olitička igra malih prostora i velikih apetita se nastavlja i sa aktualnim uspostavljanjem Savezne države Srbije i Crne Gore. Ovim činom drama balkanskih nacionalizama i predodređenosti suvremene zbilje nacionalnim romantizmima i mitologijama ulazi u jednu novu fazu. Aktualna renominacija bivše Jugoslavije u bosanskim prilikama se ne doživljava samo kao stvar pukog nominiranja. Iza jezičkih pretvorbi se krije uvijek jedan te isti, velikosrpski sadržaj, smatraju neki posmatrači, dok drugi, sa isto toliko valjane argumentacije, tvrde da se radi konačno o nečemu novom, kvalitetnijem, do sada neiskušanom, o istinskom pokretu za ravnopravnošću naroda i ljudi.

Nema sumnje da se u aktuelnom razrješavanju odnosa između Srbije i Crne Gore radi tek o etapi jednog povijesnog procesa, čiji su počeci znatno dublji i kojeg su protagonisti u različitim vremenima sa promjenjivom srećom bili. Ne ulazeći u duboku prošlost, mada se, nažalost, bez nje ovdje ništa na globalnoj društvenoj sceni ne može razumjeti, treba navesti samo niz historijskih činjenica, kao ulaznih podataka za okvir razumijevanja tekućih zbivanja. Mada je sve počelo dosta davno, da ne spominjemo Zetu i Rašku, odluke Berlinskog kongresa iz 1879. godine o uspostavljanju nezavisnih država Srbije i Crne Gore predstavljaju početni osnov i današnjeg razumijevanja nacionalno-političkih odnosa između te dvije države.

Zakon sile Malo se s kime povijest tako apsurdno poigrala kao sa crnogorskom državnošću i nezavisnošću. To da državni identitet može da postane samo teritorij, puki prostor koji se prisajedinjuje nekom drugom, većem i jačem državnom teritoriju, a upravo se to desilo crnogorskoj nezavisnosti prilikom stvaranja Jugoslavije, svjedoči povijesnu mogućnost, a u ovom slučaju realnost nastanka i nestanka pojedinih država. Nikakvi međunarodni statusi o nezavisnosti i priznanju državnosti na Balkanu u odsudnim momentima ne znače ništa. Tu zakon sile rješava stvari, a tzv. međunarodni faktori oportunistički slijede stanje stvari na terenu. Zar i Bosni nije bila namijenjena takva sudbina, bez obzira na principijelnost AVNOJ-a? To bi joj se i dogodilo da nije bilo snaga odbrane. Iako je bila međunarodno priznata država, da se nije odbranila, bila bi pretvorena u običan prostor podijeljen između Jugoslavije i Hrvatske.

Kako je nastala Srbija? Crna Gora je izgubila nezavisnost voljom većinskog dijela svojih građana na tzv. podgoričkoj skupštini 26. novembra 1918. godine. Tad je izglasano bezuslovno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, a ne ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom, kako su to zahtijevale pristaše dinastije Petrovića sa Cetinja. Tim aktom Crna Gora je izgubila samostalnost, svoj državni identitet svela na regionalni, te otvorila čitavu dramu savremenoga crnogorskoga identiteta, koji se od tada na političkoj sceni dijeli na procrnogorske i prosrbijanske snage. Aktualnim događanjima nijedna od tih političkih struja ne odnosi prevagu, budući da rješenje ni za jednu od njih nije idealno niti konačno, s tim da se mora uočiti i priznati da je crnogorsko opredjeljenje prvi put nakon 1918. godine i unutar zemlje i u inozemstvu zadobilo legalnu i legitimnu poziciju.

Ako imamo u vidu činjenice o nastanku Srbije, posebno podatak da je dan prije crnogorske odluke o prisajedinjenju Srbiji to isto učinila i velika skupština Vojvodine, čime je srbijanska pozicija u stvaranju Jugoslavije bila znatno ojačana, ako ne i odlučna, onda se danas odigrava zanimljiva igra dekompozicije ne samo sada već bivše Jugoslavije nego i same Srbije. Da li se ona svodi na kneževinu iz tridesetih godina devetnaestog stoljeća, kako se mnogi naivno nadaju, ili je na sceni samo reartikuliranje srpskog identiteta primjereno zahtjevima vremena? Odnosno, da li srpski element na Balkanu jača ili se nepovratno svodi u ishodišne granice, pitanje je koje posebno muči one koji su u ekspanziji srpskog nacionalizma bili žrtve, a Bošnjaci su jedni od tih. Sa aspekta manjeg i nemoćnijeg, a Bošnjaci su u odnosu na srpski faktor takvi, bitno je istaći činjenicu da je okrupnjavanje, rast i širenje Srbije prisajedinjenjem Vojvodine i Crne Gore, a zatim pretvaranjem cijele prve Jugoslavije u proširenu Srbiju, bilo produkt srpske vojne premoći, čistog vojnog diktata, a ne nikakve, posebno trajne, ljubavi tih naroda i tih prostora prema srpskom činiocu. Nestankom te moći, vojnim porazom toga koncepta najzapadnije na linijama odbrane Zadra, cjelokupna kula od karata počela je da se trese i otvara mogućnosti za nova kalkuliranja. Dekompozicija Jugoslavije, a sada i Srbije ako imamo u vidu i to što se zbilo na Kosovu, u istoj mjeri otvara mogućnost demokratizaciji tog prostora i tih naroda, znači konačnom zauzimanju mirovne pozicije, kao i obnavljanju mitologema o propalom carstvu. Susjedi Srbije prvoj soluciji bi se jako radovali, ali i druga ima iste, ako ne i veće šanse.

Sandžački stav Ako stvari posmatramo na taj način, postavlja se pitanje šta je u svemu ovome bošnjački interes. Ako je, a jeste, bošnjački interes neodvojiv od općeljudskog interesa, onda je mirno i demokratsko rješavanje sporova za njih najpovoljnija solucija. Naravno, sa ovim se mnogi ne bi složili, ni u Bosni, a pogotovo u Srbiji i Crnoj Gori. U srbijanskom dijelu bivšeg novopazarskog sandžaka dominantan je stav o nužnosti očuvanja bilo kakve zajednice Srbije i Crne Gore jer to zadržava ionako malobrojne Bošnjake na okupu. Taj stav ima svoje rezone i mogao bi se braniti da negdje tamo za sebe ne veže i one nacionalnoromantičarske snage koje se nadaju reuspostavi političke autonomije tog istog sandžaka, što je politički danas iluzorno očekivati. Crnogorski Bošnjaci, koji sebe vole zvati i Muslimanima i Crnogorskim muslimanima, u samostalnoj Crnoj Gori vide svoju šansu. Smatraju, s velikim opravdanjem, da bi u takvoj državi bili faktor odlučivanja, jer bi sa Albancima činili trećinu stanovništva, dok su u zajedničkoj državi zanemariva manjina veličine od dva odsto. Bošnjaci se u Bosni uglavnom raduju nevoljama Srba, priželjkuju raspad jake srpske države nadajući se takvom nestanku i za njih smrtonosno opasnog srpskog nacionalizma. Takvo preovlađujuće držanje Bošnjaka je emocionalno intonirano i, mada je na prvi pogled osnovano i razumljivo, kao takvo je apsolutno pogrešno. Prije svega, oni svoje dobro ne mogu izvući iz tuđega zla, to je jedna od koordinata njihove kolektivne etike, te je svako nadanje o "slaboj Srbiji" kao preduvjet bosanskoga i bošnjačkoga dobra neodrživo. Upravo obrnuto, slaba Srbija, Srbija opterećena neimaštinom, bijedom, nacionalizmom, klerikalizmom, diktaturom, mesijanizmom, profetizmom, dakle svime onim negativnim što smo doživjeli i pred zadnji rat, uvijek je potencijalno bure baruta koje svoju agresivnost izručuje na slabije, pa tek na kraju i na sebe. U njenom ponašanju kroz prethodno stoljeće ima mnogo autodestrukcije i mržnje, a Bošnjaci su plamen te mržnje na sebi ponajviše osjetili. Stoga je normalan, demokratski, civilizacijski i mirni razvoj prilika u Srbiji bitan preduvjet stabilnosti Bosne, a time i sigurnosti Bošnjaka. Jedino zaživljavanje vladajućih civilizacijskih obrazaca, gdje je načelo ravnopravnosti naroda i jednakosti prava ljudi bez obzira na etno-religijska obilježja na prvom mjestu - a to znače evropski integracijski procesi - osigurava ljudska prava sviju, stabilnost i bogatstvo susjedstva. Kao što Bošnjaci na prostoru Srbije i Crne Gore nisu nikakav politički faktor, bez obzira šta oni o sebi mislili, tako ni Bošnjaci u Bosni nisu usmjeravajući regionalni činilac. Budući da im odgovara mir i vladavina međunarodnih konvencija o ljudskim pravima prije svega, njihovo je da osiguranim subjektivitetom i vlastitim pravima sebe ugrađuju u integracijske regionalne i šire procese, bez ikakvog nadanja da će profitirati iz tuđih muka. Oni su za nešto takvo suviše slabi. Istovremeno, te ih integracijske snage ne trebaju zavarati da će bilo kakva politička preorijentiranja sama od sebe dovesti do iskorjenjivanja bolesti pojedinih susjednih nacionalizama.

Arhiva Dani
249