 1)
Nakon što mi je djevojčica otvorila vrata njegove kuće,
zatičem ga - ruku zaposlenih oko šporeta — u svijetložutom
puloveru, sa smiješkom; pokretom ruke mi pokazuje da sjednem.
Gledam u red videokaseta uz televizor; i, prva radoznala misao
mi je: ima li među njima, možda, neki film Jilmaza Gineja?
i istog trenutka odustajem da ga to pitam.
2) Od granate pale
pred Dairama poginulo je troje djece i unuče efendije Spahića,
imama Begove džamije. Prije toga i žena njegova; kao da ju
je Bog uzeo sebi da je zaštiti. Da ne gleda. Ovako mislim:
nema velikih, ni malih, tragedija. Postoje tragedije. Neke
se, možda, mogu riječima opisati. Postoji tragedija za koju
je svako srce malo. Takva tragedija u srce ne može stati.
3) Ovog sam čovjeka
prvi put vidio na televiziji: potreslo me je s kolikom snagom
duha skuplja u sebi tugu; sada mi izgleda mlađi; dok prilazi
stolu, spušta kutiju "porta", prinosi pepeljaru,
nudi me cigaretama i kaže: "Nekada sam volio duhan, a
onda sam prestao, i ne pušim više." On govori tiho. Ja
kad govorim tiho, onda mi glas ohrapavi; to je zbog cigareta.
Oprezno ga zagledam, tražim neki znak u kojem će se pokazati
njegova snaga koja ga izdvaja. Razgovaramo; on kaže: "Ljude
se može dijeliti na jake i na slabe; ali ne treba prekoravati
slabe: postoje razlozi za to koji ih pravdaju: recimo, fizička
konstitucija. I mnogo drugih razloga. Nikada svojom rukom
nisam zaklao kurbana, niti bih imao snage za to. Eto."
Ukazujući mi na svoju slabost, raspršio je moje naivno uvjerenje
da se znak njegove snage da uhvatiti jednim pogledom.
4) Pričamo; on ne
improvizuje, unaprijed ima domišljen odgovor na pitanje koje
mu postavljam. O svemu je, čini se, mislio u svojoj samoći.
Zato osjeća lakoću dok govori i, tada, spletenim prstima dlanova
zagrli koljeno; on misli, književno, u slikama. Odgovori su
cjeline, polako se, iz razgovora, izdvaja mali rječnik imamove
samoće.
Armija. Sarajevski
vojnici su lovci, kaže. Cijele sedmice on radi svoje, a u
subotu lovac ode u šumu, ubije zeca i vrati se kući. Tako
i oni - kaže - sjede u kafićima, a onda u svojim luksuznim
limuzinama odu na vrh Bistrika, pod Trebević. I pucaju.
Bosanski Musliman.
Sjetim se Tolstoja; on piše o hadži-Muratu - divi se njegovoj
gorštačkoj snazi i kaže: "On je kao trava u jesen; preko
nje prelaze kola sijena, a kad se točak izmakne, svaka se
vlat opet uspravi." Takvi su i Bosanski Muslimani:
vlati jesenske trave, sa dubokim korijenom.
Mudžahedin. Zapad
ne zna šta je to. Kad se prevede, to je borac. Za njih je
on terorist koji baci bombu u pariški kafić. On ratuje da
se ispuni Božja pravda; za njega je ubijanje iz osvete smrtni
grijeh. Zapad to ne vidi iz svog ravnodušnog srca.
Islam. To je vjera
u širenju; ali se ne nameće; nema svoje misionare; ja
koje se ne ističe, a svuda ostavlja svoje ljudske, blagorodne
tragove. A to je osobina velikih ljudi.
5) Prija mi tolerancija
u razgovoru. Sva pitanja koja sam postavljao sebi u vezi sa
ovim čovjekom — iznevjerena su. Nazivam to, za sebe,
božanskom tolerancijom, u nedostatku tačnijih riječi. U pauzi,
dok je efendija Spahić ustao i otišao da podstakne vatru u
šporetu, a onda se vratio sa dvije kruške na pladnju, razgledam
grafike na zidu, jedan bakrorez - sve sa motivima stare sarajevske
čaršije. Ovdje mi se to pokazalo, zato se pridružujem rječniku
našeg razgovora: Sarajevski duh. Padaju mi na um one
bosanske kafane: na zidovima, neizbježne slike istih motiva:
starac sa fesom i fildžanom u ruci; trgovci okupljeni oko
sebilja... Tamo su (u te kafane) svraćali penzioneri sa crnim
francuskim kapama i kutijama bijele "drine", iz
radnje, ili sa džume; svraćali su tu i džankiji, zbog jeftine
kokakole. Tolerantnost Sarajeva, povezivana sa pomirenošću
različitih bogomolja u istoj uskoj ulici, bila je naivnost
historičara. Stvarna tolerantnost je ova, o kojoj niko nije
ispisao ni slova: pomirenost bosanskih motiva sa slika na
zidu kafane sa kokakolom, ista ključala voda za kafu starcu
sa crnom beretkom i kafu čupavcu u džinsu koji se bode u sjeni
minareta. To nikome nije bilo važno; historičari umjetnosti
ni slova nisu napisali, recimo, o naivnoj čaršijskoj umjetnosti.
Štrpkam krušku; razgovor ulazi u vedriju fazu; iz njega izdvajam
još jedan pojam, i pridružujem ga rječniku: Emir Kusturica.
On je kao krava koja daje puno mlijeka, a onda, nogom udari
u kantu, obori je, i sve prolije - kaže.
Kad se oprostim, na ulicu
iziđem mirnije nego što sam ovamo došao. Kad je o svojoj nesreći
govorio efendija Spahić, njegove oči su se - kao od hladnoće
- blago smanjivale. Ništa više. Izišao sam s jesenskim mirisom
krušaka u nosnicama.
6) Sunčano je, a
grad je još u magli. Na samom dnu dugačkog, elegantnog stepeništa
Muzeja grada, sjedi Bokun: kosu je vezao u rep, sa sunčanim
naočalima, u crnom sakou od nuboka - nalik je na, rezigniranog,
dublera Michaela Douglasa. Subota je, na brdima su vikend-četnici,
kažem mu da je vrijeme da se sklanjamo s ulice, a on odmahuje
rukom: "Ovo mi je posljednja cigareta. Ona traži da joj
se posvetim, a to mogu samo na ulici. Samo sam na ulici dovoljno
sâm", kaže.
7) Pokušavam uporediti
Bokunovu samoću sa samoćom efendije Spahića; zapuhao sam se
koračajući uzbrdicom.
Čitaoče, popneš li se još
pedeset metara uz ulicu Abdulaha Kaukčije, kad se osvrneš,
vidjećeš Sarajevo u magli; nad maglom se vide krovovi starog
grada, a sasvim iznad minaret Begove džamije - iz zemaljske,
zamagljene, svakodnevice izdvojen u kosmos bola.
Arhiva Dani
251
|
