Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 250

29.
Mart
2002.

LIČNOST U FOKUSU
Sead Gajević

Upad Bosanskohercegovačke patriotske stranke na političku scenu BiH kao kolateralnu štetu je proizveo i izlazak Seada Gajevića iz tame anonimnosti. Zahvaljujući zbrdazdolnosti kadrovske politike Alijanse, generalni sekretar BPS-a dobio je prestižnu fotelju ministra za boračka pitanja u Vladi Kantona Sarajevo. Naravno da u svakoj od tuce vlada u ovoj zemlji briga o najobespravljenijoj kategoriji ljudi nema nikakve veze sa prestižem, ali je Gajević od kantonalnoministarske funkcije napravio agenciju za promociju vlastitog te lika i djela voljenog mu vođe Sefera Halilovića.

U kratkoj političkoj karijeri, Gajević nije imao baš previše novih ideja ili hrabrih iskoraka u zaštiti prava boraca. Ali je zato frustriranost zbog minornog položaja stranke iz koje dolazi, unutar vladajuće Alijanse Gajević obilato ispoljavao na najbizarnije načine. Recimo, obećanjem da će izvesti borce na ulicu da ga brane ukoliko nekom iz Alijanse padne na pamet da ga smijeni.

Iako je već prešao puni krug lokalnog političara - od liste kandidata Bosanskohercegovačke patriotske stranke za izbore u Kantonu Sarajevo 1998. godine do ministarske funkcije 2001. - Gajević nikada nije ispustio iz vida mogućnost da se može, možda, i više. A za to više treba državne pare maksimalno iskoristiti za propagandu što vlastitih što stranačkih ideja. U prvom slučaju to je uradio tako što je organizovao prijem kada je usvojen zakon o pitanjima boraca. Jelo se i pilo, a i nazdravljalo novom zakonu, počašćeni su, ako ne već borci zbog kojih je organizovan prijem, a ono kolege ministri i pokoji čelnik boračke udruge. Nisu zaboravljeni ni zastupnici kojima su trebale godine pregalačkog rada da im u glavama sazrije zakon toliko dobar da ga je valjalo proslaviti.

Nije Gajević niti jednog trenutka zaboravio čovjeka koji je najzaslužniji što je BPS od stranke jednog čovjeka postala stranka dva-tri čovjeka. Dilemu hoće li Halilović napustiti mjesto ministra za izbjeglice u Vladi Federacije nakon što je protiv njega započet postupak pred Tribunalom u Haagu, Gajević je maksimalno koristio za dizanje tenzija unutar vladajuće političke grupacije i samo njemu svojstvene prijetnje tipa "ukoliko se to ne ispuni, mi ćemo razmotriti dalje naš opstanak u Alijansi".

Svoj posljednji javni nastup tijekom redovnog susreta sa dobitnicima najvećih ratnih priznanja, Zlatnog ljiljana, Zlatne policijske značke i Medalje za hrabrost, Gajević je iskoristio ne samo da bi im podijelio po 500 KM. Uz jednokratnu pomoć, uručena im je i jedna knjiga te jedan tekst. Koja knjiga? Pa, naravno, Lukava strategija, široj javnosti dobro poznatog publiciste Sefera Halilovića. Koji tekst? Dakako, tekst Zakona o dopunskim pravima boraca, još poznatijeg autora Seada Gajevića. Jedino je tom prigodom ostalo nerazjašnjeno da li je i knjiga, kao što je tekst, odštampana i podijeljena o trošku ministarstva za boračka pitanja. Ili je sve plaćeno iz Gajevićevog džepa. Lukava strategija, nema šta.


RIJEČ U FOKUSU
Tuzla
Piše: Mile Stojić

Otvaranje procesa planskog potapanja jame Rudnika soli Tušanj pokrenulo je u Tuzli i javnu polemiku među geolozima, koja izaziva zbunjenost i strah kod građana. Veliki broj Tuzlaka, dok šeta starim dijelom grada, razmišlja hoće li se tlo ispod njih otvoriti i oni nestati dva ili petnaest metara ispod zemlje, javljaju agencije. Pjesnička metafora Zašto tone Venecija u nas se postavlja u obliku grubog pitanja: zašto tone Tuzla. Prof. dr. Enver Mandžić sa Rudarsko-geološkog fakulteta u Tuzli smatra fenomen slijeganja tla "pitanjem svih pitanja" ovoga grada.

Njegove "najcrnje prognoze" su da nova slijeganja mogu biti veća nego dosadašnja, i, što je još gore, mogu biti vremenski kraća, jer se može dogoditi naglo urušavanje zemlje. Ono što lebdi kao mora nad Tuzlom je prizor u kojem za nekoliko sekundi pod zemljom nestaje cijela stambena zgrada. Profesor Mandžić upozorava: "Pitanje budućnosti Tuzle vrlo je neizvjesno. Ovo kažem iz razloga što je dugo vremena Tuzla krila podatke o tome šta se događa sa fenomenom slijeganja tla. I danas stručnjaci ne mogu doći do fakata što se zapravo u Tuzli događa. To je ključni problem. Umjesto da naučnici budu angažirani, umjesto da se inzistira na istraživanju ovog problema, mi danas stojimo tek na samom početku", zaključuje on.

Imenica Tuzla turskog je porijekla (tuz-sol + la, sufiks mjesta) i znači solana, mjesto gdje se eksploatira sol. Osim ovog turcizma u nas se još ponegdje za slanik, posudu u kojoj se drži sol, upotrebljava i turski naziv tuzluk. Inače, u općoj je upotrebi slavenska imenica sol (od praslavenskog sal - odatle pridjev slan ). Od tog pridjeva, pak, nastale su imenice slanina, slatina (slana, ljekovita voda), salamura. Supstantiv solana, pak, nastao je kao složenica od slavenske imenice i turskog prefiksa (usp. pilana, kafana i sl.). Konstantin Porfirogenet u srednjem vijeku toponim Tuzle bilježi kao Salinis, latinski oblik naziva za mjesto soli. Taj oblik zadržao se i danas u imenu potoka Solina, koji izvire kod sela Doknja ispod Majevice i utječe u Jalu u Tuzli. I samo ime rijeke Jala vjerojatno je nastalo od suglasničke osnove sal- , tvrdi Petar Skok u svome Etimologijskom rječniku.

Sol (kemijski, natrijev klorid), kao osnovni i fiziološki nužan začin spominje se u liturgiji kao "hrana soli", kao "sol mudrosti". U istom takvom sklopu ideja sol je i u Židova bila značajan obredni element: svaku je žrtvu valjalo posvetiti solju. Kolektivno konzumiranje soli imalo je značenje bratske povezanosti. Sol se dijeli, kao i kruh. Kruh i sol su kod Slavena simboli gostoprimstva i dobrodošlice. Kod nomada se upotrebljavala za objeda ili sklapanja saveza i otud u Bibliji izraz "osoljeni savez", onaj savez koji izražava trajnost veze između Boga i naroda. Sol simbolizira čistoću, mudrost, moralnu snagu. Isus je svojim učenicima govorio da su "sol zemlje". Međutim, sol može imati i drugo značenje: slana zemlja znači neplodna zemlja. Rimljani su, naime, često posipali sol na tla gradova koje bi sravnili sa zemljom, kako bi tu zemlju učinili jalovom.

Stari su Latini, također, vjerovali da sol neutralizira otrove. Plinije Mlađi izvještava da je uvijek u receptu protiv nekog otrova stajala napomena "addito salis grano", što je značilo "dodavši zrno soli". Otud i izreka Cum grano salis (sa zrnom soli), što znači da oprezno i pametno, sa oštroumljem i pažnjom moramo rješavati određeni problem. Ovu drevnu izreku šaljemo na dar svim nadležnima koji mogu pomoći da se preduprijedi katastrofična sudbina Tuzlaka i Tuzle.


Osveta ministra Čauševića

Čelnici MUP-a Tuzlanskog kantona i dalje preduzimaju opsežne mjere u cilju liječenja povrijeđene sujete Ševale Avdić, supruge zamjenika predsjedavajućeg državnog parlamenta Seada Avdića, srozavajući pritom ispod svakog nivoa autoritet svojih policajaca i čitave službe.

Kao što je poznato, saobraćajni policajac Nedim Smajić, sa kolegama iz patrole, isključio je automobil gospođe Avdić iz saobraćaja, jer joj je registracija bila istekla prije četiri mjeseca. Par sati kasnije, Smajićev komandir Milinko Milićević i ministar Muhamed Čaušević naređuju ponovno uključenje spornog vozila u saobraćaj, bez obzira na skinute registarske oznake, grubo kršeći zakon i pravila službe. Policajac Smajić podnosi protiv Ševale Avdić prekršajnu prijavu, čije će navode naknadno potvrditi rezultati istrage IPTF-a i unutrašnje kontrole MUP-a. U međuvremenu je štampa učinila svoje, pa je ovaj saobraćajni incident prerastao u policijsko-političku aferu.

I nakon svega, umjesto da sam bude kažnjen i podnese ostavku zbog nezakonitog i nemoralnih postupaka, ministar Čaušević započinje kampanju odmazde protiv policajaca koji su postupili profesionalno i savjesno. Tako je jedan Smajićev kolega prekomandovan iz patrolne službe na prijavnicu, drugi "unaprijeđen" u pozornika, a "ekspertni tim" MUP-a na samog Smajića primjenjuje posebnu kaznenu strategiju. Trenutno ga psihološki iznuruju kroz vanredne zadatke i smjene, a nagovještavaju se i drastične sankcije. Naši izvori u MUP-u tvrde da će Smajić uskoro biti kažnjen uz sljedeća obrazloženja: odavanje službene tajne Bosanskoj stranci, premda je on u svom pismu pomoć zatražio od Mirnesa Ajanovića kao poslanika, a ne njegove stranke; zato što, navodno, nije zatražio pomoć viših policijskih dužnosnika, koji su, podsjećamo, drastično prekršili zakon, itd.

Policajac Smajić mora biti "primjereno" kažnjen, koliko zbog "političke težine" gospođe Avdić, toliko i zbog "zaraznog" dejstva njegovog odvažnog postupka na ostalu "policijsku raju", koja više ne može da trpi nepravde uz platu od 350 KM. Neke njegove okuražene kolege već su dostavili Danima podatke o učešću svojih šefova u zataškavanju niza kriminalnih radnji, što provjeravamo i pripremamo za naredne brojeve.

Na kraju, pitanje za IPTF-ov ured u Tuzli: zar ćete, zaista, dopustiti osvetoljubivom ministru Muhamedu Čauševiću da uništi časnu karijeru jednog od najboljih svršenika vaših trenažnih seminara, a time i vjeru u zakon?


Kecmanović svjedok Tutine odbrane!

Nenad Kecmanović, nekadašnji prvi čovjek Saveza reformskih snaga BiH, boravi u Haagu! Izvori Dana tvrde da razlog njegovog boravka nije posjeta "oboljelom" Miloševiću, već proces koji se upravo odvija: suđenje Mladenu Naletiliću Tuti i Vinku Martinoviću Šteli.

Pokušali smo kontaktirati Kecmanovića na njegovoj beogradskoj adresi, ali tamo ga nije bilo, što ovim špekulacijama daje na vjerodostojnosti. Pretpostavlja se da bi Kecmanović mogao biti prvi zaštićeni svjedok Tutine odbrane, koji je već svjedočio na zatvorenoj sjednici, a od kojeg advokat Krešimir Krsnik očekuje da objasni nelegalnost i nelegitimnost bosanskohercegovačkog Predsjedništva, čiji je Kecmanović bio član i u času kada je napustio opsjednuto Sarajevo i otputovao za Beograd.


 

Dvije sedmice bez Miloševića

Suđenje Slobodanu Miloševiću odgođeno je do 8. aprila. Prošle sedmice suđenje je bilo otkazano zbog gripa bivšeg jugoslavenskog predsjednika i trebalo je biti nastavljeno u četvrtak, kada ovaj broj Dana bude odštampan. Međutim, pošto je u petak Uskrs, koji je jedan od zvaničnih praznika UN-a, Sudsko vijeće odlučilo je da ne radi taj dan, a naredne sedmice na "snagu stupa" već ranije zakazana pauza u suđenju. Neuobičajeno žilavi grip koji je Miloševića pogodio već prije dvije sedmice, doveo je do prekida u suđenju kojem se niko u Tribunalu nije obradovao. To, naime, tek znači da će suđenje duže trajati. S druge strane, neki od službenika suda ne kriju svoje olakšanje Miloševićevim izbivanjem iz sudnice: "Mislim da će biti lijepo bez njega, barem dvije sedmice", rekao je jedan od njih Danima. Miloševićev pravni savjetnik Zdenko Tomanović je također bio u Haagu ovih dana, i pored toga što je njegov klijent bio bolestan. Njegov kolega Dragoljub Ognjanović rekao je novinarima prošle sedmice da je Miloševićevo zdravstveno stanje bilo tako loše da je jedva bio u stanju razgovarati.

Ono što je, pored njegove bolesti, između ostalih stvari obilježilo prvi dio ove sedmice u Tribunalu bio je i sastanak Carle Del Ponte sa Simom Spasićem, predsjednikom Udruženja familija nestalih Srba sa Kosova. Sastanak, održan, naravno, iza zatvorenih vrata, održan je u srijedu u četiri sata, ali se naslućuje da će razgovorom dominirati podizanje optužnica protiv pripadnika OVK-a odgovornih za otmice, odnosno ubistva srpskih civila na Kosovu. Simo Spasić je u razgovoru za Dane nakon sastanka sa Del Ponteovom rekao da su familije kosovskih Srba tužiteljstvu predočile još prije godinu dana dokaze o počiniteljima zločina nad kosovskim Srbima. On je posebno istakao otmicu 20 rudara sa kopa Belaćevac, čiji su izvršitelji navodno poznati i danas slobodno šetaju Kosovom. Prema njegovim riječima, broj Srba sa Kosova koji se i dalje vode kao nestali, iznosi 1.560, a 80 posto zločina nad tamošnjim srpskim stanovništvom počinjeno je nakon 15. juna i dolaska KFOR-a u južnu srpsku pokrajinu.


Srpski ratnici ružni na slikama!

Osjećanje da Srbija nije rada da sa Haagom podijeli svoju sreću oko izručenja ratnih zločinaca, iznenađuje samo svjetske budale: balkanski princip - da su svi "naši" nevini, a svi "njihovi" ubice - još uvijek savršeno funkcionira; prije neki dan, naprimjer, na beogradskom otvaranju izložbe Rona Haviva (bio u Zagrebu prošle godine; izložbu posjetio Stipe Mesić) došlo je do tipičnog incidenta: neko iz publike ustao je i dobacio jednom od gostiju iz Sarajeva da će on (njega) "Baliju" zaklati jer šta traži u srpskom Beogradu; bilo je primjedbi zbog čega su Srbi tako ružni na Havivovim fotografijama; našli su se komentatori koji su kazali da je ovo još jedna podvala i još jedna zavjera protiv Vascijelog Srpskog Naroda. Niko nije pitao - a jesu li Lijepi Srpski Ratnici, bradati i strašni, arkanovski hrabri da šutiraju mrtve Bošnjake, simbol one Srbije u koju se danas zaklinju ovdašnji demokrati? Jesu li krvave fotografije krive za ono što su Srbi radili? Ili je u pitanju Zločin, neviđen na evropskim prostorima od 1945?

Izložba se nastavlja: incidenti nisu isključeni.


Nije šljiva, ali udara

Vlada Srbije donijela je u srijedu po drugi put uredbu o saradnji sa Haškim tribunalom. Zašto po drugi put? Zato što je onu koju je donijela krajem juna prošle godine za izručenje Slobodana Miloševića srušio Savezni ustavni sud. Zašto onda donose novu? Zato što će opet nekoga izručiti, dok Sud ne obori i ovu.

Tako Srbija ulazi u posljednju nedjelju uoči isteka ultimatuma koji su im dali iz Washingtona da bi nastavili da im šalju pomoć. Hoće li političari u Beogradu ispoštovati američke uslove koji glase: prekid finansiranja Vojske RS, prebacivanje albanskih zatvorenika na Kosovo i saradnja sa Haagom? Hoće, ali djelimično. Prvo su, kažu, završili, drugo je u toku, a saradnja sa Haagom je toliko rastegljiv pojam da će uraditi i to, ali ne baš sve. Idemo redom.

Vjerovatno će narednih dana (možda i dok ovaj broj Dana bude u štampariji) doći do hapšenja Nikole Šainovića, nekadašnjeg Miloševićevog povjerenika za Kosovo, i Vlajka Stojiljkovića, nekadašnjeg ministra policije. Zašto baš njih? Zato što će u antihaški raspoloženoj Srbiji najbezbolnije proći hapšenje baš njih dvojice, koji se smatraju ozloglašenim Miloševićevim funkcionerima. Tokom prošlog vikenda policija je čak pokušala da uhapsi Šainovića, ali im je umakao.

Prethodno, premijer Srbije Zoran Đinđić izgubio je silno vrijeme računajući da će biti najbezbolnije da se optuženici koje Haag potražuje od SR Jugoslavije (njih 15 komada) sami predaju. Šainović je odbio da to učini, isto tako i Stojiljković, koji je prošle nedjelje napustio Beograd i krije se negdje u unutrašnjosti Srbije. O predaji još uvijek razmišlja general Dragoljub Ojdanić, Miloševićev načelnik Generalštaba u kosovskom ratu. Također, o predaji ozbiljno razmišlja i Milan Milutinović, još uvijek aktuelni predsjednik Srbije, što se da vidjeti i po ovih dana velikom broju naprasnih predsjedničkih kandidatura u ambicioznijem dijelu političke scene.

Svaki razgovor na temu da učini Đinđiću, dakle o predaji, odbacio je general Ratko Mladić, što je i logično budući da niko nije smio da ga potraži i što u njegovom odsustvu niko neće raspisivati izbore za novog Mladića.

Elem, Đinđić već zna da neće moći da ispuni sve uslove, pa je poslao vicepremijera Nebojšu Čovića u SAD da izdejstvuje da odluka Kongresa bude takva da Washington ne obustavi pomoć Srbiji, nego da je šalje sukcesivno kako koga iz Beograda budu slali u Haag. Nije loša ideja, a mogla bi se i dopasti ovima u Washingtonu. Uostalom, koga još zanima izvoz šljivovice iz Srbije.


Alija se vraća kući

Nekadašnji ministar policije BiH Alija Delimustafić definitivno se vraća kući poslije polugodišnje avanture u Srbiji, u kojoj je polovinu vremena proveo u pritvoru. Naime, Delimustafić je u utorak u Prvom općinskom sudu u Beogradu osuđen na tri mjeseca zatvora jer je u Srbiji od početka decembra prošle godine boravio sa falsifikovanim ispravama.

Ispostavilo se da je Delimustafić nabavio falsifikovanu ličnu kartu i dvije vozačke dozvole na ime Gojka Mitrovića od izvjesnog Davida u Sarajevu i da mu je ta dokumenta donio brat u Banju Luku, gdje se tokom prošle godine skrivao od federalnih vlasti.

Delimustafić je u završnoj riječi na suđenju rekao da je u Srbiju došao da bi naplatio dug od 3,75 miliona njemačkih maraka od jedne firme iz Vojvodine, a da je posjedovao lažne dokumente jer se plašio za svoju bezbjednost.

"Duboko se izvinjavam i kajem što sam sve ovo napravio. Sada je ovdje vrijeme tih afera, i to je mene zakačilo", rekao je još Delimustafić. Naravno, onom ko je pratio štampu u Srbiji nakon 17. januara, kad je Delimustafić uhapšen, pravo je čudo kako se provukao sa svega tri mjeseca zatvora čovjek koji je za sve to vrijeme u medijima figurirao na skali od ratnog zločinca do čovjeka koji je još 1991. pokupovao svo oružje i municiju u Srbiji, pa su Srbi u Bosni još jedan rat dočekali goloruki.

Osim toga, Delimustafić ne samo da se našao u centru još jedne afere čiji su akteri bili glavni suparnici na srpskoj političkoj sceni, Zoran Đinđić i Vojislav Koštunica, već je sve izgledalo kao da su sve ovo vrijeme čekali samo njega da se pošteno zakače.

Srećom, srpski sudovi bili su mnogo mudriji od svojih političara i Delimustafić bi se već početkom sljedećeg mjeseca našao na slobodi da tu nije bilo još jedne stvari. Naime, Okružni sud u Beogradu je, nezavisno od postupka za falsifikovanje isprava, Delimustafiću odredio ekstradicioni pritvor zbog zahtjeva BiH za izručenjem. Jednom riječju: Alija se vraća kući.


 


Arhiva Dani
250

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh