Dan 1. Otvaram oči. Sve je tiho, možda i previše. Pogledam na sat, osam ujutro.

Ah, da, Livina (moja kćerkica, koja se obično budi oko sedam ujutro) i Hogar (moj pas, zlatni retriver) sinoć su otišli sa dedom u Bruxelles. Inače bi kuća bila već odavno na nogama.

Maelys još spava, pa i ja zatvaram oči pokušavajući da uhvatim još koju minutu sna. Nažalost, deset minuta kasnije, budilnik se piskavo oglasi.

Ustajanje, kahva i internet dok se Maelys tušira, a onda i ja skačem pod tuš.

Deset sati, očekujemo auto koji treba da dođe po nas, ali niko se ne pojavljuje.

Pola jedanaest, zovem Čedu, koji mi odgovara da su zaglavljeni u saobraćaju.

Dobar početak. Najviše na svijetu mrzim kada ljudi kasne, ali sada ne mogu da se ljutim ni na koga. Gužve su u Parizu stvar koju svako uzima zdravo za gotovo, inače ne treba da živi ovdje.

Napokon, iza ugla se pojavi auto. U kvartu u kojem ja živim, ne dešava se često da automobil tamnih stakala, dugačak osam metara, stane ispred kuće, tako da komšije izlaze na prozore kuća da vide šta se dešava. Ne znam zašto, ali me to podsjetilo na Sarajevo. Izlazimo, i nelagodno objašnjavamo susjedu da idemo na Oscare i da je to zato… Po komšijinom licu vidi se da mu tek sad nije ništa jasno, ali nam ipak odmahne rukom i sa osmijehom poželi sreću. Ja gledam da što prije odemo jer mi je neugodno…

Napokon stižemo na aerodrom i nakon sat vremena raznih nesporazuma stižemo do lože. Nova dobra vijest, avion kasni. Sat vremena. Vrijeme provodimo čitajući novine, tražeći bilo kakve informacije o Oscarima po novinama, ali ne nalazimo ništa. Čedo i ja idemo u pušački dio i po hiljaditi put raspravljamo kakve su nam šanse, Maelys ostaje da čita neki časopis. Najavljuju ukrcavanje i nakon još jedne, nabrzinu ispušene cigarete, idemo prema avionu. Ponovo pregledi, ponovo objašnjavanja i napokon smo u sjedalima. Pet minuta kasnije, pilot nam javlja da je došlo do kvara na nekom od filtera i da ćemo morati ostati sve dok se kvar ne otkloni. Dva sata i mnogo izgubljenih nerava poslije, pilot nam saopštava da krećemo. May force be with us…

Jedanaest sati ili šest odgledanih filmova kasnije, slijećemo u sunčani Los Angeles. Prolazimo granicu bez većih problema, pogotovo nakon što smo rekli da smo tu za Oscare i da smo nominovani. Nevjerovatno je koliko ovaj grad živi i diše u ritmu filma. Sve izgleda kao u filmu, a rijetki su ljudi koji nisu na ovaj ili onaj način povezani sa "Industrijom" - termin koji koriste stanovnici Los Angelesa za sve što potpada pod pravljenje filmova.

Čeka nas, naravno, limuzina, koja je dva puta veća od one u Parizu, samo što to ovdje niko ne primjećuje jer tih limuzina ima više nego golfova u Sarajevu. Brza vožnja, hotel, tuširanje i odlazimo na večeru koju organizira Italijanska filmska komisija.

Ne znam zašto sam očekivao mirnu večeru sa svijećama, jer sam Italijane i njihov mentalitet imao prilike da dobro upoznam u zadnjih par godina radeći u Veneciji i Rimu, uglavnom, stigli smo pred restoran iz kojeg je grmila glasna italijanska muzika i trebalo nam je dobrih pola sata da prođemo ulazna vrata puna ljudi koji nisu znali da li da uđu ili da izađu, sve to začinjeno glasnim dovikivanjem i dozivanjem. Nakon pola sata rovovske bitke, uspjeli smo zgrabiti komad odlične pizze i smjestiti se u kutak u kojem nas nisu previše gurali.

Cijela situacija me dobrano iznervirala, možda zato što sam se brinuo za Maelys, koja je u četvrtom mjesecu trudnoće i koja baš i ne bi trebala da previše stoji na nogama, a pogotovo ne na mjestu na kojem vam neko u svakom trenutku može nenamjerno zabiti lakat u leđa ili stomak. No, kako se činilo da nju zabavlja da gledamo ljude čija je lica znala iz filmova ili tv-serija, a čija imena nikada nismo imali ni želje ni potrebe da pamtimo (Jao, vidi, ono je… kako se zove… ma, znaš… igrao je u onom filmu… a vidi onu tamo… ko je ono? Ma, znaš, ona iz one serije… itd. itd.), i ja se malo smirih. To nas je zabavljalo nekih sat vremena, a onda me počeo savladavati umor. Pogledah na sat i shvatih da je devet ujutro u Evropi i da nisam spavao više od dvadeset četiri sata. Potražih Čedu da mu kažem da je vrijeme da idemo, ali mi on reče da moramo ostati jer Italijani žele da nam uruče priznanje za promociju italijanskog filma.

Eh sad… Italijani smatraju Ničiju zemlju svojim filmom jer su u produkciju bile uključene njihove producentske firme. Isto misle i Belgijanci, Slovenci, Englezi i Francuzi. I meni je to u redu sve dok se svi slažu da je Ničija zemlja prije svega bosanski film.

Dakle, nekih pola sata dobre italijanske muzike kasnije, jedna od žena zgrabi mikrofon i poče da uzvikuje nešto na italijanskom jeziku, popraćena pljeskom nekoliko uzbuđenih domoljubaca. Čedo me gurnu i shvatih da je vrijeme da izađem na binu i preuzmem priznanje. U tom trenutku me skoro obuzeo smijeh jer mi je cijela situacija izgledala apsurdna. Bosanac, naturalizovani Belgijanac, dolazi iz Francuske u Ameriku da primi priznanje za promociju italijanskog filma koji je, opet, na bosanskom jeziku… Zahvalih se na priznanju i dadoh znak Maelys da možemo da idemo. Čini se da nije ništa drugo ni čekala jer je zaspala u autu, na putu za hotel.

Tamo nas je već čekala poruka da su nam dali pogrešnu nagradu i da nas mole da se "zamijenimo" ujutro. Od srca smo se nasmijali i… otišli da spavamo.

Dan 2 Otvaram oči, soba je u mraku. Pogledam na sat, tri je ujutro. Spavao sam par sati i iz iskustva znam da je za "večeras" gotovo. Pridižem se i u tom trenutku se upali svjetlo. Maelys je također budna. Odlučujemo da naručimo "rani doručak" i petnaestak minuta kasnije, nasmiješeni kelner pokuca na vrata. Nevjerovatan je profesionalizam koji je prisutan na svakom koraku. Mogu samo zamisliti šta bih dobio kao odgovor kada bih pokušao da naručim doručak u tri ujutro bilo gdje u Evropi. Ovdje je gost najvažnija stvar i sve što želite, dobit ćete uz osmijeh. Makar i lažan, osmijeh je osmijeh i prija nakon evropske hiljadugodišnje namrgođenosti.

Doručkujemo i gledamo kako se primiče zora. Los Angeles spava pod našim nogama. Beskrajne avenije se pružaju skoro do horizonta. Nebo postaje plavo, pa bijelo, pa crvenkasto… Nisam dočekao sunce jer sam zaspao u fotelji. Probudila me Maelys da mi kaže da nas čekaju u holu hotela.

Na doručku nas čekaju sada već stari prijatelj Namik i Čedo. Namik živi već godinama u LA-u i, zahvaljujući njemu, imali smo prilike da vidimo i onu drugu stranu Los Angelesa, koju niko ne pokazuje. Izmjenjujemo par riječi o filmovima koje smo vidjeli u zadnje vrijeme (a to je tema o kojoj Namik može da kaže puno više nego ja, jer dnevno pogleda dva do tri filma ili bar pročita jednu knjigu o filmu... Čovjek enciklopedija), par šala i opet uskačemo u auto. Ispred Akademije nas čeka nekoliko novinara koji nisu dobili ulaznice za konferenciju i nekoliko lovaca na autograme. Par potpisa i odgovora, par smiješaka za fotoaparate…

Stižemo na konferenciju za štampu i tu imam prvi put priliku da se vidim sa svojim "protivnicima". Jean-Pierrea, francuskog reditelja, poznajem otprije. Njegovu Amélie mnogi smatraju za najvećeg favorita. On je sjajan reditelj koji iza sebe ima tri velika filma, od kojih se meni najviše dopada Delicatessen.

John Travolta, Danis Tanović i Sharon Stone

Prilazi mi reditelj iz Indije i pruža ruku. Upoznajemo se i izmjenjujemo par komplimenata. Nasmijan je i dobro raspoložen. Tim bolje. Ono što ljudi možda ne mogu da shvate jeste da je nepravedno porediti filmove. Kako uporediti njegov film sa mojim? Ništa im nije zajedničko osim što su na filmskoj traci. Njegov film je indijski mjuzikl, sjajno izrežiran i snimljen (sa razlogom) tako da se kamera skoro nikad ne zaustavi. Kako ga usporediti sa mojim filmom u kojem se kamera ne pomjera ako ne mora, ili usporediti njegovu laganu priču sa norveškim Elingom, koji govori o "ludacima" koji pokušavaju da se snađu u "normalnom" životu? Kome dati nagradu kada je u pitanju par sjajnih filmova?

Nepravedno, ali to je cijena koju moramo platiti da bismo bili ovdje gdje jesmo. Pogledom tražim reditelja iz Argentine. On je moj favorit. Napokon ga nađem i upoznam se sa njim. Kažem mu da mi je čast i da mnogo volim njegov film. Nadam se da neće pomisliti da sam se "holivudizirao", tj. da se svima smiješim i da svima govorim kako su divni. Nakon par trenutaka, fotografi nas uzimaju pod svoje i sljedećih sat vremena provodimo zauzimajući razne poze ispred gigantskih figura Oscara, praveći grimasu koja treba da što bolje podsjeća na osmijeh. Nije da nam nije drago što smo tu, ali ko se (osim nekih glumaca) može zaista smiješiti sat vremena? Pomaže mi što vidim da se ni moje kolege iz drugih zemalja ništa bolje ne snalaze pa se stalno smijem cijeloj situaciji, što opet pomaže da izgledam sretno. Reditelji su ipak najsretniji iza kamere.

U podne, cirkus je završen i svi reditelji su pozvani u Sonyjeve studije na ručak. Svako ide svojim autom iako bi se u svaki mogli smjestiti svi, uključujući i porodice.

Sony studiji su sve do 1986. pripadali MGM-u i nevjerovatan je osjećaj naći se na mjestu u kojem su se snimali filmovi koji su u neku ruku učinili da i sam postanem reditelj. Na svakom koraku je djelić historije filma. Vodič nam pokazuje studije u kojima se snimaju novi filmovi i mi ne možemo a da ne poredimo naše produkcije sa ovim. Scenografija za jednu scenu iz novog filma Spiderman košta više nego čitav moj film. Prolazimo pored studija u kojem je rekonstruisan Boeing 747 koji treba da padne u okean (bazen koji se nalazi ispod) i ostajemo zadivljeni kvalitetom scene i radnika koji na njoj rade.

Na ručku se upoznajemo sa direktorima Sonyja, Buena Viste i Tri Star Picturesa i provodimo ugodno popodne pričajući o filmovima Kapre i Wildera koji su snimani nekoliko metara dalje. Čudan je osjećaj sjediti za stolom za kojim su sjedili ti velikani filmske umjetnosti i pričati sa ljudima koji su ih poznavali i družili se sa njima. Na kraju pričamo o budućim projektima i tu shvatam da nismo bili pozvani samo da jedemo i uživamo u šetnji po studijima. Biznis prije svega. Sumnjam da ću doći ovdje da radim filmove, ali ipak "ćaskamo" o različitim mogućnostima. Problem u Hollywoodu je što se sve gleda kroz vizuru investicije, a za mene je film nešto više… Mnogo više.

Na povratku u hotel čeka me poruka da gospođa Kathleen Kennedy želi da se sretnemo. Ne mogu da vjerujem. Žena koja je sa svojim mužem Frankom Marshallom producirala sve filmove Spielberga, nekoliko filmova Lucasa, Dantea, Hilla...

Javljam se na telefon i njena sekretarica mi odgovara da bi oni odmah došli ako mi odgovara. Pristajem i u međuvremenu sjedam sa Baftom, koji je došao "ispred" Federalne televizije, i Edina, koji je tu u ime Slobodne Bosne. Bar je sa njima pravljenje intervuja zanimljivo. Znaju o čemu govore i ne moram da odgovaram na polupismena pitanja kojih je u posljednje vrijeme bilo i previše. Pola sata kasnije silazim u lobi hotela i susrećem se sa Kathleen. Ne mogu da vjerujem koliko je mlada. Priznajem joj da su neki od njenih filmova uticali na moju odluku da postanem reditelj. Ona se smiješi i daje mi knjigu čija je prava upravo otkupila. "Mislim da biste vi bili perfektan reditelj za ovaj projekat." Sve mi to, naravno, laska, ali joj priznajem da me ne interesuje da dođem u Hollywood da radim. Bar za sada. Završilo se na tom da pročitam knjigu i da joj se javim. U međuvremenu su stigli Đuro i Tanja. Izgubili su im kofere i Đuro je iznerviran.

Navečer se vraćamo na Akademiju, na večeru organizovanu u čast Nominiranih stranih filmova. Susrećemo se sa direktorom i članovima akademije. Svaki nominirani reditelj dobija plaketu i čini se da nijedan od nas još uvijek ne vjeruje da je tu. Kao da se sve ovo dešava nekome drugom.

Nakon večere, odlazimo kod Mire Furlan i Gorana Gajića, gdje nas čekaju Đuro i Tanja, koji nisu htjeli da idu na večeru jer nisu imali "prikladnu odjeću". Zatičemo ih raspoložene. Đuro se odobrovoljio jer su im javili da koferi stižu pa je cijela večera protekla u smijehu. A i kako bi drugačije kad je on tu. Izvodi me na terasu da mi pokaže "nešto". Tu shvatim da je kuća Gorana i Mire odmah ispod čuvenog znaka HOLLYWOOD. Uživamo gledajući ga i smijemo se sjećajući se sela Bač i snimanja filma. Iz Bača u Hollywood. Nije loše za prvi film.

(Nastavak u idućem broju)

Arhiva Dani
250