arajevo je grad koji se već devet mjeseci nalazi na tankoj ivici između života i smrti. Grad sadistički ubijaju četnici srednjovjekovnom opsadom. U takvim prilikama preko 300.000 stanovnika svakodnevno se bori za goli život između granata, snajpera i drugih sijača smrti, sa jedne strane, i gladi, hladnoće i besperspektivnosti, sa druge strane. I ovaj put dokazana je stara teza da je bosanski čovjek najžilaviji kada je najteže. Nije sasvim slučajno da se u definiciji radi o jednini, dakle pojedincu, jer su Sarajlije ponajviše prepuštene privatnoj praksi i snalaženju budući da gradske vlasti nisu uspjele, za vrijeme višemjesečne opsade grada, organizovati život u skladu sa ratnim prilikama. Minusi i led koji okiva grad još više su iscrtali sve slabosti loše organizacije i (ne)funkcionisanje službi koje je Sarajevo u miru imalo, a u ratu počelo da gubi.

Kako se preživljava u Sarajevu, i sa kakvim problemima - znaju jedino Sarajlije. Ni mnogobrojne novinarske ekipe, zadužene svakodnevno da šalju lajf-storije iz glavnog grada Bosne i Hercegovine, ne mogu dočarati prosječnom gledaocu, na mirnoj strani Planete, sarajevsku ratnu zimu. Potvrda za ovu tvrdnju može se naći u bilo kom telefonskom satelitskom razgovoru, jedinom komunikacijom Sarajeva sa svijetom. Znaju stanovnici Sarajeva da im je glavni krivac za smrt, ranjavanja i život na ivici egzistencije - četnička opsada koja je uništila pretežan dio urbane infrastrukture grada, baš kao što znaju da gradske civilne vlasti u sadejstvu sa samim građanima nisu učinile dovoljno, koliko rat traži, da se život u gradu normalizuje u skladu sa opsadnim prilikama.

Umjesto normalizacije, život u Sarajevu kreće se u paradoksima: mogu se organizovati izložbe, ali se ne može kupiti hljeb; mogu se izvoditi pozorišne predstave, ali se ne može telefonirati; mogu se izdavati novine, ali se ne mogu vidjeti cisterne sa pitkom vodom u naseljima; može se sve saznati o posljedicama uragana Andrew, ali se ne može saznati pouzdano zašto nema električne energije u gradu. Prostor za djelovanje gradskih vlasti i službi sužen je do krajnjih granica Karadžićevim planom brisanja Sarajeva sa geografskih i demografskih karata. Ali, ni u toj suženosti nije u Sarajevu stvorena ratna vlast koja bi život u gradu držala pod kontrolom. Grad je, pored vanjske, pritisnut i unutrašnjom blokadom. O vanjskoj se govori javno, tako da visoki državni funkcioner izjavljuje kako smo dokazali svijetu da možemo preživjeti na minus sedamnaest stepeni. O unutrašnjoj se govori, uglavnom, uz žmirkava kandila, konstatujući da nismo dokazali sebi da smo život sami učinili podnošljivijim u tim istim minusima.

Jedan od prvih pojavnih znakova unutrašnje blokade Sarajeva bio je onaj momenat kada se pojavio manjak stvarnih informacija a višak glasina o komunalnim stvarima. Priča o električnoj energiji najbolji je primjer. Zašto je nema? Najobičnija anketa među građanima bi pokazala da postoji onoliko objašnjenja koliko i knjižica "Valtera Perića". U pauzama objašnjenja grad obara rekorde u neprekinutim intervalima bez električne energije. Zvanična objašnjenja o porušenim dalekovodima, kvarovima na trafo-stanicama, obezbjeđenju ekipa "Elektroprenosa" od strane UNPROFOR-a - potisnuta su pred informacijama alternativnog javnog mnijenja. Ostaje u hronologiji strujnih šokova zabilježeno da je agresor od početka koristio struju, vodu i plin u ratne svrhe. Nakon Londonske konferencije UNPROFOR je dobio mandat da Sarajevu obezbjeđuje nesmetan dovod električne energije; međutim, Srbi su i nakon te odluke neprestano rušili i onemogućavali popravke. Posljednjih trideset dana bez struje učinilo je svoje, pa su sve glasnija razmišljanja da ni "naši ne rade dovoljno da struja dođe u grad". I na jedno uho čuta izjava generala Morillona - da i u Sarajevu leži dio razloga za neredovno snabdijevanje - samo je još više pojačala špekulacije. Kako špekulacije nisu turbine, one ne proizvode električnu energiju, već samo agregati, tako da su živci Sarajlija razvučeni između zvaničnih izjava, koje daje diplomirani inženjer elektrotehnike Irfan Durmić, i glasina koje daje ko hoće. A agregati u gradu rade krajnje neracionalno. Postoje dani kada se nafta panično traži za agregate u bolnici Koševo kako bi preživjele bebe u inkubatorima, dok u istim tim danima poker-aparati nesmetano troše naftu, što je javni problem, i devize građana, što je u ovom slučaju privatna stvar. Vode nema bez struje, ali ni bez cisterni. Bačevo snabdijeva grad sa oko 80 posto potrebnih količina.

Bačevo drže bradati majstori, a nema ni struje. Ostaje neshvatljivo da u preraspodjeli nafte ne mogu da se odrede minimalne količine za cisterne koje bi, "u određeno vrijeme i na određeno mjesto", dovozile vodu civilima. Umjesto cisterni koriste se kanisteri, a umjesto nafte troše se oskudne kalorije (džuli) koje se unose u organizme Sarajlija putem humanitarne pomoći. Zalihe hrane sa kojima je grad dočekao rat uglavnom su opljačkane, i to nisu učinili četnici, već naoružana lica u samom gradu. Stomaci Sarajlija sada isključivo zavise od UNHCR-a i humanitarnih organizacija: Caritasa, Merhameta, Dobrotvora, Adre, Crvenog krsta... Neobjavljeni podatak govori da je od 25.913 metričkih tona hrane, koliko je od jula do novembra uvezeno u grad, samo 30 posto došlo do civila u gradu. Pred Novu godinu prijetilo je izbijanje afera, jer dobar dio hrane odlazi na adrese u gradu koje nisu na spisku UNHCR-a. Taj podatak Sarajlije sigurno ne bi učinio nesretnim da znaju da glavnina hrane ide borcima u rovove, jer od toga direktno zavisi da li će grad uopšte preživjeti. Ono što iritira jeste činjenica da se dobrim dijelom humanitarne pomoći švercuje. Materijalni dokazi nalaze se na pijacama "Markale", "Ciglane" ili na bilo kojoj drugoj.

Hljeb se, "nažalost", ne švercuje pa ga i nema. Trebalo je da prođe gotovo osam mjeseci da bi se uvele kartice za racionalnu potrošnju hljeba, a, i kada su uvedene, nije bilo dovoljno nafte za proizvodnju trećine hljeba za svakog Sarajliju. "Nafta" je još jedno objašnjenje tamo gdje nema struje. Kako se nafta spominje u svakom komunalnom slučaju, stiče se utisak da je ne bi bilo dovoljno ni kada bi Sarajevo ležalo na naftnim bušotinama. Da je, ipak, ima - to u Sarajevu dokazuju golfovi koji neprestano krstare gradom. I ovdje crno tržište odrađuje posao u nedostatku racionalne distribucije.

Kažu da je London '45. godinu dočekao bez ijednog stabla. Sarajevo će '94. godinu dočekati bez ijednog panja. Nedostatak ogrjeva u gradu nadoknađen je neplanskom sječom parkova i drvoreda. Logičan potez, jer su stanovnici važniji od stabala. Čovjek može posaditi drvo, ali drvo ne može napraviti čovjeka. I u ovom slučaju pokazalo se da je stihija jača od organizacije, koja bi podrazumijevala da se naprave planovi za sječu parkova i drvoreda. Izgleda nevjerovatno da se sječa mogla organizovati uz konsultacije stručnjaka, tako da se sijeku stabla pred biološkom smrću, svako drugo drvo u drvoredu, itd. Vlast je u prvi mah reagovala omiljenim sredstvom - zabranom. Nakon toga, dozvolila je sječu uz potvrde. Ovako savremeno očekićana drva sijeku - odabrani danju, i dio prodaju za devize, a ostali građani, noću, testerišu ono što je ostalo.

Zbog srušenih dalekovoda ruše se stabla. Ustvari, nedostatak električne energije glavni je alibi za nefunkcionisanje gradskih službi. Tako je i sa PTT saobraćajem u gradu. Masovno ćutanje telefona nastupilo je 2. maja kada su četničke granate i petokolonaška diverzija uništile centralu koja je pokrivala 40.000 pretplatničkih brojeva. Veze sa svijetom izgubljene su zaposjedanjem glavnih telekomunikacionih uređaja na Trebeviću. Ni nakon devet mjeseci ništa nije učinjeno da se osposobi PTT saobraćaj u gradu: ubacivanjem starih centrala niti premošćavanjem linija sa svijetom preko Hrvatske. Nikada iz Ministarstva za saobraćaj i veze, niti iz Pošte, nije stiglo valjano objašnjenje zašto se to nije uradilo. Kada je Pošta u pitanju, nastavljeno je sa starom monopolskom praksom. Ponovo su građani uplaćivali u devizama priključke izgorjelih brojeva, koje nisu ni do danas dobili. Nafte u posljednje vrijeme ima samo za ograničen broj priključaka, ali račune dobijaju svi pretplatnici.

Sarajevo se za rat nije pripremalo. Pripremali su se samo Srbi jer za rat može biti dovoljno i samo jedno. Bivša JNA je naručila od "Ekonomskog instituta" u Sarajevu projekat "Grad u okruženju". Kontraplana Sarajevo nije imalo. Nerealno je bilo očekivati da grad besprijekorno funkcioniše u ratnim uslovima. Ali od aprila prošle do januara ove godine civilna vlast mogla je da funkcioniše barem kao odbrana grada. Goražde je za Sarajevo, ionako, nedostižan model.

Arhiva Dani
251