rvati slave Oscara! - golemi naslov preko cijele naslovne strani ce tiražnog Jutarnjeg lista, pod nadnaslovom Oscar filmu s hrvatskom glumačkom postavom, savršeno ilustrira euforiju kojom su Hrvati dočekali nagradu Američke akademije za najbolji strani film. "Film u kojemu dvije od tri glavne uloge tumače hrvatski glumci" - kako su Ničiju zemlju precizno kategorizirali hrvatski mediji - samo je, eto, grubom administrativnom greškom u tajništvu Američke akademije predstavljen kao bosanski film.

Ide l' Rene? I dok su ga Hrvati - i kritika i publika - više-manje potpuno ignorirali onih nekoliko dana koliko je igrao u hrvatskim kinima, fibra oko Ničije zemlje počela je rasti kako se približavala 74. fešta dodjele Oscara: čitatelji su tako iz dana u dan pratili najnovije vijesti i dramatične obrate u najpopularnijoj društvenoj rubrici zagrebačkih listova - "Hoće li Rene Bitorajac otputovati u Hollywood i prisustvovati dodjeli Oscara ili možda neće?" - te otkrivali nove fascinantne detalje o Ničijoj zemlji, poput onoga da je producent filma, vjerovali ili ne, rođen u - Rijeci! Hrvatski je glumac na kraju svoje mjesto u Kodak Theatreu prepustio stanovitom Danisu Tanoviću, ili kako li se već zove taj tip koji se po svijetu predstavlja kao režiser već kultnog hrvatskog filma. Cijela je Hrvatska, naime, bila uvjerena kako je lova za avionsku kartu Zagreb - Los Angeles bačen novac, jer pored favorizirane francuske Amélie, film čiji se producent rodio u jednoj maloj Hrvatskoj nije imao previše izgleda.

Gledano s druge obale Une, radilo se o najvećem uspjehu hrvatske kinematografije još otkako je Branko Lustig pokupio Oscara za produkciju Schindlerove liste, a Goran Višnjić u onom videospotu izdrpao Madonnu. Neumoljiva pravila hrvatske nacionalne kinematografije dopuštaju, naime, da se film naziva hrvatskim ako je barem stric punice montažera zvuka najdalje u osmom koljenu hrvatskog porijekla, ili ukoliko u najmanje jednom kadru Elizabeth Taylor spominje Dubrovnik.

I tako strogo omeđena hrvatska filmska industrija bilježi impresivne rezultate: američkim box-officeom, na primjer, trenutačno hara ambiciozni FOX--ov Ice Age, hrvatski crtić u kojemu je glas sabljozubom tigru Sotou posudio Goran Višnjić. Uz sve moguće nagrade hrvatskoj Ničijoj zemlji, te četiri Oscara Genijalnom umu, filmu o briljantnom matematičaru Johnu Nashu - strogo fonetski, Džon je Naš, pa je prema tome i film naš, dakle hrvatski - može se govoriti i o pravoj renesansi hrvatske kinematografije.

Kroničari je uspoređuju sa najslavnijim vremenima hrvatskog filma, kad je, recimo, čak tri nominacije za isti film (režija, scenarij i glavna uloga) za Građanina Kanea pokupio Orson Welles, poznatiji kao dugogodišnji partner Hrvatice Oje Kodar, ili kad je za Oscara bila nominirana De Santisova Cesta duga godinu dana, film koji zbog nezaboravne sporedne uloge Antuna Vrdoljaka i dan-danas predstavlja opće mjesto u povijesti hrvatskog filma.

Nezgodna okolnost što je Ničiju zemlju napisao i režirao Danis Tanović, dakle Bosanac, i što se - kao da to nije dovoljno - radnja događa u Bosni, stvar je koja je u Hrvatskoj izazvala dosta nedoumica. Naposljetku je, s obzirom na te otežavajuće okolnosti, film u hrvatskim medijima i dobro prošao. Da otrov, međutim, ne bi ostao neiskorišten, Hrvatima je ponuđen televizijski licencni kviz "Tko želi biti milijunaš", čiju su pilot epizodu Hrvati - vidi diskusiju na Iskonovom Internet--forumu - sahranili našavši dva zaista teško oboriva argumenta: a) voditelj je Tarik, dakle Bosanac, i b) prvi natjecatelj bio je Samir, dakle Bosanac. Koji je, by the way, pao na pitanju iz povijesti ugledne hrvatske - hrvatske! - plemićke obitelji Frankopana.

Pobogu - jadaju se kritičari - zar nemamo mi naših hrvatskih voditelja? Zar nemamo mi naših hrvatskih natjecatelja?! Zar nemamo mi, naposljetku, naših hrvatskih režisera i scenarista? A ne da nam filmove režiraju Bosanci, da ih pišu, snimaju i montiraju Bosanci, da im se radnja događa u Bosni, da se snimaju u Bosni, pa da na koncu izdaleka i izgledaju kao bosanski? A onda, jasno, dođe do nesporazuma poput onoga s početka teksta: da neki birokrat u referadi Američke akademije film s hrvatskom glumačkom postavom, štoviše film čiji se producent rodio u Rijeci, jednim potezom pera proglasi - bosanskim.

Koji je Džon - Naš Najpošteniji su u svemu tome bili upravo rečeni hrvatski glumci, stanovnici Ničije zemlje, Rene Bitorajac, Filip Šovagović, Mustafa Nadarević i Đuro Utješanović, koji su do jednog priznali "genijalni um" Danisa Tanovića, ponudivši mogući odgovor na prethodna pitanja: ukratko, "ne". Dakle - ne, nemamo režisera, nemamo scenarista. "Uvijek su brukali nas glumce, a sada su hrvatski glumci briljirali u stranom filmu koji je odnio Oscara", kazao je ovih dana Utješanović. "I tko je tu kriv? Naši režiseri i scenaristi. Nema goreg filma od hrvatskog filma! Ja bih nekim hrvatskim režiserima zabranio da snimaju filmove!"

Zašto, međutim, "nema goreg od hrvatskog filma"? I zašto Hrvati istovremeno toliko vole bosanske i srpske filmove? Na ovo je pitanje precizan odgovor svojedobno ponudio Joško Marušić, doajen zagrebačke škole crtanog filma - škole koja, kad smo već kod Oscara, u svojoj trofejnoj sali ima tri nominacije i jednog Oscara, onoga za Vukotićev Surogat iz 1961. godine: "Jednostavno, Hrvati nisu talenti za film." "Znate zašto?", nastavlja Marušić: "Zato što je to ciganska umjetnost. Dapače, postoji velika sumnja, a ja joj se priklanjam, da igrani film uopće nije umjetnost!"

To bi onda bio i prilično uvjerljiv odgovor na pitanje zašto su "talenti za film", na primjer, Srbi ili Bosanci. Koji, kako je to nekoliko mjeseci ranije objasnio isti Joško Marušić, "čibuče cijeli dan, piju kavu, seru po brežuljcima i prodaju filozofiju da su oni najpametniji zato što imaju Kusturicu". Što bi tek rekao danas, kad su Bosanci umjesto Kusturice dobili Tanovića?

Zabavno je u tim koordinatama pustiti mašti na volju, zamišljati nekakve najfantastičnije situacije i u njih smještati likove naše priče. Što kažete na ovu: zamislite da ugledni strani režiser snima film o nekom hrvatskom geniju kao što je Ron Howard snimio film o Johnu Nashu, da u filmu o Našem Džonu glume takve zvijezde kao što su Hugh Grant ili Alan Bates, a da se za ulogu hrvatskoga "genijalnog uma" otimaju, recimo, Jim Carrey i Jack Nicholson? Jeste?! A sad zamislite hrvatske novine: tko bi bio ponosniji od Hrvata, velikog naroda koji je dao Madonninog video-jebača i glumačku postavu Ničije zemlje?

Najluđe od svega je što tu priču uopće nisam izmislio! Da, vjerovali ili ne, britanski redatelj Ken Russell - sjećate se Tommyja? - zaista ovih dana počinje snimanje filma po istinitoj priči o hrvatskom geniju, zaista će u filmu glumiti Grant i Bates, i zaista se za ulogu hrvatskoga genija otimaju Jim Carrey i Jack Nicholson! Logično je, dakle, pitanje: zašto hrvatske novine, koje su cijele naslovne stranice potrošile na Oscara za film u kojem glume dva-tri Hrvata, nisu objavile ni riječi o filmu u kojemu će Jack Nicholson biti hrvatski genij?

Možda, samo možda!, i zato što je taj "genijalni um" - Nikola Tesla. A taj Džon, kako je poznato, nije Naš.

Barem ne onoliko koliko je naša Ničija zemlja.

Arhiva Dani
250