 STAKLO.
1) Stajem uz prozor i gledam napukla stakla Jugobanke. Mogao
bih tako stajati satima. Plava staklena fasada. Sprat iznad
prozora s kojeg gledam, na svoj balkon je izišao profesor
estetike: podešava naočale i prstima provlači kroz bradu.
Gledam ga odraženog u plavoj fasadi Jugobanke, u napuklim
staklima koja od prizora tvore živu kubističku sliku u sunčanom
danu.
2) Uvečer slušam vijesti,
skupa sa džamdžijom, vrhovnim staklarom Starog grada. Na pomen
toponima u ratnim izvještajima, on, usput, dometne poneku
živu sliku, sjećanje čovjeka kojeg je posao vodio po Bosni;
negdje je staklio školu, negdje dom kulture, sportsku salu…
Slušam ga onda kao što učenik sluša učitelja. Nakon vijesti,
Bosnu doživljavam kao veliko skladište stakla koje pršti iz
tranzistora tankim žicama pričvršćenog za automobilski akumulator.
Krto se lomi domovina u ušima staklara, njenog suštinskog
predsjednika.
FOTOGRAFI. Decembar
1991. godine. Sjedi se u Theater clubu na čijim zidovima su
fotografije Mladena Pikulića (izložba se zove Vukovar
danas… a sutra?). Muzika je preglasna; mladići i
djevojke za stolovima šutke sjede, proširenih zjena. Na raširenim
dlanovima konobari, iznad glava, nose masivne tacne od rostfraja
pune limenki piva, kokakole, i s naporom se provlače kroz
prolaze zakačene omamljenim mladim tijelima. Krvave šprice
na patosu klozeta. A onda: mladić za stolom prstom pokaže
na jednog drugog mladića - onog na fotografiji koji plače
ispred granatama smrskane vukovarske pozadine - i čudeći se
kaže: "Ima isti džemper ko i ja!"
2) Sarajevski fotografi,
za razliku od svojih kolega koji iz inozemstva dolaze ovamo
da od smrti naplaćuju svoje dolarske honorare u dnevnim, sedmičnim
listovima i art-magazinima, jedini su hroničari rata u svom
gradu; imaju problema sa nedostatkom foto-materijala, nemaju
nikakve nadoknade za svoj rad… To ih ne izdvaja i ne
čini njihov posao veličanstvenijim od onoga koji obavljaju
hirurzi, npr., ili vatrogasci. Ali, njihov angažman obilježen
je moralom intelektualca, tako rijetkim za naše
predratne i ratne prilike. Jedan je, dakle, fotograf učinio
da narkoman u sarajevskoj kafani prepozna svoj džemper na
vukovarskom mladiću sa fotografije. Tada još nisu padale granate
ovdje, ali se, itekako, vidjelo da je Sarajevo već obuklo
džemper Vukovara. O tome su intelektualci - oni koji se tako
zovu - šutjeli.
Sa ratom se ništa nije
izmijenilo; šta su, npr., pisci uradili nakon što je izgorjela
Vijećnica? Šta su uradili znanstvenici i historičari? Ništa.
Valjda zato što tamo, ionako, nisu zalazili. Ali kad se piscima
oduzima Dom, njihova kafana - onda je to skandal, onda su
to polemički protesti u Oslobođenju. Na hiljade je
fotografija razrušene Vijećnice… To je, između ostalog,
i profesionalni patos: Vijećnica je u prednjem planu standardne
razglednice Sarajeva (nju su fotografi izabrali).
U vrijeme one Pikulićeve
"uočirata-izložbe", možda mladić s fotografije
više nije bio živ. Ne znam, danas, ni da li je živ onaj koji
je prstom pokazivao na džemper s fotografije. Naslov izložbe
je u svom produžetku imao pitanje: a sutra? I svi su
znali da je u tom pitanju sadržan odgovor, ali su se nadali
da sutra neće doći. Kažem: svi, a pritom mislim na
intelektualce koji su šutjeli, sklanjali se, u promiskuitetnim
sarajevskim noćima, od moralne obaveze da barem kažu kako
ipak nije u redu da granate mrve gradove. Jedan je fotograf
pripadao rijetkim koji su postavljali pitanja.
Nakon deset mjeseci rata,
u Sarajevu možeš čuti "intelektualce" koji pitaju:
zašto nam se ovo desilo, i zašto tako brutalno? Nepametni,
oni ne vide da je odgovor: Zato!
Upravo zato.
I zato jer sva pitanja
sada dolaze prekasno.
ŽIVOTINJE. Sve ovo
počinje da mi prija. Opasnosti ima dovoljno, a tuge u izobilju.
Ležim i ne prestajem misliti: koliko dugo se može podnositi
ovakav život. Na mojim prsima spava mačka. Ona je odabrana;
iznad njenih kosih zjena - šara je u obliku slova M. Ja to
nisam znao: ti si mi to otkrila onog dana kad sam podivljao
i poželio da ju smrskam; da smrskam njenu mačju prirodu. Tad
si mi otkrila šaru na njenom čelu i rekla: M imaju samo
one mačke koje je Muhamed milovao. Otad joj puštam na
volju, da spava gdje se zatekne. Ne znam koliko se još dugo
može podnositi ovakav život. Svaki put me podiđu srsi kad
se na tutnjavu spolja mačka iz sna prene, i tada na prsima
osjetim sporo izvlačenje pandži…
Arhiva Dani
251
|
