|
 za
buđenja, upalio sam kompjuter da vidim: šta kažu drugovi četnici?
Ovaj put - nema njihovih grdnji. Koje mi dođu kao pilule za
jačanje organizma. "Budale, ne znaju da ti time samo
pripunju barut i prave ti merak", kako reče Faiz
Softić. Pohvale i ohrabrenja, naprotiv, slabe moj imunitet.
Jedan čitalac veli: "Blago tvojoj Majci što te rodi."
Našto zasuzih, kao posljednja pizda. I sjetih se svoje rečenice
iz doba opsade: A svim istinskim ljudima koje sam na zemlji
sreo želim najveći od svih blagoslova koje mogu zamisliti:
da poslije smrti u svojoj djeci nastave živjeti onako kako
u meni živi Darinka. I zato - baš joj blago što me rodi:
neće prestati da, iz groba, ovaj svijet gleda, kao kroz prozor,
kroz moje oči, dok se i one ne zaklope. Više od toga ne možeš
učiniti za pokojne.
Uoči rata, dok sam sjedio
na betonskoj ploči njenoga groba u Nikoljcu, i gledao u travi
pčele, koje rade pjevajući kao socijalistička omladina, pitao
sam se: zašto? Koji je smisao onolike njene patnje, čemu onolike
muke? "Ni zbog čega, onako", kaže mi Jehova glasom
Ivana Iljiča. Zašto je cio vijek pazila da nikom ne "natruni
ni vodu", čemu onoliki strah da joj djeca ne uzmu obraz,
i zašto bi čovjek morao biti moralan kad svak zna da smo u
svijetu gdje odvajkada "nesoji ćetaju ko blagovijes"?
Bio ti splačina ili vitez, na kraju krepaš kao pašče, pa čemu
onda čuvati obraz? "Ni zbog čega, onako", opet sam
čuo Savaota, preobučenog u Tolstojeva junaka. Ima ljudi
koji su zli, ima ih koji dobri, to je sve, iza toga ne traži
ništa drugo, i ništa više. Sjetih se da sam u mladosti snivao
o drukčijem svijetu u kojem dobro ne bi, kao u ovom, bilo
posve bez temelja, svijetu u kojem živiš onoliko dugo koliko
si dobar i onoliko kratko koliko si zao: umiralo bi se, posve
zasluženo, u tridesetoj ili u dvjesta tridesetoj godini. Znam
da bi idalje bilo onih koji ne bi mogli bez zla, kao što ovisnik
ne može bez heroina, mada zna da mu to skraćuje vijek, ali
čini mi se da bi ljudski moral bio ukotvljen u nečem stvarnijem
jedino ako bi čovjeku dobro koje sadrži moglo da život produži,
a ne da mu ga dokazano skraćuje. A "kakav je ovo svijet
gdje dobro truje onog ko ga nosi?", pitao se zaludu Šekspir.
Faiz mi javlja i-mejlom
iz Luksemburga: "STRIC, eto me dolika 22. ovog. Pozdrav
svima." Iz riječi STRIC, kako me u ratu zvao, navrvješe
uspomene. Sjetih se jajeta koje je '93. donio Ivani, a otkud
mu, pitaj boga. Istina, njegov osmijeh je govorio: šta se
čudiš otkud mi, pa jesam li Sandžaklija ili nijesam? Bješe
jutro, a Faiz se vratio s položaja na Čolinoj kapi, gdje je
četnik mogao da te ozgo umlati kamenjem. Promrzao, zakrvavljenih
očiju od nesna, vadi izistinsko jaje koje potom pruža mojoj
kćeri, držeći ga, beskrajno pažljivo, među palcem, kažiprstom
i srednjakom. Slika koja se teško zaboravlja. Sjetih se i
Faizove priče koju bih mogao pretvoriti u čisto umjetnički
tekst, ali pošto je Faiz pisac, stid me da mu otimam priče,
stoga ću je ovdje samo zabilježiti.
Naši položaji na Trebeviću
bili su kod kuća Pandurevića, a pedeset metara visočije, u
strani, četnički rovovi. Rijetko se desi da koga vidimo, osim
ako profikne ispred očiju. Toga dana, dvojica naših stoje
u tranšeji i promatraju četničke rovove. Ugledali su jednog:
stoji, prekrstio noge, u jednoj ruci mu puška, a drugom rukom
daje nam znak. Nama izgleda da maše: dlan, okrenut ka zemlji,
diže se i spušta, diže se i spušta, kao da hoće reći: sjedi!
"Šta ono radi ona budala?", kaže naš jedan. "Pojma
nemam, jebi mu mater", veli drugi, pa vadi duhankesu
i počne da mota cigaru. U taj čas metak ga peči u vrat. Šikne
krv. To je, znamo odlično, onaj snajperist što puca isključivo
u vratnu arteriju. Pogođeni je pao, ali je odmah ustao, istrčao
do drugog rova, gdje su mu ukazali pomoć. Uspjeli su ga spasiti.
Docnije smo shvatili onaj znak rukom: nije ih mogao opomenuti
glasom, pa im je rukom mahao da čučnu, jer ih snajperist ima
na nišanu! Inače, nema ti ništa gore nego kad dođeš na stražarsko
mjesto, pa ti kažu: "E, taman tu đe ti stojiš, poginuo
je prekjuče Muho". A ti: tpu, tpu, tpu, zapljuješ to
mjesto, da skineš uroke.
U Ferhadiji, prijatelj
me upoznaje s poznanicom. Pružam ruku, ali ona svoju sakri
iza leđa: "Ja se ne rukujem." Nije mi prvi put da
ispadnem slijepac: znam da se pokrivene žene ne rukuju, ali
vazda kasno opazim, zapravo kasno mi dođe do svijesti da su
pokrivene. Zacrvenio se moj prijatelj, od ljutnje, ili što
misli da je kriv za neprijatnost koja mi se desila. Nastavljamo
šetnju. Ne može je očima vidjeti, veli, ne zato što se pokrila.
Jer "šta bi drugo kad se ni jedno muško na ulici za njom
više neće okrenuti". Ne zamjera joj ni što onoliko vazi
o Alahu, a ni što je "60-ih učestvovala u seksualnoj,
a 90-ih u islamskoj revoluciji". Doduše, dvije revolucije
za svega tridesetak godina, "to ne bi se reklo da može
izdobriti, ali, hajd, nek je vrag nosi". Međutim, kad
počne da "teoretiše o pokvarenosti današnje mladeži,
onda je to da krepaš! Ona, koju je opalio svak kome se nije
žurilo na voz, sad sikće protiv cura koje pronose go pupak
Ferhadijom!".
"Vidiš šta ovi tvoji
rade?", pita me jedan od ljudi koji su mi odlični poznanici,
ali, priznajem na vlastitu sramotu, ne znam kako se zovu.
"Koji moji?" "Pa Alijansa." "Šta
radi Alijansa?" Čovjek me izvijesti da su poslanici u
Predstavničkom domu sebi primanja digli sa 1.600 na 1.900,
a u Domu naroda sa 2.100 na 2.400 maraka. "Kako čujem",
velim ja njemu, "svi su za to glasali, jedino je Mirnes
Ajanović bio protiv." "Daj, ne pravi se tošo. Znaš
da je od Alijanse zavisilo hoće li ta odluka biti usvojena
ili ne." "Ne pravim se tošo. Nego, prvo, da obojica
čestitamo i poziciji i opoziciji na ovom viteškom gestu! A
drugo, zašto misliš da je Alijansa - moja?" "Zar
nisi član SDP?" "Bio. Dok su bili opozicija. Sramota
je da umjetnik bude član stranke na vlasti. Ako nisi opozicija,
nisi ništa. Ja sam se u SDP učlanio kad je imala 5% birača,
što je bio ozbiljan razlog za vjeru da nikad neće doći na
vast." "E, pa, evo, dođoše. Veli mi Feđa: prvo
Alija pa Alijansa - sama ti riječ kaže da među njima postoji
nebitna razlika koja mene neće prevariti."
Nije mi prvi put da slušam
ovakve priče. I vazda kažem: ne mislim da će Alijansa još
dugo izgubiti vlast. U obrazloženju, pored ostalog, navodim
i Borhesa: "Svi mi osjećamo da živimo u beznadežnoj
zemlji i možda jedina snaga koju ima naša vlada leži u činjenici
što ljudi misle da bi bilo koja druga vlada bila isto tako
loša."
Sjedim u kafani s Enverom
Kazazom. "Sjećaš li se priče o Osmanu Brki koju smo
čuli u Tešnju?", pitam ga. "Koje priče? Nismo čuli
jednu", kaže Enver. Ukratko mu izložim priču o velikom
komunisti Osmanu Brki koji se danas iskukuljio u tolikog
vjernika da ga uopšte nije stid reći: "Bio bih najsrećniji
kad ateizma u BiH uopšte ne bi bilo". Ne znam šta je
gore, Brkina ili Ibrišimovićeva rečenica: "Za
mene su nevjernici obične žvrljotine u vazduhu." Inače,
Brka je bio nastavnik geografije, matematike, čega li. Prije
rata, dok je bio avangarda radničke klase, Brka izvede Mujicu,
pred tablu, da odgovara. A na stolu mu bokal s vodom. Pošto
đak dobije jedinicu, ili prolaznu, svejedno, Osman kaže: "Popij,
Mujica!" Tako se veliki ateist borio protiv ostataka
mračne prošlosti: nek Mujica, u ramazanske dane, za svaki
slučaj, popije vode. I Mujica, šta će, omrsi se, valjda nije
bilo zdravo pred svojim nastavnikom priznati da postiš. "Ih,
pa tu priču zna svak u Tešnju", odmahuje Enver rukom.
"Sjećaš li se od koga smo je čuli?" "Ne. To
je bilo davno, kad smo prvi put išli na književno veče u Tešanj.
Mogla nam je to ispričati i moja snaha. Kojoj je Osman predavao."
Arhiva Dani
249
|
