rije rata, sladostrasni omatorjeli samci i udovci su za polje djelovanja rado birali pijace, naročito onu na Markalama, na što su upućivali i svoje potencijalne sljedbenike: "Odeš na Markale i tražiš neku gospođu u najboljim godinama...", govorili su, podučavajući usput da je gospođa uvijek u najboljim godinama, ili joj barem tako treba reći. "Ponudiš se da joj pomogneš ponijeti cekere - ako prihvati, završio si pola posla. Kad dođete do njene kuće, ona te pozove na kavu i kraj. Ako si vješt, dobijaš od nje džeparac, pa onda s njim izvodiš svoje cure", govorili su. Tvrdili su da sistem rijetko kad omane, da su žene mahom nezadovoljne muževima koji zanemaruju sve osim posla i dolaze kući izmoždeni. Pokušavali su da stvore armiju mlađanih polužigola nemajući pri tome nikakve koristi osim nade da će se naslađivati prepričavanjima budućih zavodnika, rajcati ostarjelu maštu kad već ništa drugo. Skoro da su uspjeli.

Skoro, jer je počeo rat. A s prvim granatama pozicije su se izmijenile: gospođe su se povukle u kuće, točnije: podrume, i odatle ih je mogla istjerati samo potreba njihovih ukućana da napune želuce; muževi su prestali raditi, prestali dolaziti izmoždeni, čak su, kažu supruge, nalazili dovoljno nerava da budu nježni, da ponekad iz neke kratke šetnje donesu cvijet. I, možda ključno, Markale su opustjele, prvih dana rata na njima se moglo naći samo lišće žare ili neke druge, podjednako neatraktivne biljke koja svakako nije nikoga mogla primorati da riskira život. Lopovi su tada još djelovali pod okriljem uličnih straža i njihovi položaji su bili nedovoljno stabilni a da se upuste u prodaju robe. Jedino je poneki optimistični amater iznosio na prodaju walkman, gumu za žvakanje ili balone na napuhivanje. Sasvim nepotrebno. Bilo je, doduše, i cigareta.

Bit će da su upravo cigarete odredile, trajno, odnos kupaca spram Markala, odnos ispunjen mržnjom zbog prevelikih zahtjeva koje pred njega postavlja, ali svejedno odlaze na pijacu nemajući drugog izbora. Odnos, u ovom slučaju, beskrajnog gnušanja prema prodavcu na Markalama kojeg bi uvijek pobijedila žudnja da se zapali cigareta, unatoč njenoj cijeni. Sjećam se, a vjerojatno i svako drugi ponaosob, uzbuđenja koje je obuzelo sve koji su čuli vijest o neurotičnom pušaču s Dobrinje koji je zbog previsoke cijene ustrijelio preprodavca. Jednako je bilo uzbuđenje kada je doprla vijest da je nakon neke racije izvjestan broj švercera odveden u "mrak" i likvidiran po kratkom postupku. Malo je bilo onih koji nisu uzviknuli, ili barem pomislili: "Neka!"; nemali broj se zaklinjao da će poći stopama dobrinjskog pušača ako cijena cigareta dosegne neku, naizgled nemoguću, svotu. Ali, takvo razmišljanje uznemirava čula: predviđeni miris krvi, zamišljena lica izbezumljenih švercera koji munjevito snižavaju cijene, očekivani oreol robinhudovskog heroja... nervna senzacija takvih maštarija uvijek bi odnijela prevagu i nova cigareta je postajala nužna. Put je, makar uz gunđanje i prijetnje, vodio na Markale.

Kada je rat već odmakao toliko da su ga svi prestali smatrati ratom i kada je činje nica da padaju granate prestala biti dovoljno opravdanje za jednoličnu ishranu, tezge na pijaci su se počele puniti stomaku ugodnijim sadržajima. Paštete, mesni naresci, kobasice, pilići, jaja, keksi i čokolade, voćni sirupi za razmućivanje... Nakon višemjesečne gladi, ovi su proizvodi imali mnogo veću vrijednost od kalorične - bili su spona sa svijetom koji je postojao; bili su, još više, dokaz da taj svijet još postoji, a da je sve što se događa san, polarni, pola godine dug, ali ipak san. A za takvo saznanje je vrijedilo izdvojiti traženu svotu, čak je i mržnja prema prodavcima splasnula. Jer, oni su sada bili prodavci komadičaka zamišljene sreće, prodavci iluzije, a Markale neka vrsta Hollywooda u kojem su režiseri strahovito zarađivali uvjeravajući ljude da ne zarađuju na njihovoj patnji, jer oni (ljudi) zapravo i ne pate. A ne pate zato što im režiseri omogućavaju da dođu do svijeta koji žele, za neke, u odnosu prema ponuđenom neznatne, količine njemačkih maraka. Krug se zatvarao sjedeljkama na kojima su uz konzervirane gljive i kuhana jaja služeni jubilarni Zvečevo brandy i Vranac s bijelom etiketom. Raspaljeni alkoholom, haustorski prijatelji su zamišljali kako će tog ljeta na more, "da malo odahnu". Sutradan su teturavim korakom išli na Markale da kupe kalodont i kavu - ne bi li teška, a u ratu još teža no obično, alkoholna isparenja izbacili iz glave i usta. I cigarete, da bar na taj način pokušaju ublažiti neurozu što predviđenom ljetnom odmoru neumitno promiču svi iole prihvatljivi termini.

S dolaskom zime iluzija je ustupila mjesto buđenju nagona za samoodržanjem. Svima je bilo jasno da dolazak zime neće moći prikriti nikakve delikatese, da iluzija neće ugrijati stanove niti ispuniti stomake. Prirodno, shvatili su to i na Markalama, vrlo svjesni da će zima popustiti i posljednje natruhe etičkih dilema o tome kako preživjeti. Važno je samo ostvariti taj imperativ. Logičan slijed ovakvog, vrlo pragmatičnog, razmišljanja bilo je pojavljivanje humanitarne pomoći na tezgama. Količina je uvijek bila dovoljna, za razliku od one koja je dijeljena besplatno, da podmiri potrebe tržišta, a cijena uvijek takva da ostavi poneku marku i za sutrašnju kupovinu. Nekako u to doba gradom su počela kružiti dva različita razmišljanja: jedno je, pozivajući se na "super povjerljive izvore", uvjeravalo da blokadu oko grada ne drže četnici, ili bar ne samo četnici, nego mafija (kasnije je pridodato ono "srpsko-hrvatsko-muslimanska") koja ima za cilj izvlačenje kompletne strane valute iz Sarajeva. Operiralo se brojkom od sedamdeset milijuna maraka, od kojih je, kao, već pedeset i pet bilo izvučeno u tom trenutku, pa će, shodno tome, deblokada uslijediti odmah nakon zime kad se potroše i zadnje pare. Drugo razmišljanje je imalo znatniji oslonac u realnosti, mada je nosilo i veliku dozu rezignacije. Po njemu je trebalo potpuno dići ruke od suzbijanja šverca, jer od njega, na kraju krajeva, živimo, a "Vlada nit čini niti će učiniti išta, čak i kad bi sasvim ukinula šverc".

Druga varijanta se pokazala gotovo proročkom. Cijele zime je pijaca na Markalama bila sna bdjevena svim, kako se kaže, potrepštinama. Od drva, preko vode, do mlijeka u prahu. Pojavili su se, potpuno nenadano, i neprofesionalni preprodavci koji su robu dobijenu u privatnim paketima prodavali ili mijenjali za cigarete. Simpatije su bile na njihovoj strani, jer su uvijek dopuštali cjenkanje pa se moglo desiti da se kilogram mlijeka u prahu dobije za dvadeset umjesto trideset i pet maraka, a pride, i mrkva. I što je još zanimljivije, radili su svoj sitni biznis neometani - svjesni svoje neophodnosti i, usljed toga, nedodirljivosti - bosovi Markala nisu željeli stvaranje napetosti. Konkurencije praktično nisu imali, a racije koje su se uz golemu medijsku pompu ("danas je na pijaci na Markalama pronađeno osamnaest sapuna!" - novinska vijest) provođene, samo su im išle naruku. Narod je, naime, davno shvatio da bilo kakva racija ne prodire do samog problema i osjetio da je jedina posljedica povećavanje cijena nakon svake racije. Svima je, a naročito bosovima, bilo jasno kome su ovaj put upućene psovke. Markale su opet preživjele. A i njihovi kupci, najviše zahvaljujući upravo njima. Etika je pala u zaborav.

Proljeće je iskristaliziralo sliku. Na pijaci se sada može kupiti sve, bez razlike da li je namijenjeno pokušaju obnavljanja iluzije koju je zima zamrzla ili pokušaju preživljavanja. Moguće je na njoj naći i "duhovnu hranu" - knjige, ploče, videokasete, kompakt diskove; "hranu za sujetu" - kozmetiku, nakit, odjeću, obuću; moguće je na njoj naći i cvijeće, valjda najprije doneseno zbog muževa koji su za ovog rata obnovili žar medenog mjeseca. Ne i ženama. Jer, žena skoro da više i nema na Markalama. Poneka prodavačica se zatekne za tezgom, ali rijetko, valjda zbog bojazni da bi se još danas mogao naći neki nervozniji koji bi pokušao silom oteti ono što smatra da mu pripada. Njima za utjehu: teško da bi. Sva mržnja koju je netko mogao osjećati početkom ovog rata progutana je zajedno s nemoćnim osjećajem poniženja kad je shvaćeno, ili, možda, više doživljeno, da je "najvažnija živa glava". Žene su, valjda zbog sujete, ne mogavši podnijeti to poniženje, ostale kod kuće. Njihovo mjesto su u srcima sladostrasnih udovaca i njihovih sljedbenika zauzele debele kreature ofarbane kose, obučene u pripijene haljine i mrežaste čarape, simulirajući seksepil, njihove masne prekrižene noge, dok se izležavaju na praznim tezgama, pokušavaju uzbuditi one koji još ništa ne znaju ili one koji znaju suviše da bi birali. To smo i zaslužili.

Arhiva Dani
251