Gotičke reminiscencije: Uza sve što znači u mom znanstvenom radu, već od prvog dana Yale neprestano budi asocijacije na Bobovac. Kakve veze imaju američki univerzitet i drevna, u zaborav odavno potonula, bosanska prijestolnica? Zašto je to tako, da se objasniti: univerzitetski campus - kompleks od 12 koledža - izgrađen je u gotičkom arhitektonskom stilu, tako da se sa svojim tornjevima, vitrailima, arkadama, lukovima, crkvama i heraldičkim oznakama doima poput nekog srednjovjekovnog grada. Arhitektura svugdje govori univerzalnim jezikom, šuteći ona odašilje rječite poruke.

Univerziteti su, uostalom, i nastali u srednjem vijeku, tako da arhitektura Yalea savršeno podsjeća na to vrijeme velikih europskih sinteza, pojave gotičke umjetnosti, otvaranja intelektualnih vidika i laicizacije znanja. Povijest europskih univerziteta monumentalna je povijest osvajanja slobode ljudskog duha. Bosanski velikan - fra Juraj Dragišić - na prijelazu iz XV. u XVI. st. bio je jedan od najistaknutijih univerzitetskih profesora Europe, prenoseći znanja studentima u Italiji, Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Dubrovniku. Braneći Reuchlina i protiveći se spaljivanju židovskih knjiga, morao je bježati iz Italije. Tko danas u Bosni zna za Dragišića, u kakvom je stanju naša srednjovjekovna gotička baština? Amerikanci zidaju u gotičkom stilu, tim još uvijek aktualnim i razumljivim internacionalnim jezikom umjetnosti, kod nas se i ono malo što je preostalo ili namjerno ili nebrigom ruši. Šta u tom kontekstu znače famozni kontinuiteti naši, kojih su puna usta, ali ih u stvarnom životu nema ni od korova?

Takve vrste duhovne oskudice ovdje nema. Ovdje više vrijedi luster u potopljenom brodu nego što kod nas vrijedi gotička umjetnost. Da je, kojim slučajem, Bobovac u Americi, već bi mu odavno, kamen po kamen, bio vraćen onaj sjaj kojim je snažno zračio u vrijeme kada je, izgrađen također u velebnom gotičkom arhitektonskom stilu - kao mjesto gdje se u srednjem vijeku čuvala kruna bosanska, gdje se nalazio kraljevski mauzolej Kotromanića - imao važnost koja je daleko nadilazila bosanske granice.

Po nekoj čudnoj koincidenciji, upravo dok nastaje ovaj tekst, zove me Mijo Anić, ministar obrane u Vladi Federacije BiH. Ljetos smo, osjećajući da nešto konačno treba učiniti na promociji Bobovca, pokrenuli akciju na njegovu uređenju i prezentaciji. Vlada je izdvojila inicijalna sredstva, a Vojska Federacije uradila je značajan dio poslova na uređenju prilaznih staza i čišćenju bobovačkog "sedla". Tokom sljedećih mjeseci na red bi trebali doći konzervatorsko-restauratorski radovi. Agilna dr. Sabira Husedžinović iz Ministarstva obrazovanja Federacije obavještava me da ćemo iduće "Dane evropskog nasljeđa" obilježiti na Bobovcu. Dobra ideja, koja daljne radove čini još aktualnijim.

Amerikanci, Japanci i Pearl Harbor: Još tokom boravka u Chicagu, naročito u vrijeme obilježavanja obljetnice napada Japana na Pearl Harbor, koji se odigrao 7. XII. 1941., moglo se na History Chanellu vidjeti kako Amerikanci razumijevaju jedan od najvećih vojnih poraza u njihovoj novijoj povijesti. Praćen brojnim arhivskim i drugim filmskim materijalom, događaj je najprije danima najavljivan. Prikazivana je unutrašnjost jednog od potopljenih ratnih brodova, kao i stvari - sat, luster, kutijica za nakit, stol za ručavanje - "konzervirani" u ovom podvodnom "muzeju" u trenutku napada. Oduševio me, i ne jednom, taj smisao Amerikanaca da od najobičnijih stvari naprave vrijedne muzejske eksponate. Na samu obljetnicu (7. XII. 2001.) održana je u Pearl Harboru centralna manifestacija, koju su svojim prisustvom uveličali ratni veterani. Ti dani na History Chanellu posebno su bili obilježeni sekvencama iz Drugog svjetskog rata i odlukom SAD-a da protiv Japana upotrijebe atomsko oružje.

Prvi događaj značio je za Ameriku ulazak u Drugi svjetski rat, drugi je obilježio njegov kraj. Na nekog ko je poput mene sve to promatrao sa strane, najsnažniji su utisak ostavili američki i japanski veterani Pearl Harbora - sudionici događaja na obje strane. Ovi vremešni ljudi, naime, prisjećali su se svega bez ikakvih negativnih strasti, kao nečega što se jednostavno desilo i - što je najvažnije - svima iz korijena promijenilo živote. Bilo je čak neke nenametljive prisnosti u njihovim paralelnim iskazima. Upravo o toj historijskoj dimenziji Pearl Harbora govorili su svi komentari i reportaže na History Chanellu. Historija prije Pearl Harbora i poslije njega nije mogla biti ista. Poslije Pearl Harbora ljudi su živjeli u novom svijetu. Umjesno je zato prisjećanje s porukom.

Trajno mjesto Pearl Harbor ima u planetarnoj historiji moći. Japan je u to vrijeme bio u snažnome tehnološkom i teritorijalnom ekspanzionizmu, a napadom na Pearl Harbor nastojao je eliminirati SAD kao najozbiljnijeg konkurenta na tržištu Dalekog istoka. Odluka se pokazala kontraproduktivnom. Ulazak u Drugi svjetski rat dao je snažan impuls ratnoj industriji i berzanskim operacijama u SAD-u, tako da su upravo SAD iz rata izišle kao ekonomski najmoćnija zemlja Svijeta. O tome, kao i o konfinaciji građana SAD-a japanskoga porijekla u vrijeme Drugog svjetskog rata, govorili su istaknuti američki historičari. Sve je bilo otvoreno za najširi auditorij, prezentirano kritički s mjerom i ukusom. Ovaj jedinstveni kolaž sastavljen od potresnih ličnih ispovijesti u grotlu svjetske povijesti još jednom je pokazao da je čovjek stvorio makijavelijansku historiju koju teško može "kontrolirati". Postali smo taoci ekspanzije historije.

www.bosona.com: Dosta se o Pearl Harboru moglo saznati na internetu, i taj website je primjer kako prosječnog čovjeka korektno obavijestiti o jednom tako važnom događaju koji je promijenio tok svjetske povijesti. Da internet, međutim, ne mora uvijek biti i prednost, pokazuje pasus kojeg sam ovih dana našao na navedenom websiteu, pod naslovom Bošnjački vremeplov (Dolazak franjevaca u Bosnu): "Dolazak franjevaca u Bosnu 1235. g. je u direktnoj vezi s progonom bogumila ili patarena. Zato je direktno franjevcima papa uručio i velikodušno povjerio poslove inkvizicije u Bosni od čije politike je najviše stradalo bošnjačko stanovništvo..."

Kao urednik websitea potpisan je prof. Mirza Šahinpašić, a kao referentna literatura navedena su djela Ivana Lovrenovića i Dževada Karahasana. Zatim slijedi Povijesni okvir iz pera franjevačkog povjesničara dr. Marka Karamatića. Osim što tekst vrvi elementarnim faktografskim greškama pa zato s njim i ne vrijedi diskutirati, najveća je intelektualna diverzija pozivati se nakon njega na Lovrenovića i Karamatića, čija su shvaćanja daleko od ovog cinizma nemogućih argumenata. Tekst Karahasana nisam čitao, i ne znam da li se njegov sadržaj može uklopiti u Šahinpašićeve bogumilijade. Šta danas znači to da su naši i strani autoriteti poput Petrovića, Šanjeka, Džaje, Ćirkovića, Malcolma, Finea, Sedlara, Wenzelove bogumilski mit smjestili tamo gdje i pripada: u nacional-romantičarsku historiografiju?

Ovakva vrsta raspirivanja "istine" o Bosni kod Bošnjaka je već odavno poprimila destruktivne dimenzije. Osim što opsjednutost bogumilskim mitom i insistiranje na državotvornim parakontinuitetima šteti ponajprije njima samima jer im postavlja nemoguće zadatke, ona proizvodi dodatnu dozu nepovjerenja kod drugih. Srbi su započeli, Hrvati nastavili, a Bošnjaci bi mogli biti završni grobari Bosne: zadati joj posljednji udarac. Slične parapovijesti koje se, naprimjer, mogu naći u Hrvatskom slovu - da su Hrvati još u srednjem vijeku morali bježati iz Bosne pred progonima bogumila - ne opravdavaju Šahinpašića ni brojne ostale "bogumilske prvoborce". Nakon velikosrpskih i velikohrvatskih, sada su na red došli velikobošnjački "memorandumi od stoljeća sedmog". Materijal je to za temu nacionalizam kod malih naroda, čiju klasifikaciju je duhovito napravio češki povjesničar Miroslav Hroch. U ratnom Sarajevu vodila se '94. g. žučna rasprava o himni BiH. Svako je, po našem običaju, vukao na svoju stranu. Tko je tada slušao naše političare, mogao je pomisliti da svaki ima završen konzervatorij. U kakofoniji ideja od kojih bi neke zasluživale posebnu socio-psihološku analizu, parodirajući cijelu tu halabuku, za naslov himne dao sam sintetski prijedlog: Bože pravde, na lijepoj našoj, zemlji krvavoj. Manojlo Tomić o tome je u Oslobođenju napisao Uvodnik. Gdje li je sada Mane, na kojem od svjetskih meridijana?

Mjesto trećega puta: Prvih dana jula prošle godine, na skromnoj svečanosti upriličenoj na Bobovcu povodom otpočinjanja radova na njegovu uređenju, govorio sam o tom mjestu kao simbolu "trećega puta". Mislio sam pritom na onu simboliku kojom i danas - premda još nedavno "udarnički" pustošen - na Bobovcu zrači kraljevski mauzolej, mjesto ukopa Stjepana Ostoje, Tvrtka II. i Stjepana Tomaša. Puno je indicija koje ukazuju da su ti ljudi ovdje bili sahranjeni kao pripadnici "vjere bosanske" - kršćanske konfesije derivirane raskolom između Rima i bosanske katoličke biskupije sredinom XIII. st., kada je latinski biskup napustio Bosnu i preselio se u Đakovo. Bosansko se plemstvo nakon toga okupilo oko šizmatičke Crkve bosanske i svoga, kako duhovito primjećuje američki medievist John Fine, "antibiskupa", djeda/poglavara Crkve bosanske. Prešli su u opoziciju prema etabliranome katoličanstvu i, uza svu kasniju konfesionalnu ekvilibristiku, ostali uz Crkvu bosansku do zadnjih godina državne samostalnosti.

U umjetnički savršeno profiliranom ambijentu ove nevelike bogomolje centralno mjesto zauzimale su nadgrobne ploče bosanskih vladara izrađene u crvenom mramoru donesenom ovdje iz Mađarske (Šikloš, Ostrogon ili Erdelj). U prvotnom položaju, kaže minuciozna rekonstrukcija bobovačkoga "Schlimana" dr. Pave Anđelića, "one su ležale na posebno građenim - kompozitnim sarkofazima čija se visina kretala oko 90 cm. Na sve tri su bili, izrađeni u visokom reljefu, likovi pokojnika sa svim insignijama kraljevske vlasti i položaja. Rubovima ploča tekao je (latinski) natpis". Analiza stilskih karakteristika bobovačkih nadgrobnih ploča - materijala, pisma i ikonografske kompozicije - svrstava ih u kasnogotičku umjetnost istočno-centralne Evrope, a kao mjesto izrade identificira neku od klesarskih radionica u Budimu.

Crveni mramor bobovački: Kao u nekoj gotičkoj katedrali ili umjetničkoj galeriji podignutoj u netaknutom prirodnom ambijentu, ovdje su koncentrirana bila reprezentativna religijska i umjetnička iskustva epohe u funkciji sakralne reprezentacije monarhije, koja je uključivala kraljevske procesije, hodočašća, prenose relikvija i vjersku zasnovanost umjetničke reprezentacije. Nigdje tako kao na Bobovcu, doslovno ovamo prenesena iz Budima kao jedne od prijestolnica istočno-centralne Evrope, nije ova sakralna umjetnost sa političkom pozadinom i porukom zračila tako snažno i inspirativno, nigdje tako kao u ovoj crkvici nije u toj mjeri bilo kristalno jasno da je vladarska ideologija Kotromanića zasnovana na "svetosti krvi" po rodbinskoj vezi sa srpskim Nemanjićima bila identična religijsko-političkoj reprezentaciji istočno-centralno evropskih dinastija, Anžuvinaca i Luksemburgovaca kao neposrednih uzora prije svih. Ako danas sva ta ceremonijalna dvorska pobožnost poprima formu groteske - groteskom je, zapravo, postala još u srednjem vijeku koji je kao relevantnog iznjedrio makijavelijanskog tipa političara - to joj, s druge strane, ne oduzima ništa od vitalnosti.

Taj purpurni mramor mađarski u kojem su svojstveno najvišim umjetničkim standardima virtuozno bili isklesani likovi svetopočivših bosanskih kraljeva-vitezova, snažno emanira auru dinastičke svetosti svojstvenu državama istočno-centralne Europe. Šta je tokom stoljeća tu sve bilo sabrano, kako su žive dinastičke i druge veze ove regije sa zapadnom Europom modelirale religijska i druga shvaćanja, jedva da je moguće nabrojati čak i u lapidarnoj formi. Ono, međutim, što bi svaki kritički i za istinu otvoreni um danas mogao potpisati to je da svojim dolaskom na Bobovac odajemo počast tim bosanskim ljudima koji su u zgrčenom stavu, kao taoci i žrtve velike historije, stiješnjeni između Ugarske i Otomanskoga carstva, između čekića i nakovnja, istrajavali u svojim uvjerenjima sve dok je to realno bilo moguće. Na panorami propadanja povukla je povijest ovdje posljednje, najjače poteze. Upravo ovdje se desila smjena epoha, smjena obrazaca, ovdje je jedna starački oronula povijest bez ispovijedi legla na samrtničku postelju, dok je druga s mladalačkim entuzijazmom čvrsto preuzimala uzde u svoje ruke.

U državama istočno-centralne Evrope - Poljskoj, Češkoj i Mađarskoj - još i danas su kao relikvije prošlosti i nacionalnoga ponosa na cijeni sveti kraljevi: sv. Vladislav, sv. Vaclav i sv. Stjepan. Bosanski svetopočivši kraljevi zaboravljeni su u metežima povijesti, kao što je u zaborav pala i njihova outistička bosanska konfesija, kao što su od njihovih monumentalnih nadgrobnih ploča danas vidljivi samo fragmenti. Zaborav je počeo još od ljeta 1463., kada je papinski legat u Bosni, biskup Nikola Modruški, lansirao ideološku konstrukciju o bogumilskoj izdaji kao razlogu pada Bosne. Takva vrsta paradoksa i genijalnog nesporazuma moguća je, izgleda, samo u Bosni: da jedan katolički prelat kao pokriće za promašenu politiku Rima krivnju svali na tzv. bogumile, a da danas, stoljećima kasnije, na živom pijesku ideologema, bošnjačka historiografija na tome zida kule od karata. Ostali smo tek "potrošni materijal" povijesti.

Optimizam neznatnosti: U Bosni oživljavati tu mrtvu slavu povijesti i zveckati kostima, pogotovo u neobuzdanim mitskim spekulacijama, ne može uroditi dobrim plodom. Po konfesionalnoj logici koja danas upravlja ljudskim životima, svetopočivši bobovački kraljevi ne pripadaju nikom. Ili, bolje rečeno: pripadaju svakom otvorenom bosanskom duhu, svjesnom bosanske neznatnosti u vrtlozima svjetske povijesti koja je tu zemlju toliko puta iz temelja izmijenila da ni ona sama sebe prepoznati više ne može. Zato im se pristupiti može samo sa "optimizmom neznatnosti", tim jedinim autentičnim bosanskim shvaćanjem prošlog - prošlog sedimentiranog u bosanskim zavičajima - o kojima mi ovih dana jedan "manji brat" u sitne sarajevske sate napisa sljedeće: "Ja se uvijek sjetim zavičaja i mislim da Bosna opstoji preko zavičaja. Domovina Bosna i jeste sastavljena od kotlinastih zavičaja. Kad pomislim na Tvoj zavičaj, onda ja mislim samo na Šopa. Čak ni Andrić nije dotakao Jajce i okolicu. Andrić jeste dotakao srednju Bosnu, dotakao istočnu Bosnu, pojas oko Drine, Sarajevo, ali Jajce, one brežuljke magličaste, onaj mir sa stvorenjima, onaj optimizam neznatnosti, to je onaj miroljubivi čovjek koji ne proizvodi konflikt ni pitanje pesimizma, iako ima sjete. Ja se uz Tvoj zavičaj vežem sa Šopom i rekao bih da se, ujedinjavajući te dvije zbilje, istina govori samo u tuzi, istina u čežnji za apsolutnim zagrljajem."

Ako to i ne bi znala sročiti na ovakav literaran način, većina običnih ljudi i u Americi i u Bosni potpisala bi ovo razmišljanje kao vlastiti životni credo. Na drugoj strani stoji velika politika sa svojom makijavelijanskom pragmatikom, udaljavajući čovjeka od njegove izvorne prirode, nudeći mu na udici mamac ideologije. Između ovih oprečnosti odvija se povijest čovjekova bijega iz prirode.

S Kinezima unatraške: Od svih "čuda" kojih sam se nagledao u Chicagu, posebno upečatljivi ostali su mi Kinezi koje sam sretao na sportskom terenu gdje sam išao na jogging. Ti su ljudi, naime, dok sam trčao, istom stazom hodali, ali - unatraške. Nisam mogao odoljeti i jednu sam gospođu pitao zašto to rade? Ozbiljno mi je objasnila da čovjek cijeli život hoda u jednom smjeru, i da se tako uspostavlja unutrašnja ravnoteža.

Slično kako su ti Kinezi, hodajući unatrag, tog trenutka bili izdvojeni među milionima stanovnika Chicaga, izdvojeni iz svijeta smo i mi, samo što naš hod unatrag ne služi uspostavljanju unutrašnje ravnoteže, nego obratno: udaljava nas od tog cilja i međusobno jedne od drugih. Danas su jedni drugima mnogo bliži američki i japanski veterani Pearl Harbora, napadači i napadnuti, ljudi različitih rasa sa različitih kontinenata, nego smo to mi, ljudi identične povijesne sudbine, prirodno upućeni jedni na druge. Velike historije, poput američke, koje upravljaju sudbinom svijeta, obilježavaju svoje vojne poraze i, začudno, poprimaju oni obrise pobjede. Nikakve mistifikatorske, nego pobjede gole faktografije ispričane riječima običnih ljudi. Kod nas se porazi bezglavo nastoje pretvoriti u pobjede, od kojih nam zubi trnu i još dugo će. Sve dotle dok bosanske "Pearl Harbore", a puna ih je naša povijest, ne sagledamo u ljudskoj dimenziji outsidera - pastorčadi povijesti. Torpedirani smo odavno, trošna lađa bosanska vodu pušta na sve strane, a mi se grozničavo otimamo oko pojaseva za spasavanje koji su - malo tko to vidi - odavno diverzantski probušeni.

Snažno sam to osjetio kad sam se u Chicagu našao na 410 m visokom neboderu u samome centru grada. Osnovni podaci kažu da je u njega ugrađeno toliko kilometara telefonskog i drugog kabla da bi se njime mogla opasati Planeta. Dok sam u te večernje sate posmatrao Chicago okupan u blještavoj rasvjeti, čitao sam kratku priču o velikom požaru u kojem je davno za jednu noć izgorio cijeli grad. Od tada, Chicago ima jedan od najsavršenijih antipožarnih sistema na svijetu. Jednom se desila tragedija, i ljudi se opametili. Za sva vremena.

Kod nas se "požari" i tragedije sukcesivno ponavljaju, svaki put nas vraćajući svjetlosne godine unazad. Povijest nikako da postane historija.

Da bi osjetio bosansku neznatnost, čovjek se u Americi i ne mora popeti visoko.

Arhiva Dani
249