to su, konkretno, Karadžić i Mladić htjeli sa Sarajevom? Osvojiti ga, zauzeti, pretvoriti u novu, srpsku prijestolnicu neke nove, srpske Bosne i Hercegovine? "Presjeći ga", kako se govorilo s puno uvjerenosti ali nikad egzaktno i dokumentirano, po zamišljenim linijama, čas užim, čas širim, ali uvijek tako da se ostavi stari dio grada, muslimanski, što bi moglo izgledati samo onako nekako kako je izgledao istočni dio staroga Jeruzalema, kada sam se spuštao njegovim strmim i klizavim, zloslutnim uličicama u proljeće 1989: amputiran i izoliran kvart, prepušten žalobnom vegetiranju. Praktično: ghetto. Ili su jednostavno htjeli "da nas pobiju što više", kako će vam ljutito reći svaki drugi Sarajlija koji je preživio apokalipsu 1992-95, smatrajući ovakva pitanja i dileme deplasiranim i uvredljivim. Najmanje u dodiru s historijskom istinom, takav odgovor, paradoksalno, ima najviše uporišta u golim faktima. Vidi Sarajevsku knjigu mrtvih, koju Dani objavljuju u ovom broju! Tu prestaje svaki razgovor. Ili bi, zapravo, tek trebao započeti?

Nije samo to nejasno u vezi sa sarajevskom opsadom, danas, deset godina od njezinoga početka. I sve drugo, što je možda u trenucima događanja izgledalo kao da ima činjeničnu tvrdoću i jasnoću, prešlo je u maglovito stanje. Jednim dijelom to je efekat klasičnih propagandnih pogona, u kakve spada, naprimjer, "neupitna istina" o pokolju na Markalama 5. veljače 1994. kao o samogranatiranju, u koju tvrdo vjeruje srpska javnost. (Prije koji dan u haškoj sudnici, govoreći o tom događaju, ekspert balističar u digresiji je rekao pravi meritum. Kad smo u stručnoj istrazi, kaže on, razgovarali sa srpskim zapovjednikom na Mrkovićima, pitao nas je iskreno začuđen: Zašto se vi raspitujete za taj jedan datum i za taj jedan projektil, kada smo mi samo s ovoga položaja za godinu dana na grad ispalili više od trideset hiljada granata!)

Na kakvim suptilnim predradnjama nastaje takav tip dizajniranja "istine", imao sam priliku uvjeriti se neposredno, prisustvujući znamenitom sarajevskom događaju u kasnu jesen 1992. Evo njegova kratkog sadržaja, kako sam ga tada zapisao: stigao je u Sarajevo Eli Wiesel. Eks-logoraš, književnik, humanist, intelektualac, svjedok, kako sam za sebe najviše voli reći. Dolazi nakon Beograda i susreta sa Slobodanom Miloševićem, i ističe gotovo intonacijom starozavjetnoga proroka: "Došao sam da vidim i kažem istinu!" Susreće me službenik državnoga protokola i "uručuje" mi na ulici (a gdje bi drugo!) zvanični poziv: pozvan sam s trojicom kolega pisaca u delegaciju koja će primiti Wiesela u Predsjedništvu... I, evo nas, sjedimo u zgradi Predsjedništva, na onoj strani što je manje izložena granatama, toplo je i ima kave. Sav umoran i malen, uvučen u se i u fotelju, s melankoličnim licem Charlesa Aznavoura, Wiesel sluša Izetbegovića kako, jednako umoran i indisponiran, vjerojatno po tisuću i prvi put pred tisuću i prvoga svjedoka uzaludno iznosi proste činjenice, u Sarajevu vidljive golim okom: da smo napadnuti, da nas ubijaju bez milosti po ulicama, u stanovima, na radnim mjestima, u kupaonicama, u dječijim vrtićima, da nam ne daju jesti, piti, gledati... Uz Wiesela sjedi markantan, mlad, lijepo odjeven čovjek koji mu povremeno nešto šapće u uho. Jedan od kolega pisaca emfatično govori o sarajevskim Jevrejima-sefardima, o njihovim pjesmama, o njihovu groblju koje su sad Srbi pretvorili u pakleno gnijezdo iz kojega po cijeli dan ubijaju građane... S dobrom namjerom, s potpuno grotesknim efektom: ispada da bi se Wiesel trebao zauzeti za Sarajevo samo zato što su u njemu živjeli Sefardi. Potom govori svjedok. Škrto, nenadahnuto, bezvoljno. Osim načelne humanističko--proročke retorike, jedino stvarno jest njegovo upozorenje, gotovo prijetnja, da se zločin ne može pripisati samo jednoj strani, i da je strašno važno ono što će danas vidjeti u sarajevskom vojnom zatvoru! Govori da će još danas na Pale, kod srpskoga vođe Karadžića, i kao znak dobre volje poziva Izetbegovića da prihvati "otvorene i iskrene" razgovore s drugom stranom, što će ih on organizirati... Ne znam što je svjedok čuo i vidio u Beogradu, zbog čega su mu uši i oči u Sarajevu bile zalivene voskom, tek sve je bilo tužno i mučno da se riječima ne može iskazati. A onda, nakon dva dana, na beogradskoj televiziji govori ljepotan iz Wieselove pratnje: ono što je vidio u "sarajevskom zatvoru za Srbe", najgore je što je vidio u životu! Klikće: eto, definitivno je jasno da Srbi nisu jedini krivci! Pamtim to ime, i ne čudim se kada ga, mnogo kasnije, vidim potpisana pod opskurne pročetničke napise u evropskoj štampi: Daniel Schiffer.

No, osim "vanjske" dimenzije, ima Sarajevo mnogo mračnih unutarnjih tajna; ako ni stvaranje ni razjašnjenje onih prvih i nije uvijek bilo u njegovoj moći, za izostanak suočavanja s ovim potonjim nema krivca na drugoj strani. Kritička historija opsade grada, kada jednom bude napisana, morat će sistematizirati, istražiti i u razumljiv kontekst staviti sva ta tamna mjesta, ne prešutjevši nijedno: Sumnja, mnogo puta iskazana a nikad dokumentirana, o manipuliranju patnjama građana (dotok vode, struje, plina, humanitarne pomoći, pravo izlaska i ulaska u grad, itd.) od strane vojno-političkoga vrha... Fenomen pljačkaša-branitelja, koji su u isti čas i istom inicijativom grad branili od napadača i oduzimali mu vitalnu snagu tako što su nemilosrdno pljačkali sve njegove materijalne i financijske zalihe... U vezi s tim - nastanak osobitoga sarajevskog tipa junaka-zločinca; Mušan Topalović samo je primjer u kojemu su se ekstremi spojili na najkrvaviji način... Potom, svakako najbolnija točka cijele sarajevske epopeje: unutarnji zločini, motivirani kojekako, ali između ostaloga i etnički i vjerski; obujam tih zločina, broj i imena žrtava, adekvatno procesuiranje krivaca... Morbidni obračuni i atentati unutar vojno-obavještajnih i špijunsko-policijskih grupacija i struja, čiji konci vode na sve strane - od najviših političara, do najprizemnijih interesa povezanih s novcima, drogom, oružjem, trgovinom ljudima i informacijama... Ili, onaj kobni politički proces, za čije objašnjavanje i razumijevanje treba imati svu objektivnost ovoga svijeta, ali čiji efekti po civilizacijski i urbani profil grada i po dostojanstvo njegove žrtve i obrane zato nisu manje pogubni: programirano etničko/vjersko diferenciranje aktivnih branitelja u toku rata i opsade, te produžetak istoga tog dijeljenja u njihovoj smrti, u njihovoj posmrtnoj slavi...

Netko će reći: ostavi to, neka sve "prekriju snjegovi i šaš" kao u davnoj mekoj saraj--rokerskoj baladi, idemo dalje, "treba se okrenuti naprijed", kako nam neumorno deklamiraju domaći i međunarodni politički lakireri stvarnosti. Orijentacija "prema naprijed" je sasvim O.K., no problem je samo u tomu što ova teška tema, koju svjesno posvećujem desetgodišnjici opsade, nosi u sebi živ a mračan balast, bez čijega produktivnog odbacivanja se ne otvara nijedan dobar put naprijed iz svojevrsne produžene opsade.

Pojednostavljeno: ako hoće naprijed, Sarajevo mora stati preda se u stavu snažne kritičke autorefleksije. Bez snage za susret sa sobom, s vlastitom Historijom, sve što se dogodilo ostaje u magmi nesigurnih uspomena i fluidnih emocija, a na drugoj strani podložno surovom nijekanju i revizionizmu mnogovrsnih bližih i daljih schiffera i handkea. Taj susret nije samo pitanje nekoga apstraktnog etičkog imperativa, to je pitanje u najboljemu značenju riječi - razvojno.

Arhiva Dani
251