BALKAN, CIGANI, ZAPAD; I ZATO JA OSEĆAM SVE TVOJE BOLI IAKO TE NE ZNAM, PRIJATELJU MOJ: U mojoj knjizi Cigani i ljudska prava sam šire objasnio odnos Balkana i Zapada prema Romima. Mišljenje je slobodno, a činjenice bi trebalo da budu svetinja. Može se reći da je bilo neke vrste ugnjetavanja Roma na Balkanu, ali čini se da su oni tu, ipak, komotniji nego u nekim sredinama u kojima se više vodi računa o ljudskim pravima. Pod maskom demokratije se događa to da bismo, da nije životinja, bili na zadnjem mjestu socijalne ljestvice. Zapadnjaci zaboravljaju da postoje Cigani. Kad se vraćamo na ove prostore, neko ko je osjetio i jedno i drugo zna da napravi paralelu. Na ovim prostorima bar ima neko ko se sa tvojom tugom zbližava, okrene se za Ciganinom i za njegovim djetetom, zna da postojiš. Ima ljudi koji te bar saslušaju, a tamo niko nema namjeru da sasluša jednog Ciganina. Bez obzira na sve, ja bih za sebe i svoj narod uvijek odabrao život na ovim prostorima, kakav je - takav je. Suštinski, Romima nigdje nije dobro, svugdje smo stranci bez države. Gdje se god rodi Ciganin, suočen je s teškom borbom za egzistenciju. Dobra strana toga je da u startu Rom nauči barem još jedan jezik osim maternjeg pa je komunikativan. Po nekoj unutrašnjoj statistici koju sâm pravim, razgovarajući sa Ciganima koji mi prilaze i kažu svoje mišljenje, mnogo je bolje bilo za vrijeme nekadašnje Jugoslavije nego sada. Cigani u životu najviše mrze obavezu, ona im najteže pada. Prije nisu morali da vode računa o papirologiji i birokratiji, o tome da imaju pet pasoša za pet granica. Suštinska razlika između onog i ovog vremena je u tome što je tada Ciganinu bilo malo teže doći do onih ljudi koji su bili na višim položajima. Sada je malo bliže, možeš sa svim ljudima da komuniciraš i, sudeći po tome, sadašnje stanje je bolje. Međutim, i jedno i drugo stanje je za sebe bolje, a ništa nije učinilo za Rome. Sve je samo farsa i pričanje, a niko ništa ne poduzima. Kad bi neki političar za osmi april, međunarodni dan Roma, rekao - evo, primili smo jednog Ciganina na posao, danas je njihov dan i porodica će mu imati od čega živjeti, ja bih bio spokojniji. Ali, mi smo stare čekalice, čekali smo 20 vijekova da se naše pitanje riješi, možda će se u 21. vijeku nešto desiti. Svjestan da je individua nevažna u ovom životu, a da je narod taj koji ostaje, Muharem je pokušao nešto napraviti za buduća pokoljenja. Najveća stvar kod Cigana je da kod nas nema glupih ljudi. Možemo biti marljivi ili lijeni - mahom se pokazalo da smo ne baš radini - ali jedno stoji. Jedan sistem polazi od baze, od individue, od familije i porodice, a ona je najbolje sređena kod Cigana. Oni su individualno najjači, i samo ih to interesuje. To je, ipak, osnov za početak države. S druge strane, postoji betonska granica koja ne da Ciganima da napreduju, da ne idu gore. Osjećam obavezu za svoj narod, i kad sam osjetio da sam dovoljno pročitao, da sam i kompetentan te da mogu koristiti svoju muzičku popularnost da me ljudi saslušaju i pročitaju to što sam napisao, krenuo sam za tim da do kraja života pomažem ciganskom napaćenom narodu.

HODŽE I DERVIŠI, ŠUTO ORIZARI: U svom novom romanu koji se zove Rat ciganskih bogova, koji će kao i sve moje dosadašnje knjige prvo biti objavljen u BiH (recenzent knjige je Nedžad Ibrišimović, op. prir.), pokušao sam dočarati duhovni život Roma. U skopskom naselju gdje živi 60.000 Roma, u nekoj birtiji koja se zove "Romanite" - a to znači ciganstvo - dešava se većina radnje. Jedan od najatraktivnijih dijelova knjige je onaj kad se nađu hodža i derviši i diskutiraju, polemiziraju o Šerijatu i tarikatu. Ciganima je sufizam, tarikat, bliži zbog toga što Šerijat nosi neke obaveze. Za hodže treba učiti, a za derviše ne treba škola. Hodža, ako se drži propisa i Kur'ana, mora živjeti po nekim pravilima kojih se derviši ne pridržavaju baš uvijek. U mojoj knjizi hodža kaže devišu: "Mi znamo da jezik ima najviše nerava i da je skoro nemoguće da se vi probadate a da krv ne procuri. Ali, znamo i način zatvaranja organa i da se vi bodete kad u tim organima nema cirkulacije." Derviš mu odgovori: "Pa dobro, kad je tako, hajde ti probaj obaviti zikr s nama, evo ti šilo." Onda će njemu hodža: "Osnov vjere je da ti sa mnom ne smiješ razgovarati bez abdesta." A derviš će na to: "Hajde, daj mi, dok razgovaramo, posudi svoj abdest, pa ću ti ga vratiti kad završimo."

ČIJI SU CIGANI, KO JE RADŽIV GANDHI, JE LI PRIRODA NAŠA MAJKA: Imam osjećaj da bi naša sirotinja, ciganska, mogla dati strašne advokate. Ti ljudi razmišljaju o sitnicama, kako da "pređu" čovjeka, kako da ti "podvale" neki fol. Ljudi, s druge strane, nemaju vremena da razmisle o tim stvarima, pa nekad ispada veoma smiješno kad razgovaram sa nekim Ciganima koji me svojom prirodnom intelektualnošću obore s nogu. To da mi se knjiga opet ovdje štampa je sjajno, to je pomoć na intelektualnom planu. Lako je pomagati muzičare. Mi smo prirodni talenti, a treba prikazati Cigane ravnim u razmišljanjima ostalim narodima. Drago mi je da se BiH istura da pomogne. To je jedna zahvalnost nas Cigana Bosni i Hercegovini, a jedna negativa je što nas i drugi ne podržavaju. Kad sam bio na Drugom internacionalnom festivalu Roma 1978. u Indiji, upoznao sam Indiru Gandhi i mi smo se nekako zbližili. Njen sin Radživ mi je poklonio isto odijelo kao što ga i on ima i stali smo da se slikamo. Između Radživa i mene stajala je Indira i ljudi su se pitali ko je Gandhi, a ko Muharem. Tada sam iskoristio priliku i pitao Indiru da li Cigani potiču iz Indije, i ako potiču, zašto Indija oficijelno ne kaže da smo mi iz Indije. Po fizionomiji bi se najprije reklo da smo odatle. Kao odgovor sam dobio samo jedan blagi osmijeh i ništa više. Taj osmijeh bio je pun kontraverze i mudrosti, jer je ona prije svega političar, a političari nikad direktno ne odgovaraju na pitanja. Za mene je to bilo prećutno priznanje: u ovom modernom svijetu je pogubno priznati da su Cigani iz neke eventualne države, jer bi ta država dobila atribut "ciganska". Sad kao da je normalno da Cigani i dalje ostaju kopilad svijeta. Ali, priroda je naša majka i ona nas čuva. Samo ona kaže da smo njeni i ne ljuti se da bilo šta radimo u njoj.

KOD PUKOVNIKA MOAMERA: Bio sam i u Libiji, samo mjesec dana nakon što je izbila septembarska revolucija, kad je pukovnik Moamer El Gadafi srušio režim kralja Idriza. Na internacionalnom festivalu osvojio sam prvo mjesto, kao predstavnik Jugoslavije, sa ansamblom Crni dijamanti. Od predstavnika 27 zemalja najveći favorit je bila jedna libanonska zvijezda, zvala se Sabah. Nepisano pravilo tih festivala je bilo da je prvo mjesto njeno: ona je bila obučena u jedno dva-tri miliona, imala je zlatne cipele, zlatnu haljinu i sva je bila nakinđurena u zlatu. Oko nje šest tjelohranitelja, i sad ja treba da se borim s njom. Prva nagrada 10.000 dolara i pehar koji daje Gadafi. Meni sine ideja da zamolim ljude da mi odsviraju najpopularniju pjesmu u Libiji. Mi čujemo i onda, tajno, u hotel da navježbamo. A sad, kako je moj otac hafiz pa sam čitao vjersku literaturu i znao arapski, tražio sam da mi kažu riječi pjesme. Naučio sam ih i spremio iznenađenje. Navečer sam pjevao Zašto su ti kose pobelele, druže, pola na arapskom, pola na našem jeziku. Zapalio sam raju i, kad niko nije očekivao, ja sam opalio tu njihovu nacionalnu pjesmu koja se zove Lijepe oči i - odjednom huk iz publike. Isprva sam mislio da me psuju, to je grmilo, a onda sam pitao prevodioca šta znači ta reakcija. On je rekao da je to najbolje što ti se u tom svijetu može dogoditi: to znači da oni zovu ljude koji nisu tu da vide i čuju šta Muharem radi. I onda komešanje. Sabah nikako ne smije izgubiti prvu nagradu. Onda smo, opet zahvaljujući meni, došli do rješenja. Kad su mi rekli da ona pošto-poto mora odnijeti pehar u Libanon, uzeo sam tih 10.000 i podijelio s muzičarima. Ne može čovjek po jednom susretu suditi drugog, ali meni se učinilo da je Gadafi pozitivan. Koliko moj životinjski instinkt govori - a poznato je da ga Cigani imaju jer najbrže bježe od neke nevolje, i kad je negdje neki rat, oni ga osjete prije drugih - čini mi se da je regularan čovjek.

PREVOD KUR'ANA, LORCA, SINGER, NOBELOVA NAGRADA: Hamdija Pozderac je bio veliki, on je jedan od političara koji je u BiH i u Jugoslaviji nametnuo cigansko pitanje. Svoj prvi roman Šareni dijamanti dao sam beogradskom BIGZ-u i čekao da se objavi dvije ili tri godine, i kad sam to rekao Hamdiji, on je odlučio da se prvi roman o Romima mora izdati u BiH. Jedva sam nazad dobio rukopis, koji je Hamdija čitao između dvije sjednice, i uvijek je žalio kad god je završavao taj roman, pa ga je počinjao čitati po drugi i treći put. Izdavačka kuća "Veselin Masleša" izdala je tu knjigu i drugu koja se zove Cigani A kategorije, a BKC je izdao moju zbirku poezije na romskom i na bosanskom. Neki kritičari su me svrstali u sam vrh, govorili su, da je Lorca živ, da bi se najpohvalnje izrazio o našoj poeziji. Na VKBI sam imao predavanje, knjiga Cigani i ljudska prava izašla je na sedam jezika. Moji su romani prevedeni na tri-četiri jezika i ja čekam malo da se pitanje Cigana razriješi, da knjige dođu u ruke kompetentnih ljudi, da se vidi kako Cigani razmišljaju i da konačno dobijem tu Nobelovu nagradu. Pogledajte Isaaca Bashevisa Singera! On je dobio tu nagradu za jednu brošuru, Gimpel luda. Iza toga je imao fantastičnih romana, ali dobio je za brošuru. Onda sam čitao i ovu Pearl Buck. Ona je postala veoma cijenjena u svijetu pišući o tuđem narodu, o Kinezima. Zašto ja ne bih postao poznat i pretendirao na tu nagradu pišući o svom narodu? To je original, to je autentika, dakle samo nam trebaju ti ljudi koji su kompetentni da pomognu u rješavanju i realizaciji poslova, kao što to čini Rijaset Islamske zajednice u Sarajevu na čelu sa reis-efendijom Cerićem. On je prije 10 dana bio u Saudijskoj Arabiji, i tamo je urgirao da se moj prevod Kur'ana na romski štampa, jer već dvije godine čeka. Reis mi je rekao da se psihički spremim, da za dva mjeseca letimo za Saudijsku Arabiju. To je prvi prevod takve vrste i, poznavajući Cigane, ja mislim da će biti i posljednji. Ko može natjerati Cigana da sjedi dva sata na jednom mjestu, a kamoli sedam-osam godina da radi, da se odrekne svega da prevede časnu knjigu.

KAD VEĆ KRADU ROMSKO NASLIJEĐE, NEK' SE PREDSTAVLJAJU KAO CIGANI: Ti koji su uzeli cigansku egzotiku, tu vanjštinu i čaroliju cigansku, pa je prodaju po svijetu kao svoju vlastitu, oni su za osudu. To je lopovluk, krađa. Ali, mi ne možemo ništa, vlast ne stoji iza nas, nemamo je i kako da kažemo narodu da to nije njihova tvorevina, da je to moderna krađa. S druge strane, cijenim Bregovića, on neke poslove stvarno sjajno radi, tu je kompetentan. I Kusturica je veliki u svom poslu, ali kad su u pitanju Cigani, akumulatori su im se ispraznili. Oni kao da nemaju tu evropsku širinu, ne gledaju Cigane sa svjetskog nivoa. Neka kažu ljudima po svijetu da oni nisu Cigani, nego da žele da pomognu, i sve bi onda bilo poštenije. Oni su, kao, iznad situacije pa ne raspravljaju o tome, a suština je da ustvari koriste svoj imidž i uživaju po svijetu jer ih ljudi poznaju kao predstavnike Roma. Ako su Cigani, neka to kažu. A kad bi im vi, recimo, rekli ili napisali da su Cigani, oni bi se uvrijedili. Po svijetu se prodaju kao moderni, kultivisani Cigani, a nama ostaje samo da dignemo prašinu. Ja vjerovatno mogu reći nešto o njima, jer sam prije jednog i drugog bio u Jugoslaviji zvijezda. I u Evropi ih stižem, polako, ali stižem, i ako oni to ne priznaju sada, doći će i mojih pet minuta pa ću da razjasnim ovo na najvišem nivou. I onda će se vjerovatno stidjeti. Sama riječ umjetnost nekako ima ciganski prizvuk i svi Cigani su umjetnici. Kad je u pitanju astronautika, kad je u pitanju inžinjerstvo, ljekarstvo, tu su Cigani na suprotnoj strani, ali kad je u pitanju muzika, tu su nezaobilazni, čak su u prvom safu. Ciganima nedostaje disciplina i odgovornost, tačnost prema ljudima, povjerenje… Ono drugo imaju urođeno, svi Cigani mogu da porazgovaraju sa vama, možda ne ovako kao što ja razgovaram, ali na približnom nivou.

"Kad bi neki političar za osmi april, međunarodni dan Roma, rekao - evo, primili smo jednog Ciganina na posao, danas je njihov dan i porodica će mu imati od čega živjeti, ja bih bio spokojniji. Ali, mi smo stare čekalice, čekali smo 20 vijekova da se naše pitanje riješi, možda će se u 21. vijeku nešto desiti"

ORIJENTAL, DEMOKRATIJA, LASLO HAVEL: Ispostavilo se da sam rođen za muziku: 1962. godine sam snimio svoju prvu ploču, gdje sam pjevao turske pjesme. Tamo piše: Muharem Serbezovski - 12 godina. Može se reći da sam ja bio taj koji je donio orijental, turski melos, na ove prostore. Donio sam jednu muzičku revoluciju, koja je važna iako nije politička. Džemile, Hatidže slušaju se već 40 godina, i Srbi i Hrvati i Crnogorci i Bosanci… Svi idu za mnom, sad se samo svira orijental, a ja sam začetnik i zaštitni znak orijentala. Bosni nedostaje svježa, ali ciganska svježa krv. Narod je napaćen i svi koji dolaze su egoisti, gledaju samo sebe, a narod ostavljaju po strani. To možda jeste prirodni put za one koji nisu rasli sa narodom. Osjetio sam bijedu rastući s narodom, prošetao sam svijetom i malo se učio, kultivisao. Druga prednost toga da budem izabran za ministra bila bi da bi ljudi, u najmanju ruku, mogli da budu slobodni pa da kažu ne samo "jebem mu majku ministarsku" nego da u tu psovku dodaju i ono "cigansku". Treća stvar je to da se Ciganin ne bi prilagodio demokratiji, nego on donosi demokratiju, jer, po meni, Ciganin u prevodu znači demokratija. Meni se sviđaju onakvi kao Laslo Havel, ljudi bi trebali da prave razliku između greške profesionalnog političara i onoga koji se nije bavio politikom ali želi da pomogne svom narodu. Narod bi meni lakše opraštao greške nego drugom političaru. Nije se teško baviti politikom. Jednostavno, naučiš 50 terminoloških izraza, vrtiš ih ukrug i nikada ljudima ne odgovoriš direktno. Izetbegović je u svom vladanju primjenjivao taj metod: ostaviš dojam da je sagovornik pametniji od tebe da bi ti mogao da radiš šta hoćeš. Ta je crta je kod Cigana urođena. U američkoj istoriji nikada se nije desilo da jedan crnac pretenduje na nešto, a Bosna je toliko široka da i jedan Ciganin može da bude ministar. Ja sam vjerovatno rođen da budem umjetnik zato što nisam spreman da idem na rizik da me određeni broj ljudi unaprijed mrzi. Političke ambicije ne zavise od Cigana. Kad je neko oficijelno zvao nekog mog sunarodnjaka pa mu ponudio nešto da uradi? Ciganinu prvo treba dati. Čini mi se da su se stekli uslovi, ne za mene, nego za nekog Ciganina, da iza njega stane više ljudi i da on vrši neku političku dužnost.

NOVA KNJIGA, NOVA PLOČA, CIGANIN SAM, VOLJENA: Rat ciganskih bogova je jedna vrsta gorke satire o tome šta Cigani dobijaju iz svih sistema, kako se odnose prema njima. Kako Cigani ovdje spadaju u različite religijske skupine, stignu na drugi svijet, ali u različita odjeljenja. Skupe se svi sveci i prebacuju Cigane iz pakla u raj, i kad su zadnjeg prebacili, Cigani su zamandalili vrata i u raju osnovali cigansku državu. Taj roman je gotov, jer sam se oslobodio velikih obaveza kad sam završio časni Kur'an. Mislim i da sam se na estradu vratio na velika vrata. Ovih dana, u saradnji sa Intaktom, izlazi ploča koja se zove Ti si tuđa žena. Prva pjesma na njoj je Fatima i to je već veliki hit. Hitovi su za mene prolazni, jer hit je, po meni, ono što dolazi i nestaje, a moje su pjesme evergreen. Moje pjesme traju 20-30 godina. One su kao droga: teško ulaze u glavu, ali kad jednom uđu, više nikad ne izlaze. Nikada nisam prevario publiku.

Da, neki kažu da je Rom politički izraz. Kad jedan Ciganin razgovara sa drugim, on ga pita "da li si Rom?". Sudeći po tome kako nacija sebe naziva, pravilno je Rom. Ali, ja imam književnički ugao gledanja. Kad književniku kažeš Rom, to je prazno, a kad kažeš Ciganin, to je inspiracija puna kontraverze i stvaralaštva. Možda je najprirodnije reći ovako: bolje da sâm sebi kažem da sam Ciganin nego da to bude neko drugi. To je kao u onom vicu kad kapetan pita razne profile i kaže: Ti si taj Srbin, četnik, majku ti j…m četničku, pa prilazi Hrvat isto, njemu ustašku majku, i redom sve do Cige. Dolazi do njega i pita: Šta si ti? A on odma' kaže: Ja sam Cigo, p…a mi materina.

Arhiva Dani
249