 
io je peti april, bio je peti travanj '92. kad sam, kao dežurni
novinar, izravno izvještavao sa prvog dana smrti: od Dobrinje
do Skupštine BiH kolona ljudi koja bi da raspiruje mir. Kao
da hoće pet posto veće plaće.
Pratimo ih sa reportažnim
kolima. Javljaju mi da sve ide u program. A, u stvari, sve
ide u... Broj ljudi se povećava. Tada još nisam znao da oni
stvarno jesu samo - broj. Zbog preglednosti sam na krovu kombija.
Ulica "Bratstvo-jedinstvo", pucaju na nas bojevim
mecima. "Brigiću, snimaj ovo. Vidi šta nam rade",
jedan čovjek mi donosi čahuru. Krupni kadar.
Snimatelj - Jan Beran.
Vozač ne smije dalje. Pred Skupštinom: ranjeni ljudi. Krv,
raskrečene noge. Pridružuju se Rade Šerbedžija i Kemo
Monteno. Potom stiže Mladen Paunović. Potom Ivica
Puljić. Potom je sve maglovito, kao u filmu. Sjećam se,
kao u nekom američkom filmu iz Vijetnama, svog neodlaska 7.4.
Od tada, i ja sam, dakle, samo broj.
Dani sarajevskog agona
i klaustrofobije primiču se brojci: 1000. Hiljadu dana, a
svaki ko godina. Kad ne bismo mjerili vrijeme od rođenja Isusovog
nego od smrti Suadine, sad bismo ulazili u jedanaesto stoljeće.
Gdje je tek treći milenij
i koliko nas regresa još čeka? Hiljade mrtvih, još više otišlih.
U romantično doba odbrane sarajevske civilizacije pamtili
smo i voljeli svakog ko je otišao. Abdulah Šarčević,
Mersad Berber, Branko Đurić, Tarik Haverić,
Predrag Finci, Nazif Gljiva...
A onda je došla zima. I
glad. Smrt je, ovdje, postala domaćin. Odlasci više nisu značili
ništa. Poslije je napravljen/iskopan tunel. Ako je Sarajevo,
kako reče Fuad Buzadžić, Corason del mundo, tad bi
tunel od Dobrinje do Butmira imao biti aorta. Ali mi više
ne znamo, nama više nije važno ko odlazi. Razlog za priču
je kad na tjedan-heftu-sedmicu dođe, recimo, Jasna Šamić.
Evo, napokon, na vikend stigao i Dževad Karahasan.
Tu je, plaču domaćice, i Ivica Puljić. To je čudo, to - vijest.
A otišlo je 90 posto novinarskog kadra sa RTV BiH. Ne računam
Đoge i Šagoljčiće. Ljudi koji vole Bosnu. I
nikome do tog nije stalo. Urednici dnevnika, i voditelji,
priučeni su novinari iz bešike SDA, iz bajke o servilnosti.
Kosta Jovanović, Budo Vukobrat, Dževad Sabljaković,
Nedim Lončarević, Momo Jelovac, Rasim Borčak,
Muhamed Masleša, Duško Škorić, Slobodan Trbojević,
Lutvo Tahirović... sve su to četnici.
Od 46 predratnih akademika,
u gradu ih je 18. Tek nakon godinu dana opsade grada najveći
i najvažniji sinovi BiH dobili su po tri marke. U bonovima.
Ako nam odu Seid Huković, Ljubo Berberović i
Ivan Štraus, zacijelo će i oni biti četnici. Broj radnika
na Kliničkom centru (podaci od prije pola godine) spao je
sa šet na tri hiljade. Otišlo je 526 liječnika. Iz ekipe FK
"Sarajevo", koja je nedavno otišla na turneju, devetoro
je ostalo. Pita, Repuh i Valentić su
zatražili i azil. Kapiten tima Varešanović preselio
se u "Minhen 1860". Vani su išli i članovi Sarajevske
filharmonije. Mnogi su zaključili da će bolje svirati nepromrzlim
prstima. Od Mirka Kovača čujem (kroz njegovu su kuću
u Rovinju prošli): slikar Sead Čizmić je u Americi,
slikar Mustafa Ibrulj u Italiji, Husein Karišik
u Rovinju, još. Nedavno je otišao i Branko Ličen sa
familijom. Nije, istina, kao dva člana SARTR-a, tražio politički
azil za Rankom Rihtmanom i Davorom Bušićem,
npr. Nedavno su otišle i mlade, talentirane pijanistice Irena
Koblar i Tina Kordić. Svijet ih stipendira. Svijet
ih hoće. Prije njih otišao je i Vedran Smajlović. Još
prije nego je napustio grad, u stan-muzej njegova oca Avde
Smajlovića, jednog od najvećih bh. kompozitora, uselili
su "neki ljudi". Šahisti su nam mahom već odavno
vani i osjećaju se, kao i većina spomenutih, Bosancima. Tako
se osjeća i Alija Isaković dok pije bečko pivo. Tako
se osjeća i Rinko Golubović koji u Novigradu, u Istri,
čeka da krene u Kanadu. Tamo će i elektroinžinjer Enver i
njegova Slavenka. Slobodan i Merima putuju u Australiju. Na
radost onima koji su protiv miješanih brakova, takvi najčešće
odlaze. Što li? Gdje su Vuk Janjić, Benjamin Filipović,
Šahin Šišić, Davor Korić, Faruk Piragić...?
Šta će Meho iz MUP-a u Americi? Otišao da vidi Darija Džamonju.
Moram mu dati adresu snimatelja Jana Berana i muzičara Fuada
Buzadžića. I oni su tamo.
I iz priča onih koji su
otišli, čini mi se: što su ljudi dalje od Bosne, više je vole.
Zašto iz moje TV ekipe od četvero ljudi - četvero hoće vani?
Zar zaista svi misle da
je naša budućnost - prošlost? Možda se mi, u stvari, krećemo
od kraja drugog milenija ka godini Isusova rođenja.
Srce ostaje u Srcu svijeta,
ali film se zove: MIZALDO.
Arhiva Dani
251
|
