Naked Music Records je osnovan u New Yorku 1999. radi propagiranja "forward-thinkinga" kroz urbanu soul muziku koja dolazi iz različitih muzičkih pravaca, sredina i autora. Uz veliki broj 12-inčnih izdanja, ljudi unutar ove kuće su postavili novi standard svjetskog deep housea kroz tekstove, rafiniranu, sofisticiranu i prvenstveno originalnu produkciju. Danas se za ovaj tipični sound jednostavno kaže - naked muzika.

Tokom godina je Naked labela promovirala i potpomogla aktuelne i velike house zvijezde. BLUE SIX je Jay Denes, Njujorčanin i osnivač labele. S Blue Six projektom promovira stripped-down produkciju ispunjenu soulom i autorskim dinamičnim tekstovima. Svojim debi albumom Beautiful Tomorrow, koji ovih dana izlazi na tržište, želi prikazati svoje viđenje modernog urbanog soula. Prvi singl s ovog albuma je Lets Do It Together.

PETALPUSHER AKA, odnosno Miguel Migs iz San Francisca, danas se nalazi u samom vrhu housea, gdje je stigao svojim izdanjima na Naked labeli. LOVETRONIC je projekat iza kojeg se nalaze Jay Denes (Blue Six), Dave Warrin (Central Living) i Lisa Shaw. Dave Warrin je veteran na klavijaturama, dok je Lisa Shaw multitalentirani "anđeoski" vokal i autor suptilnih tekstova. GAELLE je projekat Gaelle Addison i njenog partnera Erika Stamilea, inače dvoje novih Nakeda iz Atlante. AQUANOTE je Gabriel Rene, koji je razvio jedinstven stil kombiniran seksi ritmovima i aqua zvukovima. Pored vinila, koji su svojom kvalitetom i potražnjom postali od esencijalne važnosti za deep house, Naked kuća je na tržište izbacila veliki broj CD kompilacija svojih muzičara.

Nude Dimensions je DJ mix deep house kompilacijska serija. Carte Blanche kompilacije istražuju nove granice mid-tempo jazza, breakbeata i housea. Midnight Snack sakuplja ultra-sexy downtempo ritmove specijalizirajući zvuk za afterhour sesije. Bare Essentials kombinira rana Naked izdanja i specijalne neobjavljene projekte.

Za Naked Music izdanja je dovoljno reći da se nalaze u svakom koferu najboljih svjetskih deep house DJ-a. (Sa-Turn)

Bosanskohercegovačka manekenka Andrea Lukić, danas stanovnica Sarajeva, Stockholma i Makarske, prva je ovdašnja ljepotica koja se odlučila osigurati pojedine dijelove tijela. Andrea tako od utorka ima posebno osiguranje na noge (10.000 eura), stomak (10.000 eura) i grudi (15.000 eura), a svoju odluku prokomentirala je riječima: "Ovo je vrlo malo novca u suštini, s obzirom da ljudsko tijelo, pogotovo u manekenstvu i show businessu, vrijedi mnogo više, ali je sasvim dovoljno za naše prilike." Ona je još dodala kako od manekenstva nije zaradila velike sume novca, ali da finansijeri vjeruju u nju i da su joj pomogli očuvati pojedine dijelove tijela.

Za sebe Andrea Lukić tvrdi da nije "klasična ljepotica", ali da ima "suptilni punk izgled", koji joj omogućava transformacije u skladu sa potrebama posla. "Ljudi su počeli gledati na ljepotu na drugi način, i da se i male grudi mogu svrstati u nešto skupo i kvalitetno, ne samo one vještački urađene."

Zanimljivo je i da je Andrein fys-trener Branko Barbić, inače kondicioni trener hrvatskog košarkaškog prvaka Cibone VIP, i on je za kratko vrijeme rada dao potpuno novi izgled njezinim nogama, koje sada koštaju oko 20.000 maraka.

Nakon fizičkog kolapsa kojeg je nedavno doživjela, Andrea, po savjetu ljekara, mora što više vremena provoditi na moru u potpunom miru. To, na moru, u ovom slučaju znači u Makarskoj, gdje je bosanska ljepotica dobila apartman, ali ne od tamošnjih vlasti (niti ga je kupila), već od Andrei nepoznatog Sarajlije, pripadnika jedne prijestolničke ugledne porodice. (M.A.)

Iza neprijateljskih linija (Behind Enemy Lines); režija: John Moore; glavne uloge: Owen Wilson, Gene Hackman, David Keith, Gabriel Macht, Olek Krupa; SAD, 2001.

Nakon što su snage Karadžićevih Srba, tamo devedeset i pete, negdje u Krajini, skinule jednu američku letjelicu, američka vojska se dala u potragu za preživjelim pilotom. Pošto su ga poslije nekoliko dana našli i uspjeli evakuisati na sigurno, predsjednik Bill Clinton je rekao: Imamo film. Onda je preživjeli pilot malo odahnuo i ispričao šta je i kako je bilo. Izuzevši same trenutke obaranja aviona, ostatak priče je bio više nego tanak za bilo kakav film koji ne bi bio isto što i Cast Away sa Tomom Hanksom. Malo se čučalo u žbunu, malo hvatalo kišne kapi otvorenih usta, malo ga grebale kupine i ostale trnovite biljke i sve tako. Čak i jedna replika u samom filmu Iza neprijateljskih linija upućuje na Cast Away. Loptu koja sa platforme nosača aviona pada u more, glavni lik Owen Wilson ispraća povikom: Wilsone!, zove je, dakle, istim onim imenom koje je Hanks dao svojoj lopti na pustom otoku.

E, samo za razliku od Hanksa, koji je na otoku deverao sam sa sobom i svojom loptom, Owenu Wilsonu nakon prisilnog prizemljenja nije bilo ni približno dosadno. Za to su se pobrinuli scenaristi koji su u njegovo lutanje po Bosni nadrobili sve što su znali o ratu u Bosni. Umjesto da se bori sa onim bubama što ostavljaju smrdljiv trag na kupinama, njemu iste sekunde, nije još ni dotakao zemlju kako treba, za vrat natovare nikog drugog do samog čo'eka od Cece Ražnatović Arkan. Taj je po onome što oni znaju k'o najzajebaniji, a američkom pilotu dolikuje da se nosa i nadmudri baš takve, a ne neku srpsku halašu.

I onda ti Amerikanci i američki ratni filmovi počnu da padaju na detaljima. Ono se potrudi i za snimanje nabavi originalne uniforme Arkanovih "Tigrova", a onda u njih obuče glumce koji srpski govore tako da se to odmah vidi da to Srbina nije vidjelo. I hajde što ga je snimalo u Slovačkoj, ali moglo je znati da u Bosni nigdje nema, niti je kad bilo, monumentalnih spomenika na kojima piše SSSR. Pa Tito se, majka mu stara, još 1948. pobrinuo za to da ih ne bude. Pa onda malo masovnih grobnica i lokalnog Ice Cubea, rafalanja i snajperisanja od strane ubice u trenerci Neleta Karajlića sa početka karijere, koga će Wilson preći bolje nego što je Ed Harris pređen u Neprijatelju pred vratima, te još malo drame između NATO zapovjednika, koja se istodobno odigrava na nosaču aviona.

Završnica filma u kojoj spašavanje pilota u svoje ruke uzima Gene Hackman je u rangu onih zbog kojih su Hitlerove posljednje riječi bile: Ubijte Batu Živojinovića. Toliko je u zadnjim scenama od ruke Hackmanove srpskih junaka palo da bi posljednje Karadžićeve komotno mogle biti: Ubijte Gene Hackmana. (N. Džanko)

"My name is Bond, James Bond." Ovu rečenicu izgovorio je Sean Connery u filmu Dr. No, kada je svijetu prvi put predstavljen tajni agent 007. Četiri decenije kasnije snima se dvadeseti film u okviru ovog serijala. Za sada se zna da će se zvati Die Another Day, da je premijera planirana za 22. novembar ove godine, da će lik čuvenog tajnog agenta po četvrti put glumiti britanski glumac Pierce Brosnan, a da će njegova partnerka biti, sada već oskarovka, Halle Berry. I da... Zna se da će naslovnu temu napisati i otpjevati Madonna.

Muzika je uvijek bila vrlo bitan segment ovih filmova. Još od davne 1962, kada je Henry Mancini napisao naslovnu temu serijala, pa sve do velikih hitova koje su izvodili Paul McCartney, Tina Turner, Louis Armstrong, Duran Duran, Garbage, Shirley Bassey, Sherill Crow...

Madonna se sasvim lijepo uklapa u ovo društvo, a činjenica da je pristala da uradi muziku naprosto je oduševila producente. "Uzbuđeni smo da je Madonna, koja je najuzbudljiviji i autor i izvođač na svijetu, pristala da komponuje i interpretira muzičku temu za prvi film o Jamsu Bondu urađen u novom milenijumu. Ona ima izuzetan osjećaj za muziku za film i ponosni smo da će njen talenat doprinijeti filmu Die Another Day."

Da te tvrdnje nisu bez osnova govori impresivna lista filmova na kojima je Madonna radila. Počevši od davne teme Into the Groove, urađene za film Očajnički tražeći Suzanu, ona je neprekidno prisutna i u filmskom svijetu. U tom filmu je i glumila, kao i u narednom Who's That Girl. Naslovna tema je bila veliki hit krajem osamdesetih. Pa pjesma Live to Tell iz filma At Close Range ili Crazy for You, rađena za Vision Quest.

U devedesete ulazi sa filmom Dick Tracy, za koji je uradila i soundtrack, nastavivši dalje filmom Njihova liga i temom This Used to Be My Playground. Slijede uloga u Eviti i nominacija za Oscara za pjesmu You must Love Me. Oscara nije dobila, ali je dobila nagradu Grammy za pjesmu Beautiful Stranger iz filma Austin Powers.

Prvi film iz serijala o agentu 007 pojavio se 1962. Glavni lik, kako je već rečeno, tumačio je Sean Connery, a muzičku temu je napisao Henry Mancini, i tada su postavljene glavne smjernice serijala koje će morati slijediti svaki naredni film.

Godinu dana kasnije snimljen je film Iz Rusije s ljubavlju, a Goldfinger iz 1964. nudi prvu pravu muzičku temu, koju je otpjevala Shirley Bassey. Godina koja je uslijedila donijela je četvrti film serijala u četiri godine - Thunderball. Izvedba naslovne teme povjerena je Tomu Jonesu. Onda je uslijedila pauza od dvije godine, sve do filma Samo dvaput se živi.

Ovaj film po mnogo čemu predstavlja prekretnicu. Naslovnu temu izvodi Nancy Sinatra, koja je tada bila velika zvijezda. Vjerovalo se da je to posljednji film serijala, jer u njemu Bond gine. Sem toga, Connery je odlučio ne igrati više tajnog agenta 007.

Ipak, popularnost dotadašnjih filmova natjerala je producente da ipak ožive Bondov lik i 1969. se pojavljuje film U službi Njenog veličanstva. Glavni lik, prvi i jedini put, tumači George Lazenby. U ovom filmu Bond se jedini put u svih dvadeset nastavaka ženidbom vezuje za nekoga. Ali tvorci filma su na vrijeme shvatili da bi brak bio poguban po njegov šarm i omiljenost kod publike i supruga mu mora stradati u tom istom nastavku. Kasnije će taj brak biti pomenut i u filmu Špijun koji me volio, a na početku filma Samo za tvoje oči Bond posjećuje njen grob. Film nije ostavio neku posebnu muzičku temu za pamćenje.

U čisto muzičkom smislu puno je uspješniji Dijamanti su vječni, snimljen 1971. godine. Ponovo je glavna uloga povjerena Conneryju, a naslovnu temu otpjevala je sa uspjehom Shirley Bassey.

I pored uspjeha svih dotadašnjih muzičkih tema nikada se nije desilo da sama pjesma preraste popularnost filma. To se desilo, međutim, sa narednim filmom. U pitanju je film Live and Let Die iz 1973. Glavna uloga je povjerena glumcu po imenu Roger Moore, a muziku je radio Paul McCartney. Bilo je to prvi put da je jedan rock autor dobio priliku da radi temu za ovakav film. McCartney je napisao vječnu melodiju koja će doživjeti bezbroj obrada, ali je svoju premijeru imala upravo u ovom filmu. A partnerka Mooreu u ovom filmu bila je zanosna Jane Seymour.

Film koji je uslijedio dvije godine kasnije, Čovjek sa zlatnim pištoljem, rađen je po šablonu prethodnih ostvarenja, i upamtit ćemo ga, uglavnom, po tome što je svijetu predstavio Britt Ekland. I da ne zaboravimo, naslovnu temu je otpjevala Lulu. Ipak, to je bilo daleko od uspjeha njenog prethodnika.

Čovjek sa zlatnim pištoljem nije donio hit za top--liste kao naredni, Špijun koji me volio. Za ovaj film Carly Simon je otpjevala pjesmu Nobody Does it Better i dodala još jedan biser u ogrlicu velikih Bond-tema. Još jedna veza sa rock'n'rollom je zabilježena u ovom filmu. Naime, Bondova partnerka bila je Barbara Bach, žena Ringa Starra.

Tokom sedamdesetih se ustalio ritam snimanja novog nastavka na svake dvije godine, pa se tako 1979. pojavio film Moonraker, u kojem je za muzičku temu po treći put bila zadužena Shirley Bassey. I u naredna dva nastavka dame su te koje su zadužene za pjesmu koja će pomoći promociji filma. To se pokazalo posebno uspješnim u prvom filmu snimljenom u osamdesetim - Samo za tvoje oči (1981). Naslovnu pjesmu otpjevala je Sheena Easton i od McCartneyevog uspjeha nijedna tema nije bila toliko popularna na standardnim top-listama. Nešto malo manje uspješna bila je Rita Coolidge, koja je dvije godine kasnije otpjevala pjesmu All Time Laugh za film Octopussy.

Iako filmovi bivaju sve kvalitetniji, Moore je odlučio da nakon filma A View to Kill (1985) prekine sa radom. Film je ugostio pop divu Grace Jones u ulozi negativca, a muzički dio posla odradila je tada vrlo popularna grupa Duran Duran.

Nakon Rogera Moorea u ulozi slavnog tajnog agenta, u dva naredna filma, The Living Daylights (1987) i License to Kill (1989), okušao se Timothy Dalton, ali bez većeg uspjeha. Ni muzičke teme iz ova dva filma nisu ništa bolje prošle. Možda je tek License to Kill u izvođenju Gladys Kinght bila nešto uspješnija.

Činilo se kako je time okončana priča o agentu 007. Nakon punih šest godina pauze tvorci serijala su otkrili Piercea Brosnana. Prvi njegov Bond film bio je Zlatno oko iz 1995. godine. A soundtracku je posvećena puna pažnja. Naslovnu numeru napisali su momci iz grupe U2, a otpjevala ju je Tina Turner i poharala top-liste te 1995. godine.

U naredna dva nastavka, Sutra nikad ne umire (1997) i Svijet nije dovoljan (1999), prilika je pružena mladim rock stvaraocima Sherill Crow i grupi Garbage i oni su je u potpunosti iskoristili. Zato ne treba niti sumnjati da će Madonna biti jednako uspješna i da će pjesma ostati prisutna još dugo nakon što sam film prestane biti aktuelan, kao što se već desilo sa mnogim muzičkim temama iz ovog serijala. (A. Misirlić)