tako se pokazalo da je na Balkanu malo jedan Dejtonski sporazum, pa je došao još jedan. Naravno, Sporazum o principima odnosa Srbije i Crne Gore, potpisan prošlog petka u Barceloni pod budnim okom Javiera Solane, i Dejtonski sporazum nemaju ničeg zajedničkog. Osim suštine. Naime, i jedan i drugi poručuju istu stvar i ljubiteljima zajedničke države i ljubiteljima njenog raspada. Dakle, ovaj plan vam obezbjeđuje da ćete imati zajedničke države/samostalnosti taman koliko se izborite. Na kraju, kao što Dayton ni šest godina kasnije nije završio ni zajedničku državu, na jednoj strani, ni samostalne Republiku Srpsku i Federaciju BiH, na drugoj, tako ni Srbiji i Crnoj Gori Solana nije obezbijedio ništa od toga.

Na pitanje zašto je onda dolazio, odgovor se obično traži u pitanju njegovog prestiža unutar administracije EU i u, kao, trijumfalnom povratku EU na Balkan (to je vjerovatno prvi sličan papir EU koji je u ex-Jugoslaviji potpisan još od vremena kad su ovamo dolazili Hans van den Broek i Gianni de Michelis).

Osim toga, sporazum omogućuje jugoslovenskom predsjedniku Vojislavu Koštunici da sačuva iluziju da je pobijedio u zalaganju za zajedničku državu, crnogorskom predsjedniku Milu Đukanoviću da je sačuvao samostalnost, Zoranu Đinđiću, premijeru Srbije, da nastavi da vlada svojom gubernijom, a Predragu Bulatoviću, glavnom crnogorskom opozicionaru, da i petu godinu zaredom može da kaže da će Đukanovića oboriti sad ili nikad. Naravno, sve to koliko se izbore. Već sâm taj pregled zadovoljnih suprotstavljeno uvrnutih psihologija i ambicija dovoljan je za sumnju u cjelishodnost sporazuma.

Koštunicina pobjeda Tu nije kraj paradoksima: sporazumom koji Crnu Goru i Srbiju tretira kao nešto između konfederacije i unije potpuno nezavisnih država ipak su najzadovoljniji zagovornici federacije (Koštunica) i malo labavije federacije (Bulatović), dok zubima škrguću zagovornici saveza samostalnih država (Đukanović) i, što je najnevjerovatnije, oni koji su potpuno indiferentni, poput Đinđića.

Sa druge strane, u Srbiji su najnezadovoljniji praktični ljudi koji ne vole da od svojih političkih uvjerenja prave situacije. Riječ je o uticajnim ekonomistima iz G17 Plus, koji ne vide svrhu ni način djelovanja u zajedničkoj državi sa dva potpuno suprotstavljena carinska sistema i dvije valute. Oni sa dosta razloga strahuju da EU od Srbije i Crne Gore pravi upravo onakvu vrstu integracije zbog koje im, da su se nekim slučajem sami tako dogovorili, nikada ne bi dali da se tako nepraktični i okrugli pa na ćoše uključe u evropske integracije.

Kada je sa Solanom, Đinđićem i Đukanovićem potpisao takav sporazum, Koštunica ga je opisao kao veoma "originalan". Da se već sve ne zna o njegovom poslovičnom odsustvu smisla za humor, još bi se moglo reći da se fino zezao. Ali nije. On sa dosta razloga, u sporazumu, kojim zasigurno lično nije nimalo zadovoljan, vidi svoju pobjedu. Zašto?

Prvo, Koštunicini državnički nalozi su ga uvukli u Solaninu papazjaniju zato što računa da će ipak, makar i pod imenom "Srbija i Crna Gora" (SiCG), zadržati klicu zajedničke države, koja će, kako on to voli reći, sačekati neke ljude bolje od nas. Naime, Koštunica zna da bi verifikovanje razlaza veoma brzo stvorilo mentalitet življenja u dvije države, dvije administracije ne bi imale više osjećanje privremenosti i provizorijuma kao aktuelne, i tu bi se onda za formiranje (jednom) zajedničke države morao čekati najmanje četvrti svjetski rat. Ovako, Koštunica čak vjeruje da su bolji ljudi već došli: naprimjer, on i Bulatović, koji danas voli da se predstavlja kao tip koji toliko voli zajedničku državu da se godinama borio čak i na Miloševićevoj strani da bi je zadržao.

Gazda ili Spuž Da bi ostvario takav naum, Koštunici je preostalo samo nekoliko sitnica. Tačnije dvije: da se riješi Đukanovića u Crnoj Gori i Đinđića u Srbiji. Može li on to? Vjerovali ili ne - može.

Prvo, u Koštunicinom okruženju računaju da Đukanović ipak neće uspjeti da se opere pred crnogorskim indipendistima, koje je godinama ubjeđivao da će im on i njegova partija obezbijediti da žive u samostalnoj državi. Zato je ovih dana u Podgorici gasio vatru i sam William Montgomery, američki ambasador u Jugoslaviji, ubjeđujući zadrte liberale Slavka Perovića da ne rasturaju Đukanovićevu vladu.

Ali Đukanovića uskoro očekuju predsjednički izbori, i sam Bog zna može li on da napravi takav salto i da zadrži sve indipendiste i osvoji ponekog integristu, što mu je neophodno da bi opet bio gazda. Nije isključeno da će pokušati sve, tim prije što je njegov način vladavine takav da je u igri krupan ulog: Milo može da bude ili gazda ili zatvorenik u Spužu.

Koštunica, osim toga, računa da ni Đukanović više ni međunarodnoj zajednici nije onoliko drag koliko je bio kada je bio na prvoj liniji protiv Miloševića i kada je dobijao sve džabe samo da ne skida oko sa nišana. U međuvremenu, po novinama se pojavilo nekoliko priča o Đukanovićevoj umiješanosti u šverc cigaretama i kriminal, iza čega ni Koštunica, kao ni bilo ko drugi uostalom, nije prepoznao rad vrijednih novinarskih istraživača, već zapadnih obavještajnih službi i domaćih daktilografa.

Ali Koštunica zna još nešto: prije će od Đukanovića napraviti poštenjačinu ravnog sebi nego što će strancima (pa ni sebi) uspjeti da Bulatovića predstavi kao čovjeka koji je Miloševića žalio samo četrdeset dana. Uostalom, Koštunica i sam ima problema sa predstavljanjem na Zapadu.

Šta kažu mali Sa Đinđićem, koji je iz svih dosadašnjih duela sa Koštunicom izašao kao pobjednik, jugoslovenski predsjednik će imati manje problema. Naime, dogovor sa Crnom Gorom podrazumijeva i nekakve savezne izbore, savezni izbori bit će niski start i za republičke, a izbori su, izgleda, jedini ring na koji Đinđić nerado izlazi Koštunici. Nije ni čudo: Koštunicin rejting, koliko god da je proteklih mjeseci padao, zaustavio se na tački na kojoj mu izbori ipak obećavaju da će biti glavni; Đinđić, koliko god da je podizao svoju popularnost, zaustavio se na tački koja mu ne obećava ništa više od toga da će u Srbiji biti broj dva.

To da dogovor sa Crnom Gorom donosi izbore, jedne i druge, i potpuno pretumbavanje onog dijela političke scene u Srbiji koji se odaziva na DOS, prepoznale su i male stranke iz te koalicije i, koliko god da su do sada bile lojalne Đinđiću i uglavnom glasne u osudi Koštunicine uvrnutosti, one moraju da vide od čega se živi. A stvari stoje ovako: Đinđić ima takav partijski bekgraund da, čak i kada bi na izborima osvojio sto odsto glasova, trebalo bi mu ih još toliko da smjesti na funkcije sve vruće mušterije iz svoje partije. Sa druge strane, kada bi Koštunica na izborima osvojio samo tri funkcionerska mjesta, na bar dva bi morao da postavi ljude koji o tome ne znaju ništa.

Logika stvari nalaže da će male stranke iz DOS-a, dakle sve osim Đinđićeve i Koštunicine, morati da se presaberu, a u to će neke od njih, bez obzira što sada listom uz Đinđića griju ministarske i ostale fotelje, pretrčati, ako ne Koštunici, a ono u treći blok, koji će se na izborima mnogo više otimati za glasove sa Đinđićem nego sa njegovom rivalom. Čitava ta inkomodacija malih stranaka iz DOS-a dovela je do toga da gotovo sve popljuju Solanin prijedlog. Ali sve to je, vidi se, logično, tim prije što je u prirodi svakog smrtnika da u sličnim situacijama spontano postavi pitanje: a gdje sam tu ja?

Dvije Đinđićeve varijante Đinđićev odnos prema zajedničkoj državi, sa druge strane, vrlo je dvosmislen. Takva je uostalom bila i njegova reakcija na Sporazum. "To će biti mnogo jeftinije nego do sada", rekao je Đinđić. Ali stvari s njim stoje ovako. Ne bi on imao ništa protiv da Koštunici preda svu vlast nad zajedničkom državom ili šta je već, samo kad se njemu ne bi miješao u Srbiju. Što se opet Srbije tiče, Đinđiću se ne ide na izbore prije 2005, kada, kako kaže, završi reforme. Ali, ako bude saveznih izbora, neke stranke iz DOS-a već će uhvatiti priključak sa Koštunicom, pa će ta tumbanja ugroziti i republičku vladu.

Zato Đinđić, kad je o zajedničkoj državi riječ, ima dvije varijante. Prva je da politički sasvim zatuče Koštunicu. Tim prije što je ovaj u "Aferi Perišić" - koja je prošle nedjelje tresla Srbiju kada je potpredsjednika Đinđićeve vlade vojska uhvatila da sarađuje sa CIA-om - potpuno razbio svaki patriotski kredibilitet te iste vlade. A kako se u Srbiji na izbore još uvijek ne ide bez patriotskog kredibiliteta kao što se na svadbu ne ide bez pištolja, to će Đinđić nastojati da iste izbjegne, bar dok se na terenu kojim bolje vlada do kraja ne razračuna sa Koštunicom. To bi moglo da se desi već ovih dana ako Đinđić uspije da ubijedi partnere u DOS-u da oduzmu skupštinske mandate izdajničkoj Koštunicinoj partiji. Ukoliko u tome uspije i potpuno marginalizuje Koštunicu, Đinđić može da bude i za zajedničku državu sa Crnom Gorom, doduše ne po svaku cijenu, ali u nekom minimalno realnom obliku - da.

Ako ne uspije, a vjerovatno neće, Đinđiću neće ostati nego da, zajedno sa Đukanovićem, koji pati od istih predizbornih problema, ruši Solanin plan, onako ispotiha, pa da, kad Solana pogleda, čekić zajedno tutnu u ruke nespretnom Koštunici. Sve to govori da se u Srbiji političari, kada je riječ o zajedničkoj državi i sporazumu sa Crnom Gorom, ne vode toliko državničkim razlozima koliko na stvar gledaju kao na novo oružje u međusobnoj borbi. U tome će, ruku na srce, imati i podršku građana, koji su se svih ovih godina umorili braneći, kao, razne države, tako da danas i na opstanak sopstvene gledaju manje--više isključivo kao na dobru stvar koja će im s vremena na vrijeme podijeliti socijalu. Na more ionako više ne idu.

Arhiva Dani
249