ta da napišem? Koju dijagnozu? Rak, tuberkuloza, šećerna? Prekoputa mene, s druge strane stola, u ambulanti, moj komšija; došla sam na njegovu poruku. Zašto? Pitam. Prva pomisao: deportaci ja, likvidacija, jer tako sam čitala i gledala na televiziji: bolesni - u gasnu komoru. Doktore, zašto? Dobit ćeš, na osnovu recepta, pola kilograma mlijeka u prahu. Jasno.

Suprotno normalnom očekivanju u četverogodišnjem zatočeništvu, hrana nije bila ono bitno, najvažnije. Nema struje, nema vode, nema grijanja, telefona ni vijesti; sva ta civilizacijska dostignuća u životu jednog grada postala su nešto što je bilo, pa više nema. Nestalo je i bolesti; doktor kaže nema više ni šećeraša, ni visokog pritiska, ni tuberkuloze, ni srčanog udara; kao da je organizam, sunovraćen u neko davno pakleno doba, rekao sam sebi: šuti, skupi se, skvrči se, trpi i trpi, valjda gore ne može biti.

A ono najgore je ipak bilo tu, i to stalno: STRAH i NEIZVJESNOST. Ne od smrti; jer smrt nije ono što pokazuju na slikama: avetinja, iskežena lobanja zaogrnuta crnim ogrtačem. Ne. Smrt je prirodan slijed, nešto što nas sviju čeka, ali i nešto što prekida sve naše strepnje, sve naše strahove. Onaj mrtvi ne zna više ništa; nije gladan, nije mu hladno, ne izbezumljuje se od straha. On je miran, smiren. Jedina nevolja je što stvara probleme onima oko sebe: porodici, komšijama. U ovom našem djeliću grada nije postojalo ni groblje, ni pogrebna služba; o vjerskom obredu ni pomisli. Kad je umro komšija, ugledni profesor na jednoj vojnoj akademiji, zavezali smo ga na stolici, kao u krimi-filmovima - oko naslona, oko struka, oko nogu, i snijeli sa drugog sprata, kroz podrume, do nekog otvora na drugom kraju zgrade, gdje je čekalo vojno vozilo. Supruzi nisu dali da pođe s njim. "Ko će te vratiti?"

Trebalo je sahraniti još jednu komšinicu; ovaj put nismo smjeli obavijestiti vojnike; bacili bi je u prvi rov. A oko ruža zemlja je bila prhka. Ili, jednog jutra pred kućom je osvanula susjeda, ležeći mrtva na asfaltu. Bila je profesorica, poznavali su je po tome što je imala izuzetno dobru i veliku biblioteku. Niko nije smio prići. Sutradan ujutro i dalje je bila tu, pokrivena vojničkim ćebetom. Treće jutro još je uvijek bila tu, zamotana u vojničko ćebe. Kažu, odnijeli su je u "opštinu".

Poruka Smrt je postala obična pojava. Bez puno emocija. Trebalo je samo imati mnogo snage.

U ovom ratu bilo je mnogo neobičnih, neuobičajenih stvari i pojava. Anomalija koje smo s nekom rezignacijom svi prihvatili gotovo kao normalne.

Rat nije stvarao neprijatelje, zavist, zlobu, netrpeljivost. Naprotiv. Svi smo bili u istoj situaciji i bilo nam je jasno da moramo biti zajedno i dobro organizirani. Solidarnost je postala bit življenja: podijeliti hranu, odjeću, naramak drva, šibice, podijeliti tugu i samoću. Ići po brašno i vodu i vući to na dječijim kolicima ljeti ili na sanjkama, zimi. Bio je to samo fizički napor, automatske kretnje po ustaljenim maršrutama kroz haustore, podrume, rupe u zidovima i rovove; odsutno, gotovo nesvjesno. Za sebe i sve one u zgradi koji više nemaju snage ni za to. Sve smo nekako podnosili.

Da, opet, ono najgore bio je strah. Čuti korake teških cokula kako se penju uz stepenice, napregnuti sva čula i brojati: osam koraka, sad su na prvom podestu, još osam, sad su na prvom spratu. Negdje su se zaustavili, gdje, kod koga?

Jednog dana, u redu za vodu, rekli su mi da na "Crvenom krstu" ima poruka za mene. Tačno. Crvenim mastilom, krupnim slovima, pisalo je da se javim na određenu adresu. Neko je bio jako hrabar, ili, bolje, nije poznavao naše prilike. Stubište kao rudarski rov, mrkli mrak. Kucam na vrata na prvom spratu, kako je pisalo u poruci. Ko će izaći, zašto sam uopće došla ovamo, šta sam očekivala? Izašao je jedan mlad čovjek u maskirnoj uniformi, s osmijehom. "Ja sam došao iz Vojvodine, donio sam hrane tetki, ali ima i pismo za vas. Vaša prijateljica me je zamolila da vidim da li ste živi, da vam predam pismo i teglicu meda, za probu. Vraćam se za tri dana, možete joj poslati pismo." Nestalo je straha, frcale su suze. Prijateljica u dalekom kraju, nekadašnja spikerica na Radio Sarajevu, sada udata tamo u Vojvodini. Pismo sam otvorila tek kod kuće. Kažu, plakati je zdravo.

Lanč-paket Jednom su me pitali studenti iz Francuske: šta mi je najviše nedostajalo? Bez stanke sam odgovorila: nemogućnost komuniciranja. Nisi ni mrtav ni živ; negdje utonuo, potonuo. Usmeno komuniciranje je bilo jedino i vrlo brzo organizirano. Valjda je to udes civilizacije. Nakon godinu dana prvo pismo. Pisanih tragova nije trebalo biti: svaki dan neko je upadao u stan, da nešto pita, ili traži. Ali, uglavnom smo sve znali: ko je ranjen, ko je ubijen, ko je mrtav. Trebalo je obići one koje nismo viđali. Počele su dolaziti poruke "Crvenog krsta" - kao u Prvom svjetskom ratu, gotovo na istim formularima. Zar smo se tako duboko vratili unazad?! "Dobro sam" ili "Javi se", pa neka adresa iz neke druge zemlje ili drugog kontinenta. Ponekad su neke riječi ili rečenice bile precrtane debelim crnim flomasterom. Cenzura. Još jedna poruka, ovaj put usmena: "Dođi pred 'Mis', srešćeš ekipu francuske televizije". Na izmaku je prva zima, - 170C, obukla sam se kao za Bjelašnicu.

TV ekipa: identifikacione kartice, pancirni prsluci, terensko vozilo i naoružana pratnja sa Pala - jedan policajac i jedan novinar koji će sve kontakte ekipe prevoditi na engleski i obrnuto, sa engleskog na naš jezik. Ekipa: tri muškarca i jedna žena, čuveni ratni reporter, viđala sam je prije rata na televiziji, u Libanonu. Progovorile smo. Govorile smo francuski. Oba pratioca sa Pala zapanjeni, isključeni i bijesni. To nije bilo predviđeno. Dogovoreno je da idem naprijed već utrtim stazama, rovovima, podrumima, pored svega što je karakteristično i što je nešto značilo u tom našem, nekad gradskom kvartu, sada jednoj vrsti koncentracionog logora, ne dužeg od 800 metara. Ogromna gomila smetlja koja stalno dimi i smrdi; ispred, dva crna bureta od bitumena na kojima piše: "za fekalije". Jasno, nema vode, ne radi ni kanalizacija. Moj komšija doktor nosio je svako jutro zamotuljak novina - svoja govna, ili kako je on to zvao: lanč-paket. Taj naziv tako podsjeća na nekad davna turistička putovanja, hotele i krstarenja brodom.

Kad smo prilazili mojoj zgradi, naredili su snimatelju da isključi kameru - prva linija. Spustio je kameru na zemlju i vezivao pertle na patikama, kamera je radila. Njih šestero i ja našli smo se u sobi sa prozorom koji je gledao na rijeku. Kad je reporterka htjela da poviri kroz prozor, oborili su je na pod: daje znakove, pucat će u nas! Najgore je ipak bilo kad je ukucavala u laptop naš razgovor na francuskom i tri adrese mojih prijatelja u toj zemlji. Pratioci su postali previše nervozni, očekivale smo najgore, ali ona, iskusni reporter, pokazala je odobrenje za rad na kome nije pisalo na kom jeziku mora razgovarati; engleski je bio uobičajeni jezik komunikacije, a ona ga je govorila cijelo vrijeme na Palama i to perfektno. U roku dva sata, rekla mi je, poslat će sa Pala svoju reportažu u redakciju TF-1, a mojim prijateljima će telefonirati da sjede pred televizorom i da će me vidjeti, naravno živu, u reportaži na kraju dnevnika. Nevjerovatno! Neke astronomske, svemirske relacije. A meni treba dva sata da pređem 400 metara i vidim da li je moja kolegica živa!

Žute ruže Otvoreni su prozori u svijet. Kakav banalan ali stvaran izraz. Počela su stizati pisma, bez pošte i poštara. Šifrirana na jednu jedinicu na Aerodromu. Pratili su blindiranim vozilima brašno u naš kvart. Dok sam krišom uspostavila prvu vezu, uperili su kalašnjikov i vikali da se gubim. Drugi put su me legitimisali i pustili pod prijetnjom da idući put neću izaći iz policijske stanice. Izmišljali smo sve moguće varijante, pa čak da će vrata transportera biti otvorena, naravno s one suprotne strane, a ja trebam tuda proći i uzeti pošiljku. Pisma, paketići: čokolada, sardine, suho voće, baterije za tranzistor, hemijske olovke i mnogo, mnogo toplih riječi. Ljudskih riječi. Jedno je bilo vrlo kratko: "Vidjeli smo te na televiziji, ti budi i dalje hrabra, a nas je sramota, užasna sramota što ne radimo ništa da prekratimo vaše patnje."

A mene je i dalje bilo strah, užasan strah, da me ne izrešetaju, rane i unakaze nasred prljavog i blatnjavog asfalta. Strah, ne od aviona, topova, bombi, granata, što ide uz rat, nego strah od ljudi. Strah od ljudi koji su jedini gospodari nad mojim životom.

Nikad neću zaboraviti izraz na licu jedne djevojčice, siročeta, izbjeglice iz Srebrenice. Imala je oko šest godina. Ostala je sama. Za ručicu je držala mlađeg brata. Ispitivali su je novinari CNN-a: šta ti je bilo najgore - glad, hladnoća, samoća, granate, bombe, čega si se najviše plašila. Dugo je šutjela. Sve joj je bilo nejasno. Tiho je rekla: LJUDI. Da, i nas je najviše bilo strah - ljudi. Od njih se nije moglo pobjeći. Nije bilo kuda, nikuda.

Učili su nas u školama kako su se razne životinjske vrste prilagođavale naglim klimatskim i inim promjenama, kako su izlazile iz oceana, gubile peraja, dobijale noge ili krila, kako su se prilagođavale hrani koju su mogle naći, i tako dalje. Niko nikad nije govorio kako se prilagođavaju ljudi ili kako bi trebalo da se prilagođavaju. A i zašto bi? Za ljude se brine država i vlast. Uostalom, žive tako kratko, čemu da se prilagođavaju. Ali ljudi su se ipak prilagođavali i to bez milenijumskih mjerila. Vrlo brzo, brže nego životinje. Pa da. Upotrijebili su inteligenciju, razum i rasuđivanje? U sasvim određenu, kratkoročnu svrhu i vrlo jasan cilj. Bez puno razmišljanja, onako životinjski, hitro, instinktivno.

Krenuli smo u malim grupama, po parkovima, okolnim brežuljcima, napuštenim baščama, voćnjacima i livadama - skupljati hranu, ono što je nudila priroda u određeno godišnje doba: radič, masnik, kiselicu, jagorčevinu, luk vlasac. Ljekovito bilje, kupine, maline, divlje jabuke i kruške. Vodila nas je Milica; ilegalno ime kao nekad kod partizana. Pravo se nije smjelo ni izgovoriti dalje od kuće. Još i gljive. Trebalo je sve osušiti, konzervirati za zimu, za strašnu, dugu zimu koja opet dolazi. Trebalo je sakupiti i drva, cekere i ruksake na leđa; ložit će se u sve moguće varijante peći i furuna. Odmicali su se ormari i plakari, tražili dimnjaci, pravili solunari. Ložilo se sve: sveske, knjige, cipele, tašne, police, stolice, ladice i regali. Svi smo bili inovatori.

Pojeli smo sve zalihe hrane, pogorjeli sve dekorativne svijeće, zapalili kandila sa malo ulja i fitiljom od čepa i pertli iz patika. Vatra nije značila samo grijanje, bila je neophodna i za hranu, bila je simbol života, simbol uspjeha, dokaz da nešto sami stvaramo. Vatra je dobila ono značenje koje su još u pećinama otkrili praiskonski ljudi. Nešto kao pobjedu nad nemilosrdnim silama prirode; ovaj put nad nemilosrdnim silama ljudi.

Oko nas se sve mijenjalo. Živica oko kuće dosegla je tri metra, ruže su podivljale, sve osim jedne - žute, koju sam brala uz veliki rizik. Govorili su mi: na grobu će ti pisati: "Voljela je žute ruže." Kad bi ocvale, posipala bih latice po izrešetanom stubištu, "da staze budu posute ružama", govorio je moj susjed, čuveni sarajevski slikar. Po asfaltu je rasla trava, korov i poneko trogodišnje stablo topole. Ulicom se nisu kretala ni vozila, ni ljudi. Naslage pijeska, komada cigli, smeća i trulog lišća bili su pogodno tle za bilje, jer njega niko nije ubijao.

Kama Ljudi je bivalo sve manje. Neki su umirali, neki su ubijani, neki su razmjenjivani na mostu, neki su, jednostavno, nestajali. Gdje? Kuda?

Iz nebodera gdje čekamo u redu za vodu, policija je izvela komšiju, profesora. Sproveli su ga u policiju jer se nije odazvao pozivu za mobilizaciju. Njega niko nije pozivao, pozivani su samo Srbi, a on je Crnogorac. Pobrkali su religiju i nacionalnost. Uostalom, zar neko može biti pravoslavac a ne biti Srbin! Ipak su ga poslali u jednu školu u susjednom naselju, pobjegao je u Crnu Goru da tamo govori studentima o mehanici i možda još o nečemu. Ko zna?

Moj susjed iz kuće prošao je mnogo gore. On nije ni Srbin ni Crnogorac. Krio se par mjeseci, onda su ga otkrili, odveli u policijsku stanicu i dobro pretukli. Morao se sutradan ujutro javiti na zborno mjesto za radni vod. Radni vod? To bi nekad trebalo značiti vod ljudi koji će nešto raditi, graditi prugu, autoput, olimpijski stadion? Kako da ne! To je, ustvari, civilizovani naziv za prisilni rad: obarali su drva u šumi, gradili bunkere, kopali rovove, skupljali smeće. Jednog su prignječili balvani, neke su s leđa upucali "oni drugi", a jedan od urednika sarajevskih gradskih novina prenosio je betonske elemente i tako ih prenosio dok nije pregorio i prenio i sebe temo negdje "preko rijeke". Jedan mlad i romantičan čovjek pričao je i "pjevao" sa svojom ptičicom dok je ona skakutala sa grane na granu, pa onda na grančicu, dok nije pala. Pala je i ona i pjesnik.

Moj susjed je kopao rov na Željinom stadionu. Na njegovu nesreću, imao je bradu i brkove. Napravili su šou, tu na stadionu su mu obrijali pola brkova i pola brade, i to kamom. Tako unakažen, nasjeckanog krvavog vrata, kopao je rov od istočnog gola prema centru, a na drugoj polovici stadiona, kod drugog gola, bili su oni s druge strane rijeke i kopali prema zapadu. Nisu pucali. A i zašto bi, znali su da je to radni vod, ko bi drugi kopao rov na otvorenom travnatom terenu stadiona. Neka čudna nogometna utakmica!

Kad su me poslije rata pitali kako sam, odgovarala sam: imam dvije ruke, dvije noge i dva oka, a mnogi to nemaju ili nemaju ništa. Dobro sam. Više nisam mogla da pričam o ratu, o patnjama, strahotama, strahu. Stranci ionako to ne mogu, niti će ikada moći razumjeti, iako neki to žele. A ja sve ponovo preživljavam.

Seoba mrtvih Došla je i četvrta zima. Da li je to moguće? Kako smo do ovdje izdržali? Kakva smo mi to vrsta?

A onda je došlo ono najgore. Posljednje ratno proljeće. Sa prozora se vide propupale lipe na Vilsonovom šetalištu. Da li se za proljeće može reći da je loše ili čak najgore? Može.

Opet ljudi; pobješnjela, razjarena masa koja, izbezumljena što mora napuštati svoje kuće i imanja ili zaposjednute tuđe, u vangradskim općinama, gradićima i naseljima oko Sarajeva - uništava sve. Uništiti što više, ne ostaviti ništa onima koji će se vratiti u svoje, na svoje. Imali smo tu nesreću, još jednu, da naš kvart bude posljednji, poslije Vogošće, Ilijaša, Hadžića, Ilidže. Posljednji u programu "reintegracije". Ko je uopće izmislio taj nakaradni termin? Niko mi ne može reintegrirati majku, ili sina, pa ni kuću. To je moje. Grad je moj. Sarajevo je moje bez obzira o kojem se dijelu radi. Jabuka je jabuka.

Gomilao se bijes, rastao, masa razularena uništavala je sve. Izbijani su prozori, štokovi, razvaljivani haustori i stubišta, pilali su čak i stubišnu ogradu u jednom neboderu, buldožerom su krhali i rušili pijacu. Kroz prozore je letjelo sve ono što se nije moglo ukrcati u kamione. Ipak nije sve. Nisu došli obećani kamioni. Odbacivale su se neke stvari putem, uz put, bilo je preteško nositi. Užas! Odbacivani su i mrtvi, umrli (ljudi iz porodice, sahranjeni u neka davna vremena, pa iskopani). Da, dobro ste pročitali. U onoj općoj euforiji, euforiji uništavanja i mržnje, neki su mještani tih naselja iskopavali kosti, ostatke svojih rođaka, i ponijeli ih sa sobom da ni oni ne ostanu "živjeti u toj prokletoj turskoj zemlji". A onda, izdani, ostavljeni bez kamiona, natovareni i opterećeni onim "živim" i neophodnim stvarima - odbacili su mrtve. U crnim najlonskim vrećama za smetlje. U jednoj garaži, u šahtu, pronađeno je desetak tih crnih vreća. Bijela vozila, ljudi u bijelom, i crne kese u metalnim nosilima. Odvezeni su na patologiju. Ipak su ostali u svojoj zemlji.

A onda je počelo paljenje, i kuća i stanova. Stražarili smo tu posljednju ledenu noć, punu vatre - kakva ironija. Da ugasimo zapaljene krpe i druge vrste baklji bačenih na balkone, da ne izgorimo tu posljednju noć. Trebalo je sačuvati goli život jer više ničega nije bilo. Tri puta razvaljena vrata, tri puta ispreturano sve i odneseno ono što se moglo ponijeti. Gledati smrti u oči, bukvalno, doslovno, u kamu koja se svjetlucala pred očima. Pojmovi o vrijednostima su se potpuno izmiješali. Više se nije znalo šta je bitno, šta je važno ili vrijedno. Instinktivno, životinjski, željeli smo preživjeti, ne izginuti tu posljednju noć.

Otišli su tenkovi, topovi, minobacači, oklopna vozila i kamioni, i ljudi, napokon. Nastala je neka čudna tišina, grobna, puna zebnje i straha, noć crnja od noći, tama. Odjednom su se upalili reflektori na mostu, uključene su pumpe i šmrkovi, crpke izvlače vodu iz Miljacke. Vojnici SFOR-a deminirali su most i prilaze mostu, peru ga mlazevima vode kao nekad noćni perači gradskih ulica. Sutra ujutro preći će zastavnici, glazba i pobjegli ili protjerani stanovnici ovog kvarta. Ko će se vratiti, ko nije umro, poginuo ili nestao? Ko je ostao živ?

Zaboravljeno Sarajevo Kako u ovom ratu ništa nije sličilo na rat, kako je ovaj opkoljeni grad više ličio na konclogor, tako ni oslobođenje nije ličilo na oslobođenje. Nije došla vojska da nas oslobodi. Nismo je ni očekivali. Čudno.

Očekivali smo naše sugrađane, naše komšije i rodbinu, prijatelje. Policija je blokirala prilaze mostu. Da ne bude pljačke kao u prethodno "reintegriranim" dijelovima grada. Napravili su nekakav scenarij, scenografiju, postrojili i zastave i gradske dužnosnike, policiju i građane sa nekakvim identifikacijskim karticama (izbjeglički karton), građane iznemogle i gladne povratnike iz jednog dijela opkoljenog grada u drugi dio tog istog grada. Da li su ovo doživljavali Troja, Lenjingrad, Staljingrad, Berlin? Bez obzira na policijske naredbe i "državnu" scenografiju, spremili smo se da i mi dočekamo naše. Nakon četiri godine izašli smo na terasu, na ravni krov naše zgrade. I tu je protutnjao rat: polomljena željezna ograda, klofstanga, tv-antene, svuda zdrobljene cigle, malter, granje, mrtvi golubovi. Na slivniku gdje su vjetar i kiša nanijeli i nagomilali trulo lišće i pijesak - raslo je već visoko drveće: dvije breze i jedna vrba sa prvim blijedozelenim listićima i resicama. Vrba okićena, nagizdana srebrenim biserima, izrasla kao četverogodišnja djevojčica, obasjana prvim zrakama aprilskog sunca. Nemoguće je uništiti sve! Pred nama, pod nama, široko se pružao cio grad, nepodijeljen, prosulo se Sarajevo kao potrgani đerdan. Ali tu je.

Za Novu godinu, 31. decembra 1994, te strašne, već treće zime, sklonila sam se nekoliko dana kod prijatelja na Vracama. Poklonili su mi Zaboravljeno Sarajevo, predivnu monografiju M. Prstojevića. Ima i posveta: "Ovo je Sarajevo kakvo je bilo i kakvo će biti. Zatvori ga u srce da se ne raspline, dok se samo sebe ne sjeti i ponovo počne postojati"... Tako je i bilo.

Maj 1993

I to je Sarajevo

Sarajevsko naselje Grbavica već je dugo pod okupacijom srpskih snaga koje su od njega pokušale stvoriti etnički čistu zonu. U toj namjeri su djelimično i uspjeli. Ipak, zaboravili su, pokušavajući se sasvim zatvoriti, jednu stvar: ukus zabranjenog voća uvijek je djelovao ujedinjujuće

Piše: Asja Hafner

Sarajevsko naselje Grbavica, bivša zadužbina bega sa Krbave, ovom drugom okupacijom Sarajeva dobilo je prefiks srpska i kao takvo već je opjevano u pjesmama onih koji su ga okupirali i zatvorili, načinivši od njega logor i mučilište za nesrbe i nelojalne Srbe, a sebi otvorivši prostor za iživljavanje nad ljudima i pljačku njihovih kuća, stanova, automobila i svega ostalog što se može oteti i orobiti. Međutim, čini mi se da je Grbavica mnogo prije, ali u tajnosti, dobila taj prefiks srpska, možda čak odmah poslije prvih slobodnih izbora kada su se u gradskim opštinama u kojima je SDS dobila većinu, pojavile trafike lista Javnost kao granične karaule "srpskih opština" u gradu. Od prvih barikada, drugog marta 1992. godine, sve je postalo još očiglednije. Srpska mladež okupljala se u kafiću "Flamingo" i već javno pokazivala oružje. Među njima je bilo mladića iz sela Petrovići, koji su na barikadama bili najneprijatniji u zaustavljanju i legitimisanju građana. Po Grbavici se neposredno pred rat pričalo da je ona srpska, ali niko nije mogao ni zamisliti šta će to značiti, sve do početka rata. Jer ljudi su se nadali da je Grbavica sastavni dio Sarajeva ako ni zbog čega drugog a ono zbog Željinog stadiona. Priče ljudi koji su pobjegli iz ovog "malog logora", unutar velikog sarajevskog, mahom su tragične, sa manje ili više sreće koja je poslužila aktere jer su ipak uspjeli da pobjegnu. Za sebe samu ne mogu reći da sam pobjegla, jer Grbavicu sam napustila vozeći se trolejbusom, jednim od posljednjih koji su krajem aprila još saobraćali, ali svakako sam upoznala strah od ljudi sa čarapama na glavama i gnjev zbog nemoći da im se suprotstavim. Ja kao neko ko je u ovo naselje doselio iz centralnih dijelova grada u godinama koje se više ne mogu nazvati djetinjstvom a da bih za njega bila sentimentalno vezana, relativno lako sam napustila svoj stan u nadi da će se sve brzo smiriti i da ću se moći vratiti. Poslije prvih dana straha, prešla sam u "nesrpski" dio grada i mnogo lakše podnosila i najveća granatiranja od neizvjesnosti koju sam na Grbavici osjetila. Poznanici i komšije koji su izašli poslije mene, neki od njih i početkom ove godine, pričali su mi svoje priče. Mada priče koje su ispričali ne spadaju u najtragičnije sudbine, svjedoče o zločinu protiv digniteta čovjeka. Svako od njih imao je svoj bliski susret sa, tada već demaskiranim, četnicima. Jedan od mojih komšija rekao mi je da su nama iznijeli sve iz stana i da je, nakon pljačke, naš stan dodijeljen nekim dvjema "sestrama" koje rade u ambulanti, a u slobodno vrijeme se bave najstarijim zanatom na svijetu i to baš u našem stanu. Poslije ovog saznanja nisam mogla ništa drugo nego da prihvatim šaljivu opasku prijatelja koji me je, kada je to čuo, upozorio da se ne iznenadim ako slučajno u nekom listu "Republike srpske", erotske sadržine, prepoznam svoj komad odjeće. Komšija iz susjednog stana je izašao februara ove godine i njegova priča je mnogo tragičnija. Sa ženom je na samom početku pobjegao sa Grbavice kod nekih rođaka čiji je stan, po nesreći, već poslije prvih artiljerijskih napada granatiran. Žena je doživjela nervni slom pa su se vratili na Grbavicu, gdje su je od silovanja spasile komšije. Njen muž je kao musliman odveden u radni vod, gdje su ga iznurivali najgorim poslovima. Drugog komšiju najviše je maltretirao čovjek koji živi u prizemlju naše zgrade, prije rata vozač trolejbusa, a po izbijanju rata pronašao sebe kao velikog četnika. Da bi i materijalno pokazao svoju veličinu, porušio je zidove druga dva prizemna stana i pripojio ih svom. Čovjek kojeg je najviše maltretirao, prije rata pjevao je u crkvenom horu, sve što je ponio sa sobom je nešto majčinog nakita. Rekao je da su svi Hrvati iz našeg ulaza poklani. Rođak jednog mog prijatelja prvo je sa Grbavice bio odveden na "Kulu" pa ponovo vraćen na Grbavicu i zatočen u famoznim garažama. Tu mu je čuveni Batko prijetio nožem. Bio je prebijen. Naslušao se raznih priča samih četnika, oni sa strane su najčešće prijetili, a domaći se žalili da su zavedeni. Jedan od njih je čak izjavio da bi sad svi zajedno, i Srbi i Muslimani, trebalo da zasuču rukave i izgrade još ljepše Sarajevo. Najteže mu je padalo, kako kaže, stalno variranje raspoloženja njihovih čuvara; prvo dođe Batko, skače oko njega i prijeti da će ga zaklati, a onda se promijeni smjena čuvara i dođe drugi, smireniji, nudi ih cigarama i priča kako oni, Srbi, eto, moraju tako jer i oni su puno propatili. Jedan poznanik skrivao se iza srpskog imena; na sreću, niko ga nije legitimisao pa je jedno vrijeme uspio da ih zavara. Priča kako je Grbavica ljetos bila prepuna razbacanog namještaja koji su pokrali četnici da bi opremili svoje stanove, a kada im se neki ukradeni dio namještaja više nije dopadao, jednostavno su ga izbacili na ulicu i ukrali drugi. Imao je problema sa nekim uticajnim četnikom iz njegove zgrade. Naime, svaki put kada bi se nekako snašao za stakla na prozorima, ovaj bi ih skinuo i odnio u svoj stan. Prebjegao je početkom ove godine tako što je sišao u korito Miljacke i rijekom gazio sve do Otoke, gdje je stigao kada je svitalo. Prvo je susreo jednu staricu koja je skupljala drva za ogrjev. Ona ga je uputila u najbližu policijsku stanicu, gdje je dao izjavu, popio čaj i otišao majci, koja živi na ovoj strani. Potresna je priča jedne porodice iz moje zgrade koja se razdvojila početkom rata. Otac je ostao da čuva stan, a majka i kći su prebjegle u slobodni dio grada. Poslije mjesec dana posjetile su ga, i, pored velikog rizika, u povratku uspjele da pređu most "Bratstvo-jedinstvo". U povratku je djevojčicu pogodio snajper. Priča jednog narkomana, još sa početka rata, kaže da je on u velikoj narkomanskoj krizi krenuo u potragu za drogom. U Sarajevu se u to vrijeme heroin nije mogao naći nigdje, a znalo se da na Grbavici postoje izvjesne količine. Ubili su ga grbavički narkomani. Čuju se i priče da je izvor heroina za grad jedno vrijeme bila upravo Grbavica, da su dileri, naravno uz dogovor o podjeli dobiti, prelazili preko mostova, vraćali se sa robom po koju su i otišli. Posljednju priču koju sam čula ispričao je jedan momak koji nije sa Grbavice, a nedavno je tamo išao na dernek. Dobio je poziv od prijatelja da dođe, pristao je, ugovoreno je vrijeme kada da ga sačekaju na mostu. Prešao je bez problema i, bez obzira na stanje u kojem se nalazio poslije veselog derneka, isto tako se vratio.

Arhiva Dani
251