mer Spahić ima 62 godine, kćerku, sina i neskrivenu ljubav za posao kojim se bavi. Omer je majstor u spravljanju svih vrsta bosanskih pita, a udružen sa svojom životnom saputnicom Džemilom, na trpezu je u svakom času spreman iznijeti razne vrste slatka, zijafeta, mezetluka, nadaleko poznatih bosanskih specijaliteta - od begove čorbe, preko raznih dolmi i bosanskog lonca, do sudžukica i ćevapčića. Omer i Džemila su u prizemlju svoje kuće u Srebrenici još davne 1966. otvorili aščinicu.

"Radio sam bogovski: ako hoćeš pošteno da ti kažem, svaki sam dan do 11 sati prodao 500 bureka. Ostalo da ne govorim, računaj", kaže Omer, koji je ponovno u svojoj aščinici. On i Džemila opet zajedno kuhaju: na promet se ne žale, imaju dovoljno da prežive, ali… Sem Omerovog bureka, u ovom gradu zapravo više ništa nije isto.

Kuća straha "Srebrenica je bila ljepotica: grad cvijeća, grad zaljubljenih, grad uzdaha. Svaki se dan čaršija dva puta prala", sjeća se Omer, duboko svjestan da je srebrenička čaršija danas prljava. Gomile smeća niko ne uklanja, a i svi su tragovi rata još uvijek tu. Na depadansu obližnjeg hotela Domavije, potpuno razrušenog, još se vide krhotine stakla. O novim prozorima i vratima niko i ne razmišlja. Oštećenja od granata očajnički upozoravaju gotovo sa svake zgrade; mnogim kućama jednostavno nedostaju dijelovi. Nekadašnja zgrada Energoinvesta avetinjski je pusta. Sem Općine, nova je još samo fasada Doma penzionera i policijska postaja. Ova posljednja blješti i unutra: odsjaj plavih pločica, čini se, doseže sve do Potočara i tamošnjih ostataka nekada napredne privrede srebreničkog kraja.

"Na prostoru općine živjelo je 36.000 ljudi, a u samoj čaršiji oko 7.000: zaposlenih je bilo 7.600. Radilo je 14 preduzeća i sva su bili prva liga. 'Sačmarica' je dijelila najveće plaće", sjeća se Omer, koji je svoj rodni grad napustio 17. aprila 1992. "Pobjegao sam. Da nisam, ne bih bio živ. Otišli smo u Tuzlu, a onda, 17. augusta 1994, kroz tunel sam ušao u Sarajevo. I odmah se ondje, na Dobrinji, smjestio: ostao sam tamo do povratka u svoj grad i svoju kuću. Ustvari, ja sam u Srebrenicu došao još 2000, kuhao za općinske funkcionere i čekao svoju kuću. Sad sam, hvala Bogu, na svom."

Povratnika je, svjedoči Omer, iz dana u dan sve više: oko 40-ak porodica već se vratilo u grad, a mnogo više u okolna sela. No, povratničke porodice nisu brojne kao nekad: čak su se vratile, napominje Omer, i dvije žene. Jednoj je muž umro, a sin joj ubijen, drugoj su i sin i muž stradali u masakru nakon ulaska Mladića u Srebrenicu. Jesu, istina, povratnici stariji, ali ima i djece: dvoje se već upisalo u ovdašnju školu. Povratak pomaže međunarodna zajednica, a institucije vlasti obezbjeđuju materijal, ali sve su to minimumi za preživljavanje. Koliki je interes za povratak, u Omerovoj se aščinici može i izbrojati: kada dođu autobusi iz Tuzle i Sarajeva, kod njega je zauzeto svih šest stolova u maloj prostoriji u kojoj se gosti služe. A iz one druge, u kojoj se priprema hrana, utrkuju se mirisi.

"I want sitni cevap", s osmijehom naručuje očito uposlenik međunarodne zajednice dok njegova prijateljica diktira Džemili narudžbu. Njih dvoje će ponijeti doručak za svoje kolege, rijetke uposlenike Srebrenice. U ovom gradu, zapravo, pored međunarodnih predstavnika, općinske administracije i policije rade još tri ljekara zaposlena u ovdašnjem Domu zdravlja. Od Bošnjaka, osim funkcionera u Općini, petorica su zaposlena u policiji, a jedan se uspio zaposliti kao čuvar. Privatni sektor najuočljiviji je na četiri pijačne tezge na kojima se može kupiti sve sem hrane, ali prodavačice svjedoče da malo kad nešto i prodaju. Nema para. "Radi rudnik", objašnjava jedna, "ali plaću nisu primili mjesecima i zato štrajkuju. A neki je dan direktor trojicu radnika udario autom - eto kakva je to firma."

Artikle potrebne za aščinicu Omer nabavlja u Sarajevu: ima Srebrenica i mesnicu i nekoliko prodavnica mješovite robe pa i nekoliko prodavaca voća i povrća, ali pada u oči da su kupci rijetki, što baš i ne može biti reklama svježini proizvoda. "Težak je ovdje život: ljudi skoro svakog dana odlaze, a kada dođe kraj školske godine, bit će to masovno", priča Vaso. On pomaže u crkvi koja je, treba i to reći, jedini vjerski objekat u ovom gradu. Džamije su srušene. Crkva je čitava, a iz njenog dvorišta cijela se Srebrenica vidi kao na dlanu; u nekom drugom gradu, vidio bi se život. U Srebrenici toga nema: usred dana su rijetki prolaznici. Tek nekoliko žena prekopava livadu između dvije zgrade da posade nešto luka i salate. I stanovi iza kojih se nazire život, djeluju prazno - na balkonima se ne suši veš, ne čuje se graja djece i kao da baš niko u ovom gradu nije sretan.

Desnica Radivojević: "SDS je dugo držao Srebrenicu - i danas s njima ima problema"

Poruka smrti "I nije", kaže Vaso, "nema ovdje života, valja ići." Vaso je iz Donjeg Vakufa, i mada su tamošnje vlasti vratile i kuću i šume njegovoj porodici, on je sa roditeljima i dalje ovdje, čeka, kaže, da ide - negdje daleko. Ne zna gdje će, samo ponavlja da na Balkanu nema života. I ne razmišlja o povratku u Donji Vakuf. Sa svojih 30 godina okusio je mnoga ratišta: zato je, kaže, i mogao još krajem 1994. u Novi Sad?! Pitam u kojoj je to vojsci bio. On kaže: "Regularnoj." Koja je regularna, insistiram. "Koja je za tebe?", pita. "Armija BiH", kažem. "E, nisam u toj", odgovara, "u onoj drugoj." U Srebrenicu je, kaže, došao 1996: "Ovdje svako ima svoju istinu." Odbijam da razgovaramo o istinama i predlažem da razmotrimo činjenice: po mom sudu, ogromna je hrabrost Bošnjaka koji se vraćaju u ovaj grad u kojem je na tako beskrupulozan način masakrirano hiljade i hiljade ljudi. "Eto vidiš", kaže Vaso, "govorimo istim jezikom, ali se ne razumijemo."

I Bošnjaci i Srbi u Srebrenici izbjegavaju pominjati rat: prvi valjda zato što još nema riječi koje bi u potpunosti definirale sav užas srebreničke tragedije, ovi drugi zarad podatka da su u ovaj grad tuge doseljeni iz 56 različitih općina i to tek početkom '96. "Ima, sigurno, i onih koji su ovdje činili zločine, ali mi ih ne znamo", kažu Bošnjaci. "Ima i srebreničkih Srba, al' ovdje ti se narod ni ne druži pa i ne znaš gdje je ko bio i šta je radio", rezimira Vaso.

Omerova aščinica radi od sedam ujutro do osam sati uvečer: "Nije meni 25, ne mogu duže." Uostalom, u ovom gradu nema ni ulične rasvjete: Klein je, istina, čvrsto obećao da će je biti još prošlog decembra, no sijalice se ne pale. U Srebrenici rade dva noćna kluba: i jedan i drugi, barem izvana, djeluju prije kao stanične birtije s radnim vremenom od 0 do 24 negoli kao kakvi klubovi. Kad je već o kafanama riječ, i one su ovdje rijetke: u samom centru je "Venera", café-picerija koja uistinu odudara od bijede što je okružuje. Mlad i ljubazan konobar spreman je pomoći putniku namjerniku, kafa je kvalitetna, a gazirana pića služe se u limenkama punjenim u Rusiji(?!). No, dok iz zvučnika odjekuje muzika sa najnovijeg albuma Zije Rizvanbegovića, jedan mladić, u vojničkim pantalonama i džemperu, bahato obilazi oko stolova tražeći da se nekom prenese poruka kako će biti ubijen?!

U Omerovoj aščinici nema ni muzike ni prijetnji: ovdje se gotovo isključivo razgovara o povratku. Jedan od gostiju, pomalo iritiran sporošću administracije, sa žestinom pominje politiku i političare, a Omer ga tješi: "Mora se biti uporan, i ja sam svaki dan išao i tražio svoju kuću." Desnica Radivojević, predsjednik Općinskog vijeća Srebrenice, pak ističe da je upravo upornost njegove administracije postigla i ovakve rezultate povratka: "SDS je dugo držao Srebrenicu - i danas s njima ima problema. Bilo je teško i pomisliti da se Bošnjak može vratiti. Ja znam da je u ovom gradu teško vidjeti rezultate naših nastojanja, ali mislim da je najvažniji potez upravo taj iskorak u procesu povratka."

Poslanici Srbi su mahom tu, ističe Desnica: on je, pak, rat proveo na prostoru Jugoslavije i vratio se 1996, da bi za mandata Milorada Dodika došao u priliku da učestvuje u formiranju multietničke općinske vlasti. Angažirao se i na pokretanju fabrike limene ambalaže započete prije rata u Skelanima, svjestan da se samo od privrede živi: "Proces privatizacije ide sporo, možda je lakše reći da je to više kriminalizacija nego privatizacija. Privredni se resursi ne koriste kako treba, ali ja obično kažem - prva faza je povratak, a ostalo je dobrim dijelom i do viših instanci."

Čekajući istinu Više instance su, u srebreničkom slučaju, entitetska vlada Mladena Ivanića, Vijeće ministara BiH i međunarodne institucije. Načelnik općine, Šefket Hafizović, duboko je svjestan potrebe da se prije svega instaliraju strukture koje će krajnje profesionalno obavljati svoj posao, koje će snimiti postojeće stanje i krenuti od pozitivne nule. U ovom času, kaže Hafizović, problem je finansiranje u Republici Srpskoj koje je potpuno centralizirano i u kojem vlada Mladena Ivanića ima pravo da uzme novac od općinskih prihoda i vrati općini onoliko koliko hoće. A čak i dva sata vožnje Srpskom dovoljan su argument za tvrdnju da ona to - neće.

Što, naravno, Hafizović i Desnica ne mogu reći, ali mogu, kao što jesu, od Vijeća ministara zatražiti podršku u posebnoj rezoluciji za Srebrenicu.

Ovakvu ideju od starta odbija opet Vlada RS-a, i onda se, kako to obično biva u BiH, svi okrenu ka međunarodnoj zajednici. Petritscheva je pravda svakoga dana sve upitnija, pa ako je tako suditi - i šanse Srebrenice da ponovo zablista su sve manje. U ovom zaboravljenom gradu ne stanuju čak ni njeni bošnjački općinski poslanici, s jednim časnim izuzetkom iz Stranke za BiH. I Šefketa Hafizovića, koji se u Srebrenicu vratio 1999, a iz nje otišao jula 1995: šest dana i noći probijajući se kroz šume ka Tuzli.

Upravo taj julski period iz 1995, ti najtužniji dani agresije na BiH, u kojima je na najbrutalniji način masakrirano više od 8.000 Bošnjaka, u kojima je pred očima cijelog svijeta, obučenog u uniforme vojnika Ujedinjenih naroda, demonstrirana Miloševićeva i Karadžićeva ideja o stvaranju srpskih zemalja, čini se da je i danas kost u grlu razvoja Srebrenice. Ovaj zaboravljeni grad i sedam godina od Daytona čeka zapravo svoj susret sa istinom: onom najbolnijom koju Srpska ne može zaobići kamionima javnih komunalnih preduzeća, ma kako to nastojala, i koju Bosna i Hercegovina kao zemlja mora prihvatiti s dužnim pijetetom ukoliko to uistinu želi biti. Sve drugo bit će samo mučan pokušaj da se uši i oči drže zatvorenima nad jekom srebreničke tragedije.

Arhiva Dani
249