| |
Ovih dana vrhunski svjetski naučnici su zabrinuti.
Ustanovili su da našoj planeti prijeti ozbiljna opasnost od
udara meteorita koji pogađa Zemlju u prilično pravilnim razmacima,
približno svakih pola miliona godina. Prema do sada raspoloživim
podacima, sljedeći takav udar sa katastrofalnim posljedicama
Zemlju bi mogao zadesiti uskoro, za nekih pet do sedam stotina
godina.
Ako ima božanske pravde,
Sarajevo i njegovi građani koji tada u njemu budu živjeli
ne bi trebali biti zabrinuti. Prva polovina posljednje decenije
drugog milenija njima je već donijela udar sličnih posljedica.
Radilo se o meteoritu srpske mržnje i međunarodnog licemerja.
Šestog aprila 2002. godine
navršit će se deset godina od početka opsade Sarajeva. Mi
u Danima već desetak nedjelja pripremamo ovaj broj,
a ja toliko dugo razmišljam šta bih napisao u njegovom uvodniku.
Nažalost, nemam ništa.
Deset godina je prošlo
od početka četničke opsade Sarajeva i ja, listajući arhivu
Dana, danas puno manje znam nego prije jedne decenije,
kad sam bio ubijeđen da će vladavina principa pravde nadjačati
vladavinu nasilja. Nisam, naime, tada vjerovao da je moguće
da jedna država i jedan grad u srcu Evrope budu ubijani iz
čista mira, naočigled Svijeta; nisam vjerovao da je moguće
da će hiljade mojih sugrađana biti žrtvovano na oltaru srpskih
božanstava rata, bez povoda i bez krivice. Izdržavali smo
u vjeri da je borba za slobodu najveći ideal našeg bivstvovanja
pod hladnim zvijezdama. I hiljade stranica ratnih Dana,
iz kojih ovom prilikom donosimo tek mali izbor, bile su svojevrsna
potvrda tog vjerovanja.
Čemu ovo specijalno izdanje
Dana? Ono je nastalo kao izraz činjenice da, nažalost,
u Sarajevu ne postoji ni približno dovoljno svjedočanstava
koja bi relevantno pružila sliku o tome šta se događalo u
Gradu pod opsadom. Nekoliko svijetlih izuzetaka, kakvi su
hronologija opsade Suade Kapić ili dokumentacija Media
centra Bore Kontića, tek su produkti osobne strasti
i samopoštovanja kakvo Sarajevu danas nedostaje. Ovo je, samo
po sebi, važna indikacija, simptom socijalnog, kulturološkog,
političkog... poremećaja doskorašnje prijestonice užasa. Moguće
je da to ima i neke veze sa činjenicom da je većina međunarodnih
institucija i stranih predstavništava odbila pružiti nam pomoć
u realizaciji ovog specijalnog izdanja, uz učtivo didaktičku
napomenu da je njihova pomoć namijenjena "projektima
okrenutim budućnosti koji će graditi normalno civilno društvo
u Bosni i Hercegovini".
No, mi u Danima
smo uvjereni da i ovo naše izdanje izvanredno služi upravo
svrsi o kojoj stranci u Bosni govore. Na principima kolektivne
amnezije se ne može graditi svijetla budućnost nijednog društva.
Zagovaramo li mi to osvetu? Ne, ne daj Bože! Osveta je znak
slabosti, a mi ne želimo biti slabi. Mi gledamo u Danisa
Tanovića, u Envera Hadžiomerspahića i njegov Ars
Aevi, u ljude koji prave MESS i Sarajevo Film Festival...
U ljude koji deprovincijaliziraju Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu,
a istovremeno se ponašaju kao Albert Camus, koji je,
govoreći o mrskosti i ružnoći svijeta, govorio da je to njegov
jedini svijet i da ne može živjeti mrzeći ga.
I zato ćemo mi ljubomorno
čuvati našu prošlost, ma kako ona grozna bila. Jest da to
boli, ali puno manje nego nečista savjest onih koji su je
proizveli. Mi se još uvijek treniramo da umjesto ubijenog
rahmetli Karima volimo uspomenu na njega. Mi ne možemo
zaboraviti kada je jednom '93. Imrana zakasnila na
posao iako je na vrijeme krenula od kuće, a mi u potragu za
njom krenuli prvo od mrtvačnice... Jer, tog je dana bilo veliko
granatiranje, a ona se, srećom, negdje sklonila i nije nam
se mogla javiti.
Mi sa ovim brojem (i posebno
njegovim dodatkom) hoćemo, onoliko koliko se to na ovaj način
uopće može, podvući crtu ispod deset prokletih godina, ne
povratile se! Bile su užasne, ali su nam ostavile i uspomene
koje ne bismo nikom, ni za kakve pare dali. Dakle, podvlačimo
debelu crtu, istovremeno upozoravajući da te godine nismo
istražili, a da je to jako važno učiniti. Važno je da se ne
ostvari prognoza Affana Ramića, koju je jednom tokom
opsade saopćio Marku Vešoviću: "Doći će vrijeme
kad će rat stati, ja i ti ćemo ovako hodati, a ja ću tebi
tek na uho smjeti šapnuti: Sjećaš li se ono kad su nas četnici
granatirali?" Važno je objektivizirati činjenice,
ohladiti ih, i kao takve spremiti ih u aktivnu memoriju
Grada. Tek tada ga treba prihvatiti kao svoje vrijeme,
i ne dati ga više nikad lažnim i lakomislenim ljudima, projektima
i partijama, da nam ga pojedu, kao što je pojedeno ovo iza
nas.
Ja nisam siguran kakav
je Sarajevo danas grad. Ali sam siguran u jedno: sudbina ovog
grada tek potvrđuje da je stijena mekana u odnosu na biljku
koja se zove čovjek.
P.S. Planirao sam u ovom
broju poimenično se zahvaliti ljudima koji su pomogli izlazak
i ovog i svih ostalih brojeva Dana u protekloj deceniji.
Odustajem zbog dužine liste koja bi zauzela isuviše prostora,
u nadi da nam neće biti zamjereno. Zato svima jedno veliko:
hvala!
|
|
