doba kada je dodijeljena prva nagrada Akademije, filmovi su tek počeli da govore. Prva ceremonija održana je 16. maja 1929. tokom banketa u Blossom Roomu holivudskog hotela Roosevelt, sa 250 zvanica i kartom koja je koštala 10 dolara. Priredba je uključivala i večeru na kojoj se jela piletina, riblji fileti, grah i grašak. Stolove su ukrašavale voštane replike nagrade, koja se tada još uvijek zvala Statua Akademije. Mada je bilo pokušaja da se ova nagrada održi pod imenom Zlatni trofej, Statueta časti, pa čak i Željezni čovjek (mudri prijedlog novinara Weekly Varietyja), ništa od ovoga nije bilo prihvaćeno.

Papuče od 600 dolara Neizvjesnost, koja je sada sastavni dio ceremonije, bila je izostavljena. Prije nego bi se ustreptali glumci počeli zahvaljivati majci i ocu što su ih rodili, učiteljicama, profesorima, ljudima koji rade na blagajni supermarketa, američkoj naciji i predsjedniku, producentima, gledaocima, amidžama i strinama, njihova imena su, sve do 1940. godine, znali uposlenici dnevnih novina koje su do 23 sata na dan ceremonije dobijale sve podatke.

Naravno, stvari su se od prvog nagrađenog filma Wings te 1927, pa do Gladijatora, pobjednika od prošle godine, značajno promijenile.

Prije svega, te presudne 1940, osim novinara, imena su saznali i svi oni koji su kupili rano izdanje novina na ulici, tako da je iznenađenje izostalo. Odmah sljedeće godine uvedene su zapečaćene omotnice. Tako su novinari prokockali svoju veliku privilegiju da znaju ko je najbolji.

Danas u to kako je Oscar zapravo nagrada najboljima, ne vjeruje niko. Oscar je najveći show godine, što znači da smo, umjesto za to ko je bio najbolji, zainteresovani za sve backstage priče. A bar njih, hvala Bogu, ima koliko hoćeš. Sasvim dovoljno da se na gotovo svakom kanalu američkih televizija (izuzimajući kanale sa propovijedima koje traju po cijeli dan) pojavi po jedan ekspert za ovo ili ono, koji svoje znanje dijeli sa ustreptalom nacijom.

Tako smo (nacija i ja) saznali kako će svaki prezentator nagrade, čiji je teški i mukotrpni posao da, nakon što pročita nekoliko duhovitih opaski sa "idiota", otvori omotnicu, pročita ime i prezime dobitnika i da mu nagradu, dobiti korpu sa poklonima vrijednim preko 22.000 dolara. Među poklonima se nalaze papuče za plažu vrijedne 600 dolara i mirišljava svijeća vrijedna 400. Bože, nedostaje mi pijaca Sirano!

Za američke građane, najzanimljivija ličnost ovogodišnje dodjele je Russell Crowe, koji je nominovan za glavnu mušku ulogu u filmu Beautiful Mind. Naime, čovjek koji već ima jednu zlatnu statuu za Gladijatora potukao se sa TV producentom BAFTA nagrada, koji se usudio da mu izreže komad pobjedničkog govora. Amerika je bila UŽASNUTA!, a ja sam morala cijelu noć slušati o tome kako je Crowe, izgleda, zaboravio šta se desilo Marlonu Brandu kada se počeo kur….. Nesretnik se poslije izvinjavao kome je i kako stigao, ali mu to nije puno koristilo. Predviđa se da je svoju šansu da ponovi uspjeh Toma Hanksa, Spencera Tracyja ili Katharine Hepburn, koji su dvije godine zaredom dobili magičnu statuu, propustio kada je obrisao pod nesretnim producentom.

Uncle Oscar Šta je zapravo u toj statuici toliko značajno pa se satraše da je dobiju? Viteza koji u rukama drži križarski mač i stoji na rolni filma 1927. dizajnirao je art direktor MGM-a Cedric Gibbons. Njegov pomoćnik Frederic Hope dodao je crno postolje, a sve je napravio umjetnik George Stanley, kojem je u onom vaktu plaćeno 500 dolara. Prvu statuu načinila je kompanija Bronze Foundry iz Kalifornije, izlivši viteza u bronzi sa 24-karatnom pozlatom.

Od tada do danas statua se nije značajnije promijenila, osim što je dobila veći broj rupa na rolni filma, koje predstavljaju kategorije (prve godine dodjele nagrade Akademije bilo je pet kategorija, brojka je godinama porasla na 13, dok su apetiti ove godine najveći - čak 25 kategorija). I ime, naravno.

Čuvena je priča o tome kako je kuma kipa visokog 13,5 inča i teškog 8,5 funti Margaret Herrik, bibliotekarka i budući izvršni direktor Akademije, koju je ova figurica navodno podsjećala na njenog ujaka Oscara. Međutim, za ovo ne postoje nikakvi dokazi. Sigurno se zna da je nakon šeste dodjele kolumnista Sidney Skolsky u izvještaju za list u kojem je radio prvi upotrijebio ime Oscar. Sama Akademija ga nije usvojila sve do 1939.

Godišnje se izlije oko 50 do 60 kipova. Da bi se napravila jedna statua, potrebno je 20 sati i 12 uposlenih ljudi. I šta onda reći onima koji su istu, nakon sveg uloženog truda, odbili. Istina, bilo ih je samo troje u cijeloj historiji Akademije, od kojih je najčuvenije ne (pored Titovog '48.) ono Brandovo. Što, naravno, nije jedini skandal koji se tokom svih ovih godina dogodio.

Izvjesni Robert Opal je 1973. upao na ceremoniju potpuno gol i plesao po bini. Nakon što ga je obezbjeđenje uklonilo, postao je toliko slavan da su ga producenti unajmljivali da im pleše po zabavama. Da li gol ili obučen, ne zna se. Radilo se o privatnim zabavama. Robert je nesretno skončao 1979. Ubijen je u sex-shopu u San Franciscu.

Otkako je načinjena, statua je kao takva standardizovana i krasi domove svih onih koji su je uspjeli ugrabiti. Mada postoje izuzeci. Na dodjeli 1930. mladi glumci nagrađeni su minijaturnim replikama Oscara, trbuhozborac Edgar Bergen dobio je drvenog Oscara sa pokretnim ustima, a kompanija Walt Disney dobila je jednog velikog i sedam malih Oscara za animirani film Snježana i sedam patuljaka. Između 1942. i 1944. Oscar je, kao dio ratne štednje, pravljen od plastike. Nakon rata, sve dodijeljene plastične zamijenjene su pravim, zlatnim statuama.

Zanimljivo je da je 10. marta 2000. ukupno 55 statua magično nestalo na putu u grad anđela. Devet dana kasnije, 52 su nađene na smetljištu u dijelu Los Angelesa koji se poetično zove Koreatown. Sretni pronalazač bio je Willie Fulegar, koji je kao počasni gost prisustvovao dodjeli, na koju se inače dolazi samo sa pozivnicom. Karata u slobodnoj prodaji nema ni za lijeka.

Čak su i akreditovani novinari smješteni u salu dovoljno daleko da ne smetaju zvanicama i cjelokupnu priredbicu mogu pratiti na ekranu. Ono što mogu jeste biti dio kordona suludih fanova koji će se ove godine protezati sa strana crvenog tepiha ispred Kodak Theatrea u Los Angelesu. Ovo pozorište otvoreno je u novembru 2001. i koštalo je oko 94 miliona dolara. Prima oko 3.500 ljudi. U sklopu ovog monstruma nalazi se ekskluzivni hotel i lanac prodavnica sa potpisom, pored kojih će ove godine proći nominovani i oni koji bi dali sve da to budu. Nažalost, usputni shopping u Gucciju, Pradi, Armaniju i drugim buticima neće biti moguć.

Ali je moguće izaći tokom dosadnijih tačaka i pokušati štogod hajrovati. Samo bi trebalo pripaziti da se nikome ne ponovi sudbina nesretnog Zbigniewa Rybczynskog, koji je 1982, nakon osvojenog Oscara za najbolji animirani film, izašao izvan Dorothy Chandler paviljona, gdje se održavala dodjela, da zapali cigaretu. Nakon što je popušio, nesretni Poljak se nije mogao vratiti unutra jer obezbjeđenje nije vjerovalo da je iznutra izašao. Džaba što je vikao kako je upravo osvojio Oscara, dva grmalja su ga ponijela prema izlazu, gdje se potukao sa radnicima na obezbjeđenju i zaradio zatvor.

Prvi TV prenos dodjele nagrada Akademije desio se 19. marta 1953. godine. NBC TV i radio-mreža prenosili su 25. ceremoniju iz RKO Pantages Theatrea u Hollywoodu, čiji je domaćin bio Bob Hope. Oscar je u koloru prvi put prikazan 1966. Do 1975. ekskluzivna prava na prenos imala je mreža NBC, dok je sadašnji sretni nosilac prava prenosa ABC, koji će ovu privilegiju imati do 2008. Kolika je njihova sreća dovoljno govori činjenica da 30 sekundi reklamnog prostora tokom prenosa košta oko milion dolara. Što je opet manje od prošlogodišnjih 1,3 miliona dolara za pola minute.

Ima li Denzel šansi Apsolutni broj jedan kada je o nominacijama riječ, ove godine je Gospodar prstenova. Prvi dio trilogije pod nazivom Prstenova družina nominiran je u čak 13 kategorija, uključujući i one važne za najbolji film i najbolju režiju. Ovo je samo jedna nominacija manje od onoga što su proteklih godina postigli Titanic i All About Eve sa 14 nominacija. Odmah iza nalazi se film o šizofreničnom matematičaru Johnu Forbesu Nashu Jr. sa osam nominacija, među kojima su nominacije za najbolji film, najbolju režiju, najbolju mušku glavnu ulogu (onog nesretnika Crowea; to mu je treća nominacija) i najbolju žensku sporednu ulogu (Jennifer Connelly).

Isto toliko nominacija ima Moulin Rouge, dok je film od kojeg strahuje BiH i za kojeg Amerika mnogo i ne haje, Amelie, završio sa pet nominacija. Za nadati se da će onu važnu prepustiti nama. Zanimljivo je da je prvi nagrađeni film u kategoriji najbolji film na stranom jeziku Shoe-Shine (Krema za cipele), koji je ovu nagradu ponio 1947. Italija i Francuska su izjednačene u broju do sada osvojenih Oscara, dok se na listi neameričkih nagrađenih nalaze i Japan, Švedska, Švicarska, Čehoslovačka, Mađarska pa čak i Obala Slonovače. Jedina godina kada od ustanovljavanja ove nagrade ona nije dodijeljena je 1953.

Pored Ničije zemlje, ove godine nominirani su Amelie (Francuska), Elling (Norveška), Lagaan (Indija) i Son of the Bride (Argentina). Za najbolji film takmiče se već pomenuti Beautiful Mind, Gosford Park, In the Bedroom, Gospodar prstenova i Moulin Rouge. Ove se godine tri animirana dugometražna filma po prvi put takmiče za Oscara. Koplja će ukrstiti Jimmy Neutron - Boy Genius, Monsters Inc. i Shrek.

Kad su u pitanju nominacije za najboljeg glumca i glumicu, treba reći da se na listi nalaze čak dva crna glumca i jedna glumica: Halle Berry za Monster's Ball, Will Smith za Alija i Denzel Washington za Training Day. Do sada nijedna crnkinja nije osvojila Oscara za najbolju žensku ulogu. Dva puta je Oscar crnoj glumici otišao za najbolju sporednu žensku ulogu (kako ih zovu) i to Hattie McDaniel za Prohujalo s vihorom i Whoopi Goldberg, koja je domaćica i ovogodišnjeg Oscara, za Ghost. Samo je jedan crni glumac uspio osvojiti statuu za najboljeg glumca, i to Sidney Poitier za Lilies of the Field prije 37 godina, a trojica su dobila Oscare za sporednu mušku ulogu: Louis Gossett Jr. (Oficir i džentlmen), Cuba Gooding Jr. (Jerry Maguire) i Denzel Washington (Glory).

U procentima, to izgleda ovako - iako crnci čine 12,3 posto ukupne američke populacije, do sada su osvojili 2,8 posto nominacija od kojih 2,2 procenta pobjeda. U posljednje tri godine nijedan crnac nije nominiran ni u jednoj od kategorija za glumca, režiju ili scenarij. Da ludilo bude veće, ovdje se čak sračunalo koliki je ukupan procenat crnih glumaca u holivudskim filmovima. U onima koji su pušteni 2001. bilo ih je 16 posto, kaže USA Today, ali od toga 45 posto ide na uloge u komedijama, koje se generalno zaobilaze kada je Oscar u pitanju. Nakon što je Crowe nokautirao producenta, Denzelove šanse su mnogo veće, tvrde novinari. Hajde da im vjerujemo.

Stroga PS održavanja takmičenja do sada su narušena samo tri puta. Prvi put zahvaljujući poplavama 1938, kada je ceremonija odložena za sedam dana. Na dva dana otkazana je ceremonija nakon ubistva Martina Luthera Kinga 1968, čiji je pogreb bio zakazan za osmi april, na dan dodjele nagrada. Pokušaj atentata na Reagana 1981. odgodio je dodjelu na 24 sata. Prošle su se godine svi događaji odvijali sa velikim strahom. Mada je on sada, čini se, znatno manji, zvanice će na Oscara morati doći u obući koja se lagano skida.

Ovih je dana u SAD-u, naime, običaj da vas iz bezbjedonosnih razloga izuju. Čiste čarape su poželjne.

Neki drugi Danis

U kući Tanovićevih, među fotografijama koje Danis nije odnio u Pariz su dvije koje o potencijalnom oskarovcu govore, ako ne sve, onda puno toga. Na jednoj, crno-bijeloj, pola profila crnokosog, mršavog momka, čije lice nije vidjelo aparat za brijanje barem tri dana, pokriva vizir kamere. I nije to jedna od onih slika na kojima je sve u službi bespotrebnog foliranja glavnog lika; slika na kakvim često budu ovdašnje TV zvijezde kojima kamera stoji k'o piletu sise. Dok sam gledao Danisa, činilo mi se da bi neprirodnije izgledao da mu na oku nije onaj komad plastike. Na drugoj fotografiji, Danis sa kapom brodskog oficira, dvogledom na očima, tek zapaljenom cigaretom među usnama, sa pojasom za spasavanje preko golog torza, snimljen u širokom kadru iz donjeg rakursa, izgleda kao strip-junak. Kao Corto Maltese. Početak je ljeta 1988. godine. Među kandidatima za upis na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek režija, nalaze se i Srđan Vuletić, Pjer Žalica, Marko Mamuzić, Sanja Hadžić i Danis Tanović. Niti jedno od njih pet ne uspijeva položiti prijemni ispit. Nekih tri mjeseca kasnije - oni su bili brucoši, studenti u klasi profesora Harisa Pašovića. "Do prijemnog smo se viđali u gradu, na projekcijama filmova, da bismo to ljeto intenzivirali druženje. Mijenjali smo knjige, tekstove…", priča reditelj Srđan Vuletić dok razgovaramo u baru ASU, škole u kojoj je tri godine studija završio vlasnik više od trideset značajnih filmskih nagrada. Kažu da je i tada, kad je prvi put došao na nastavu, Danis Tanović - kojeg su u srednjoj školi zbog načina hoda zvali, duhovito i malo zlobno, Katarina Witt (istočnonjemačka klizačica, osvajačica zlatne medalje na sarajevskoj olimpijadi) - izgledao isto kao i danas. Ili kako Srđan kaže: "Radikalan slučaj konzerviranja." I nije odmah, kao u predvidljivim pričama, Danis imao sukob sa predavačima koji nisu shvatali njegov talenat. "On se doimao kao neko ko nema energije, bez naglih pokreta, uvijek u srednjoj liniji. Nikada nije ni galamio ni šaptao. Zbog poze u kojoj mu je bilo najudobnije (savijena, podignuta koljena, prekrštene ruke na njima i naslonjena glava, op.a.), često je izgledalo kao da spava. Zbog toga je u početku imao problema s profesorima." A onda, rez: studenti ASU-a išli su na workshop u Narodno pozorište i slušali o kineskom teatru i mješavini teatarskih i cirkuskih elemenata u njemu. Neko je kazao da je tamo, na Istoku, sasvim uobičajeno da glumac u predstavi izvede kakvu vratolomnu figuru, i pozvao studente da probaju. Na scenu je izašao samo Danis Tanović i - napravio salto. Za tri godine škole, Danis je, kažu, imao najbolju komunikaciju sa profesorom Dževadom Karahasanom, interesujući se ponajviše za "njegove predmete": historiju svjetske drame i dramaturgiju. Za iste te tri godine, na scenu je (ako Bog da) budući oskarovac postavio i dvije ispitne predstave (toliko ih barem Vuletić pamti), Zvao je tvoj ljubavnik i Ludak i opatica, uspjevši jednom nemoguće: u studentsku filmsku vježbu nekako je uklopio svoju "remake/parodiju" Rockyja. U pauzama predavanja, Corto Maltese iz Doline ulice je imao dva čudna načina trošenja vremena. Ili je bio za klavirom u učionici za glas ili je manevrirao u invalidskim kolicima, zviždućući filmsku muziku! "On je tim kolicima i dohakao", kazao je Srđan prije nego je prepričao zadnji susret Žalica - Tanović - Vuletić: "Kad smo nedavno bili u Americi, on je samo pjevao. Pričao je tek dok bi davao intervjue i činilo se da mu je to bilo naročito naporno. To njegovo pjevanje pokazivalo je fizički sretnog frajera." Ni prema jednoj svojoj zvijezdi Sarajevo nije bilo bolje nego što je sada prema Danisu. Dijelom zato što on, koji se nekada možda i doimao nadmenim, najprije zbog hoda i dubokog glasa, nije obolio od planetarnog uspjeha; dijelom zbog njegovog, u Bosni rijetkog nepristajanja na zaborav preživljenog pakla i, izgleda, najviše zbog straha. Spreman sam, gdje i kada treba, potvrditi kako sam siguran da svi oni koji se hronično ne groze ove zemlje duboko vjeruju kako će zlatni kipić u Danisov pariški dom, ali svoj optimizam, prepadnuti poznatim luzerskim osjećajem, umiruju, istina savršeno tačnim pričama, o tome kako je preko 30 nagrada, plus nominacija, više nego nevjerovatan rezultat. Jeste, naravno. Al'… Dobit će Danis i Oscara. Mora. Meni je, da budem iskren, zlo od moralnih pobjeda. Vrijeme je za jednu pravu. A onda, kako bi, na pitanje šta ako bude Oscar, rekao jedan od glumaca iz Ničije zemlje, Almir Kurt: "Rakija". (E. Imamović)

Arhiva Dani
249