dje će se na proljeće spuštati ptice u Sarajevu? Pitanje koje je postavio jedan ozbiljan čovjek mora zabrinuti sve Sarajlije, ali njih sada taru druge brige: kako živjeti i preživjeti a da se čovjek ne smrzne ako već ne umre od gladi ili žeđi ili od granata što nam ih šalju dojučerašnja braća Srbi i "junački" Crnogorci?

Čovjek se pita što će Sarajlijama voda kad nemaju od čega biti žedni, jer se prosječni Sarajlija nije čestito najeo već devet mjeseci, ali narod uporno dolazi pred Pivaru tražiti ne samo vodu nego i pivu.

U ulici starog revolucionara (potpredsjednika AVNOJ-a, muslimanskog Srbina ili srpskog Muslimana) Nurije Pozderca svako jutro može se vidjeti sva bijeda Sarajlija. Dugi red ljudi s plastičnim kanisterima otegao se pred Pivarom. Oni koji imaju koji dinar (oprostite, u Sarajevu vladaju bonovi i poneka marka!) pokušavaju kupiti pivo, a oni kojima nije do piva čekaju na vodu, dok ne dođu oni privilegirani ili oni s pištoljima pa sebi krče put i guraju one bez snage i bez pištolja. Kad se konačno izredaju oni privilegirani (kad li ćemo se riješiti prvoboraca i njihovih sinova!?) i dođe red na sirotinju da natoči kanister vode, počinje slalom smrznutom ulicom. Da nije tužno, bilo bi smiješno promatrati kako svijet pada po ledu, razbija kanistre ili prevrće kante, te gubi i ono malo vode što je dugo čekao mrznući se na suhoj zimi, a od svega nastaje novi, deblji led za nove padove. U ovom Sarajevu sve služi samo za - padove!

Izgleda da je nekim momcima u Sarajevu ipak do idile. Svako jutro se po granama velikih stabala pokrivenih injem penju neki momci, a najviše dječaci, ali ne da skidaju inje, nego grane! Pilaju grane i sakate drvo dok ga konačno ne posijeku. Ispod njih šeću ljudi s beretkama na glavi, a podalje stoje djeca: svak očekuje svoj dio. Oni beretkaši i oni s pištoljima, a posebno oni jači pilaju deblji dio stabla, onima nejačima ostaju tanje grane, a starcima i djeci ostaju tek grančice da se i oni mogu ugrijati (skakajući ako ne mogu ložeći). To je samo dio idile. Drugi je mnogo zanimljiviji. Momčići zatim pilaju svoj dio drveta, cijepaju ga i slažu na kolica. Dolaze kupci i pogađaju se.

- Stotinu! - odsijeca momčić odrešito i ne želi dalje razgovarati. Nemojte pitati čega stotinu. Zna se: stotinu maraka. Onih njemačkih, bivših orlova a sada djevojaka (da Nijemci znaju što se dogodilo s našim novčanicama s djevojkama, ostali bi pri orlovima makar im sve piliće pokupili!). Onaj tko ima maraka, vozi drva, tko nema, čeka da se raziđu lavovi da bi i oni kao lešinari pokupili grančice, ili (ako imaju sjekiru) otcijepili još koju trijesku s povisoka panja. Tako se ljudi opskrbljuju drvima. Svojim drvima, od drveća svoga grada u kojemu su dosad ptice pravile gnijezda i legle ptičice, drveća od kojega je grad disao - "pluća grada". Misle ljudi da možda neće ni trebati disati, jer oni osjećaju samo glad i zimu, a na disanje i ne misle, niti na ptice (osim ako bi se koja mogla "upucati" pa skuhati za večeru, ako dotle ostane još ijedno drvo).

Na ptice, međutim, misle oni tamo u nekakvoj Evropi. Ima tamo nekakvih ekologa, plemenitih ljudi koji se brinu za drveće i za ptice i životinje (ljudi nisu u njihovoj nadležnosti!) pa bi nas još mogli proglasiti barbarima i optužiti. Nije isključeno da se uputi i neka kaznena ekspedicija na ovaj ukleti grad pa da nas zaspu granatama za kaznu. Ali mi smo ograjali na granate kao magare na batine pa nam je taman svejedno!

Hoće li stvarno ptice imati gdje slijetati u Sarajevu na proljeće, ako na proljeće uopće bude Sarajeva, i ako pticama bude do Sarajeva, jer ptice su davno pobjegle iz Sarajeva, još proljetos. Otišle su i neke druge "ptice selice" u sigurnije krajeve, na dalmatinsku obalu (nezgodno je reći u Hrvatsku, jer to nekima nije simpatično, pogotovo što su neke ptice otprhnule i u Srbiju, zaustavivši se malo i na Palama)? Tko se još za to brine! Svaka druga kola u Sarajevu nose natpis nekakve policije (posebno vojne, kao da imamo milijun vojnika!), ali nijedna policija ne štiti "pluća grada", ona ima prečih i samo sebi (i ponekim građanima) znanih poslova. Gradski se oci, očito, ne brinu za ptice. Kakve ptice i bakrači, ne brinu se oni ni za ljude, jer bi dosad sigurno organizirali nekakav način opskrbe stanovništva bilo kakvim gorivom. Ili bi barem zaštitili drveće u samom gradu i organizirali dovod ogrevnog drveta s mjesta gdje će sječa biti manje štetna i upadna. Ovako se opet pokazalo tko su i kakvi su Sarajlije. Zakon jačega (da ne kažemo zakon džungle, jer bismo džunglu sad tako rado posjekli!) vlada već dugo u ovom gradu kao što vlada i oko njega. Tuku nas oni jači izvan grada, pljačkaju nas oni s oružjem unutar grada, sijeku nam drveće oni jači ispred nosa, a mi to sve moramo mirno gledati (a svoje grijanje markama plaćati) jer ćemo još dobiti po glavi. A nama je već dosta onoga što smo dobili po glavi pa se sklanjamo u podrum da ne dobijemo batina i da ne gledamo bruku i sramotu.

Hoće li na proljeće uopće biti Sarajlija kad već ptica neće biti?

Teško, jer da bi se u ovom gradu preživjelo, treba imati jake lakte, dobar pištolj i mnogo maraka, a prave Sarajlije toga nemaju. To imaju samo nekakvi gastarbajteri i pridošlice i tatini sinovi i budući ratni profiteri koji od drveća u gradskom parku "prave novac", izbijajući sirotinji zadnju devizu iz džepa prije nego se ukoči od mraza ili svisne od gladi. Tako su se napasnicima s brda pridružili zelenaši sa sarajevskih ulica prodajući UNPROFOR-ove konzerve i ulje, prošvercovane cigarete, benzin i konačno "pluća grada", izbijajući sirotinji posljednju marku iz džepa.

A kamo će ptice?

Za njih nema problema, one imaju krila — snaći će se!

Arhiva Dani
251