ovod ovom tekstu bila je priča jednog nizozemskog novinara koji kaže da je u Sarajevo došao sa apokaliptičnom predstavom o umorstvima, gladovanju i sveopćoj patnji stanovnika ovoga grada. Međutim, već ga je prvi dan boravka ovdje uvjerio u šokantnu neinformisanost zapadnjačkih novinara, a i prosječnih medijskih konzumenata o sarajevskim zbivanjima. Ono što je dotičnom novinaru pokazalo sasvim drugačiju sliku od zamišljene, a i to da ovdje rata, ustvari, nije ni bilo, jeste noćni život Sarajeva, koji mu se na nekim mjestima učinio interesantnijim i od onoga u Amsterdamu.

Sintagma "sarajevski noćni život" bi se, vjerojatno, većini stanovnika koji večeri provode uz kandila učinila smiješnom, ali nije teško uvjeriti se da on doista postoji. Ili, bolje rečeno, Sarajevo život imitira i noću. Dakako, da bi se provjerila ova konstatacija, potrebno je imati basnoslovne sume novca, što si danas rijetko tko može priuštiti, i dozvola za kretanje u vrijeme policijskog sata, što si mogu pruštiti samo oni koji imaju dobre veze u Centru službi bezbjednosti. Odlazak u sarajevsku noć bez ove dozvole može biti izuzetno opasan, s obzirom na to da je kontrola poštivanja policijskog sata izuzetno pooštrena. Ulični noćni hodači bez dozvole se privode u policijske postaje, gdje večer provode udobno zavaljeni na drvenim stolicama. Za privođenje je zadužena famozna specijalna jedinica Centra službi bezbjednosti "Laste", koja svoju dužnost doista obavlja profesionalno i revno, a često i pretjerano revno. Recimo, zna se desiti da "Laste", u maniru dobro organiziranih racija, upadnu u neki lokal legitimišući goste, a oni koji nemaju dozvolu teško da će noć provesti u vlastitom krevetu.

Jedna je djevojka nedavno organizirala feštu na koju je pozvala sve preostale prijatelje u gradu, dakle njih desetak. Kada je žur došao do one faze kada se igra šota na stolu, iznenada je u stan upala poveća grupa ljudi u punoj borbenoj gotovosti i sa vunenim kapama preko lica. Odmah im je obznanjeno da su uhapšeni, pošto su preglasno puštali muziku u doba policijskog sata. Kada su privedeni u obližnju policijsku stanicu, netko se od policajaca dosjetio da preglasno slušanje muzike ipak nije dovoljan razlog za hapšenje. Potom je društvance sa žura optuženo da nisu u dovoljnoj mjeri zamračili prozore. Pri tome se, naravno, zaboravljalo da su tu noć ulice blještale poput božićne jelke.

Pomenuto hapšenje nije moglo proći bez pominjanja već legendarnog reklamnog slogana: "Ne zaboravite drugima reći da su vas 'Laste' uhapsile!" Kada je djevojka koja je organizirala ovu feštu sjedila u nekom kafeu ispijajući kavu, prišao joj je neki momak i, po provjerenom sistemu "odakle se ti i ja poznajemo?", želio s njom uspostaviti kontakt. Kada mu je djevojka rekla da ga prvi put u životu vidi, momak joj je odgovorio: "Da, sjećam se, ja sam te neku noć hapsio. Ja sam onaj iz 'Lasti'!" Zaboravljajući pri tome da je onu vunenu kapu preko lica nosio da bi sakrio svoj identitet.

Da je novinar s početka teksta u krivu kada tvrdi da noćni život Sarajeva pokazuje da rat ovdje, u najmanju ruku, nije bio ni upola strašan koliko se to misli u ostatku svijeta, može se uvjeriti u bilo kojem gradskom restoranu. Sve donedavno, većina je restorana nudila specijalitete spravljene od makarona i riže sa prilogom od mesa iz konzervi. Takva su si sijela, vjerojatno, mogle priuštiti i radničke obitelji u Berlinu 1945., bez potrebe da idu u restorane i da za to izdvajaju, otprilike, četiri svoje mjesečne plaće. Doduše, u Sarajevu je bilo lokala koji su nudili usluge na onoj mirnodopskoj razini, ali takvih je doista bilo malo. Recimo, restoran "Makarska" na Marindvoru je tokom cijelog rata, kada je grad preživljavao na koprivama i riži, nudio lignje, škampe i razne vrste ribljih specijaliteta. Cijena bilo koje vrste jela ovdje je premašivala cifru od 50 DM, a ipak se radilo o jednom od najposjećenijih restorana u gradu.

No, nisu samo cijene razlog tomu što većina Sarajlija radije noć provodi u kući uz svjetlost svijeće, već i strah od puškaranja koje uglavnom dolazi iz noćnih lokala. Pretpostavlja se da je većina ubojstava u gradu počinjena noću, pa već patološki strah Sarajlija "da mrak ne proguta" nije sasvim neopravdan. Do podataka o noćnim ubojstvima u birtijama danas je gotovo nemoguće doći, pošto većinu lokala drže vojnici, a njima se ni policija ne želi zamjerati. Na sreću, jednom je obračunu prisustvovao i potpisnik ovih redova, koji me je uvjerio da priče o noćnim puškaranjima nisu samo produkt bolesne fantazije paranoičnih podrumaša:

Ispred kafea "Bugati", transporter UNPROFOR-a jedva da je zagrebao jedan luksuzni automobil. Istog se trenutka pojavljuje vlasnik limuzine i revolverom puca u pravcu transportera. Njegova je djevojka opčinjena, jer su samo Rambo i njen dečko bili toliko odvažni da revolverom idu protiv oklopnog transportera. Ona podvriskuje od zadovoljstva; večeras će orgazam mirisati na barut.

Samo vam jedno mjesto u gradu može pružiti osjećaj osobne sigurnosti i samo jedno mjesto predstavlja uvjerljivu kopiju onog mirnodopskog noćnog života. Radi se o diskoteci "Stare Sarajlije" (nekadašnji BB), gdje vas na rat podsjećaju samo momci u maskirnim uniformama, a i oni se sve rjeđe pojavljuju, s obzirom da je dolazak ovdje u civilnom odijelu stvar dobrog ukusa. Osjećaj sigurnosti vam pruža molba ispisana na samom ulazu da se oružje ne unosi u objekat, i toga se svi pridržavaju. Prije svega, zahvaljujući izuzetnom ugledu koji uživa vlasnik SS-a. Zvuči nevjerojatno da do sada u SS-u nije zabilježen niti jedan oružani incident, niti su izbacivači imali nekog posla. Jedan mi je prijatelj pričao da ga je SS toliko povratio u onaj mirnodopski feeling, tako da o ratu više i ne razmišlja. Jedino me, kaže, smetaju one djevojke koje konstantno piju pivo, ali se nikako ne opijaju, pošto se pivo u Sarajevu pravi od riže. To što djevojke piju pivo, po njemu, predstavlja feministički odgovor na maskirni mačoizam, koga će nestati sa prestankom rata.

Prije je odlazak u BB imao okus javnog pokazivanja, nova garderoba kupljena u Trstu ovdje je promovirana. U SS-u manekensko eksponiranje predstavlja tek obično blamiranje, a nikako konvencionalnu pozu, kako je to bilo u BB-u. I to je jedina razlika između BB-a i SS-a. Čak je i muzika ostala ista kao i 3. travnja, kada je BB bio posljednji put otvoren. Stoga i ne treba da čudi kada DJ pusti prastaru pjesmu Jugoslovenka, na koju raja svejednako plešu kao i prije 10 godina kada se slušala u legendarnom "Kaktusu".

Mnogi su skloni tvrdnjama da će se život u Sarajevu normalizirati kada tramvaji prorade, a da će se duh noćnog života grada pojaviti tek ponovnim otvaranjem diskoteke "Teatar". No, iz ove je perspektive nemoguće predvidjeti kako će, dolaskom mira, izgledati sarajevska noć. Jedna od mogućih varijanti budućeg sarajevskog noćnog života, ujedno i najizvjesnija, otprilike izgleda ovako:

Svakog će se petka u renoviranom Domu mladih organizirati igranka. Ovog će petka svirati VIS "Zlatni ljiljani", koje je otkrio famozni Želimir Altarac Čičak. Na repertoaru ansambla "Ljiljani" neće biti pjesama posvećenih Juki i Ćeli. Poveće društvance koje nije imalo sreću da nabavi karte za igranku, kupit će pet litara alkohola i organizovat će feštu u nekom stanu. Igrat će "kaladonta" u čvoke...

Poziv preostalim Sarajlijama

NA DERNEK U DISKOTEKU "SS" (bivši "bb") - Hotel Beograd, Kulovića ulica - Sarajevo DANA 16.4.1993. (petak) u 1930 1. Po prijemu ovoga poziva OBAVEZNO i najkraćim putem idite u diskoteku u koju ste raspoređeni. - Ako u pozivu nije određeno prevoženje do ratne diskoteke, treba da idete pješke. - Ukoliko postoje mogućnosti, usput možete koristiti prevozna sredstva koja se kreću u istom pravcu: tenk, transporter, autobus, automobil, bicikl... 2. Ako je u pozivu određeno mjesto odakle će raja krenuti, nemojte kasniti na mjesto ukrcavanja. 3. O svojoj ratnoj diskoteci, pravcu kretanja i mjestu javljanja ne razgovarajte sa neovlaštenim kao i ovlaštenim licima jer je to TAJNA. Budite budni i oprezni prema licima koja bi pokušala da vas ometu u izvršenju vaše obaveze. Naročito obratite pažnju na pucanje sa već poznatih neprijateljskih uporišta iz pamova, patova, snajpera i minobacača, ali zbog toga ne prekidajte put i ne gubite vrijeme. 4. Sobom ste dužni ponijeti: ovaj poziv, lovu za piće, četkicu za zube, pribor za sitnu opravku, kanap i vrećicu za pakovanje civilnog odijela i par čarapa. 5. Svi vlasnici motornih vozila, osim motocikala čija najveća dozvoljena težina ne prelazi 3.500 kg. i čiji broj sjedišta, ne računajući sjedište vozača, ne prelazi osam, pored gore navedenog dužni su biti FER i poslije derneka razvoziti RAJU, kao i ponijeti četiri maramice, dva peškira, šal, dvije potkošulje i jedne gaće. JAVITE SE SVOJ RAJI DILJEM EVROPE I SVIJETA, TE IM O DERNEKU RAPORTIRAJTE ODMAH PO ZAVRŠETKU ISTOG. NEODAZIVANJE OVOM POZIVU BIĆE VAM ŽIVOTNA GREŠKA I TO NIKADA NEĆETE SEBI MOĆI OPROSTITI.

Arhiva Dani
251