rije dvadesetak dana u Ljubljani se zbio pomalo nesvakidašnji događaj. U čast nekolicine prominentnijih i uspješnijih ljudi porijeklom "južnjaka" - kako glasi pomalo posprdno ime za sve useljenike iz republika bivše Jugoslavije - ljubljanska je gradonačelnica Viktorija Potočnik napravila svečani ručak. Sama činjenica da su ljudi iz najrazličitijih segmenata društva (nekolicina biznismena predvođena moćnim direktorom Mercatora Zoranom Jankovićem, estradni umjetnici među kojima počasno mjesto zauzimaju frontman Plavog orkestra Saša Lošić i glumac Branko Đurić) okupljeni po tom kriteriju ("južnjačkom backgroundu"), po sebi je dvojaka. I dvomljiva, što na slovenskom glasi sumnjiva.

Naime, u proteklih nekoliko godina, izvještaji Evropske komisije o stanju ljudskih prava u toj zemlji, Sloveniji nisu išli u prilog. Zemlja koja je iz rata na području bivše Jugoslavije izašla s najboljom startnom pozicijom i koja je u jednom trenutku primila oko 80.000 izbjeglica, prema posljednjim izvještajima Odbora evropskog parlamenta za ljudska prava i javne slobode, spada na samo evropsko dno. Potpredsjednica tog odbora Loisewies van der Laan nedavno je izjavila da je, što se tiče ljudskih prava, "Rumunija na najnižem mjestu jer tamošnja Pravoslavna crkva potpiruje ksenofobiju. Uz nju je i Slovenija, koja u samom zakonodavstvu", završava Van der Laanova, "ima nešto diskriminatorsko". Možda je taj famozni ručak kod gradonačelnice prvi korak u rastjerivanju teških oblaka ksenofobije nadvijenih na lijepu podalpsku deželu.

Djeca Majke Jugovića Sasvim sigurno, nedavna posjeta ministra vanjskih poslova Slovenije Dimitrija Rupela Sarajevu i izjava da se nada da će Lagumdžija brinuti i za pripadnike drugih vjera onoliko koliko brine za Bošnjake i njihovu bogomolju, aktualizirala je pitanje kako je, dakle, u takvoj zemlji biti Bosanac. Još iz vremena "mračne prošlosti", tj. početka osamdesetih, traje navlačenje konopca između ovdašnje Islamske zajednice i slovenskih vlasti. Usput, jedno je vrijeme gradonačelnik bio isti onaj čovjek koji danas ne spominje novac štediša koji je Ljubljanska banka dužna BiH, nego je više "zabrinut" za bosanske Srbe i Hrvate. Dimitrij Rupel, naravno!

Način na koji je slovenska privreda riješila pitanje jeftine radne snage (je li to, zapravo, suština ekonomske globalizacije u tranziciji?) najbolje se da vidjeti u samačkom hotelu u ulici znakovitog imena - Majke Jugovića. Tu živi oko nekoliko stotina ljudi ("i pet Albanaca", kaže recepcioner!), i većinom su iz Bosanske krajine, dakle okoline Bihaća. Radeći "na crno", u velikim građevinskim poduzećima, zarade za kiriju i ostane im oko 600 DM mjesečno, od čega otprilike polovinu šalju kući. Oni rijetko izlaze i nisu baš raspoloženi za razgovor: "Ko će, bolan, iznosit' pred ljude svoju muku i njihovu bruku", kaže jedan od njih moleći da mu se ne objavi ime, jer "mogu ostati i bez ovoga što imam".

To što ima je najčešće samo turistička viza, ili čak ni to, nego status privremenog boravka, koji je ovdje uveden za izbjeglice prije 10 godina i još uvijek važi. Taj status ne dozvoljava mogućnost zaposlenja, a zdravstvena zaštita je ograničena (pojedine lijekove treba plaćati). No, ekipa iz Majke Jugovića je još i u dobrom položaju kad se pogleda kako živi još nekoliko stotina ljudi smještenih već deset godina (brojkom: 10 godina) u izbjegličkom centru na Viču.

Fehim i Safet sjede ispred barake, ubijaju dane igrajući table. Predstavljamo se, oni nepovjerljivi, jer "koliko je novinara dosad bilo i pisalo se, a niko nam nije pomogao". Počinjemo priču ispred paviljona koji su renovirali sami. Kafa, supruga dodaje šerbe kroz prozor, ima i baklave. "Je li, što su ukinuli našu televiziju na satelitu pa sad ništa ne znamo šta se događa u Bosni?" A šta se događa ovdje, među tih, oficijelno, 2.200 nesretnika koji žive u onome što se zove kolektivni smještaj? Ili, jednostavno - izbjeglički centar.

Ničiji ljudi "Ovdje je tako", počinje Fehim, koji dolazi iz okoline Zvornika, "da je moj sin, koji je prije deset godina otišao u Njemačku, dobio i posao i stan i državljanstvo i deset godina staža. Kćerka, koja je ostala sa mnom, nema ništa od toga. Kad se vratim dolje, naša me država, iako krijem da nemam nogu, tjera od šaltera do šaltera, i za prenos vlasništva stana, koji je i prije rata bio u mom vlasništvu, traži 7.000 maraka. Neću da blatim slovenačku državu; ona nas je primila i hvala joj na gostoprimstvu, ali mi dobijemo pola litra mlijeka i pola kile kruha ujutro, za ručak nekad budu viršle, nekad neki grah, jednom sedmično i piletina. Nude nam otpremninu od 700 eura po glavi. Ako bismo se htjeli iseliti i živjeti negdje u privatnom smještaju, dobili bismo po sto eura po članu obitelji. Nas je sad četvero, imali bismo, znači, 800 maraka, a troškovi stanovanja su oko 500. Kad dođemo kućama, a ovdje su većinom ljudi iz Podrinja i Kotorskog, onda znate na kakve probleme možemo naići, prijetnje, miniranja kuća. Eto, ja nekad moram i kriti da sam izgubio nogu."

Umiješat će se i Safet i reći da je prodaja i preuređivanje starih stvari i materijala s otpada jedno vrijeme bio jedini izvor prihoda. "Ovako starog me niko neće i naši ljudi koji mogu da pomognu kao da ne žele, iz ambasade nam dvije godine niko nije bio u posjeti."

"Suština je u tome da se država ne brine za te ljude, a ne ostavlja im nikakvu mogućnost da se pobrinu za sebe", govori Karmen Furlan, jedna od najistaknutijih aktivista u borbi Bosanaca za mjesto pod slovenskim suncem. Projekt "Pregnanci", koji je ona vodila, bio je jedna od najznačajnijih socijalnih i kulturnih radionica bosanske dijaspore uopće. "Što se obrazovanja tiče, sve funkcionira samo u domenu osnovnoškolskog obrazovanja. Oni ljudi koji žive van izbjegličkih centara dobijaju oko 16.000 tolara (80 eura) pomoći mjesečno, što praktično znači - ništa. Ti ljudi su 10 godina bez prava na rad; ono što treba napraviti je ozbiljan integracijski program. Djeca koja su rođena ovdje isto tako imaju privremeni status."

Mali Almir je rođen tu, na Viču, i nema matičnog broja. On je "ničiji", ali uredno ide u društveni klub i tamo provodi nekoliko sati dnevno. "Ta su djeca dobri đaci", nastavlja Furlanova. "Problem je kad dođu do srednje škole ili fakulteta, kako im obezbijediti finansiranje. Ova država kao da ne shvaća da su privremena rješenja uvijek najskuplja za nju, to je jedina tranzicijska zemlja koja je uvozila radnu snagu, a potencijalnim radnicima koji su se već tu uselili, zabranjivala da rade."

Aida živi s majkom i tu je došla kao beba. Na pitanje odakle su njeni, samo odgovara: "Ne znam, ja nemam tatu, ja mislim da su njegovi bili iz Bratunca ili iz Voljavice…"

Lezbijku za zeta Svojedobno je biti Bosanac u ovdašnjem kontekstu značilo da ste nekvalificirani Srbin, Hrvat ili Bošnjak i da ste u pedesetim i šezdesetim, iz ekstenzivnih krajeva, trbuhom za kruhom krenuli prema Alpama. Današnji nezvanični podaci govore da je oko 200.000 Slovenaca porijeklom iz Srbije, Bosne, Hrvatske ili Makedonije.

Bosanci su bili i najčešće ratne izbjeglice. Značajnije međunacionalne netrpeljivosti između pojedinih etničkih grupa koje dolaze iz BiH nije bilo, s tim da se, pogotovo u ratnim godinama, uvijek nekako znalo gdje su "jedni", a gdje "drugi", tako da bliskih susreta, recimo, Srba i Bošnjaka i nije bilo. Danas se ta granica polako gubi, pa je moguće vidjeti i čuti sasvim čudne miksove kultura i potkultura, nezamislive na prostorima odakle dolaze. Nije rijetkost da se, naprimjer, u bosanskom restoranu zajedno služe prebranac i pljeskavica (to je orijentalni, najvjerovatnije originalni makedonski izum) a da sa zvučnika naizmjenično trešte narodnjaci i pjesme Zabranjenog pušenja i Elvisa J. Kurtovicha.

Aida živi s majkom i u Sloveniju je došla kao beba. Na pitanje odakle su njeni, samo odgovara: "Ne znam, ja nemam tatu, ja mislim da su njegovi bili iz Bratunca ili iz Voljavice…"

Miha Đ. Štamcar, urednik u tjedniku Mladina i jedna od kultnih ljubljanskih "faca" u posljednje dvije decenije, ovako komentira taj fenomen. "Ja nikada nisam znao ko je što, u onom smislu da prepoznam ko bi mogao biti Srbin, ko Hrvat, a ko Bošnjak iz Bosne. U Ljubljani je integracija, odnosno zbližavanje društvenih grupa, išla lakše, u mnogim faktorima. Jedna od osnovnih crta u podjeli prema strancima bi mogla biti ta da je ljevica nekako bila 'mekša' prema strancima, dok je, naprimjer, desnica bila oštrija i zalagala se za 'čisto' društvo. Marjan Poljšak, predsjednik nekoliko desnih stranaka, danas gradonačelnik Ajdovščine, značajnog industrijskog mjesta u Sloveniji, jednom je bio upitan da li bi kad bi mu se kćerka vratila kući sa nekim ko nije Slovenac, dakle južnjakom, ponudio doručak. On je odgovorio da ne bi mogao, a kad je upitan da li bi radije da mu kćerka padne u zagrljaj Slovenke ili neslovenca, ispalo je da bi mu draže bilo da mu je kći lezbijka nego da ima zeta 'čefurja'. Dakle, postoji jedan oblik one podjele na 'partizane' i 'domobrane', pri čemu ne znači da su svi koji su bili za prve otvoreniji prema strancima, a svi drugi protivnici miješanja slovenskog društva, ali… osobno ne bih drukčije mogao zamisliti ovo društvo bez upliva svih ljudi koji tu žive. Pogledajte reprezentaciju Slovenije koja se izborila za učešće na Svjetskom prvenstvu u Koreji i Japanu. Gdje bi bili da nema ovih sa ić - Bošković, Zahović, Aćimović, Vugdalić, Cimerotić… da ne nabrajam dalje. Svakog od njih bih volio odvesti na ručak i slaviti ga kao nacionalnog heroja. S druge strane, muzika iz tih krajeva je in. Sluša se više nego prije i čini mi se da je kroz nogomet, kroz koncerte, kroz neku vrstu kontinuiranog razvijanja različitosti, moguće upozoriti ljude na to da pored njih živi neko drugi i drugačiji."

Šta kažu brojevi o eventualnoj slovenačkoj ksenofobiji i homofobiji? Prema anketi Centra za istraživanje javnog mnijenja, koji vodi dr. Samo Uhan, više od četvrtine Slovenaca ne bi za susjede voljelo imati, recimo, muslimane, dok njih 22,1% ne bi voljelo Jevreje(!). Na prvom mjestu nepoželjnih su narkomani (u komšiluku ih ne bi željelo 79,1%), potom alkoholičari (75,8%), homoseksualci, ekstremni desničari i ljevičari (oko 50%) i onda Romi.

U prvim godinama osamostaljenja u Sloveniji je sa zvaničnih programa bila prognana "južnjačka muzika", ali su uživo cvjetali tzv. "Balkan-žurevi" na kojima bi se uskomešavala krv druge generacije. Danas stvar izgleda drukčije, jer najteža su vremena prošla. Sada i u uglednijim lokalima poslije dvanaest "lupa" kakav Halid Bešlić ili Željko Joksimović, uz, naravno, opće(narodno) veselje prisutnih.

Nekada su se ekskluzivna mjesta za Bosance, odnosno balkanmusko, kako taj žanr zovu Ljubljančani, krila u podrumima; danas su koncerti Balkan-zvijezda tako česta i obična stvar, pa je moguće da je nedavno održani nastup Harisa Džinovića u Tivoliju bio slabo posjećen.

Mustafin tihi život Dosta znanih i uglednih stanovnika glavnog slovenskog grada nije bilo pozvano kod gradonačelnice, ali oni su neodvojivi dio te sredine i dali su joj neizbrisiv pečat: Aldo Milohnić, šef centra za civilno društvo i Centra za kulturnu politiku pri Mirovnom institutu, njegov kolega Tonči Kuzmanić, autor nekolicine sjajnih studija o Sloveniji, teoretičar medija i sjajan analitičar društva, zatim pjesnik, tv-novinar i glumac Esad Babačić, ikona supkulturne Ljubljane, pa nekadašnji direktor Slovenske tiskovne agencije Nebojša Bošković, nekoliko briljantnih intelektualaca i profesora među kojima su Marcel Štefančič jr., Miha Zadnikar, Sandra Bašić-Hrvatin, Aleš Debeljak… To su ljudi koji bi mogli pomoći u prevazilaženju razlika i otvorenom dijalogu između onih koji su ostavljeni sami sebi. U sredini. Između su dvije države koje će se koristiti njihovim uslugama samo ukoliko to bude odgovaralo trenutnoj "politici".

Politici? Onoj koja koristi poznate simbole kako bi rekla stvari sasvim oprečne onima koje bi se morale reći. Drugim riječima, tzv. tranzicijska ljevica i centar, a takve su, uglavnom, i partije kojima pripadaju i u ovoj priči pozitivac Lagumdžija i negativac Rupel, koje obično nastupaju s pozicija desnice, ali se koriste terminologijom koja podsjeća na onu koja bi mogla ostaviti dojam zabrinutosti, odanosti prema "višem cilju".

Što se tiče Bosanaca u Sloveniji, vidjeli smo, nije se proslavio niko, osim nekolicine pojedinaca koji su svojim životom i radom u ovoj zemlji ostavili trajne tragove. Ovdašnje bošnjačko vodstvo je uglavnom "poklopljeno" od strane nekadašnje SDA (koja je, baš kao i njena mati u Bosni, imala tri frakcije, jednu goru od druge), od bosanskih je Srba i Hrvata ovdje bilo iluzorno očekivati da se ponašaju drukčije od onoga kako se ponašala većina u matici, a Slovenija ionako čeka prijem u NATO i Evropsku uniju pa da se konačno jednom riješi Balkana, odnosno - "kurtališe bede".

Drumovi će, tako, pogotovo i slovenski, koji su većinom izgrađeni njihovim rukama, poželjeti Bosanaca, ali njih neće biti. O njima će se šutjeti ili se neće znati ništa. O Mercatoru, Rupelu, Lagumdžiji, prijemima kod gradonačelnice ili uvjetima prijema u NATO, znat ćemo sve sada kad već na vrijeme nismo htjeli znati ništa o dva svijeta koja žive jedan pored drugog, tako blizu, a tako daleko.

Mustafa je iz Kozarca došao još u šezdesetim, i tu je u Sloveniji zasnovao porodicu. On u Bosni nikada nije otišao u mesdžid jer su ga pitali zašto ne dolazi redovno klanjati. U Sloveniji ga, pak, nisu pitali ništa drugo nego da li na posao u Velepekaru dolazi na vrijeme. Sve između toga je šutnja. Ona šutnja koja uvijek najviše govori.

Arhiva Dani
249