"Znam istinu o Velikom parku: bio sam tamo." Nabijen, srednje visine, s cigaretom u ustima, nakon ove dugo vagane rečenice, obara glavu i povlači dim. Jedan je od prvoboraca na branicima odbrane ovog grada. Danas mu, kaže, već pomalo smeta što svi pričaju o tome a niko neće da kaže istinu: zato je odlučio da progovori. Njegove su rečenice kratke i precizne. Utoliko zvuče još surovije. Evo njegove priče: "Toga dana (bio je maj 1992, i sem onog drugog, više se nijedan datum ne pamti, op.aut.) u bazu rezervnog sastava specijalne jedinice dovedeno je osam vojnih lica - četvorica aktivnih i četvorica rezervista."

Zarobljeni su na Dobrinji u transporteru koji se pokvario. Bilo je to u naselju C5; transporter je, kako smo ranije objavili u svjedočenju Nedžada Lizde o ovom slučaju, dejstvovao po Dobrinji, a onda mu je, pri povlačenju - pukla gusjenica. Zarobljenici su prvo odvedeni u stanicu policije Novi Grad, gdje ih je pretresao policajac Juso Bijelić, a onda je nastala gužva: jedinica Vojne policije tražila je da odvede zarobljenike. Sulejman Babić, zvani Memko, potvrdio je Danima da je učestvovao u odvođenju ove grupe "zajedno sa Mišinim ljudima" i da su ih odveli do Doma policije. Memko je nepun mjesec kasnije, u bitkama za Dobrinju, teško ranjen, a Mišo koga pominje jeste Davor Matić, jedan od komandira u Vojnoj policiji kojom je tada zapovijedao Kerim Lučarević.

Naš svjedok kaže: "Zarobljenike je u bazu doveo Mišo i rekao: Generale, šta da radim s njima?" Baza je zapravo prostor na kojem je danas francuska ambasada, nekada dječiji vrtić, a početkom agresije tu je bio štab Jusufa Juke Prazine, komandanta rezervnog sastava Specijalne jedinice MUP-a RBiH. "General mu je rekao da ih vodi u Centralni zatvor, ali se istog momenta predomislio i rekao da ih odmah treba strijeljati. Uzeo ih je od Miše, naredio petorici-šestorici policajaca da se izdvoje i da zarobljenike vode u Veliki park. Za tren su dovedeni i postrojeni odmah ispod podzida i svi su bili okrenuti licima prema cijevima pušaka."

Pazi, Mirza! Jedan od policajaca stajao je iza leđa zarobljenika: na njemu je, sjeća se naš svjedok, neko primijetio crvenu tačku UC nišana i uzviknuo: "Pazi, Mirza, na nišanu si!" Maja 1992. godine u Sarajevu je bio skriven i značajan broj snajperista: ovaj je, objašnjava nekadašnji Jukin specijalac, bio negdje u Ključevom neboderu. Mirza se bacio i metak je udario u zemlju: "Tada je prisutnih pet-šest policajaca otvorilo vatru na zarobljenike, koji su odmah bili svi mrtvi."

Mirzinog se prezimena naš svjedok ne sjeća; Juki, drugom policajcu, pamti samo prezime - Jusić. Sem njega, bili su tu još i Papagaj, Senaid iz Rogatice, kome je i nadimak bio Rogatica, i Davor, poznatiji kao Dačo. Pred istom grupom bio je i zadatak da ukloni leševe: prvo su ih iznijeli iz parka, na ulicu koja dijeli park od Doma policije. "Bilo je puno krvi. A trebalo je sve to i oprati. Odmah su policajci počeli sa čišćenjem, da se više ništa ne vidi", sjeća se naš sugovornik. Nekoliko dana ranije, rezervnom sastavu Specijalne dat je na korištenje kombi sa naljepnicom "Bakija". Dosjetili su se i upravo tim vozilom transportirali leševe: nekadašnjom ulicom Mustafe Golubića, pa niz Dalmatinsku, prečicama do hotela "Evrope", gdje su se vrata kombija otvorila i jedan je leš ispao. "Valjda vrata nisu bila dobro zatvorena. Unesen je brzo i niko ništa nije vidio - iako su nedaleko stajala dvojica policajaca MUP-a Stari Grad."

Treba reći i ovo: i oko Doma policije bila je, u to doba, redovna i prilično jaka straža. Gotovo je nevjerovatno da baš niko ništa nije vidio: prije će biti da niko ništa nije pristajao da vidi, duboko svjestan imidža Jukinih vukova, s kojima je bilo bolje ne zamjerati se. A o generalu Juki da se i ne govori. No, i naš sugovornik priznaje već tada reguliranu podjelu zona unutar grada: njihova je bila do Vječne vatre. Ramizu Delaliću i Muji Zuliću, tadašnjim komandantima Treće i Prve brdske, nisu se zamjerali: poštovali su se uzajamno?! Otuda i vanredan oprez ekipe koja je bila u kombiju.

Pored "Bazena", starim putem, kombi se kretao obalom Miljacke. Već je bio mrak i bilo je dovoljno stati pred prvim tunelom: leševi su preko zida bačeni na obalu. "Niko u tom času nije ni razmišljao da se sve, zapravo, može vidjeti sa četničkih položaja. Samo da se što prije ode. Niko ih nije ni pipnuo: bačeni su sa nakitom i satovima na rukama", kaže naš sugovornik. No, koliko je Sarajevo već u tom času bilo malo i koliko se ništa nije moglo sakriti, uvjerili su se nepuna dva dana kasnije. "Svako neka čisti svoje smeće: vi ste svoje ostavili u našoj zoni", napisao je Mujo Zulić Jusufu Juki Prazini.

Uloga "Ševa" u unutarnjoj revoluciji Svirepo ubistvo u Velikom parku od prošle je godine ponovo pred istražiteljima: svoje su iskaze dali mnogi bivši i sadašnji visoki dužnosnici policije: Dragan Vikić je pred kamerama OBN-a objašnjavao ulogu Nedžada Herende u ovom slučaju. Vikić je maja 1992. već bio legenda Sarajeva: na čelu ostatka MUP-ovih specijalaca organizirao je odbranu tamo gdje je bilo najteže. Njegov nasljednik na kormilu Specijalne, Zlatni ljiljan i dugogodišnji direktor AID-a Kemal Ademović, u razgovoru za naš magazin pozvao se upravo na ovo Vikićevo objašnjenje, ustvrdivši da ne zna ni koliko je žrtava bilo - dvanaest ili osam, te da ni o "ostalim aktivnostima 'Ševa', njihovom sastavu i ustroju" također ne zna ništa. I Vikić i Ademović su svjedočili, zna to i naš sugovornik, priznajući da mu zapravo najteže pada što neko dovodi "glavnu specijalnu u vezu s ovim, a što se Herende tiče - možda su se nekoliko puta sreli, ali tog dana, nije ga bilo".

Jerko Doko, tadašnji ministar odbrane u Vladi RBiH, po tvrdnjama Dnevnog avaza, u Beograd je, ljeta '92, na zahtjev za razmjenu ratnih zarobljenika, poslao odgovor da ne zna gdje je "12 nestalih regruta". Isti izvor navodi da je Enver Mujezinović, tada prvi obavještajac u Ministarstvu odbrane, u Beograd poslao informaciju kako su se, "prema njegovim saznanjima, nestali mladići dobrovoljno priključili redovima Armije BiH, te da on ne raspolaže podacima o njihovoj daljoj sudbini". Tadašnji prvi vojnik Armije BiH, Sefer Halilović, u više je navrata isticao svoj zahtjev da se jedinice rezervnog sastava policije pretpočine Armiji BiH, kojem je juna 1992. udovoljeno naredbom tadašnjeg predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića - ali ta odluka nikada nije sprovedena. Bakir Alispahić, tadašnji načelnik Centra službi bezbjednosti Sarajevo, također je dao svoj iskaz, ustvrdivši da je prostor Velikog parka bio zona obezbjeđenja Specijalne jedinice MUP-a. Pred istražiteljima je bio i Malik Krivić, u to vrijeme načelnik policijske stanice Novi Grad, odakle su zarobljenici odvedeni. Davor Matić je mrtav: Kerim Lučarević ga u svojoj knjizi Bitka za Sarajevo pominje kao izvršioca naređenja da blokira nekadašnju kasarnu "Viktor Bubanj", u kojoj je bila smještena 101. brigada Armije BiH u danu koji naziva pobunjeničkim i u priči u kojoj tvrdi da je Vojna policija blokirala i razoružala sve sarajevske brigade?!

Ko je kome komandovao i ko je koga slušao zapravo i jeste najveća sarajevska ratna enigma: nadomak istražiteljima, mjesecima je, boraveći u sarajevskom zatvoru, bio i Alija Delimustafić, ministar policije u času kada agresija na BiH počinje i posve sigurno jedan od bitnih svjedoka naoružavanja jedinica Juke Prazine. I njegov nasljednik u ministarskoj fotelji Jusuf Pušina posjeduje značajne kockice za slaganje mozaika ratnog Sarajeva, ali i rasvjetljavanja tamnih mrlja na savjesti ovog grada.

General opsade

Kažu da na njegovom belgijskom mezaru piše: "General Jusuf Prazina Juka". Prijeratni utjerivač dugova, zapravo je kumovao Zelenim beretkama. Iako su Beretke zvanično nosile bordo francuzicu, ime Jukine udruge za prinudnu naplatu je ostalo. Kao i svi sarajevski narodni komandanti (sem Mušana Topalovića Cace), policiji bivše Juge bio je dobro znan. Iškolovao se u zatvorima, a neposredno pred rat teško je ranjen u obračunu sa Samirom Ćatićem u dobrinjskoj piceriji "Dionis" i već je tada pokazao da ima svoju vojsku: pedesetak naoružanih čuvara boravilo je u i oko Traumatologije, pa čak i u operacionoj sali, u kojoj je valjalo sanirati rane od sedam metaka. Potpisnica ovih redova upravo je zbog te priče zaradila gnjev generala. Šta to znači, shvatila je maja 1992, kada je Juka naredio: "Privedite je!" Istine radi: oči u oči sa Jukinim štakama i njegovim bijesom, u gradu u kojem je 86 leševa čekalo u mrtvačnici jer ih od granata i snajpera nije bilo moguće sahraniti, jedini osjećaj koji nosim jeste duboka osobna povrijeđenost licemjerstvom uglednih sudija, ljekara i novinara, spremnih da baš u svakom času iskažu svoju lojalnost gospodaru domaćih sudbina. Bili su mu savjetnici, čak i kad je prijetio smrću dok su iza njega stajale četiri polugole djevojke. Presudio je Zoran Čegar, Prenj 2 - Vikićeva desna ruka i jedan od najagilnijih specijalaca u to doba: "Pazi, da bi nju ubio - prvo moraš ubiti mene." Koliko je to, zapravo, bio jedini jezik razumljiv samoproglašenom generalu govori podatak da je nepunih dva sata kasnije, sa sve svojom svitom, posjetio redakciju u kojoj sam radila, svečano mi poklanjajući život. Samo desetak dana kasnije, pred Drugom je gimnazijom postrojio više od 3.000 naoružanih Jukinih vukova, što je također novinarska kovanica, koju je toliko primio k srcu da je i sam na njoj insistirao. Uvijek najbolje obučeni, momci koje je zvao svojima, u najvećem su broju slučajeva od svoje komande imali upravo to - logističku opskrbu. Što je za Sarajevo toga vakta bilo premija: neki od njih spavali su između teritorijalne odbrane i četničkih položaja koje je dijelilo negdje jedva desetak metara. Na onom što se zove ničija zemlja. No, Jukin su štab i prilježne mu jedinice činili upravo njegovi stari suborci: bez zavaravanja, mnogi od njih osjetili su generalsku štaku na leđima, a ni metak među nogama nije bio rijetkost. Ipak, zahvaljujući kamerama sa Sivog doma, koje su snimale Jukine akcije uvijek satkane od žestoke jurnjave dva-tri automobila, pjesmama koje su mu nesebično darivali preostali sarajevski pjevači (Što te ruše, grade, njihova je bruka, samo nisu znali da postoji Juka), posjetama press-centru u Predsjedništvu, bitkama koje su po gradskim obroncima dobijali Bela, Eko, Vlado i njima slični - legenda je narastala sve do fantastičnih razmjera. "Juka baca snajperiste sa nebodera", "Juka razbija četnike na Vracama", "Juka zvao Sefera na kafu u hotel Ilidžu".... Naredbu o postavljenju na dužnost komandanta Specijalnih jedinica Armije BiH, Jusufu Juki Prazini potpisao je Alija Izetbegović. Ima ih koji tvrde da mu je tom prilikom rekao: "Juka, ti si prvi general koji je odbranio grad." Zvaničnih činova tada nije bilo, Juka se ionako već odavno prozvao generalom, a problemi su rasli: opet je prvi, ovaj put na listi onih kojih se treba riješiti. Pronađena je formula - liječenje u inostranstvu. Put Ženeve, te jeseni 1992, Jukina supruga Žaklina i kćerka odlaze avionom UNPROFOR-a, što je svojevrsna garancija da se i Juka zadrži dovoljno daleko, ali - on se uskoro i vraća. Novi štab pravi na Igmanu, gdje ga čeka njegov džip (prevezen preko piste); njegova dva dobermana putovala su transporterom UNPROFOR-a (psi su tako dobro bili izdresirani da su sami prešli pistu?!), te, naravno, njegova najodanija vojska - njih oko dvije stotine. Pa i nekoliko uglednih savjetnika. Riješen da oslobodi Sarajevo, Juka je iz sela Šahbegovići bijelog konja dopremio u Sokolović-Koloniju i naredio poseban tretman za njega: sve za paradu oslobođenim Sarajevom. Rječit kakav je bio, sa Igmana nije najavljivao samo pobjedu, već i osvetu onima što su mu se zamjerili. U međuvremenu, na obroncima planine na kojoj bi, da je bilo uistinu strategije razaranja obruča oko ovog grada, po svim vojnim pravilima, sjedio mozak te operacije - gomilali su se obračuni. Taktičkom grupom komandovao je Zejnil Delalić, jedinicom Zulfikar Zuka Ališpago, čitavim je krajem operirao Sead Rekić sa raznim ovlaštenjima i dužnostima, a Vehbija Karić je dobio zadatak da sve to dovede u red. Šestog novembra Karić je dobio batine, a januara 1993. Armija BiH je krenula u svoj prvi unutarnji obračun: poginuo je Samir Kafedžić Kruško, devet vojnika je ranjeno, 158 zarobljeno i sprovedeno u zatvor u Zenicu, a Juka je s ostalima uspio pobjeći. U pritvoru je zadržano 29 Jukinih saučesnika, i dok su njihove majke protestirale pred Predsjedništvom RBiH, Dan Damon je objavio: "Juka Prazina pristupio HVO-u." Iskaznice Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute, Juka je pokazao i Arifu Pašaliću, tadašnjem komandantu Četvrtog korpusa: nešto kasnije, sukobit će se u samom Mostaru, gdje Juka definitivno prelazi na drugu obalu. Ipak, uskoro odlazi na hrvatsko primorje i potom u Liege, u Belgiji, gdje je ubijen, hicem u glavu, u automobilu u kojem se vozio sa svojim pratiocima. Četvorica nekadašnjih vukova odležali su svog komandanta, dobar dio vojnika kojima je komandovao ima rupe u ratnom stažu, neki su naprosto ignorirani, a nekoliko godina nakon Daytona - Zelene beretke su zatražile da i Juka bude dostojno sahranjen na Kovačima. Ni danas priča o Juki nije završena: njegov životni i ratni put, njegovi podvizi i grijesi različito se tumače, ali se ne demistificiraju.

Arhiva Dani
250