čekivala sam prve popodnevne novine u Parizu kao u vrijeme kad bih čekala da se otvore kiosci u Zadru. Da kupim Sportske novosti u potra zi za novom dozom adrenalina koji je počeo opadati po prespavanoj noći, nakon pobjede u Jazinama.

Na radiju i televiziji u Francuskoj svi su izvještaji započinjali isto: "Unatoč pet nominacija, francuski film Amélie Poulain vraća se iz Hollywooda bez Oscara." Tek potom naveli bi se dobitnici u tri ili četiri glavne kategorije. Ovo me podsjetilo na francuske prijenose Olimpijskih igara: dok Francuzi nisu otkrili loptanje, gledatelji bi se davili mačevanjem i konjaništvom, čak i kad bi nacionalno-viteška vrsta izgubila.

U Le Mondeu, koji je prvi mogao "pokriti Oscare", ista priča. Već u nadnaslovu podsjeća se: "Beautiful Mind dobio četiri nagrade, Amélie Poulain niti jednu." I jedina rečenica o Danisovom filmu: "No Man's Land, niskobudžetni film Danisa Tanovića o ratu u bivšoj Jugoslaviji, u produkciji francuske kuće Noe Productions, odnio je Oscara za najbolji strani film, prvog Oscara za Bosnu."

Marc Baschet, Jadranka Kalmeta, Milena Mijatović, Danis Tanović i Nenad Dizdarević na pariškom aerodromu

Referentni francuski dnevnik odmah nastavlja, u ne baš primjernom fair-play stilu: "Amélie Poulain ipak se vraća iz Los Angelesa sa Spirits Awardom, nezavisnom nagradom za najbolji strani film." Utjeha, u punih 15 redova, pronađena je i u Oscaru za najbolji dokumentarac koji je dodijeljen Francuzu Jean-Xavieru Lestradu za film o mladiću koji je optužen samo zato što je crnac i što se našao u neposrednoj blizini mjesta zločina. Radnja tog filma se događa u Americi. Pa da!

Šta će Titanic "Ništa za Amélie, dvije statuete za crne glumce", naslovljava Figaro uz uzdah da se "Fantastična sudbina Amélie Poulain nije ostvarila u Hollywoodu". Mala čudotvorka nastavila je sretnima činiti druge, ionako je sebe najteže usrećiti. Možda je to i sudbina dobrih vila! Figaro "zna" zbog čega Amélie nije nagrađena: "Američka filmska akademija je mislila da filmu Jean-Pierrea Jeuneta ne treba zlatna statueta da nastavi lijepu međunarodnu karijeru nakon što je već požnjeo 30 milijuna dolara u Americi." Prema tome, svaki film koji je zaradio novce, Titanic naprimjer, nikad nije trebao dobiti niti jednog Oscara.

Tanovićev Oscar spominje se na samom kraju članka, čak iza Oscara za najbolji animirani film. Slijedi najjača: "Među malim utjehama za francuski film treba spomenuti No Man's Land, bosanskog scenariste i redatelja Danisa Tanovića (već nagrađivan u Cannesu i na Cezarima), koji je u potpunosti proizvela francuska producentska kuća Noe Productions." O koproducentima, a njih su, kao što svi znamo, još četiri, nema ni riječi!

Liberation, vjeran svom subverzivnom šezdesetosmaškom stilu, usudio se drznuti na agresivnu marketinšku kampanju koja je pratila pojavljivanje Amélie na američkim ekranima. Citiramo, doslovno: "Žiri nije vodio računa o niskim udarcima koji su pretvorili Oscare u političku kampanju u kojoj treba uništiti neprijatelja. Tako su unepovrat nestali milijuni dolara koje je Miramax (ekskluzivni distributer Amélie za Ameriku) uložio u reklamu, kroz plaćene novinske oglase i televizijske spotove. Može se reći da je ovo iritiralo mnoge, i vjerojatno hendikepiralo Amélie. Akademija je dala prednost 'manje sladunjavom' filmu No Man's Land, Danisa Tanovića, producenta Čedomira Kolara i francuske kuće Noe Productions."

Liberation je neočekivano uveo Tanovićev film u kampanju za francuske predsjedničke izbore. To što je Amélie shvaćena kao idealna politička bajka (u predizbornoj kampanji ljudska sreća postaje politička kategorija) i ne bi trebalo pretjerano čuditi, ali otkud film o ratu u Bosni u predizbornoj kampanji? Vrlo jednostavno: Frederique Dumas bi trebala postati ministrica kulture ukoliko predsjednički kandidat UDF-a François Beyroua dobije na izborima. Dumasova je, uz Čedomira Kolara, jedan od producenata Ničije zemlje. Odatle i opaki naslov, Beyrou oskariziran u Hollywoodu, tim zlobniji ako se zna da kandidat desnog centra ne uspijeva preći četiri posto u istraživanjima izbornih namjera.

Majstori bez Margarita Uzgred, u istom broju Liberationa objavljen je vrlo pohvalan prikaz izložbe fotografija Milomira Kovačevića Strašnog, nekadašnjeg fotografa Dana.

"Malo-pomalo, Sarajevo postaje simbolom jednog izgubljenog svijeta", veli tekst ilustriran prašnjavim i okrvavljenim Titovim portretima. "To je teatar sjena, kao sjena samog fotografa uhvaćena na rubu jednog groba."

Kao što je Danisov uspjeh svjetlo za koje u francuskim medijima baš nije bilo previše očiju koji bi ga mogli prepoznati. Zato jeste kod onih koji u tim istim medijima čitaju stranice posvećene vanjskoj politici.

Manja ali odabrana družina pariških Sarajlija (Enisa Alićehić, Nenad Dizdarević, Milomir Kovačević Strašni, te Liza iz slovenske ambasade), uputila se u utorak poslijepodne na pariški aerodrom da dočeka oskarovce. Na aerodromu je bio i buljuk fotografa koji su čekali Audrey Tautou, nesretnu Amélie Poulain, i Jean- -Pierrea Jeuneta, režisera filma. Kad se pojavio producent Ničije zemlje, Čedomir Kolar, Enisa je viknula: "Čedo, majstore!" "Majstori, majstori!", prihvatili su drugi. Fotografi su ih zbunjeno gledali. Kad je Nenad objasnio da su došli pozdraviti pobjednike a ne gubitnike, i oni su se okrenuli prema oskarovcima i počeli škljocati.

Jeunet, koji je u više navrata ponovio da mu je drago što se cirkus završio, i da bi svakom poželio da izgubi od takvog filma kao što je Ničija zemlja, obećao je da će u subotu doći na oskarovski dernek u knjižari-galeriji Le Lys.

Arhiva Dani
250