a li je Sarajevo, grad koji je početkom ra ta donkihotovski insistirao na svojoj (voj ničkoj) deblokadi, a potom krenuo u ofanzivu ničim drugim do duhom, danas došlo u fazu koja bi značila pristanak na život pod opsadom? Razloga za postavljanje ovog pitanja i još veće bojazni od njegovog potvrdnog odgovora, nažalost, puno je. Sumnju u postojanje ovakve odluke podgrijavaju, prije svega, svojim ponašanjem neke Sarajlije i to uz zdušnu podršku međunarodne zajednice, ali i republičkih i gradskih vlasti koji mu (Gradu), iako su mir i sloboda ihaj-haj daleko, posvećuju skoro mirnodopsku pažnju.

Pozdravi iz Sarajeva Stoga, razglednica današnjeg Sarajeva izgleda, otprilike, ovako: tramvaji - rade, autobusi - rade, benzinska pumpa (nema veze što je jedina u gradu) - radi, struje - ima (strani novinar će uvijek preferirati snimak naselja u koje je upravo stigla struja), škole i fakulteti - rade, vode - ima, gasa - ima, hrane - ima, prodavnice, butici, kafane, kockarnice - sve radi i sve napucano do maksimuma; pojedine kuće, naročito one u koje će se smjestiti strane ambasade ili centrala SDA, te Latinska ćuprija se renoviraju (potpis pod razglednicu: Rokajte, nikada ne možete srušiti koliko mi možemo izgraditi); kina, pozorišta, galerije, sportske dvorane - sve radi (potpis: Vidi nas, možemo i bez zuba); avioni - lete, invalidi organiziraju takmičenje paraplegičara u basketu i rukometu; raja počešljana, namirisana, sa obaveznim natpisom Reebok na polurolkama, uredno šetaju (potpis: Pucaj, ne možeš mi ništa); ulicom Zmaja od Bosne dozvoljen prolaz za pješake, majke svoje bebe guraju u kolicima tik ispod četničkih linija (potpis: Nikad Srbin ne može ubiti koliko majka muslimanka može roditi)...

Helem, sve u svemu, izuzmu li se potpisi ispod slika, ispadne razglednica grada koja ne bi izazvala ni trunke sažaljenja ama baš nikoga na svijetu, pa čak ni nekoga od nas samih. Ovakvoj razglednici rahat se može dodati i glumčeva izjava da je privilegija živjeti u Sarajevu.

Dakle, to je slika koju smo uz pomoć bjelosvjetskih prodavača magle napravili. Međutim, postavlja se pitanje šta je to što se na slici ne vidi, zašto treba sa sumnjom posmatrati ono što ona ašćare prikazuje i zbog čega je normalno da izaziva u nama bojazan iskazanu na početku teksta?

Blokada deblokade Prvo, stvarajući ovakvu "idiličnu" sliku, Sarajevo se odreklo deblokade, bar onakve kakva je prvobitno zamišljena. O tome Sarajka i publicistkinja Alma Lazarevska kaže: "Pojam deblokade treba pod hitno redefinirati, naročito onaj početni pojam deblokade koji je bio hajvanski neutemeljen (Goni bandu preko Drine). On je danas apsolutno istrošen, ali ga ničim nismo nadomjestili. Umjesto toga krenuli smo u tzv. duhovni otpor koji se pretvorio u jedan necivilizacijski otpor u smislu: vidi me koliko mogu izdržati."

U tom maniru, sarajevski "Supermen" istrčao je na ulice i počeo prkositi. Gajenje kulta prkosa išlo je toliko daleko da je Sarajlija zaboravio da se u slučaju granatiranja treba skloniti u sklonište, da ako ga nema - treba da ga napravi, ako ga ima - da ga koristi i ako je u lošem stanju - da ga osposobi kako bi mu pomoglo da sačuva glavu.

Međutim, kako saznajemo od Ahdina Orahovca, sekretara Sekretarijata za urbanizam u općini Novi Grad, građani skoro da nisu ni koristili skloništa koja se nalaze u ovoj općini. Sva atomska skloništa (a njih je nekoliko u Novom Gradu), po njegovim riječima, isključivo se koriste kao skladišta humanitarnih organizacija, a u ovaj Sekretarijat za svih hiljadu dana opsade nije stigao nijedan zahtjev za njihovu adaptaciju (o novoj izgradnji da i ne govorimo). Umjesto toga, adaptirane su skoro sve bivše kafane i prodavnice, a niklo je i oko 30 glanc-novih kioska. Ahmed Kapidžić, direktor Gradskog zavoda za izgradnju grada, iznosi slične podatke: "Samo jednom, za sve vrijeme rata dobili smo zahtjev od 'Trasera' za adaptaciju skloništa Bentbaša, ali od toga nije bilo ništa."

Negdje u to vrijeme nastao je i vic: "Znaš li šta Mujo radi u Tršćanskoj ulici na ljuljašci?", a gradske vlasti su otišle korak dalje u stvaranju slike o neuništivom gradu. Naime, uvedene su radne obaveze koje su toliko obavezivale raju da se i dan-danas vodi stroga evidencija dolaska i odlaska sa posla, a kašnjenje se kažnjava baš kao da uopće nije rat. Rezultat i jednog i drugog je poražavajući - poginulo nas je više nego je i sam četnik zamislio.

"Ja bih stvarno voljela da se svaka sarajevska tragedija odmjeri - zašto je neko izašao iz kuće, zbog koje i kakve radne obaveze je izašao na ulicu i poginuo. Ja u tome ne vidim nikakav otpor, to što smo bez ikakve esencijalne potrebe ginuli. Voljela bih da imam tu statistiku - gdje su i zašto ljudi ginuli", kaže Alma Lazarevska i zaključuje da je to ravno zločinu.

Statističari nisu pravili ovu vrstu statistike, ali su zabilježili da je u Sarajevu za vrijeme rata sahranjeno više od 14.000 ljudi, da je samo na Dobrinji sahranjeno više od 3.000 i da se na groblju Bare predviđa otvaranje još 6.000 parcela. Ovakva horor situacija pridonijela je tome da Sarajlije počinju gubiti osjećaj za stvarnost, te su olako počele pristajati na ustupke koje su raznorazni međunarodni faktori i domaći "stručnjaci" počeli da nude.

Rekonstrukcija ili polarizacija Tako je došla i Rezolucija 900 o obnovi i izgradnji grada i načinjen famozni Eagletoneov tim i plan. Treba li puno pameti da bi se skontalo zbog čega je najviše novca na Bečkoj konferenciji ponudila upravo Velika Britanija (16,4 miliona dolara) i zbog čega se islamske zemlje skoro nisu ni počešale po džepu. O Eagletoneovom planu, jedan od inžinjera gradskog Urbanističkog zavoda, koji je želio ostati anoniman (sve ovo ide u prilog onoga što se na slici ne vidi), kaže: "Eagletoneov plan za osnovni zadatak ima izgradnju i rekonstrukciju infrastrukture Grada. Znači, međunarodna zajednica je rekla - haj'mo prvo uraditi to - znači, polarisati infrastrukturni sistem u dva dijela. Jedan da zadovolji srpski dio grada i drugi za zadovolji tzv. muslimanski dio grada. Laicima ovaj plan može izgledati OK i bezazlen, ali on toliko može da bude opasan da bi nam možda bilo bolje da nikad nije ni donesen. Čitav taj plan je u funkciji razdvajanja Sarajeva. Nije bez osnova prioritet dat saobraćajnoj infrastrukturi, vodovodu i kanalizaciji, elektroenergiji i plinu. U Eagletoneove timove uvučeni su razni šalabajzeri koji ovome gradu čine medvjeđu uslugu. Međunarodna zajednica po svaku cijenu hoće da nas razdvoji, po sistemu - prvo infrastruktura pa je stambene blokove lahko, i mi toga moramo biti svjesni, kao i činjenice da će ta polarizacija ići nauštrb slabijeg, a u ovom slučaju to smo mi."

Jedan tim sarajevskih "stručnjaka" pokušao je napraviti i studiju na osnovu koje bi se vršilo istraživanje izvora pitke vode u Sarajevu a koji bi bili alternativa Bačevu. Ovaj prijedlog, prema riječima jednog inžinjera hidraulike u Gradskom urbanističkom zavodu, ne samo da znači legalizaciju srpskog osvajanja već je totalno sumanuta ideja. Prvo, jer košta skoro kao bušotine za naftu, a, drugo, jedina alternativa Bačevu su izvorišta Crna i Bijela rijeka koja su, ustvari, njegova nadopuna. Znači, stvarne alternative nema. Da bi se izgradio alternativni vodovod, sve i kada bi postojali uvjeti, trebalo bi najmanje pet godina za uspostavljanje sanitarnih zona i dislociranje stambenih objekata. Dakle, na Sarajlijama je da, ukoliko žele da se kupaju kad god im prahne, krenu u oslobađanje Bačeva i izvorišta Crna i Bijela rijeka.

Grad iluzija Inače, stvaranje alternativnih izvora energije i ostalih ortopedskih pomagala ne predstavljaju problem koliko su to, često i nehotični, pokušaji pravljenja grada iluzija. Otvaranjem mosta "Bratstvo-jedinstvo" legaliziran je četnički zahtjev za podjelom grada, što znači legalizaciju Karadžićeve ideje da nas strpa pod zemlju i za vijeke vijekova uzme koridor preko piste... U prilog sumnji da zaista pravimo grad koji se svaki čas može srušiti i kojeg svakog časa ne možemo deblokirati, jer se na razglednici lijepo vidi da je ovdje sve OK, govore i činjenice da je na zahtjev "Eurositija" napravljen prijedlog neophodnih potrepština za obnovu Sarajeva. Tako je Sarajevo, u kojem još uvijek četnici ubijaju njegove građane, zatražilo od evropskih gradova da mu, između ostalog, isporuče 470 svjetiljki sa kuglama za parkove i šetališta, svjetiljke za mostove, parkinge, manje ulice, avenije, gradske avenije, trgove, 100 fenjera za stari dio grada, 20 trolejbusa, 261 stub za semafore!!!??? U ludom gradu prave se i prve kuće iz temelja, dok stručnjaci za urbanizam upozoravaju da Sarajevo ne može funkcionirati a da se ne oslobode Ilidža, Trnovo i Hadžići. Tek vraćanjem ovih općina u sastav grada, Sarajevo može sanjati o saobraćajnoj - drumskoj i željezničkoj komunikaciji. Bez ovih teritorija, svaka druga alternativa, kažu oni, ostat će ipak samo ortopedsko pomagalo, proteza koja nikad neće biti prava noga ili ruka.

Sarajevo se još uvijek moli za mir (sic!), svijetu se udvara pacifizmom, koncertima, izložbama i mirovnim projektima. Međunarodna zajednica mu vraća beskonačnim brojem nagrada, priznanja i ordenja da bi nadoknadila neispoštovane rezolucije i politička nasankavanja. Ovo je svakako jedan od razloga zašto je Sarajevo uljuljkano, o čemu govori i Ševkija Okerić, predsjednik Gradske vlade: "Politika koju svijet vodi prema Bosni, a naročito Sarajevu, ustvari je politika zatiranja pameti. To je kod građana izazvalo opuštanje i zaborav. Građani sanjaju o velikoj budućnosti, gube realnost i ne vide težinu sadašnjosti. U interesu naše budućnosti i opstanka ovog grada je to da mi moramo imati više realnosti. Mi, naprosto, moramo imati stravičnu realnost i ni po koju cijenu ne smijemo pristati na činjenicu da živimo u podijeljenom gradu. Za početak moramo građaninu vratiti radnu naviku i uspostaviti kult rada i vrijednost tog rada", kaže Okerić.

Pravo Srba na sav grad Bojazan od pristanka Sarajeva na život pod opsadom ima i Gradimir Gojer, direktor Kamernog teatra 55. Gojer kaže: "Ja se bojim da je Sarajevo zaista pristalo da živi pod opsadom. Kad god prolazim ulicom Zmaja od Bosne, manje me je strah snajpera a više našeg zaborava. Bojim se da smo brzo zaboravili Grbavicu. U svakom dosadašnjem razgovoru o tzv. mirovnim planovima, kao da se svjesno prešućuje, zaboravlja i stavlja u drugi plan Sarajevo. Život pod opsadom je verifikacija osvajanja. Međutim, s obzirom da se ja bavim pozorištem, ne mogu dići ruke od ovog grada u teatarskom smislu. Mi radimo ne prihvatajući opsadu iako znamo da naše predstave ne mogu ubijati kao zolja. Da smo mi pratili tu logiku da stanemo sa duhovnim otporom, mislim da bi ovdje puno više ljudi umiralo od bolesti neurovegetativnog sistema, ugroženosti samoćom i beznađem. Život pod opsadom je besmislen, ali se pitam šta bi bilo da dignemo ruke od svega?"

I dok Sarajevo živi od iluzija i ne vidi dalje od kontejnera, a međunarodna zajednica zadovoljno trlja ruke jer joj se nikada ne može reći da mu nije pomogla, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Dušan Kozić i Vojislav Maksimović, uz saglasnost tzv. srpske Skupštine (28.12.1994), donose REZOLUCIJU KOJOM SRPSKI NAROD POLAŽE SVA PRAVA NA GRAD! Ovom rezolucijom Srbima pripadaju općine: Vogošća, Ilidža, Ilijaš, Hadžići, Rajlovac, Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Trnovo, dok se Pale i Novi Grad tretiraju kao sasvim prirodno vlasništvo srpskoga naroda.

Sve u svemu, realnost što je proizvodi naš iluzorni hod sasvim je različita od onoga što smo zamislili i, na našu nesreću, nije nimalo lijepa. Što prije Sarajevo postane svjesno ove činjenice, to će imati više vremena za pripremanje konačne deblokade.

Arhiva Dani
251