a svakim danom koji opkoljeno Sarajevo provede u blokadi sve je manje Bosne i Hercegovine. Odlično to zna Radovan Karadžić i zbog toga fašističko opsjedanje grada ne popušta ni nakon punih devet mjeseci. S obzirom na trajanje hermetičke blokiranosti glavnog grada i "dobronamjernosti" kopredsjednika Vancea i Owena, dobro je da dvojica diplomata kao rješenje za Bosnu i Hercegovinu još nisu ponudili kakav statut saveza skautskih provincija zemalja Beneluksa.

Za to vrijeme stanovnici Sarajeva, čiji se broj svakodnevno smanjuje, snižavanjem temperature preživljavaju sve teže patnje. Jad i čemer pogađaju, manje-više, sve Sarajlije podjednako. Ono po čemu se ojađeni Srbi, Hrvati i Muslimani u Sarajevu razlikuju, to je način i objašnjenja onoga što ih je snašlo.

Srbe je najlakše prepoznati. Naravno, ne po tome što kao i svi na petnaest ispod nule tegle kanistre vode, što kao i ostali nemilosrdno sijeku ulične drvorede i gradske parkove i što, kao i ostali, u širokom luku zaobilaze mjesta na kojima Cacini momci obično hvataju "dobrovoljce" za kopanje rovova.

Ne možete ih prepoznati ni u gomili svijeta koja beznadežno pred "Velepekarom" očekuje svoju štrucu hljeba (hljeba za pojedince nema). Ne možete ih prepoznati ni u redu za novine koje neće dobiti (tiraži su dvadesetak puta manji od potreba). Ne možete ih prepoznati ni u redovima dobrovoljnih davalaca krvi (Srba tamo nema).

Sarajevske Srbe je, jednostavno, najlakše prepoznati po instinktivnom zaboravljanju uzroka i pomnom, kritičkom, analiziranju posljedica, pri čemu se ono prvo potpuno zanemaruje. Zanemaruje se, dakle, da primarni uzrok svih nedaća nije nesposobnost "muslimanske Armije" da deblokira Sarajevo, Alijina politička lutanja, Jukina bahatost ili uozbiljenje mobilizacijskih poslova, već fašistička agresija srbijanskih, bosanskih i crnogorskih Srba na Bosnu i Hercegovinu, Bosance i Hercegovce, Muslimane i Hrvate.

Od Srba u Sarajevu rijetko ćete čuti da svoje monstruozne sunarodnike sa brda nazovu četnicima, a kamoli fašistima, baš kao ni, čak ni sada, eksplicitnu ocjenu prirode rata vođenog u Hrvatskoj.

Najveću dozu merhametluka, njima tako nesvojstvenog, pokazat će upravo Srbi u svim raspravama o sarajevskim pizdama koje su zdušile prije ili tokom rata, ostavljajući svoj grad, zaboravljajući patriotsku dužnost i izbjegavajući zakonske obaveze.

Naročitu volju za učešćem u haustorskim i svim drugim raspravama Srbi pokazuju kada su na dnevnom redu, nažalost učestale, rasprave o nesuglasicama i sukobima između Muslimana i Hrvata, Armije i HVO-a. Tuđmana i Izetbegovića. Obično daju vrlo "konstruktivan" prilog razgovoru, nesebično stajući na jednu stranu (skoro uvijek muslimansku), podsjećajući na pravu (čita se: ustašku) prirodu i Hrvata i Tuđmanovog režima.

Zadivljujuća je vještina kojom sarajevski Srbi izvrgavaju ruglu i podsmijehu jadnog Vladimira Srebrova, pri čemu im, naravno, nije ni padalo na pamet da dignu glas protiv sve očiglednijeg fašizma svojih sunarodnika.

Da je bilo po Srbima, davno smo se već svi trebali predati četnicima. Naravno, ne zato što bi to oni voljeli, već "što su oni daleko jači, dugo su se pripremali i nećemo im se moći oduprijeti". Dok braniocima domovine najviše jada zadaju takozvani "sijači smrti", to "sijači defetizma, beznađa i apatije", kojih je opet najviše među sarajevskim Srbima, pogubno djeluju po moral i nervni sistem svojih komšija.

Ali, svako lice ima i naličje. Cijena taktiziranja, neprihvatanja nužnosti da se brani Sarajevo i domovina, okrivljavanje nacionalnih stranaka za rat i slično, za sarajevske Srbe je izuzetno visoka. Ono što se zove kolektivna krivica i što će sve Srbe svijeta poklopiti bar za sljedećih pedeset godina, sarajevske je Srbe već stiglo. Kažu da, zbog zločina okupatora iz 1941. godine, u Kragujevac sve do prije par godina nije moglo ući nijedno vozilo njemačke registracije. Za razliku od njemačkih vozila po Kragujevcu, sarajevski se Srbi po slobodnom dijelu grada kreću slobodno, doduše sa strahom većim nego što je strah njihovih sugrađana od granata i snajperskih hitaca Srba sa brda. A strah kojeg su lišeni Muslimani i Hrvati jest onaj koji potiče od užasne mogućnosti da vas, samo zato što ste Srbin, neki naoružani ljudi odvedu iz vlastitog stana, reda za vodu ili radnog mjesta i da se više nikada ne vratite. Broj takvih slučajeva se penje već na desetine, a o njima se, nažalost, javno malo govori. Zanimljivo je da se među samim Srbima sve takve informacije veoma brzo saznaju i razmjenjuju, ali da zbog straha od posljedica javnog iznošenja takvih primjera čak i pojedinci iz starih, uglednih, sarajevskih srpskih porodica odbijaju da govore. Kada se prikupe saznanja samo o nekim od zločina, onda sveprisutni strah postaje lako razumljiv.

Pripadnik Armije Bosne i Hercegovine Mirašdžija Mersudin (34) je 24. 11. 1992. godine hicem iz pištolja usmrtio građanina Gojković Nenada (49) u Gornjim Velešićima.

U Sarajevu je 25. 11. 1992. godine, oko 21 sat u ulici Koste Racina, naselje Buljakov Potok, od strane NN izvršioca ili više njih, izvršeno trostruko ubistvo. Iz vatrenog oružja ubijeni su Krajišnik Janja (55), Krajišnik Boro (27) i Krajišnik Borka (27).

Nešto ranije, 19. 11. 1992. godine, oko 19.30, u stan Milinković Aleksandra i Tode, pod izgovorom vršenja pretresa, ušli su Kandić Fahrudin (26) iz Sarajeva i još jedan neidentifikovani mladić, pripadnici Armije Bosne i Hercegovine. Dugim rafalom usmrćen je Aleksandar, a supruga je pokušala pobjeći. Međutim, odvedena je u prizemlje i ubijena iz vatrenog oružja.

U Sarajevu su, u ulici Palmira Toljatija, na području Otoke i Čengić Vile, pripadnici Specijalne jedinice Armije Bosne i Hercegovine 4. 12. 1992. godine, oko 12 sati, izvršili masovno hapšenje građana srpske nacionalnosti, u cilju razmjene za zarobljene pripadnike Armije na Otesu. Oko 100 građana je oslobođeno uz izvinjenje kada su na lice mjesta stigli zapovjednici Vojne policije Armije Bosne i Hercegovine Ismet Bajramović Ćelo i Dževad Topić Topa.

Veliku pažnju i uznemirenje Sarajlija izazvalo je ubistvo građanina Sarajeva Josipa Gogale, Slovenca porijeklom, koje je počinila organizovana grupa pripadnika Armije Bosne i Hercegovine iz sastava Šeste brdske brigade, na isteku prošle godine. Ono što se u javnosti malo zna, a prema nezvaničnim informacijama dobijenim u Vojnoj policiji Armije BiH, građanin Gogala je ubijen prevashodno u cilju prikrivanja tragova o prethodnom ubistvu jednog građanina srpske nacionalnosti koje je izvršila ista grupa, a kojeg su odveli upravo iz stana ubijenog Gogale.

Ista organizovana grupa iz sastava Šeste brdske brigade je, prema javno iznesenim podacima od strane Vojne policije, ubila još troje građana srpske nacionalnosti: Sretena Ninkovića, Jagodu Janković i Jovana Popovića. Svi su odvedeni na tajna mjesta gdje su iz neposredne blizine hladnokrvno ubijani vatrenim oružjem, a prelijepa mlada službenica Službe društvenog knjigovodstva Jagoda je prethodno silovana od strane šestorice "branilaca" koji su, zadovoljeni i zadovoljni valjda, nakon toga spalili njeno tijelo.

Muslimani, i oni u Sarajevu, i u Zenici, i u Bihaću, moraju stalno imati na umu da ovo nije neravnopravan rat zato što srpski fašisti imaju više tenkova, topova, sijača smrti i municije, već zato što se i protiv tako nadmoćnih krvnika ne mogu, ne smiju i ne trebaju boriti njegovim metodama: ponižavanjem, silovanjem, masakriranjem i ubijanjem nedužnih! To naizgled jeste, a sada i stvarno jeste, teži, duži i mukotrpniji put do pobjede i samodokazivanja, ali nije li jedini pravi ishod između goniča i žrtve - žrtva?

Zbog toga svi bosanski Muslimani, i svi muslimani na svijetu, mogu biti ponosni na svoju sarajevsku sabraću. Izrazi neskrivenog gađenja i prezira svih Sarajlija prema muslimanskim zločincima Karadžićeva rukopisa potvrda su pravog odnosa Muslimana prema svojim nedužnim komšijama Srbima, koji na isti način sa njima već devet mjeseci strepe od svojih sunarodnika s brda.

U istom kontekstu čvrsto opredjeljenje svih državnih organa, a naročito u posljednje vrijeme ispoljena agilnost Vojne policije i Ministarstva unutrašnjih poslova na razotkrivanju svih počinilaca monstruoznih krivičnih djela, uliva nadu i sigurnost, sa raznih strana, preplašenim građanima.

A sarajevske Srbe treba prepustiti, sada već nakon devet mjeseci sigurno je, zasluženom teretu kolektivne krivice. Narod koji je dobijao u ratu, a gubio u miru, kako voli reći njihov Dobrica, sada će prvi put izgubiti u ratu a još više i u miru. Imat će vremena, decenije i decenije, da se čude zašto im svi, baš kao šugavcima, oprezno prilaze.

I to je dovoljno. Onaj ko potcjenjuje težinu kolektivne krivice mora da nikada nije imao čir na debelom mesu. Od njega se ne umire, ali ti nigdje ne da mira!

Ivica Stanić, viši javni tužilac u Sarajevu

Ubijeno 39 lica

- Vezano za slučajeve ubistava, od nepoznatog izvršioca krivičnog djela, u periodu od početka rata do danas, ovo tužilaštvo je dobilo obavještenja, bilo u formi krivične prijave protiv nepoznatog izvršioca krivičnog djela, bilo u formi službene zabilješke ili zapisnika o uviđaju o slučajevima ubistava lica srpske nacionalnosti. Prema tim podacima, do sada su utvrđena 22 slučaja u kojima je ubijeno ukupno 39 lica. U svim slučajevima radi se o licima srpske nacionalnosti, samo u dva slučaja poznat je izvršilac krivičnog djela. U jednom slučaju radilo se o ubistvu koje se desilo u službenom vozilu organa unutrašnjih poslova, dakle tu je poznat počinilac, samo je pitanje nehatno izvršenje djela ili je to umišljajno. - Da li je izvršilac u pritvoru? - Ne, mi imamo samo obavještenje o tome i Tužilaštvo je tu sa svoje strane zatražilo dodatna obavještenja. U drugom slučaju postoji samo indicija da je jedno lice kao pripadnik OS izvršilac u dva događaja. U jednom događaju je jedno lice ubijeno pa zapaljeno, a u drugom postoji sumnja da su dva lica, mlađe osobe srpske nacionalnosti, odvedene i da su ubijene. Istina, u ovom drugom slučaju nisu pronađeni leševi, indicije postoje da su ubijeni; međutim, indicije su samo indicije, još ne postoji pouzdan dokaz, nema leševa. U ova dva slučaja gdje su poznati izvršioci poduzete su radnje od strane Tužilaštva koje ono u ovoj fazi može inače da preduzme. U jednom je slučaju, kao što rekoh, riječ o pripadniku Armije BiH; postoje, dakle, indicije da je on izvršilac i predmet je ustupljen Okružnom vojnom tužilaštvu, jer je ono nadležno za izvršioce krivičnih djela kada su u pitanju pripadnici Armije. (Dario Novalić)

Arhiva Dani
251