 zmimo
stvari čak i ovako: januar je 2003. godine, sva su rješenja
iz Sporazuma o implementaciji odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti
naroda, koja su slavodobitno najavili Wolfgang Petritsch
i Zlatko Lagumdžija 27.3.2002. godine, implementirana
i zasjeda Narodna skupština Republike Srpske. Probajte odgovoriti
na sljedećih pet pitanja: a) Koji je grb u sali Skupštine?
b) Koja se himna intonira na početku zasjedanja Skupštine?
c) Koje je nacionalnosti predsjednik Skupštine? d) Koje je
nacionalnosti prisutni predsjednik Republike Srpske? e) Koje
je nacionalnosti premijer Vlade Republike Srpske?
Odgovori (grb dinastije
Nemanjića, "Bože pravde", Srbin, Srbin, Srbin) na
ova pitanja daju pravu sliku domašaja primijenjenih rješenja
kojima se, kao, trebalo dokinuti nacionalističko-diskriminatorski
karakter Republike Srpske. Prividno komplicirana rješenja
iz Sporazuma, koji su nakon njegovog donošenja (unatoč neukusnom
međusobnom javnom komplimentiranju između Petritscha i Lagumdžije)
potpisali tek trojica od devet lidera partija koje su učestvovale
u maratonskim pregovorima, najbolje ilustriraju stvarne domašaje
"mini Daytona" održanog u zgradi OHR-a u Sarajevu.
 Nepošteno
bi bilo reći da predložena rješenja iz Sporazuma, pod uslovom
da budu i primijenjena, donekle ne mijenjaju sadašnje ustrojstvo
državnih organa Republike Srpske. No, zadovoljavanje ovom
solucijom nužno vodi reduciranju razumijevanja Bosne i Hercegovine
po kojemu ona može faktički opstojati samo kao država u kojoj
niti jedan narod ni na jednom djeliću teritorije nema ekskluzivno
više prava od drugih. To i jeste bio smisao odluka Ustavnog
suda Bosne i Hercegovine, koje su Sporazumom izigrane na najgrublji
način i to upravo od aktera koji su se zaklinjali u vlastitu
privrženost principima izgradnje multietničke državne zajednice.
Ovo se u prvom redu odnosi
na Visokog predstavnika Wolfganga Petritscha. Naravno, ne
samo po stvarnoj moći već, očito, ni po svom diplomatskom
umijeću, on ne predstavlja relevantnu međunarodnu figuru koja
je bila u stanju svojevoljnom odlukom nametnuti bilo kakav,
pa ni ovakav sporazum. Međutim, puno je argumenata za tvrdnju
da je, ili svojom svjesnom namjerom ili svojom nespremnošću,
pregovore usmjerio upravo u pravcu donesenih rješenja.
Učinio je to kroz nekoliko
katastrofalnih greša-ka. Prvo, nedopustivo dugo je odložio
primjenu odluka Ustavnog suda BiH. Drugo, prihvatio je prijedlog
da se o implementaciji ovih odluka uopće pregovara. Treće,
onog trenutka kada je lansirao stav o nepostojanju nužnosti
simetričnih rješenja u zaštiti vitalnih nacionalnih interesa,
srpskim liderima je stvorio neophodne pretpostavke za odbijanje
jedino razumnih simetričnih rješenja. Četvrto, njegovo objašnjenje
očito dvostrukih aršina prema Federaciji i Republici Srpskoj,
odnosno prema Bošnjacima i Hrvatima, s jedne, i Srbima, s
druge strane ("Srbe treba uvući u BiH"), osnažilo
je i reafirmiralo nacionalističku doktrinu srpskih lidera
po kojoj su Srbi u BiH ravnopravni samo ako imaju više prava
od Bošnjaka i Hrvata. Šesto, lažnim argumentom o nemogućnosti
primjene simetričnih rješenja u zaštiti vitalnih nacionalnih
interesa usljed različitog ustrojstva entiteta (iako su ove
razlike mogle i morale svoj izraz naći u Izbornom zakonu ako
je cilj bio stvarna ravnopravnost svih u oba entiteta), u
potpunosti je stao na stranu srpskih lidera, zagovornika postojeće
prakse etničke diskriminacije u Republici Srpskoj. Sedmo,
stvorio je presedan nezabilježen u praksi modernih država
- zakonodavnu nadležnost u Republici Srpskoj je podijelio
između Narodne skupštine i Vijeća naroda, organa "sui
generis", koji nije dio skupštine. Osmo, uvođenjem dva
potpredsjednika Republike Srpske različitih nacionalnosti
inaugurirao je dvije ikebane, pošto, za razliku od Federacije,
nije predviđena rotacija na funkciji predsjednika i nije predviđeno
konsenzualno donošenje odluka između predsjednika i dva potpredsjednika.
Deveto, nabrajanjem samo osam oblasti od vitalnog nacionalnog
interesa drastično je reducirao smisao samog instituta "vitalnih
nacionalnih interesa". Deseto, određivanjem dvotrećinske
većine u Vijeću za zaštitu nacionalnih interesa obesmislio
je i praktično uskratio zaštitu vitalnih nacionalnih interesa
iz oblasti koje nisu među taksativno pobrojanih osam. Jedanaesto,
kompletnim mehanizmom zaštite vitalnih nacionalnih interesa
stvorio je apsurdnu situaciju pa je bez teško zamislivog pristanka
srpske većine jednostavno nemoguće ukinuti postojeće izraze
diskriminacije, poput himne i grba Republike Srpske…
Iole podrobnija analiza
Sporazuma ukazala bi na još puno više okolnosti i elemenata
koji govore da sve tvrdnje Visokog predstavnika o namjerama
ukidanja diskriminacije i zaživljavanja evropskih standarda
predstavljaju tek puke floskule. No, ništa manje nije zanimljiva
ni uloga SDP-ovog lidera Zlatka Lagumdžije, bez čijeg ključnog,
uslužnog asistiranja Petritsch ne bi mogao kompletan proces
usaglašavanja entitetskih ustava sa odlukama Ustavnog suda
BiH voditi na način na koji je to učinio i na kraju okončao
donesenim Sporazumom.
Podrobnija analiza Lagumdžijinih
stavova ukazuje na ogromnu štetu koju projektu izgradnje multietničke
Bosne i Hercegovine nanosi njegova politika. Naime, ona otkriva
da lider stranke koja je ključni nosilac ovog projekta konstantno
ima nerješivih problema u sve češćim situacijama kada se evropski
standardi demokracije, zaštite ljudskih prava i vladavine
zakona poklapaju sa interesima nacionalno najbrojnije grupacije
njegovih glasača - Bošnjaka. Situacija je utoliko apsurdnija
što se Lagumdžija u svim najdelikatnijim situacijama tokom
dosadašnje vladavine (kriminalna promjena vlasničke strukture
u mostarskom "Aluminiju", "Alžirska grupa",
pregovori o primjeni odluka Ustavnog suda BiH…) ponaša
upravo u skladu sa manirom međunarodnih predstavnika u BiH,
koji je on sjajno detektirao: na sve sporne situacije ne primjenjuju
se kriteriji evropskih standarda i pravne države, već se rješenje
traži negdje oko sredine rastojanja koje dijeli udaljene stavove
nacionalističko-kriminalnih oligarhija, s jedne, i onih koji
se pozivaju na evropske standarde i pravnu državu, s druge
strane.
Lagumdžijino pravdanje
vlastite kooperativnosti stavovima koji betoniraju postojeće
stanje u Bosni i Hercegovini postaje sve više degutantno.
Naime, sve češće izgovor traži u konstituciji BiH ustanovljenoj
Daytonom, na koju su pristali tadašnji nacionalistički lideri.
Bude li i dalje insistirao na njemu, ono će ubrzo postati
otužno skoro u mjeri u kojoj je ono kada dojučerašnji lideri
SDA katastrofalne učinke svoje vladavine pravdaju promašajima
svojih komunističkih prethodnika.
Arhiva Dani
250
|
