ako smo se samo nekada smijali Česima i njihovim jajima koja bi, brižljivo obmotana spužvom i naslagana na zadnjem sjedištu njihovih lada i trabanta, sa sobom dovlačili čak iz matične domovine prilikom dolaska na ljetovanje na naše more. Bio je to dio općeg arsenala kojim su komunistički režimi unižavali ljudsko dostojanstvo, metodom u ovom slučaju očitovanom kroz bizarni pokazatelj tako mizernog životnog standarda koji nije dozvoljavao da čak ni na ljetovanju potrošiš barem novčić više. Bilo je u našem smijehu i zluradosti i ironije, ali i euforičnog zahvaljivanja Bogu, te Titu, što živimo u zemlji "naprednog samoupravnog socijalizma" koji nam je, ipak, omogućavao mnogo bolji životni standard doli stanovnicima zemalja zastrtih "gvozdenom zavjesom". Međutim, sve to vrijeme oni "pravi" stranci kao da baš i nisu revnosno obraćali pažnju na našu "pobjedonosnu" različitost. Bez sumnje, ponajprije smo im bili dopadljivi radi onoga što su sebi mogli ovdje priuštiti za sitne novce - lijepe krajobraze i priličnu gostoprimljivost, začinjenu karakterističnom balkanskom bahatošću. Ona grupacija stranaca koju smo posebice osjećali dragom, valjda zaista vjerujući u njihovu sudbinsku predodređenost objektivna promatrača i biblijsku komponentu "donositelja dobre vijesti", bili su novinari i fotoreporteri.

Decenijama smo se trudili da im ponudimo nešto zbilja zanimljivo i jedinstveno. Nekada su to bili politički atentati u skupštini, potom partizanija pa socijalistička obnova. Svakako, tu se nismo zaustavili. Lansirali smo potom i bratstvo-jedinstvo, nesvrstanost, poradili na kulturi i sportu, naposljetku napravili i sjajnu olimpijadu. Opet, sve se nekako činilo da i nismo previše uspjeli glede public relationsa sa inozemnim novinarima kao medijatorima svjetske pozornosti. I, konačno, svoju najveću šansu dobili smo otpočinjanjem rata na ovim prostorima. Nažalost, sa ratom koji je možda kao niti jedan prije njega u povijesti Europe zadužen za okrutno i sistematsko uništavanje iluzija u rasponu od onih da je nemoguće na pragu 21. stoljeća planski silovati više od 30 tisuća žena samo zato što su Muslimanke, pa do toga da je ipak moguće napraviti sirnicu bez sira. A među onim iluzijama što su se možda najdrastičnije raspale bile su upravo one o inozemnim novinarima, fotografima, snimateljima, reporterima… kao ljudima koji će sve ovo do srži shvatiti i, bez ikakve sumnje, to i prenijeti u svijet. Takvo mišljenje, međutim, moglo je potrajati samo onoliko vremena koliko je bilo potrebno da shvatimo da zemljovid suverene te međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine u pozadini CNN-ovog voditelja nije ništa više do koordinacijski dekor novog medijskog spektakla globalnih razmjera.

Strani izvjestitelji u Sarajevo su stizali poput lešinara koji u kaubojcima ispune nebo nad gradićem u kom se očekuje vješanje. Na obzoru ih se prvo ukaže nekoliko, onih najiskusnijih i najosjetljivijih, koji predstojeće pogubljenje namirišu još dok se sklapa platforma za vješanje. Narednog dana već ih bude više, jasno im je što se sprema i nemaju namjeru da od toga odustanu bez obzira da li će lokalni šerif u obličju Johna Waynea uzgred ispaliti poneki hitac na njih. Oni su tu, svjesni svoje uloge u scenariju. Na sami dan smaknuća osuđenog, strpljivo sjede na granama sasušenog drveća i čekaju predstojeću gozbu. Onu gozbu koju će dobiti ukoliko grobar nije dovoljno brz i preduzimljiv da pokojnika odmah smjesti pet stopa pod zemlju. Nešto tomu slično dešava se i u Sarajevu. Dok se svjetska zajednica još uvijek nadurava oko toga kojom lopatom da nas ukopa, strani izvjestitelji, bar većina njih koji su u Sarajevu, uporno i neumoljivo čeprkaju po ostacima naših života i, što je najbolnije, po našim sjećanjima.

Početkom agresije dočekivali smo ih ljubazno, sretni što su ovdje u tolikom broju i što će cijeli svijet saznati punu istinu o našoj patnji, pogotovo uzročnike svega toga. Sačekivali smo ih po press-konferencijama, gledajući u njima emisare istine blagoslovene pancirnim prslucima, japanskim aparatima i marlborom što je obećavajuće izvirivao iz džepa, dugo i naširoko im pripovijedajući o onome što se ovdje doista zbiva. Neumorni smo bili kada je trebalo detaljno govoriti o povijesnim karakteristikama Bosne, o našem vjekovnom suživotu, našoj miroljubivosti, o smislu pojma "raja", o našoj beskrajnoj želji da budemo dio Europe. Oni su nas pak pažljivo slušali i zamišljeno klimali glavom, po zvuku detonacija osluškujući da li je neka granata pala dovoljno blizu da mogu poći fotografirati žrtve. Doimali su se, da do kraja budem patetičan, tako puni razumijevanja za našu suverenost i sekularnost. A onda smo shvatili koliko se ono što šalju u svijet razlikuje od onoga što im govorimo, od onoga što jest. Shvatili smo da za njih nismo više nego što su u doba ekonomske depresije u Americi bili neuposleni radnici koje su za minimalne nadnice holivudski producenti unajmljivali kao statiste u filmskim, biblijskim spektaklima. Kao što je možda za Cecila B. De Millea u Deset zapovijedi neki bezimeni statist mogao postati bitan lik što će sudbinski pomoći Mojsiju, tako je i za inozemnog novinara svako od nas jedna potencijalna top-storija. Postali smo tako, svi mi, samo hodajuće priče, svejedno da li je njen epilog izmasakrirana obitelj ili otvaranje ratnog kina. Bitno je samo da je priča dovoljno bizarna. I da, kao što mi reče jedan francuski novinar, ne postavlja pitanja. Prilazeći nam tako kao uglavnom već formiranom procesu patnje lišenom ispitivanja onoga zašto, svodeći nam život i smrt isključivo na ono kako, inozemni novinari kao da nas smještaju u okvire određenja američkog redatelja Howarda Hawksa. "Priča ustvari nije bitna, važni su likovi", rekao je Hawks jednom prigodom. "Ako su likovi dovoljno zanimljivi, automatski imaš dobru priču i dobar film."

Priča prva. Dan je zimski i mutan, ali nema magle i vidljivost je sasvim pogodna za rad agresorovih snajperista. Prelazim preko mosta kojim svakodnevno idem na posao, a što u osnovi i nije preveć uputno glede velikog stepena rizika. Jer, ovaj, kao uostalom i bilo koji drugi sarajevski most, snajperisti imaju kao na dlanu. Prije nego što ću napustiti relativnu sigurnost okolnih zgrada i naći se na brisanom prostoru, zamjećujem inozemnog fotografa kako sa aparatom u rukama čuči skriven iza betonske saksije. Most je prazan i izlazim na čistinu. Okrećem se i gledam reportera koji je digao svoj niklovani, lijepi aparat i objektiv usmjerio prema meni. Shvatio sam da čeka moju smrt. Nije se pomjerao, samo je nepomično čučao, nadajući se da će emulzija filma efektno zabilježiti momenat kada mi snajperski hitac raznese glavu. Ili, barem me rani. Na trenutak sam se osjetio kao u nekom od starih filmova Sergia Leonea kada u završnici krupni kadrovi, obično u mukloj tišini ili praćeni nervoznom muzikom Ennija Morriconea, prikazuju napeta, nepomična lica protagonista samo trenutak pred finalni okršaj. A onda sam se okrenuo i otrčao, osjećajući tiho zujanje fotografova objektiva kojim je zumirao nadajući se da ću ipak možda poginuti, sve dok nisam stigao na drugu stranu i zamakao u dvorište jedne zgrade. Pomislio sam da se vratim i kažem mu da je budala, da je i čuvena fotografija možda najboljeg fotoreportera svih vremena Roberta Cappe na kojoj se vidi momenat pogibije španskog republikanskog borca obična laž. Otkrilo se je to prije svega par godina, Cappa je, naime, u predahu dviju borbi zamolio tog borca da se baci kao da je pogođen i napravio fotografiju koja je opće mjesto svake relevantne povijesti ovog medija. A onda sam shvatio da bi to bilo glupo i nepotrebno. Zašto praviti simulaciju smrti u gradu u kojem je pogibija češća od ponuđene cigare.

Priča druga. Obitelj moga susjeda se sprijateljila sa jednom od službenica UNHCR-a, ženom vrlo ljubaznom i druželjubivom. Nakon izvjesnog vremena njihova poznanstva, predložila im je da izvjesna TV ekipa uradi prilog o njima kao primjer svakodnevnog života prosječne sarajevske obitelji. Predusretljivi kakvi već jesu, susjedi su prihvatili i kroz nekoliko dana ekipa se pojavila. Snimali su i zapitkivali, uradili svoj posao i otišli. Nakon toga, susjed i njegovi ukućani bili su zadovoljni. Smatrali su da su uradili nešto korisno, da su doprinijeli medijskom širenju istine o nemogućem životu u opkoljenom Sarajevu. Nekoliko dana iza toga u posjet im je opet došla ljubazna službenica UNHCR-a. Poslije kraćeg razgovora upitala ih je da li su zadovoljni honorarom dobijenim od ekipe. Kada je shvatila da njeni prijatelji nisu ostavili ništa tome slično, bila je zbunjena i pomalo postiđena. Rekla je da je uvijek pravilo, u svakoj zemlji, da se ljudima sa kojim se pravi razgovor daje odgovarajući honorar. Naravno, susjedima je bilo svejedno. Meni nije i bio sam ljut. Cecil B. De Mille svojim statistima je barem davao cigarete.

Danas Sarajlije uglavnom više i ne primjećuju strane izvjestitelje. Sada svi uredno radimo svoj posao. Oni fotografišu, a mi ginemo. Deset zapovijedi je vrlo dug film i ukoliko se sjedi na nedovoljno udobnom stolcu, gledaoca ubrzo zabole leđa i ono na čemu sjedi, pa dobije želju da iz sale izađe prije svršetka filma. Mnogi novinari su otišli iz Sarajeva, neki novi su pristigli. Materijala još uvijek ima dovoljno. Sarajevo poput mrtvaca leži na obdukcionom stolu, a inozemni novinari poput flamanskih bradonja sa Rembrandtove slike Predavanje dr. Tulpa o anatomiji stoje oko istog stola i pažljivo prate seciranje umrlog. Što je razlog pokojnikove smrti, i dalje je manje-više potpuno nebitno.

Arhiva Dani
251