Senad Pećanin, Mirza Tanović, Almir Kurt, Benjamin Isović, Emir Imamović, Mevludin i Hatidža Tanović

ODSTUPNICA: "Zna li iko ko je 1977, kada je među nominiranima u svim važnijim kategorijama bio i Taksista, dobio Oscara? Teško, ali svi znaju za Taksistu." Rečenice Srđana Vuletića, sarajevskog reditelja i kolege sa klase Danisa Tanovića, izgovorene u prošlu srijedu, bile bi odlična replika onima koji bi likovali da je umjesto Ničije zemlje, kip za najbolji film van engleskog govornog područja osvojila Amelie. Iz straha od gubitka i svijesti da je Danis do Oscara već postigao planetarni uspjeh, zora tog ponedeljka čekala se uglavnom sa zakočenim optimizmom ili sumnjom u vlastiti, hronični pesimizam, pretvaranom u želju: "Dabogda se prevario." Zbilja, da je bilo drugačije… Uf! Tu poznatu prazninu, rupu u duši koja ostane kad god izgubimo, a gubimo suviše često, ne bi ispunila ni priča o Taksisti, čija bi jedina svrha bila da zlobnima začepi usta. A tih bi bilo taman za dobit' čir. Što je najgore, dovoljan bi bio jedan (možda onaj što je Ničiju zemlju proglasio antisrpskim falsifikatom), neko ko bi napisao kako je, eto, i Tanović stigao do nominacije poput Kusturice, ali nije imao sreće, koju će Kusturica iskušati ako ne naredne, onda 2004. godine, također sa filmom o bosanskom krvoproliću. E, sada, zamislimo da Danis nije dobio Oscara, i kako ga dobija Kusturica za "apsurdnu ljubavnu priču o građanskom ratu". Je l' boli? Ali… Ima Boga pa da je k'o zrno riže.

K'O ALI: Da su Oscari dijeljeni u noći sa subote na nedjelju, da termometarska živa nije bila u slobodnom padu i da nam uspjeh nije endemska pojava, možda bi se neko sjetio pa kod Vječne vatre postavio veliki ekran, šankove po trotoaru, zaustavio saobraćaj u centru Sarajeva i gledanje Oscar Night pretvorio u kolektivni užitak oboljelih od stadionske groznice. Ovako je, ipak, bilo bolje, intimnije. Ne samo zato što dijeljenje filmskih nagrada nije moguće pratiti kao utakmicu, već zbog asocijacija probuđenih iza osvijetljenih prozora u mahalama nad glavnim gradom države Bosne i Hercegovine. "Evo Danisa k'o Klej. Ovako se nekada ostajalo budnim i spremala sofra kada je Ali boksovao", kazao je Benja brišući prste o vrhove salvete, da ne uprlja "birač kanala". Te su scene lične, intimne i možda ne vrijede pažnje čitalaca, ali ih moram prepričati, jer, najiskrenije, priča o uspjehu Danisa Tanovića mi se pretvorila u metaforu čiste sreće, osjećaja zbog kojeg, pored ostalog, ne bih volio da sam u kući Isovića bio "na poslu", i da sam iz "pozicije objektivnog promatrača" gledao kako alkoholni efekat obamrlosti izostaje, kako skupinom opuštenih ljudi polako ovladava nervoza, i čuo kako u jednom trenutku sve zamire i kako je ta tišina koju sijeku riječi: "Oscar goes to Bosnia…", samo uvod u… Kome se žuri neka preskoči tri pasusa.

SOFRANOSI: Scena balkanskog neorealizma i u ključnim detaljima, potvrdit će to sutradan podbuhla lica i sapatnici u teškom mahmurlku, slična mnogima što su se odvijale po kućama. Dakle, u jednoj sobi, sa manjim televizorom, manjim stolom i, samim tim, manjom ponudom na njemu, žene. U drugoj - mi. Sto, kao za Novu godinu: suho meso i sudžuka, vlašićki kajmak i neizbježna francuska salata, pa pogača, pita i meso + piće. Napolju snijeg. Umjesto okićene jelke koja žmirka sve dok najpijaniji ne zapne za produžni i dohaka i drvetu i lampama i utičnici, domaćin u majici šarenijoj nego svi ukrasi zajedno i šljivovica sa čijeg grlića visi nacrtani "Oscar za najveće uspehe u XX veku". Kako je moderna umjetnost postalo sve što autoru k'o biva nešto znači, a ostalim je zanimljivo makar i ne kontali svrhu, proslavu smo mogli prijaviti kao instalaciju. U prvom planu ostaci pogače, rakija i puna pepeljara, u drugom TV na čijem je ekranu malo Whoopi Goldberg, malo smokinzi koji aplaudiraju. U tonskoj podlozi inspirativna tuga: Sa Gradačca bijele kule, Bosno moja poharana i kao break - pijuci sa južne pruge. Posljednji pokušaj dozivanja Almira Kurta Kugle, glumca iz Ničije zemlje, koji je u strahu od poraza odlučio prespavati Oscar Night.

LJUDI I MAŠINE: Tehnološka dostignuća pobunila su se u najgorem mogućem trenutku, taman da se živ čovjek razapne zbog toga što uopće postoje i užasnog osjećaja izdaje u ključnom momentu. Bilo je nešto oko Russella Crowea kad se slika pretvorila u tačku na sredini ekrana. Katodna. Jebo te onaj ko te izmisli… Šta bi da nije, kako bi gledali…? Isto žvako. U šta sad gledamo…? "Ma ima Benja još jedan u najlonu, pod garancijom", progovorio je Širli/glas razuma. I zbilja, eto stroja. Sad će i ovaj crknut', zato što nije bio uključen. Kako neće. Mora biti izložen naponu. E, sigurno je u skladištu pod naponom… Pod alkoholnim isparavanjima razgovori, što su besmisleniji, duže traju. Dok ih ne prekine kakva gora tema ili "faktor iznenađenja". Naprimjer, dim iz desnog zvučnika. Šta je ovo, dan te jebo. Ugasi, zapalit će se. Jesam ti rek'o. Ma, nije ništa, zapalio se zvučnik. Radi l' drugi? Radi! Za sat vremena, to radi pretvorilo se u radio je. Televizor, uzrok otuđenja u savremenom društvu, odjednom je homogenizirao malu zajednicu: naša slika, ton od žena.

Kako je moderna umjetnost postalo sve što autoru k'o biva nešto znači, a ostalim je zanimljivo makar i ne kontali svrhu, proslavu smo mogli prijaviti kao instalaciju

BOŽIJI ZNAKOVI: Programska shema ovdašnjih televizija uglavnom ima funkciju da navuče gledaoca i na prevaru mu da sve informacije koje ga baš i ne zanimaju. Tako je bilo u osamdesetim kada su se svu noć tukli nekakvi zaborava vrijedni likovi, da bi mladi razarač Mike Tyson ukrstio rukavice sa ostarjelim Spinksom u svitanje. Tek što bi popustilo peckanje u zakrvavljenim očima, pokojni Dragan Nikitović bi, očinski zabrinut, vrisnuo: "Ne, Spinks…!", i Mike bi pobijedio klasičnim i, za sve što su odlučili gledati ga uživo, uvredljivo brzim nokautom. Vrijeme se promijenilo, ali zloupotreba shema - jok. Prenos dodjele nagrada Američke akademije za film počeo je u pola tri ujutro, čak četiri i po sata otkako smo sjeli. Neočekivano malo elana što smo izgubili čekajući da nam voditelj kaže dobro jutro, odmah se vratilo. I dugo odolijevalo svim kategorijama za koje su dijeljeni zlatni kipovi. Dok mrak nad Sarajevom nije počeo da blijedi. Možda nema te kategorije!? Da nije prošla kad smo mijenjali televizor? Je l' ovo kakva repriza? Iz potpuno neobjašnjivih razloga, Nermin baš tada na sto stavlja bocu šampanjca, pali cigaretu i - bum!!! Šta bi? Nisam je darn'o, sama se otvori. Čuj, sama? Samo što sam je spustio… E, ako ga sad' ne dobijemo… Evo ga, šuti, šuti!!!

VOZI, BUDI: Muk! Čujem Senada kako uči, tu je iza mene. Bure zabrinjavajuće blijedi. Za ostale ne znam. Buljim u Sharon Stone i Johna Travoltu i drhtim. "Oscar goes to Bosnia…" Eksplozija: Tooooo!!! Dobi ga, jebote. Uuuuuuu! Oni ti ga puše Daniseee, Daniseeee… Čekaj, čekaj! "This is for my country, for Bosnia. Thank you." To, Bože. Ma, jesam rek'o. Jooooooooj! Šta ti radiš na tom telefonu? Šaljem. Šta? Oskar sherif mubarek olsun! E, živjeli. Uf! Puštamo uzdahe olakšanja i - idemo. S rekvizitom iz dječije sobe: bosanskom zastavom s ljiljanima. Tri kruga sa tri auta po gradu i Safetom koji odjekuje pustim gradom: Dok je tvoga đula… Pa u ulicu Sutjeska, broj 18, po Almira Kurta. Oskarovca. Zatim i u zabranu, kroz Ferhadiju. Pod prozore čovjeka koji je prvi rekao da će Ničija zemlja biti veliki film - Mirzu Tanovića. Jedan profesionalac i drugi naturščik i kod obojice isti osmijeh. Blag i potpuno jasan. Suhi, sijedi starac u plavoj pidžami sa prozora pozdravlja komšiju podignutim palcem. Mirza uzvraća kao da mu je ovo 37. film u kojem je glumio nagrađen kipom. "Pa čestitamo, oskarovac." Ferhadijom odjekuje samo njegov zvonki smijeh. Idemo do Danisovih. Samo da čestitamo. Sada i meni izgledamo kao skupina idiota. I stvarno, kako li se čovjek osjeća kad mu u kuću upadne pet ljudi sa zastavom i stanu ljubiti redom?

UPALA SUJETE: Evo mi jedinstvene prilike da se citiram: "Dobit će Danis i Oscara. Mora. Meni je, da budem iskren, zlo od moralnih pobjeda. Vrijeme je za jednu - pravu. A onda, kako bi na pitanje, šta ako bude Oscar, rekao jedan od glumaca iz Ničije zemlje, Amir Kurt: 'Rakija'." Tako i bi. Na snimcima sa prijema upriličenog u povodu Danisova trijumfa toliko je oteknutih faca da je više nego jasno šta su radili te noći. I da su u ponedjeljak uglavnom spavali. Dan koji je osvanuo sa Oscarom nemoguće je opisati. Sve je, kao, bilo isto. Vrijeme očajno, mi kokuzi, grad prljav, zemlja raskovana, ali… Iskreno, sekunda mi je falila da crnokosu djevojku u granapu pitam: "Ha, jesam li rek'o?" Sreća, nisam, kasnije sam čuo da ne zna ko je Danis Tanović. E, jebiga. Al' znat će njeno dijete.

Arhiva Dani
250