 
ma li gorega dana od onoga kad ti se ispune svi snovi? Uz
atmosferu tog pitanja koje nam je lebdjelo nad glavama, rastali
smo se ispred galerije Le Lys u Parizu. Konačno je postalo
jasno da ćeš u Hollywood. Po Oscara. Nismo govorili mnogo
o tome zašto nećemo skupa, inače rijetko govorimo o greškama.
Nad nama su mnogo puta
pogriješili da bismo se na to obazirali.
I kad je tvoj tata, Mevludin,
rekao neki dan: "Ne, ne bojim se. Moj sin je dobro
odgojen i vaspitan čovjek, njega ta nagrada, i ukoliko je
dobije, ni najmanje neće promijeniti", znali smo
da je u pravu. I sada odzvanja zvuk mladosti, Ekaterina Velika:
Uvek su nas učili isto/ mi živimo prokleto čisto/ mi smo
oduvek bili u pravu/, u pravu, u pravu.
"Ima pravde",
tu su izjavu prenijele sve svjetske agencije.
Izbjeglički su dani dugi.
I dosadni. U Ljubljani sam napisao sinopsis koji završava
2014. godine, a govori o dvojici ljudi zaljubljenih u film,
od kojih jedan preživi i ode u Pariz, a drugi pogine. U flashbacku
tog - danas već neuspjelog scenarija koji stoji u ladici -
onaj koji dobije Oscara, ispred plakata govori: "Ovaj
je Oscar posvećen zemlji iz koje dolazim. Bosni i Hercegovini."
Nijedan, nasreću, nije
poginuo.
Nisi rekao Hercegovini,
ali to će već biti predmet… Znamo čega. Svi ljudi s ovog
prostora koji su nekada dobili statuetu potiču odatle: Dušan
Vukotić - Oscar za Surogat, Karl Malden
za Tramvaj zvani čežnja…
And the Oscar goes to…
Bosnia. No Man's Land.
U Ničiju zemlju. Tvoju
zemlju.
Cijeli je život protekao
u toku gledanja te ceremonije. Sedamdeset i četvrte po redu.
Lica koja znamo iz videoteka: John Voight, Christopher
Walken, čak i veliki Robert Altman, koji je rekao
nešto kao "neću u Ameriku dok Bush njome vlada",
bio je tamo. Judy Dench, James Bondova šefica, pa Sidney
Poitier, voljeli smo taj film In the Heat of the Night,
za njega je prvi crni glumac za glavnu ulogu i dobio Oscara.
Vjerovatno nije slučajnost
ni činjenica da su ove godine Denzel Washington i Halle
Berry, oboje tamnoputi, zaradili i svoje statuete.
Ne znam je li ovo patetično,
ali: kad si u rano zimsko jutro u Ljubljani 1995. govorio
"ja sad idem u Belgiju, nemam nikakav posao tamo, ali
pokušat ću napraviti igrani film", jedva da smo mogli
povjerovati.
Sarajevo je bilo daleko,
mi smo bili na koljenima. Preživljavanje u svijetu pravljenja
grešaka u tuđem jeziku, dok nas niko ne ispravlja, bilo je
sve što nam je ponuđeno.
"Osnov je napisati
ono šta u tom trenutku osjećaš, i šta možeš realizirati. Misliš
da je meni san bio da snimam na malom objektu, s jednim tenkom
i jednim helikopterom? Nije moglo više."
Pa, i nije moglo. Zar je
statueta malo?
Ideja da ostaviš scenarij
u poštanskom pretincu imena koje ti se učinilo poznato - Cedomir
Kolar - bila je, valjda, ono što je presudilo da taj film
ikada nastane.
Kako danas bilo kome objasniti
da je kuća koja je dobila Oscara, Noe Productions, u finansijskim
problemima.
Čedo se smije: "Nisam
vidio taj snimak, kažeš da sam bio hladan. Ali, Travolta je
nekako promrmljao, a onda je Danis ustao i rekao - dobili
smo ga!"
To kao da je naša sudbina,
i kad imamo sve - u ovom slučaju Oscara za najbolji strani
film, u konkurenciji Amélie, koja je zaradila
preko 100 miliona dolara - nemamo ništa.
Čovjek ne bira zemlju gdje
je rođen, ne bira ni rodbinu, ni to gdje će završiti, gdje
će ga sudbina odvesti. Jedino što bira su, valjda, prijatelji.
Oscar, stvarno, možda i
nije najvažnija filmska nagrada. Već u Cannesu je bilo jasno
da je čovjek čija umjetnička etika i estetika ne odgovaraju
veličini njegova uspjeha naprosto - "završio". Kad
smo pričali o Salmanu Rushdieju, rekao si da je "prijatan
čovjek"; za Sharon Stone si se samo nasmijao.
Postoje neki ljudi zbog
kojih i pored svega nije loše biti na ovom iskvarenom svijetu.
I nije važno hoće li bilo kakva povijest zabilježiti kako
su se oni zvali. Važno je da oni znaju da cijena uspjeha nikada
nije veća od cijene ponosa.
"And the Oscar goes
to…" Svaki sljedeći put kad se to ponovi, znat ćemo
da su "naši snovi", kako je u svom Izvještaju
iz opsjednutog grada zapisao poljski nobelovac Herbert,
"jedino što nije poniženo."
I jedino što je istinito.
Hvala što nismo morali čekati 2014, stari moj.
Arhiva Dani
250
|
