vaj tekst nastaje uz bojazan da mu vremenska distanca što ga dijeli od povoda ne da prioritetno nekrološki značaj. To bi umanjilo značenje fenomena o kojem je riječ i gestu postavilo u ravan puke konvencionalnosti. Uostalom, krivica je ispisivača novinske hartije pa i potpisnice ovih redaka što su olako prelazili preko fenomena koji je bio uočljiv na nivou snažne usmene potvrde, a da mu zapis nije poklonio makar konvencionalni osvrt. E da bi smrt, taj kruti konvencionalista, konačno isporučila nalog.

Poginuo je Željko Ružičić, najdraži sarajevski radio i, uopšte, medijski lik. Ova je smrt u gradu u kome je pogibija postala "nešto sasvim ljudsko" proizvela rijetko žestok kolektivni osjećaj, kako to samo može događaj koji ima svojstvo medija, a "medij jeste poruka", ma šta pod tim podrazumijevali.

Vijest je prostrujala rijetkim sarajevskim novinarskim telefonima kao obavijest iz mrtvačnice da treba "identificirati leš". Činjenica koja je već na nivou riječi ("identificirati leš") nespojiva sa svijetom kojem pripada medijski lik Željka Ružičića. Činjenica nemoguća, neprimjerena i nespojiva! Kao kad se autor odluči da ubije dragi lik iz popularnog serijala, olako zaboravljajući da je konačni vlasnik njegovog života publika. Kao što je "opšta činjenica" da ljudi umiru, neviđeno opšta da ljudi u Sarajevu ginu, nemoguće je, nelogično je i medijski neprimjereno da umre "najdraži lik".

Kojeg sam, inače, primijetila prije godinu dana, povirujući tad sedmogodišnjeg S-a, ljubomorno zatvorenog u sobi s radijom, svake subote ujutro. Jer je ponosno pronašao svoj odgovor na roditeljsko buljenje u novine, veseli glas koji mu kaže "drage moje, dobri moji"! Subotnja doza slatkorječive ljubaznosti u svijetu u kome su jednako usamljeni i sedmogodišnji dječaci i njihovi roditelji! Samo je pitanje zrelosti, lukavstva i discipline kako i koliko to pokazuju.

Željko Ružičić se obraćao onima koji tu činjenicu nevino, naivno, prostodušno priznaju. Stoga njegova popularnost i nije imala valjanu estetsko-medijsku valorizaciju jer nju uglavnom dijele oni što od prostodušnosti zaziru, znalački upućeni u medije, ali jednako neznalice pred prostom činjenicom da je ovo grubo vrijeme i da su ovo grubi prostori i da je ovdje čovjeku potrebna, prosto, lijepa riječ.

Pred tom činjenicom se topi univerzalna medijska logika. Medijski znalac je mogao podsmješljivo odmahnuti rukom, ali je neporecivo fascinirao kontakt koji je Željko Ružičić uspostavljao sa slušaocima. Javljale su mu se domaćice, penzioneri, djeca, radnice treće smjene kojima je, na neviđeno, znao reći da su lijepe, dajući im tako podstreka da se uistinu i uljepšaju, njima koje su poodavno zaboravile sve valjane razloge uljepšavanja. U tome je jednostavna tajna mudrosti Željka Ružičića. Lijep si kad se uljepšaš. Ako sam ti rekao da si lijepa, obavezujem te da se uljepšaš!

Nastup Željka Ružičića imao je jednostavnu i u medijskom smislu nezgrapnu dramaturgiju pučke propovijedi, naivnog i vedrog vaza. Ovaj u suštini staromodni nastup bio je namijenjen ovdašnjem čovjeku kojeg zlo zbunjuje ("šta nam rade") i koji strašno pati kad se rasture njegovi mali, svakodnevni rituali ("eh, da nam je sad kafu"). Željko Ružičić je u tom smislu bio sedativ, ma koliko se ljubomorno mrštili diplomirani psihoterapeuti koji napaćenim izbjeglicama još uvijek poturaju formulare sa stupidnim pitanjima, ne znajući da njima treba pozdrav, mrva mira i da me bar malo uvažavaš.

Željko Ružičić je bio, što bi bez negativnih konotacija rekla definicija jednog američkog teoretičara medija, "umjetnik sreće". A ona je na ovim prostorima uvijek bila skromno zahtjevna. Pomenuta mrva mira, jutarnja kafa i da svira radio.

Terapija Željka Ružičića je u ratu stekla atribut ratna, što nije uspjelo svim onim neinteligentnima i nesenzibilcima koji se, kaobajagi, ovom djelatnošću zvanično bave. I dok su zvaničnici opaljivali one glupave informacije da je "neprijatelj u rasulu" i da u njegovim redovima "vlada panika i raskol", na što se i najneviniji podrumski publikum znao grohotom nasmijati, Željko Ružičić je uspijevao da nametne osjećaj da prefrigani i lukavi Radovan Karadžić jeste tek Jadovan. I da ga tako naivno minimalizira! Baš kao što je Paja Patak za vrijeme Drugog svjetskog rata sa filmskog platna poručivao "Hajl, hajl, pravo Hitleru u lice."

Stvar je, naravno, grubosti srca i nepopustljivosti zdravog razuma koliko ćete se ovakvoj terapiji prepustiti i koliko ćete u krajnje konzekvence njene moći povjerovati. Uostalom, ona ih i ne obećava. Ona podstiče! U svakom slučaju, efikasnija od onih zvaničnih, grohotom se smijem, saopštenja. I tu su se, konačno, znalci medija morali složiti sa ljudima koji imaju sitne i nježne zahtjeve srca. U ovo grubo vrijeme!

Čak je i u nekrološke svrhe nepreporučljivo i otužno reći da si otplakao nečiju smrt. Ali, kao što rekoh, pogibija Željka Ružičića jeste medij, jeste poruka. Razum mi je još u aprilu kazao da svako u ovom gradu jeste kandidat pogibije. Danas sam to spoznala srcem. Strašno i konačno! U gradu u kome je granata ubila lik ("najdraži lik"!) nestaje tanka nada da se stopostotno može bar preživjeti. Red golih fakata više ne može uljepšati ni najsrčaniji "umjetnik sreće". Koji je, uostalom, mrtav i čiji je serijal, čiji je lik, po logici medija, s njegovom smrću nestao.

Hoće li se neko u ovom gradu, koji olako prelazi preko svojih vrijednosti, sjetiti da utemelji nagradu za "najdražeg radio-voditelja" koja bi, naravno, nosila ime Željka Ružičića? Znalci medija nisu skloni atributu "najdraži" (sklon mu je onaj, sad osmogodišnji dječak, radnice treće smjene i penzioneri) kao što, inače, nisu skloni razlozima srca.

Koje, konačno, treba uvažavati (makar na nivou "umjetnosti sreće") jer su se u ovom gradu pokazali kao temeljno važeći.

Arhiva Dani
251