LIČNOST
U FOKUSU
Sead Gajević
Upad
Bosanskohercegovačke patriotske stranke na političku scenu BiH
kao kolateralnu štetu je proizveo i izlazak Seada Gajevića
iz tame anonimnosti. Zahvaljujući zbrdazdolnosti kadrovske
politike Alijanse, generalni sekretar BPS-a dobio je prestižnu
fotelju ministra za boračka pitanja u Vladi Kantona Sarajevo.
Naravno da u svakoj od tuce vlada u ovoj zemlji briga o najobespravljenijoj
kategoriji ljudi nema nikakve veze sa prestižem, ali je Gajević
od kantonalnoministarske funkcije napravio agenciju za promociju
vlastitog te lika i djela voljenog mu vođe Sefera Halilovića.
U
kratkoj političkoj karijeri, Gajević nije imao baš previše novih
ideja ili hrabrih iskoraka u zaštiti prava boraca. Ali je zato
frustriranost zbog minornog položaja stranke iz koje dolazi, unutar
vladajuće Alijanse Gajević obilato ispoljavao na najbizarnije
načine. Recimo, obećanjem da će izvesti borce na ulicu da ga brane
ukoliko nekom iz Alijanse padne na pamet da ga smijeni.
Iako
je već prešao puni krug lokalnog političara - od liste kandidata
Bosanskohercegovačke patriotske stranke za izbore u Kantonu Sarajevo
1998. godine do ministarske funkcije 2001. - Gajević nikada nije
ispustio iz vida mogućnost da se može, možda, i više. A za to
više treba državne pare maksimalno iskoristiti za propagandu što
vlastitih što stranačkih ideja. U prvom slučaju to je uradio tako
što je organizovao prijem kada je usvojen zakon o pitanjima boraca.
Jelo se i pilo, a i nazdravljalo novom zakonu, počašćeni su, ako
ne već borci zbog kojih je organizovan prijem, a ono kolege ministri
i pokoji čelnik boračke udruge. Nisu zaboravljeni ni zastupnici
kojima su trebale godine pregalačkog rada da im u glavama sazrije
zakon toliko dobar da ga je valjalo proslaviti.
Nije
Gajević niti jednog trenutka zaboravio čovjeka koji je najzaslužniji
što je BPS od stranke jednog čovjeka postala stranka dva-tri čovjeka.
Dilemu hoće li Halilović napustiti mjesto ministra za izbjeglice
u Vladi Federacije nakon što je protiv njega započet postupak
pred Tribunalom u Haagu, Gajević je maksimalno koristio za dizanje
tenzija unutar vladajuće političke grupacije i samo njemu svojstvene
prijetnje tipa "ukoliko se to ne ispuni, mi ćemo razmotriti
dalje naš opstanak u Alijansi".
Svoj
posljednji javni nastup tijekom redovnog susreta sa dobitnicima
najvećih ratnih priznanja, Zlatnog ljiljana, Zlatne policijske
značke i Medalje za hrabrost, Gajević je iskoristio ne samo da
bi im podijelio po 500 KM. Uz jednokratnu pomoć, uručena im je
i jedna knjiga te jedan tekst. Koja knjiga? Pa, naravno, Lukava
strategija, široj javnosti dobro poznatog publiciste Sefera
Halilovića. Koji tekst? Dakako, tekst Zakona o dopunskim pravima
boraca, još poznatijeg autora Seada Gajevića. Jedino je tom prigodom
ostalo nerazjašnjeno da li je i knjiga, kao što je tekst, odštampana
i podijeljena o trošku ministarstva za boračka pitanja. Ili je
sve plaćeno iz Gajevićevog džepa. Lukava strategija, nema šta.
RIJEČ
U FOKUSU
Tuzla
Piše: Mile Stojić
Otvaranje
procesa planskog potapanja jame Rudnika soli Tušanj pokrenulo
je u Tuzli i javnu polemiku među geolozima, koja izaziva zbunjenost
i strah kod građana. Veliki broj Tuzlaka, dok šeta starim dijelom
grada, razmišlja hoće li se tlo ispod njih otvoriti i oni nestati
dva ili petnaest metara ispod zemlje, javljaju agencije. Pjesnička
metafora Zašto tone Venecija u nas se postavlja u obliku
grubog pitanja: zašto tone Tuzla. Prof. dr. Enver Mandžić
sa Rudarsko-geološkog fakulteta u Tuzli smatra fenomen slijeganja
tla "pitanjem svih pitanja" ovoga grada.
Njegove
"najcrnje prognoze" su da nova slijeganja mogu biti
veća nego dosadašnja, i, što je još gore, mogu biti vremenski
kraća, jer se može dogoditi naglo urušavanje zemlje. Ono što lebdi
kao mora nad Tuzlom je prizor u kojem za nekoliko sekundi pod
zemljom nestaje cijela stambena zgrada. Profesor Mandžić upozorava:
"Pitanje budućnosti Tuzle vrlo je neizvjesno. Ovo kažem iz
razloga što je dugo vremena Tuzla krila podatke o tome šta se
događa sa fenomenom slijeganja tla. I danas stručnjaci ne mogu
doći do fakata što se zapravo u Tuzli događa. To je ključni problem.
Umjesto da naučnici budu angažirani, umjesto da se inzistira na
istraživanju ovog problema, mi danas stojimo tek na samom početku",
zaključuje on.
Imenica
Tuzla turskog je porijekla (tuz-sol + la, sufiks
mjesta) i znači solana, mjesto gdje se eksploatira sol. Osim ovog
turcizma u nas se još ponegdje za slanik, posudu u kojoj se drži
sol, upotrebljava i turski naziv tuzluk. Inače, u općoj
je upotrebi slavenska imenica sol (od praslavenskog sal
- odatle pridjev slan ). Od tog pridjeva, pak, nastale
su imenice slanina, slatina (slana, ljekovita voda), salamura.
Supstantiv solana, pak, nastao je kao složenica od slavenske
imenice i turskog prefiksa (usp. pilana, kafana i sl.).
Konstantin Porfirogenet u srednjem vijeku toponim Tuzle
bilježi kao Salinis, latinski oblik naziva za mjesto soli.
Taj oblik zadržao se i danas u imenu potoka Solina, koji
izvire kod sela Doknja ispod Majevice i utječe u Jalu u Tuzli.
I samo ime rijeke Jala vjerojatno je nastalo od suglasničke
osnove sal- , tvrdi Petar Skok u svome Etimologijskom
rječniku.
Sol
(kemijski, natrijev klorid), kao osnovni i fiziološki nužan začin
spominje se u liturgiji kao "hrana soli", kao "sol
mudrosti". U istom takvom sklopu ideja sol je i u Židova
bila značajan obredni element: svaku je žrtvu valjalo posvetiti
solju. Kolektivno konzumiranje soli imalo je značenje bratske
povezanosti. Sol se dijeli, kao i kruh. Kruh i sol su kod Slavena
simboli gostoprimstva i dobrodošlice. Kod nomada se upotrebljavala
za objeda ili sklapanja saveza i otud u Bibliji izraz "osoljeni
savez", onaj savez koji izražava trajnost veze između Boga
i naroda. Sol simbolizira čistoću, mudrost, moralnu snagu. Isus
je svojim učenicima govorio da su "sol zemlje". Međutim,
sol može imati i drugo značenje: slana zemlja znači neplodna zemlja.
Rimljani su, naime, često posipali sol na tla gradova koje bi
sravnili sa zemljom, kako bi tu zemlju učinili jalovom.
Stari
su Latini, također, vjerovali da sol neutralizira otrove. Plinije
Mlađi izvještava da je uvijek u receptu protiv nekog otrova
stajala napomena "addito salis grano", što je značilo
"dodavši zrno soli". Otud i izreka Cum grano salis
(sa zrnom soli), što znači da oprezno i pametno, sa oštroumljem
i pažnjom moramo rješavati određeni problem. Ovu drevnu izreku
šaljemo na dar svim nadležnima koji mogu pomoći da se preduprijedi
katastrofična sudbina Tuzlaka i Tuzle.
| Osveta ministra Čauševića |
Čelnici
MUP-a Tuzlanskog kantona i dalje preduzimaju opsežne mjere u cilju
liječenja povrijeđene sujete Ševale Avdić, supruge zamjenika
predsjedavajućeg državnog parlamenta Seada Avdića, srozavajući
pritom ispod svakog nivoa autoritet svojih policajaca i čitave službe.
Kao što je poznato, saobraćajni policajac Nedim Smajić, sa
kolegama iz patrole, isključio je automobil gospođe Avdić iz saobraćaja,
jer joj je registracija bila istekla prije četiri mjeseca. Par sati
kasnije, Smajićev komandir Milinko Milićević i ministar Muhamed
Čaušević naređuju ponovno uključenje spornog vozila u saobraćaj,
bez obzira na skinute registarske oznake, grubo kršeći zakon i pravila
službe. Policajac Smajić podnosi protiv Ševale Avdić prekršajnu
prijavu, čije će navode naknadno potvrditi rezultati istrage IPTF-a
i unutrašnje kontrole MUP-a. U međuvremenu je štampa učinila svoje,
pa je ovaj saobraćajni incident prerastao u policijsko-političku
aferu.
I
nakon svega, umjesto da sam bude kažnjen i podnese ostavku zbog
nezakonitog i nemoralnih postupaka, ministar Čaušević započinje
kampanju odmazde protiv policajaca koji su postupili profesionalno
i savjesno. Tako je jedan Smajićev kolega prekomandovan iz patrolne
službe na prijavnicu, drugi "unaprijeđen" u pozornika,
a "ekspertni tim" MUP-a na samog Smajića primjenjuje posebnu
kaznenu strategiju. Trenutno ga psihološki iznuruju kroz vanredne
zadatke i smjene, a nagovještavaju se i drastične sankcije. Naši
izvori u MUP-u tvrde da će Smajić uskoro biti kažnjen uz sljedeća
obrazloženja: odavanje službene tajne Bosanskoj stranci, premda
je on u svom pismu pomoć zatražio od Mirnesa Ajanovića kao
poslanika, a ne njegove stranke; zato što, navodno, nije zatražio
pomoć viših policijskih dužnosnika, koji su, podsjećamo, drastično
prekršili zakon, itd.
Policajac
Smajić mora biti "primjereno" kažnjen, koliko zbog "političke
težine" gospođe Avdić, toliko i zbog "zaraznog" dejstva
njegovog odvažnog postupka na ostalu "policijsku raju",
koja više ne može da trpi nepravde uz platu od 350 KM. Neke njegove
okuražene kolege već su dostavili Danima podatke o učešću
svojih šefova u zataškavanju niza kriminalnih radnji, što provjeravamo
i pripremamo za naredne brojeve.
Na
kraju, pitanje za IPTF-ov ured u Tuzli: zar ćete, zaista, dopustiti
osvetoljubivom ministru Muhamedu Čauševiću da uništi časnu karijeru
jednog od najboljih svršenika vaših trenažnih seminara, a time i
vjeru u zakon?
| Kecmanović svjedok Tutine
odbrane! |
Nenad
Kecmanović, nekadašnji prvi čovjek Saveza reformskih snaga BiH,
boravi u Haagu! Izvori Dana tvrde da razlog njegovog boravka
nije posjeta "oboljelom" Miloševiću, već proces
koji se upravo odvija: suđenje Mladenu Naletiliću Tuti i
Vinku Martinoviću Šteli.
Pokušali
smo kontaktirati Kecmanovića na njegovoj beogradskoj adresi, ali
tamo ga nije bilo, što ovim špekulacijama daje na vjerodostojnosti.
Pretpostavlja se da bi Kecmanović mogao biti prvi zaštićeni svjedok
Tutine odbrane, koji je već svjedočio na zatvorenoj sjednici, a
od kojeg advokat Krešimir Krsnik očekuje da objasni nelegalnost
i nelegitimnost bosanskohercegovačkog Predsjedništva, čiji je Kecmanović
bio član i u času kada je napustio opsjednuto Sarajevo i otputovao
za Beograd.
|
Dvije sedmice bez Miloševića
Suđenje Slobodanu Miloševiću
odgođeno je do 8. aprila. Prošle sedmice suđenje je bilo otkazano
zbog gripa bivšeg jugoslavenskog predsjednika i trebalo je biti
nastavljeno u četvrtak, kada ovaj broj Dana bude odštampan.
Međutim, pošto je u petak Uskrs, koji je jedan od zvaničnih praznika
UN-a, Sudsko vijeće odlučilo je da ne radi taj dan, a naredne
sedmice na "snagu stupa" već ranije zakazana pauza u
suđenju. Neuobičajeno žilavi grip koji je Miloševića pogodio već
prije dvije sedmice, doveo je do prekida u suđenju kojem se niko
u Tribunalu nije obradovao. To, naime, tek znači da će suđenje
duže trajati. S druge strane, neki od službenika suda ne kriju
svoje olakšanje Miloševićevim izbivanjem iz sudnice: "Mislim
da će biti lijepo bez njega, barem dvije sedmice", rekao
je jedan od njih Danima. Miloševićev pravni savjetnik Zdenko
Tomanović je također bio u Haagu ovih dana, i pored toga što
je njegov klijent bio bolestan. Njegov kolega Dragoljub Ognjanović
rekao je novinarima prošle sedmice da je Miloševićevo zdravstveno
stanje bilo tako loše da je jedva bio u stanju razgovarati.
Ono što je, pored njegove bolesti,
između ostalih stvari obilježilo prvi dio ove sedmice u Tribunalu
bio je i sastanak Carle Del Ponte sa Simom Spasićem,
predsjednikom Udruženja familija nestalih Srba sa Kosova. Sastanak,
održan, naravno, iza zatvorenih vrata, održan je u srijedu u četiri
sata, ali se naslućuje da će razgovorom dominirati podizanje optužnica
protiv pripadnika OVK-a odgovornih za otmice, odnosno ubistva
srpskih civila na Kosovu. Simo Spasić je u razgovoru za Dane
nakon sastanka sa Del Ponteovom rekao da su familije kosovskih
Srba tužiteljstvu predočile još prije godinu dana dokaze o počiniteljima
zločina nad kosovskim Srbima. On je posebno istakao otmicu 20
rudara sa kopa Belaćevac, čiji su izvršitelji navodno poznati
i danas slobodno šetaju Kosovom. Prema njegovim riječima, broj
Srba sa Kosova koji se i dalje vode kao nestali, iznosi 1.560,
a 80 posto zločina nad tamošnjim srpskim stanovništvom počinjeno
je nakon 15. juna i dolaska KFOR-a u južnu srpsku pokrajinu.
Srpski ratnici ružni na
slikama!
Osjećanje da Srbija nije rada
da sa Haagom podijeli svoju sreću oko izručenja ratnih zločinaca,
iznenađuje samo svjetske budale: balkanski princip - da su svi
"naši" nevini, a svi "njihovi" ubice - još
uvijek savršeno funkcionira; prije neki dan, naprimjer, na beogradskom
otvaranju izložbe Rona Haviva (bio u Zagrebu prošle godine;
izložbu posjetio Stipe Mesić) došlo je do tipičnog incidenta:
neko iz publike ustao je i dobacio jednom od gostiju iz Sarajeva
da će on (njega) "Baliju" zaklati jer šta traži u srpskom
Beogradu; bilo je primjedbi zbog čega su Srbi tako ružni na Havivovim
fotografijama; našli su se komentatori koji su kazali da je ovo
još jedna podvala i još jedna zavjera protiv Vascijelog Srpskog
Naroda. Niko nije pitao - a jesu li Lijepi Srpski Ratnici, bradati
i strašni, arkanovski hrabri da šutiraju mrtve Bošnjake, simbol
one Srbije u koju se danas zaklinju ovdašnji demokrati? Jesu li
krvave fotografije krive za ono što su Srbi radili? Ili je u pitanju
Zločin, neviđen na evropskim prostorima od 1945?
Izložba se nastavlja: incidenti
nisu isključeni.
Nije šljiva, ali udara
Vlada Srbije donijela je u
srijedu po drugi put uredbu o saradnji sa Haškim tribunalom. Zašto
po drugi put? Zato što je onu koju je donijela krajem juna prošle
godine za izručenje Slobodana Miloševića srušio Savezni
ustavni sud. Zašto onda donose novu? Zato što će opet nekoga izručiti,
dok Sud ne obori i ovu.
Tako Srbija ulazi u posljednju
nedjelju uoči isteka ultimatuma koji su im dali iz Washingtona
da bi nastavili da im šalju pomoć. Hoće li političari u Beogradu
ispoštovati američke uslove koji glase: prekid finansiranja Vojske
RS, prebacivanje albanskih zatvorenika na Kosovo i saradnja sa
Haagom? Hoće, ali djelimično. Prvo su, kažu, završili, drugo je
u toku, a saradnja sa Haagom je toliko rastegljiv pojam da će
uraditi i to, ali ne baš sve. Idemo redom.
Vjerovatno će narednih dana
(možda i dok ovaj broj Dana bude u štampariji) doći do
hapšenja Nikole Šainovića, nekadašnjeg Miloševićevog povjerenika
za Kosovo, i Vlajka Stojiljkovića, nekadašnjeg ministra
policije. Zašto baš njih? Zato što će u antihaški raspoloženoj
Srbiji najbezbolnije proći hapšenje baš njih dvojice, koji se
smatraju ozloglašenim Miloševićevim funkcionerima. Tokom prošlog
vikenda policija je čak pokušala da uhapsi Šainovića, ali im je
umakao.
Prethodno, premijer Srbije
Zoran Đinđić izgubio je silno vrijeme računajući da će
biti najbezbolnije da se optuženici koje Haag potražuje od SR
Jugoslavije (njih 15 komada) sami predaju. Šainović je odbio da
to učini, isto tako i Stojiljković, koji je prošle nedjelje napustio
Beograd i krije se negdje u unutrašnjosti Srbije. O predaji još
uvijek razmišlja general Dragoljub Ojdanić, Miloševićev
načelnik Generalštaba u kosovskom ratu. Također, o predaji ozbiljno
razmišlja i Milan Milutinović, još uvijek aktuelni predsjednik
Srbije, što se da vidjeti i po ovih dana velikom broju naprasnih
predsjedničkih kandidatura u ambicioznijem dijelu političke scene.
Svaki razgovor na temu da učini
Đinđiću, dakle o predaji, odbacio je general Ratko Mladić,
što je i logično budući da niko nije smio da ga potraži i što
u njegovom odsustvu niko neće raspisivati izbore za novog Mladića.
Elem, Đinđić već zna da neće
moći da ispuni sve uslove, pa je poslao vicepremijera Nebojšu
Čovića u SAD da izdejstvuje da odluka Kongresa bude takva
da Washington ne obustavi pomoć Srbiji, nego da je šalje sukcesivno
kako koga iz Beograda budu slali u Haag. Nije loša ideja, a mogla
bi se i dopasti ovima u Washingtonu. Uostalom, koga još zanima
izvoz šljivovice iz Srbije.
Alija se vraća kući
Nekadašnji ministar policije
BiH Alija Delimustafić definitivno se vraća kući poslije
polugodišnje avanture u Srbiji, u kojoj je polovinu vremena proveo
u pritvoru. Naime, Delimustafić je u utorak u Prvom općinskom
sudu u Beogradu osuđen na tri mjeseca zatvora jer je u Srbiji
od početka decembra prošle godine boravio sa falsifikovanim ispravama.
Ispostavilo se da je Delimustafić
nabavio falsifikovanu ličnu kartu i dvije vozačke dozvole na ime
Gojka Mitrovića od izvjesnog Davida u Sarajevu i
da mu je ta dokumenta donio brat u Banju Luku, gdje se tokom prošle
godine skrivao od federalnih vlasti.
Delimustafić je u završnoj
riječi na suđenju rekao da je u Srbiju došao da bi naplatio dug
od 3,75 miliona njemačkih maraka od jedne firme iz Vojvodine,
a da je posjedovao lažne dokumente jer se plašio za svoju bezbjednost.
"Duboko se izvinjavam
i kajem što sam sve ovo napravio. Sada je ovdje vrijeme tih afera,
i to je mene zakačilo", rekao je još Delimustafić.
Naravno, onom ko je pratio štampu u Srbiji nakon 17. januara,
kad je Delimustafić uhapšen, pravo je čudo kako se provukao sa
svega tri mjeseca zatvora čovjek koji je za sve to vrijeme u medijima
figurirao na skali od ratnog zločinca do čovjeka koji je još 1991.
pokupovao svo oružje i municiju u Srbiji, pa su Srbi u Bosni još
jedan rat dočekali goloruki.
Osim toga, Delimustafić ne
samo da se našao u centru još jedne afere čiji su akteri bili
glavni suparnici na srpskoj političkoj sceni, Zoran Đinđić
i Vojislav Koštunica, već je sve izgledalo kao
da su sve ovo vrijeme čekali samo njega da se pošteno zakače.
Srećom, srpski sudovi bili
su mnogo mudriji od svojih političara i Delimustafić bi se već
početkom sljedećeg mjeseca našao na slobodi da tu nije bilo još
jedne stvari. Naime, Okružni sud u Beogradu je, nezavisno od postupka
za falsifikovanje isprava, Delimustafiću odredio ekstradicioni
pritvor zbog zahtjeva BiH za izručenjem. Jednom riječju: Alija
se vraća kući.
|