"Ništa vi niste riješili", zavikao je visok, skoro do glave ošišan muškarac, "mi ćemo uzeti zastave i javno krenuti u Hrvatsku, kod Mesića!" Federalni doministar za izbjeglice i raseljena lica Mijat Tuka i hrvatski ambasador u BiH Josip Vrbošić još izvjesno vrijeme su pokušali razgovarati s njim, smirujući ga, da bi potom sjeli u automobile i odvezli se ispred općinskog sjedišta u Drvaru. Pokazujući svoje skoro uništene zube, ovaj je i dalje nastavio galamiti ispred zgrade: "Šta je s nama koji hoćemo da ostanemo? Ja imam najveći autoritet među žRvatima ovdi i ja ću ih sve povesti za Hrvatsku! Ja živim u garaži, sa ženom i četvero djece!" Deset minuta kasnije, nakon što su se novinari razišli, parkirao je crni Grand Cherokee Jeep zatamnjenih stakala, izlazeći rutinskom gestom uključio alarm i sa samopouzdanjem vlasnika ušao u kafić "Passage" u centru grada.

Udruga obitelji hrvatskih branitelja poginulih u Domovinskom ratu, smještena je u nezagrijanoj i neuglednoj sobici, u istoj zgradi u kojoj je i sjedište drvarskog HDZ-a; između tri stolice na jednoj i drvenog ormara na drugoj strani, smješten je, tako da se tek može proći, stol. Marko Dragun, predsjednik Udruge, inače je iz Kaknja. Sjedeći ispod raspeća na zidu, kaže: "Gola je laž ono što kaže načelnik općine, da deložiraju samo dvostruke korisnike!" On je u Drvar došao iz Stoca, u oktobru 1995. godine, kao i najveći dio ostalih hrvatskih žitelja, u velikom valu koji je ovaj grad zapljusnuo nakon kraja rata. Kakanj je, kaže, napustio još 1993, i ne želi se tamo vratiti. "Ima dobrih ljudi i među muslimanima", komentira on dok se vozimo njegovim golfom "trojkom" kroz skoro opustjeli grad, "ali, ja se tamo neću vratiti!" Na pitanje kako je uopće napustio Kakanj, Marko nemušto, mucajući, kaže: "Za sve je kriva politika… oslabe ti linije, vidiš ne napreduje se i onda valja napuštati." Ono što Marko neće reći, njegovi sugrađani se uglavnom ne libe kazati. Svi su oni, iz izbjeglištva u Hrvatskoj ili Hercegovini, autobusima dovezeni u Drvar i smješteni u srpske kuće, uz obećanje da će ta imovina ostati njihova. Uz njih su u nekoliko navrata stizali i socijalni radnici iz izbjegličkih centara u susjednoj Hrvatskoj i brinuli se za njihov smještaj; prijeratne komšije su smještani jedni uz druge, onako kako su u grad stizali, pa se grad danas dijeli, u zavisnosti od toga odakle dolaze, na vareški, kakanjski, teslićki dio…

Strah od sutra "Nas su u Đakovu strpali u autobuse i rekli: Drvar je vaš, morate ići tamo", kaže Kata Pranjić, prognanica iz Teslića, koja je rat provela u Hrvatskoj. "Mi smo se pobunili, kazali: Šta ćemo mi u Drvaru, ne znamo ni gdje je Drvar, nismo tamo nikad bili!" Hrvatske vlasti su im, međutim, odbijale ovjeriti izbjegličke kartone i tako skršile njihov otpor. Ona i njena 12-člana familija otada žive u tuđoj kući i jedna su od nekoliko stotina hrvatskih obitelji kojima ovih dana prijeti deložacija. Ispred katoličke crkve u utorak ujutro, 19. marta, skupilo se nekoliko stotina njih; bio je dan svetog Josipa, ali dobar dio nije došao samo zbog mise. Grupice muškaraca koji su sjedili prekoputa crkve, nervozno grickajući sjemenke, uglavnom su ispod oka promatrali brojne novinare, tražeći da pokažu akreditacije, ali ne odgovarajući na pitanja. Ljudi poput Kate, pak, skupljali su se oko novinara i bez ikakvog ustezanja razgovarali, ne obazirući se na pitanja tipa "Je l' naš novinar?!". "Naš je, jašta, iz Sarajeva je", odgovorila je Kata nekome, načas prekinuvši razgovor. Prije četiri godine podnijela je zahtjev za povratak u Teslić, gdje je njena velika obitelj imala šest kuća, ali još uvijek nije dobila nikakav odgovor. Ali, sve do tada, neće iseliti iz kuće u kojoj sada živi. Nakon izvjesnog vremena, jasno je da ona, kao ni bilo ko drugi među njima, nije u stanju da se probije kroz šumu imovinskih propisa, da čak u najvećoj mjeri i ne razumiju kako da vrate svoju imovinu. "Ja imam sina koji je duševni bolesnik i nepokretnog muža, nemam kud s njima. Kad dođe deložacija, svu ću svoju čeljad izvesti, a ja ću zapaliti kuću i sebe u njoj!"

Certifikat imovinske komisije, koji je svojevremeno dobila, ona je ustvari shvatila kao prijavu za povratak; objašnjenje šta treba uraditi nakon toga, nikada nije dobila. Tako su u najvećoj mjeri bosanski Hrvati, prisilno naseljeni u Drvar, i skončali kao "nelegalni" korisnici, koji danas nemaju pravo na bilo kakav smještaj onog trenutka kada budu iseljeni iz srpskih kuća. Osim onih koji se više ne žele vratiti tamo odakle potiču, najveći dio njih ipak je potpuno izbezumljen stanjem u kojem su se našli. "Pa, nismo ni mi Hrvati najgori na svijetu", veli Ivan Ćosić, skoro na ivici suza, zbunjen onim što vidi oko sebe. Bez kuće u koju bi se vratio, u tuđoj kući koju mora napustiti, bez posla, bez budućnosti, Ivan može samo to, sa strahom očekivati sutra i u nevjerici vrtiti glavom.

"Mi smo izvršili uvid i svi slučajevi deložacija iz prvog i drugog mjeseca ove godine bili su zasnovani na zakonu", kaže Branko Perković, službenik Ureda ombudsmena u Livnu. Relativno veliki dio hrvatskih prognanika nije nikada niti podnio prijave za povratak. U uvjerenju, u kojem su ih držale lokalne HDZ-ovske vlasti, da će tuđa imovina jednom postati njihova, mnogi su se olako odrekli prilike da barem povrate svoju imovinu; nekoliko desetina njih je, nakon 28. februara, izgubilo i stanarsko pravo uglavnom u srednjobosanskim općinama, kao što su Vareš i Kakanj. Jozefka Filipović je svojevremeno odbila donirani građevinski materijal koji su joj ponudile vareške općinske vlasti uz uvjet da sama plati izgradnju svoje kuće. Prilika koju bošnjački povratnici u RS iskorištavaju bez izuzetka, tada joj se nije učinila poštenom. "Ja to nemam čime plaćati!", kaže ona. Ona i njen tridesetogodišnji, nezaposleni, sin očekuju deložaciju za dvije sedmice. Oboje žive od vojne mirovine, koja je ovih dana također postala upitna. Jozefkin muž, inače ranjen kao pripadnik HVO-a, tri puta je operiran; nakon što je u predinfarktnom stanju iz Čapljine, koncem 1995, u ambulantnom vozilu upućen u Mostar, poginuo je u sudaru sa transporterom IFOR-a. Ona ni danas nije dobila nikakvu nadoknadu za muževu pogibiju, i svi su njeni pokušaji da je dobije ostali uzaludni. Jedan od službenika drvarskog ureda OSCE-a joj je, navodno, kazao: "Ko ga je ubio, neka vam i plati, gospođo!"

Zbogom, Drvar, odoh u Knin Za razliku od nje, Mato Pavić, također vareški Hrvat, prihvatio je da sam plaća obnovu svoje kuće; još uvijek živi u Drvaru, plaćajući kiriju od 200 KM mjesečno, ali je jedan od rijetkih koji su pristali da se vrate. Mirun i Ruža Dujmović, oboje duboko u šestoj deceniji, ne plaše se povratka u Gornje Korićane, ali teslićke srpske vlasti, ostale su gluhe na sve njihove zahtjeve za povratak. Za to vrijeme i njih dvoje su se nasukali u Drvaru, a od prvog maja neće više biti dobrodošli ni tamo, ako su ikad i naišli na dobrodošlicu u tom gradu, danas podijeljenom na srpski i hrvatski, nevidljivim, ali vrlo stvarnim granicama.

Većinski srpske vlasti u općini (od 19 vijećnika u općinskoj skupštini, 12 je Srba) i dalje insistiraju na tome da provode imovinske zakone; za lokalno hrvatsko stanovništvo to je stambeni apartheid. Ostavljeni na cjedilu od prethodnih vlasti, svedeni na prekršioce zakona, koje nikad nisu ni izabrali da prekrše, jedni bi sada najradije ratovali. Drugi bi, ako nekako mogu, kući. A treći u Hrvatsku, i to zato što im je pravo na potonji izbor oduzeto. Negdje između - između kuće na jednoj i prognanstva na drugoj strani - najveći dio njih izabire nastavak tog progonstva. Ovaj put u Hrvatskoj.

"Ja sam već spakovala stvari, odoh sutra (u srijedu, op.a.) u Hrvatsku, u Knin", kaže Danica Kovačević, majka četvero djece, koja okolo dižu graju dok razgovaramo. Njen muž je nezaposlen, najstarija djevojčica pati od epilepsije, a Danica je trudna po peti put. I mala, mršava ženica je iz Teslića, a cijela njena obitelj živi od socijalne pomoći, koja iznosi 50 KM mjesečno. "Tražila sam posao, makar da ulice čistim, ali su mi rekli da je spisak popunjen", konstatira ona sa mirom poraženog. "Odoh sutra u Hrvatsku", ponavlja "ali, čujem da ne puštaju više!" Četvero djece igra se iza njenih leđa, cičeći veselo. "Nemam gdje drugo!"

I dok je sakupljena pastva polako počela ulaziti u crkvu, Danica je zaplakala, glavu duboko zaronivši u ruke pomodrjele od hladnog vjetra.

Mercedesom u izbjeglištvo Nekoliko kilometara pred Kninom stoji tabla sa natpisom Golubići. Tamo se u posljednjih nekoliko dana intenzivno preseljavaju bosanski Hrvati deložirani iz srpskih kuća u Drvaru. Slijedimo smjerokaz i upadamo u šumu korova i kostura nekadašnjih kuća. Ispred nas je gomila ničega, a iza nas mercedes sa bosanskom registracijom. Očigledno je da i putnici u mercedesu idu ka istom cilju - "vojnom kampu" u Golubićima. Međutim, iako se već dugo truckamo makadamom, ne nailazimo ni na šta što bi bar na tren nagovijestilo život. Kada se put kojim smo ušli duboko u korov počinje račvati na dva dijela, zaustavljamo se i, pošto nigdje nema živog stvora da nam pomogne, u pomoć prizivamo logiku. Pošto je lijevi putić previše zakrčen granjem i smećem, a gubi se u borićima, važno zaključujemo da taj put ne vodi nigdje i nastavljamo onim malo širim i čišćim. Za nama ide i mercedes. Nakon dvjestotinjak metara nailazimo na babu, magarca i muškarca, koji nam objašnjava da smo skroz zabasali i da se trebamo vratiti na onaj puteljak za koji smo zaključili da je krivi i prići kroz boriće. To i činimo i evo nas pred ulazom u pravu pravcatu vojnu bazu - stražarska kućica desno, prijavnica lijevo, nekoliko topova malo dalje, vreće sa pijeskom… Ali, nema ni zastave, ni stražara da nas zaustavi. Prolazimo kroz kapiju i dolazimo u nekadašnje JNA naselje za "radnike i omladinu". Sada je ono pretvoreno u izbjeglički kamp. Iz mercedesa izlazi jedna žena i pita nas: "Jeste li i vi izbjeglice? Hoćete li se i vi prijaviti? Znate li ima li još mjesta?"

"Nećemo, mi smo novinari iz Sarajeva", odgovaramo i ona naglo gubi interes za nas. Ali zato ga pokazuje grupa okupljenih "izbjeglica", čiji je starosni prosjek, izuzmu li se djeca, oko četrdesetak godina. Oni stoje ispred pristojno uređenih bungalova i dočekuju nas riječima: "Pišete li za turske novine?"

"Ne pišemo, nema u Sarajevu turskih novina." "Ima, ima, sve su tamo Turci" "I Srbi", dodaje drugi. "Eno im Bosne i Hercegovine, neka je Petritsch podijeli balijama i četnicima, kao što je i podijelio", viče neko iz gomile.

Ivica Bogdan i njegova supruga Mirjana bili su valjda jedini koji su tamo shvatili "moć medija", pa su odmah otišli po svoje papire i uveli nas u jedan od apartmana (svaki ima vlastito kupatilo, struju i toplu vodu). Oni su, prije nego su se nastanili u Drvaru, živjeli u Travniku. Nekoliko dana ranije dobili su rješenje o deložaciji iz stana u Drvaru koji je pripadao i sada ponovo vraćen Sreti i Zdravku Lukaču. Kantonalni ured za imovinsko-pravne poslove Livno, odjel Drvar, u rješenju za deložaciju napisao je da Bogdanovi nemaju pravo na alternativni smještaj. A to, opet, shodno imovinskim bh. zakonima, znači da oni ili imaju negdje svoj stan ili imaju dovoljno novca da ga iznajme. Tako je i u slučaju supružnika Bogdan. Oni imaju kuću u Travniku, ali je još nisu dobili natrag iako su predali zahtjev. Ivica kaže da mu je Općina Travnik naložila da u roku od sedam dana donese posjedovni list i građevinsku dozvolu. "Trebam sad potrošiti sto maraka da odem u Travnik i da to izvadim. Neću. Imaju oni sve u Općini pa neka utvrde ko je vlasnik", kaže Ivica. Na našu sugestiju da se za svoju imovinu ipak trebaju malo više zainteresirati i potruditi da je vrate, Ivicina supruga, reagira: "Što ću ja tražiti svoju kuću u Travniku? Je li treba da sjedim u drugoj i gledam u svoje prozore i da je nikad ne dobijem?"

Na svaki naš pomen povratka u mjesta gdje su ranije živjeli, "izbjeglice" su reagirale kao na provokaciju: "Šta vi nama ima da govorite gdje ćemo mi živjeti! Mi smo Hrvati i u našoj Hrvatskoj ćemo da živimo. Šta se tamo imam vraćati, je li da mi djeca govore mehko i lahko?!"

Mijo Dusper, mada je sve vrijeme govorio kako "sumnja da će novinari iz Sarajeva objaviti ono što oni govore", ipak je tražio da zapišemo kako je njegov otac Jozo još 1998. godine podnio zahtjev za povratak u Vareš i nakon skoro četiri godine i dalje živi u kući pokrivenoj ceradom, te da se Ante Filipović, iako se prije pet godina vratio u Travnik, još nikad nije uselio u svoju kuću.

Jedan od njih, sijed muškarac srednjih godina, koji nije htio reći svoje ime, ne može da se načudi kako ga neko može istjerati iz kuće koju je "čuvao sedam godina". "U Drvaru sam bio sedam godina u toj srpskoj kući i je li sad trebam da je vratim?", pita on i priznaje da je iz srednje Bosne izbjegao nakon rata. I upravo je ovaj muškarac jedan od mnogih Hrvata koji su nakon akcije "Oluja", po nagovoru HDZ-a, naselili "gradove koje je oslobodila hrvatska vojska". Naime, tada je HDZ po srednjoj Bosni, o čemu su Dani već pisali, dijelio letke u kojima je stajalo da "Hrvati treba da žive u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Kulen-Vakufu… jer je to hrvatska zemlja i tamo ih čekaju stanovi, kuće, poslovni prostori…" Međutim, sada kada je došao trenutak da se Hrvati isele iz tih kuća i stanova, malo njih želi da se vrati tamo odakle je i došlo i, bez pretjerivanja, može se reći da je među njima veliki broj profesionalnih izbjeglica.

Kolektivno iseljenje U jednom apartmanu, koji je već poprimio oblik doma (krevetić za bebu, televizor, šporet, stalaža sa igračkama), igraju se četiri djevojčice. "Vlasnica" ovog apartmana je Ruža Franić. Mlada je, ima dvoje djece i muža, i kaže da je dobila još jednu sobu. Ona se pomalo razlikuje od ostalih zato što je jedina koja, dok nije doselila u Drvar, nije imala ni svoju kuću ni stan. "Bili smo podstanari, pa tako nemamo šta ni tražiti", kaže Ruža iskreno i nimalo se ne doima nezadovoljnom. Kaže da je njoj, zapravo, sve isto, možda čak i bolje, jer je prije kao podstanar plaćala kiriju, a sada besplatno stanuje. Njen suprug je policajac u Bosanskom Grahovu i sad ponovo prelazi istu kilometražu kao što ju je prelazio iz Drvara do Grahova. Ruža, kao i ostali u kampu, osim bosanskohercegovačke ima i hrvatsku putovnicu i sasvim joj je svejedno što živi u Hrvatskoj, a muž joj u drugoj državi prima platu.

Nikola Gvozdenović je donedavno bio krim- -policajac u Drvaru. Otkaz s posla je, po njegovoj verziji, dobio jer se kantonalnom ministru unutrašnjih poslova nije svidjelo to što je za vrijeme rata bio aktivan u HVO-u, a po našim izvorima iz Drvara, "zato što na poslu nije išta radio". Danas je Gvozdenović u Golubiću koordinator za iseljenje i useljenje. Dobro uhranjen i crven u licu, on nosi teku pod miškom i šeta kroz naselje. Kaže da je do 19. marta u Golubić došlo 13 obitelji iz Drvara, odnosno između 60 i 70 članova, od čega je oko 40-ero djece. Međutim, kada je oko jedan sat u naselje stigao Caritasov kombi sa hranom, Gvozdenović je na upit službenika iz Pučke kuhinje "koliko vas je danas?", odgovorio: "Isto kao i jučer - četrdeset i šestero."

Koordinator nas je izvijestio da su Golubić u ponedjeljak posjetili Ivo Sanader, predsjednik HDZ-a RH, i Dražen Budiša, predsjednik HSLS-a, biskup šibensko-kninski, i gvardijan kninski, te da su im obećali smještaj i posao!? "Svima koji se žele vratiti u BiH bit će im to omogućeno, a onima koji žele ovdje ostati mi ćemo obezbijediti smještaj i posao", ovako je Gvozdenović parafrazirao Budišine riječi. Dok je hvalio hrvatsku vlast, podržavalo ga je nekoliko žena koje su uglas govorile: "Jeste, ovdje nam je fino, Hrvatska nas je dočekala raširenih ruku. Nas podržava naša dijaspora u Australiji, Kanadi i Americi. Oni su ogorčeni bili kad su čuli kako nas šutaju, kako su nam kuće pretresali sa psima."

Vrijeme za ručak u Golubiću

Koordinator Gvozdenović, za kojeg je naš reporter u Drvaru ustanovio da tamo ima stan i da nikad nije ni bio deložiran, još je "za novine iz Sarajeva" poručio: "Ne isključuje se da će i Hrvati koji sada žive u srednjoj Bosni biti potaknuti našim iseljenjem i da će nam se i oni pridružiti." Ni on, a niti bilo ko drugi od "izbjeglica" u Golubiću, nije htio kazati ko je organizirao odlazak iz Drvara i prijem u Golubiću. Ispalo je da je to bio spontani odlazak i da su onako spontano naišli na bungalove u kojima spontano teče topla voda i sijalice svijetle na sve strane.

Interesantno je to što se skoro svi pridošli prvo obraćaju Župnom uredu, a ne lokalnim vlastima. Fra Ivan Nimac i fra Petar Klarić po cijeli bogovetni dan primaju izbjeglice. "Ja im stalno govorim da se obraćaju institucijama sistema. Crkva im ne može puno pomoći, osim utješiti i pružiti pokoju lijepu riječ. Mi ih ovdje upisujemo i taj spisak dajemo Caritasu, koji drži pučku kuhinju, a oni im obezbjeđuju po jedan obrok dnevno", govori nam fra Ivan, dok na red za "riječi utjehe" čekaju još tri žene.

Nevenka Dodik sjedila je uplakana naspram fra Luke. "Ja nigdje nemam da odem, molila sam župnika da mi bilo što nađe", rekla nam je. Kad smo je pitali odakle je i zašto se ne vrati, odgovorila je: "Ja sam iz Vareša i nuđen mi je materijal za gradnju kuće pošto je komisija utvrdila da je toliko devastirana da se mora ponovo napraviti, ali šta ću ja s njim, jadna sama." I odmah nakon toga promijenila je "iskaz" pa je rekla da je u Vareš išla prije deset dana i da su joj rekli da bi možda mogla dobiti materijal, a na pitanje od čega će živjeti u Kninu, odgovorila: "Pa, ja imam muža, a moj muž ima zlatne ruke, on je zidar."

Veliki dan Tog dana kada smo posjetili Golubić (19. mart), u Kninu se sa predstavnicima izbjeglih Hrvata iz Drvara te predstavnicima međunarodne zajednice i lokalnih vlasti sastao ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Tonino Picula. Oni su u zgradi Općine održali jednosatni sastanak, zatvoren za javnost. Glasnogovornik MVP-a RH Žarko Plevnik za Dane je izjavio kako je sastanak zatvoren samo zbog toga da bi kraće trajao. "Mi smo prije sastanka obavili opširne razgovore sa ministrom za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara BiH Krešimirom Zubakom i Mijatom Tukom, zamjenikom ministra socijalne politike i raseljenih osoba FBiH, kako bismo zajednički pronašli izlaz iz ovog problema. Diplomatska aktivnost MVP-a Hrvatske i BiH je vrlo intenzivna i mi ne želimo da se nastala situacija koristi u političkoj manipulaciji, već da se nađe razumno rješenje", kazao je Plevnik.

Predstavnici Misije OSCE-a u Kninu se, osim toga što će priliv izbjeglica dodatno opteretiti ionako slabu hrvatsku ekonomiju, plaše da će doći do zastoja u realizaciji projekta napuštanja imovine kninskih Srba. Naime, međunarodna zajednica je Republici Hrvatskoj dala rok da do kraja ove godine oslobodi sve stanove i kuće koje su nekad pripadale Srbima, a takvih je samo u Kninu, prema riječima gradonačelnika Vinka Marića, šest stotina i u njima uglavnom žive bh. Hrvati. Jeremy Ainslie, voditelj Koordinacijskog centra OSCE-a u Kninu, sumnja i u obećanja koje su izbjeglicama dali Budiša i Sanader. On kaže da je u Kninu skoro 50 posto stanovništva nezaposleno, da nijedan od bivših velikih firmi ne radi i da je teško povjerovati u realizaciju takvih obećanja.

Nakon sastanka, Tonino Picula i svita su se uputili u Golubiće, što bi kod nas rekli, mašuć šaka. I mada je, kako nam je kazao glasnogovornik Plevnik, nezvanični zaključak sastanka bio da se zapravo bh. Hrvatima omogući ostanak u BiH, visoka delegacija u Golubiću nije puno govorila o povratku. Tako su izbjeglice zatražile od Picule da ih oslobodi carinjenja pokućstva i da im se nađe posao. Ministar je sjedio na stolici, milovao jedno dijete po glavi i govorio: "U Kninu nikad nisu cvjetale ruže, bilo bi dobro da se razvije neki obrt. A vi hoćete živjeti, je li tako? Država će napraviti ono što može i mora, ali nemojte od države očekivati da riješi sve probleme. A vi ste hrabri ljudi, svašta ste nešto pregurali, pa ćete i ovo, snaći ćemo se."

Dok je pokušavao otići iz naselja, jedna žena ga je zaustavila i kroz plač mu se obratila: "U Travniku, gdje je moja kuća, ispred prozora mi je džamija, i ja to ne mogu izdržat'. Ja tamo neću da živim." "Tako je", podržavao ju je jedan mladić sa minđušom u uhu i dodao: "Nećemo mi tamo da klanjamo. Bosna je muslimanska i srpska, a za Hrvate nema mjesta. Za sve su krivi Petritsch i Lagumdžija. Ne ide Lagumdžija džaba u Švedsku, nego da dogovori naše iseljenje. Znate li vi da je već oko tri tisuće Hrvata otišlo u Švedsku?!"

Ministar Picula je zbunjeno slušao gomilu i bilo je očigledno da ni njemu sve stvari nisu baš najjasnije, pa je u jednom trenutku jednog od momaka upitao: "A koliko je tebi godina, čime se baviš?" "Ja sam šezdeset treće godište", odgovorio je mladić i izgubio se gomili.

Bio je ovo dan u Golubiću i Kninu interesantan za sve. Za nove stanovnike Golubića nada da će, kako su kazali, "konačno dobiti ono što im pripada", a za vlasti Knina prilika da pokažu kako mali grad zna ugostiti visoku delegaciju. Zato gradonačelnik Vinko Marić nije imao vremena da razgovara bilo s kim. On je u stopu pratio ministra Piculu. Dok je ministar slušao "izbjeglice", zamolili smo ga za par riječi. "Tu mi je ministar Picula, evo vam moga zamjenika, on je iz Sarajeva", pokušavao se gradonačelnik izvući. Upornost se isplatila i on se na trenutak odvojio dva koraka od ministra. "Mi smo za to da se bosanski Hrvati vrate u BiH, a oni koji nemaju gdje, njima ćemo pomoći, ovdje ćemo izgraditi 20 obiteljskih kuća. To je projekat Vlade RH i ona će to početi graditi do kraja ove godine jer nam je međunarodna zajednica dotad dala rok da vratimo sve srpske stanove", brzo, kao ploča navijena na 75 obrtaja, govorio je gradonačelnik sve nerazumljivije, a pogled mu je bio uprt u ministra. "Koliko je u Kninu bh. Srba, koliko je nezaposlenih i iz kojih sredstava mislite izdržavati izbjeglice?", nabrzinu smo izdeklamirali još nekoliko pitanja i na kraju od odgovora mogli razaznati da gradonačelnik stvarno ne zna koliko je bh. Hrvata, da sam grad Knin ima 3.300 nezaposlenih, te da će za gospodarstvo Hrvatske pridošli Hrvati predstavljati veliki problem.

Noć je već prekrivala Golubiće. Picula i svita posjedali su u svoje automobile i otišli. Ispred bungalova ostao je mercedes, džip i još nekoliko "slabijih" automobila, muškarci su se povukli u sobe, a na trijem su izišle djevojke. Jedna plavuša savjetovala je komšinicu: "Šta te briga, ti si sad slobodna k'o ptica. Niko te ovdje ne zna, možeš hodati koliko ti duša želi."

Hrvatska u proljeće 2002. žanje gorke plodove Tuđmanove politike. Od bosanskih Hrvata kojima je podijelila hrvatske pasoše ona je napravila svoje državljane i sad im, htjela ili ne, ima obavezu pomoći. S druge strane, Bosna i Hercegovina ne može ih se odreći, jer oni su i njeni građani. Stoga im i ona mora pomoći. A već znate onu: gdje je puno baba, kilava su djeca.

U Varešu povrat imovine 77,5 posto

Drvar je primjer etničkog inžinjeringa tokom rata. U njemu je prije rata živjelo oko 16.600 Srba (97,7% ukupnog stanovništva). Uz Srbe, u Drvaru su živjela 33 Bošnjaka i 34 Hrvata. Poslije rata, povratak u Drvar najavilo je 12.600 Srba. U Drvar su se naselili uglavnom Hrvati raseljeni iz 47 općina i među njima je puno bivših stanovnika Kaknja. Oni su Kakanj napustili u junu 1993. godine, nakon početka sukoba između HVO-a i Armije BiH. Dok Hrvati za sebe tvrde da su bili žrtve organiziranog etničkog čišćenja, Bošnjaci za njihov odlazak tvrde da je to bilo organizirano preseljenje naroda. Hrvatski izvori tvrde da su na području Kaknja počinjeni masovni zločini nad civilima i ratnim zarobljenicima. Bošnjaci poriču takve optužbe, tvrdeći da nije bilo ubistava van borbe. Prije rata u Kaknju je živjelo oko 16.645 Hrvata (29,8%), a prema podacima međunarodnih posmatračkih organizacija, u ovom gradiću je u martu 1999. živjelo tek oko 5.500 hiljada Hrvata ili oko 13,7%. Postotak provedbe imovinskih zakona u Kaknju je visok za bosanske prilike. Za imovinu u društvenom vlasništvu podneseno je 1.049 zahtjeva, do sada je doneseno 870 odluka, a izvršeno 608 rješenja o povratu imovine. Za povrat imovine u privatnom vlasništvu podneseno je 818 zahtjeva. Do sada je doneseno 518 odluka, a imovina je vraćena u 308 slučajeva. Postotak provedbe imovinskih zakona, prema statistici OHR-a iz januara ove godine, jeste 49%. Statistički gledano, provedba imovinskih zakona je brža u Kaknju nego u Drvaru, gdje je zabilježen povrat 38% tražene imovine. U Varešu je procenat povrata imovine još veći i iznosi čak 77,5 posto. (E. Hećimović)

Zapečaćeni stanovi čekaju vlasnike

U Ministarstvu za izbjeglice FBiH potvrđuju da nema problema za povratak Hrvata na područje srednje Bosne. Fikret Ferhatović, pomoćnik federalnog ministra za izbjeglice, kaže: "Imamo najmanje 60 praznih stanova u Varešu koji čekaju na povratak raseljenih osoba iz Stoca i Drvara. Ti ljudi koji su otišli iz Drvara u Knin, sami su se tako opredijelili. Oni se mogu vratiti i u Kakanj i u Vareš. Medijski značaj koji se sada daje njihovom prelasku u Knin je prevelik. Ta priča je napuhana iz političkih razloga, koji su meni nepoznati." Muhidin Alić, kantonalni ministar za izbjeglice u Zenici, rekao je da se povratak Hrvata u Zeničko-dobojski kanton odvija neometano: "Na prostor Zenice i Vareša prijavilo se oko 4.500 izbjeglih i raseljenih osoba hrvatske nacionalnosti. Nemamo dovoljno istražene podatke o povratku za posljednje dvije godine. Na prostor Kaknja se vratilo oko 1.500 izbjeglih Hrvata, a tako i na područje Vareša. Mislim da je to nedovoljno i ove godine treba učiniti maksimalan napor za njihov povratak." Ministar Alić također potvrđuje da postoje zapečaćeni stanovi koji čekaju povratnike. Na prostoru Zeničko-dobojskog kantona boravi oko 32.000 raseljenih lica, 27.000 njegovih ranijih stanovnika želi da se vrati, a oko 1.700 ih i dalje boravi u 17 kolektivnih centara, pa je za 20. mart u Zenici sazvana donatorska konferencija za pomoć povratku izbjeglica. Samo u Zenici je do sada povratnicima vraćeno oko 3.000 stanova, a kantonalna vlada ove godine namjerava na prostor od općine Doboj-Jug do Vareša vratiti oko 7.000 Hrvata. U okviru ovih programa nalaze se i posebni programi za porodice Hrvata naseljenih u Drvaru. Ministar Alić posebno ističe veliki program vrijedan 2,3 miliona KM, namijenjen za povratak 130 porodica, od čega polovinu čine porodice kakanjskih Hrvata raseljene u Drvar. Određeni dio sredstava iz ovog programa odlazi i za druge namjene koje osiguravaju povratak - osposobljavanje infrastrukture i otvaranje radnih mjesta. To je prvi zajednički projekat Vlada Federacije BiH, RS-a i Kraljevine Holandije. Kantonalne vlasti sada ažuriraju podatke o broju izgrađenih i vraćenih stambenih objekata u Kaknju i Varešu u koje se nisu vratili raseljeni Hrvati iz Drvara, Počitelja, Stoca i Republike Hrvatske. (E. Hećimović)

Tonino Picula, ministar vanjskih poslova RH

Hrvatska ne može sama riješiti problem izbjeglica

DANI: Gospodine Picula, ima li Republika Hrvatska uvjete da primi izbjeglice iz Drvara i hoće li taj problem, s obzirom da su oni i državljani BiH, rješavati zajedno sa bh. vlastima? PICULA: To jeste pitanje na razini Federacije BiH i Hrvatske kao i lokalnih kantonalnih vlasti. U perspektivi imamo sazivanje načelnika svih gradova odakle su izbjeglice kako bismo vidjeli što možemo učiniti. Treba samo malo političke volje da se stvari ne razvijaju u pravcu izbjegličke krize. Hrvatska ovog trenutka zaista želi svoj proračun načiniti štedljivim i racionalnim i nije u mogućnosti da sama riješi sve probleme ljudi koji ovdje dolaze. DANI: Znači li to da izbjeglice iz Drvara ne mogu računati na to da će u dogledno vrijeme dobiti stan ili posao u Republici Hrvatskoj? PICULA: Pa, ovi ljudi su pokazali izuzetnu vitalnost, jer su preživjeli mnoge nesreće u BiH, koja je, nažalost, epicentar nesretnih dešavanja, pa su nakon sedam godina ponovo u situaciji da mijenjaju svoju adresu. Oni su svoju vitalnost pokazali u BiH i imaju pravo na novi početak. Ono što mi želimo jeste da ovakvih ljudi bude sve manje i manje i to možemo napraviti samo ako vlast u BiH uradi svoj dio posla. DANI: Da li je ovo zapravo nastavak etničkog inžinjeringa, započetog u ratu, a potom nastavljenog nakon "Oluje"? PICULA: Trebalo bi vidjeti u statistikama da li su svi ti ljudi koji su došli ovdje doista imali i mogućnost da se vrate u kraj iz kojeg su u Drvar i utekli. A koji put nije dovoljno samo vratiti stan, već se ljudima treba uliti i osjećaj sigurnosti, što je očito izostalo. Međutim, bilo bi dobro ljudima ponuditi alternativni smještaj upravo u onim krajevima odakle su izbjegli. Mene jedna statistika plaši u BiH, a to su podaci nadležnog bh. ministarstva koji kažu da je tamo 27 posto manjinskih povrataka, što znači da se svega 27 posto izbjeglica vratilo u njihova ranija prebivališta. DANI: Hoćete li razgovarati sa nadležnim u bh. vlasti da se ovi ljudi vrate tamo gdje su njihovi domovi, s obzirom da na to imaju pravo i da neki čak nisu ni predali zahtjev za povratak, pa sad izgleda kao da im neko ne dozvoljava da se vrate? PICULA: Ovim ljudima je na volju hoće li se vratiti. Ali oni su se, barem ova grupa sa kojoj sam ja razgovarao, jasno izjasnili da se ne žele vratiti. Interes Hrvatske je, zbog perspektive Bosne i Hercegovine, da bh. Hrvate vrati u BiH. Ali uvijek će biti ljudi koji će misliti drugačije i koje će neka lična nesreća tjerati da odu iz BiH i ostanu ovdje. Naravno da će to biti predmet razgovora ne samo između mene i mog kolege Zlatka Lagumdžije nego i drugih u vlasti BiH, ali to će trajati godinama.

Dvostruki korisnici stanova

Dani su došli u posjed spiska imena Hrvata iz Drvara koji su dvostruki korisnici stanova. To su: Vukanić Mira, Delić Medardo, Franjić Ilija, Matić Mijo, Krivošić Hrvoje, Dodik Borislav, Martinović Mijo, Pavlić Mato, Bogeljić Josip, Jolunić Jelena, Ćota Vlatko, Miočević Ilija, Filipović Ivo, Sprečkić Jura, Jelić Pavle, Čabrajić Davor, Hajek Ana, Matić Alfonzo, Terzić Božidar, Mrljić Mato, Dodik Ivka, Miočević Mijo, Turić Jadranka, Jarčević Jozefina, Dusper Dragan, Grgić Josip, Cvitković Stanislava, Terzić Mijo, Čota Berislav, Anđić Franciska, Andrijević Marija, Piljić Fina, Brkić Mladen, Kalafić Stjepan, Franjkić Božana, Krivošić Ignjac, Kovačević Manda, Popara Predrag, Furijan Angela, Vukančić Pavo, Bratulović Mijo, Pentić Ivanka, Rezić Mato, Pavlić August, Suljuzović Ranko, Likić Stanislav, Mejić Marija, Kohut Vladimir, Markota Drago, Stanarević Antonija, Malbašić Borivoje, Lekić Borislav, Franjkić Miroslav, Vukančić Marjan, Vidović Ljupko, Bajtela Janja, Božić Josip, Bektić Ruža, Todorović Drago, Pavlić Niko, Vukančić Marko, Franjić Marijana, Tojčić Vinko, Gavran Ratko, Andrić Franjo i Talić Pero.

Lete, lete placevi

Na ulicama Drvara ovih dana pojavio se letak kojim Udruga raseljenih i prognanih Hrvata poziva da joj se jave građani hrvatske nacionalnosti koji su zainteresirani za dodjelu zemljišta radi izgradnje stambenih jedinica. Letak je bio prava bomba i za samo nekoliko dana u Udrugu se za plac prijavilo oko 300 Hrvata. Međutim, kako saznajemo iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, od toga, bar u dogledno vrijeme, neće biti ništa. Naime, sprovedbu Odluke Općinskog vijeća Drvar da se jedna parcela od oko 7.000 kvadratnih metara izdvoji i isparceliše, tako da se raseljenim Hrvatima dodijeli 70 posto a Srbima 30, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Wolfgang Petritsch privremeno je zabranio, i, kako kaže pomoćnik državnog ministra za izbjeglice Mario Nenadić, neizvjesno je šta će se sa ovom odlukom dešavati. On napominje da predstavnici Općine Drvar još uvijek nisu ovom ministarstvu, iako je to od njih traženo, dostavili spisak osoba zainteresiranih za povratak.

Arhiva Dani
249