovo je, izjavili su parlamentarci, stvar mnogo hitnija od najnovijeg mirovnog plana Kontakt-grupe. Bila je to sračunata uvreda cijelome svijetu. Na povratku sa Pala, zastali smo na Trebeviću da pogledamo grad. Pod našim nogama, Sarajevo je ležalo poput mape. Stajali smo pored jednog minobacačkog i mitraljeskog položaja. Pitao sam mitraljesca je li sa tog mjesta mogao pogoditi Holiday Inn. Nasmijao se i pitao me koji prozor želim. Moj pratilac iz press-službe bosanskih Srba (koju je vodila Sonja Karadžić) odveo me je ustranu i rekao: "Allan, ako nas NATO bude bombardovao, upozoravam te, nastoj da se u tom času ne zatekneš na srpskoj strani. Svi znaju za tebe kao za jednog od onih koji su krivili našu stranu od samog početka. Mislim da je za tebe vrlo opasno ako se ovdje nađeš."

Teška srca sam otišao iz Bosne u jesen 1994. Dio mene želio je vidjeti kraj, bez obzira kad do njega dođe. Ali bilo mi je sve teže gledati svoje prijatelje Bosance (tada ih je već bilo mnogo i ostat će mi prijatelji zauvijek) u oči. Jer, kad bih to uradio, zauzvrat sam dobijao odraz sramote svijeta kojeg sam ja predstavljao. Bilo je to previše. Nisam to više mogao podnijeti, kao što se nisam mogao natjerati da pojedem onu ribu 1992. godine. Kad sam odlazio, već je u grad bila stigla jedna nova generacija stranih dopisnika koji nisu bili tu u vrijeme one zapanjujuće bezazlenosti 1992. godine, niti su bili u Vukovaru i Dubrovniku godinu dana ranije. Moj savjet njima? Budite pripravni na to da vam Sarajevo promijeni život.

(Prevela: Senada Kreso)

Arhiva Dani
251