lavni motiv postjugoslavenske klaonice bilo je postavljanje novih, po mogućnosti kirurški čistih granica. Najprije i najvidljivije državno-teritorijalnih, ali u isto vrijeme i s jednakim žarom i nepreglednog niza drugih, kao kad gledate sliku u sučeljenim ogledalima. Granice između naroda, vjera, kultura, jezika, književnosti, historija, sve do onih između gastronomija i školskih učionica, o obiteljima, krvnim zrncima potomaka i o bračnim ložnicama da i ne govorim... Vladalo je veselo ludilo, nije prestalo ni danas, koje je najizraženije tamo gdje je najopasnije - u strukturama nacionalnoga mainstreama (među političkim, vjerskim, kulturnim elitama), ludilo u kojemu se i vrijednostima duha pristupa isključivo kolektivno-vlasnički. Pisac i njegovo djelo, recimo, moraju biti naši da bi uopće imali vrijednost. Tako je i sa svim ostalim emanacijama duha, kulture, umjetnosti, povijesnih i narodnih tradicija.

Zato se u nas sve smanjkava i unizuje, i ono što prihvaćamo i slavimo, i ono što odbacujemo i ružimo. Nigdje to nije tako tragikomično kao u Bosni i Hercegovini. Opća recepcija vrijednosti, onaj teško odredljivi ali sasvim izvjestan javni feeling nepodmitljiv je svjedok i indikator u tim stvarima. Što se, naprimjer, zgodilo s Makom Dizdarom, pjesnikom evropske matice, kako ga definira njegov engleski prevoditelj Francis R. Jones, otkako je sistemski normiran samo kao bošnjački pjesnik! Što sa Skenderom Kulenovićem! Smanjili su se na otužnu mjeru slavljenika na nacionalnim godovima, u rangu s kakvim važnim mjesnim generalom. A što s Vitomirom Lukićem otkako su ga smjestili isključivo u tijesnu košuljicu bosanskohrvatske nacionalne književnosti! Ili s velikanom Nikolom Šopom! Karikatura! Ploče s njihovim imenima postavljene su po jajačkim, prozorskim ili konjičkim sokacima, po njima su nazvane uboge provincijske "kulturne manifestacije", njima se služi tek kao značkama nacionalne pripadnosti i identiteta shvaćenoga ne mnogo oduhovljenije od navijanja za mjesni nogometni klub. Ni treća strana ne posustaje. Čitam, tako, neki dan vijest zbog koje sam iskreno žalio sudbinu književnosti koju kolokvijalno zovemo srpskom, a koja je, kao i druge njojzi analogne, i šira i veća od vlastite nacionalne atribucije. U Banjoj Luci, dakle, izlaze iz štampe dva nova naslova: Antologija srpske proze Republike Srpske i Antologija srpske poezije Republike Srpske! Uvijek kad vidim ovakve primjere, ne mogu se načuditi: što to ljudima tako podesi pogled da ne vide mjeru ludosti i gluposti u kojoj sudjeluju.

Nipošto nije granica tom pijanstvu granice samo u granicama Bosne i Hercegovine, cijeli postjugoslavenski kontekst jednako je njime zaražen. Puna je takvih primjera hrvatska javnost, osobito onaj njezin dio što vuče korijen od Tuđmanove medijsko-propagandne mašine. Usput: zanimljivo je kako je taj pečat jak i kako se godinama ne da izbrisati kao jaka tetovaža!

Nedavno je u Leipzigu održan poznati sajam knjiga, na kojemu je uvodni govor održao György Konrad. Inače, na sajmu je predstavljena i knjiga Igora Lasića Vrpce iz Malmöa (Durieux, Zagreb), fascinantno ispovjedno-dokumentarno štivo o Šabanu iz Trebinja, koji je preživio valjda sve najstrašnije logore Dvadesetoga stoljeća, zaključno s protjerivanjem iz Trebinja od Karadžićevih "vitezova", da bi se na kraju puta obreo u Švedskoj, kao pomireni izgnanik, koji priča svoj život onako čisto i jasno, kako bi ga pričao netko drugi, sa strane.

No, vratimo se Konradu. U svomu govoru on je ponovio prijedlog koji je iznio lani na regionalnoj konferenciji PEN-kluba u Beogradu: da se književni klasici ostave u visokoškolskim programima svih sustava nastalih poslije raspada Jugoslavije, neovisno o njihovoj "nacionalnoj" pripadnosti. Novinar jednoga zagrebačkog lista, koji izvještava o tomu, sa zgražanjem naziva Konradov prijedlog "ponovljenom zabludom". Po njemu morao bi se "Andrić izučavati u hrvatskim a Krleža u srpskim književnim programima", što je, kaže nacionalno budni novinar, "dakako besmislica, jer se Andrićeva dvojna (hrvatska i srpska), pa i trojna (još i bošnjačka) pripadnost ne može uspoređivati s Krležinim pripadanjem isključivo hrvatskoj književnosti".

stavimo samoga Konrada u zagradama, jer bi elaboracija njegovih politički suženih pogleda na jugoslavenski problem uz maksimalno uvažavanje njegove književne vrijednosti i intelektualne prodornosti tražila poseban napor i prostor. Žalibože redakcijskoga putnog naloga kojim je netko ovoga novinara poslao na jedno takvo mjesto kakvo je Lajpciški sajam knjiga. Njegova antikonradovska intonacija i njegova priča o Andriću i Krleži, o njihovim pripadnostima, može ga kvalificirati samo za neku od onih poluregularnih bojna, kojima je zadatak bio uspostavljanje različitih tipova isključivoga pripadanja i čistoće na terenu.

Ničim drugim do problemima s pripadanjem nije moguće objasniti i preventivnu antioskarovsku filipiku, koju je, doduše mnogo sofisticiranije, sročio filmski kritičar zagrebačkoga Jutarnjeg lista, samo dan uoči losanđeleske ceremonije, očevidno s užasom predviđajući mogućnost da slava padne na Bosanca Tanovića i njegov film. A mudri paradoks s Tanovićevom Ničijom zemljom (sic!) i jest u tomu što je sva priča o nastanku, naravi i trijumfu toga filma, velika pouka o pripadanju. O trima razinama sretnoga i harmoničnog pripadanja: individualnomu talentu i vlastitom snu prije svega, svojoj zemlji, vascijelom svijetu - sve to jednako i u isti mah, bez sukoba i frustracije.

Arhiva Dani
250