("Caco je i heroj i
zločinac", Dani 246, 1.
mart 2002, str. 8-11/25;
"Šta mislite o stavu
Alije Izetbegovića da je
Mušan Topalović Caco i
heroj i zločinac", Fokus,
Dani 247, 8. mart 2002,
str. 14)

Demistifikacija Cace

Nalazim da su rezultati ankete o Caci zbilja impresivni. S obzirom da se nadam prevazilaženju ratnih užasa i stvarnom nastavku suživota i, štaviše, zajedničkog života u cijeloj BiH koja bi bila država tri ravnopravna naroda i svih njenih građana, mislim da vam mogu predložiti interesantnu temu: Demistifikacija Cace. Istraga na ovu temu bi odgovorila na pitanje: Ko je stvarno bio Caco (od rođenja pa do smrti). Mislim da je vrlo važno da se odgovori na pitanje koja su to herojska djela zbog kojih ga bivši predsjednik države i vođa cijelog naroda te 87% anketiranih čitalaca smatraju za heroja (41% isključivo za heroja, 46% za heroja-zločinca). Isto tako, mislim da bi bilo dobro da se demistifikuju i ostala potencijalno zločinačka djela osim "devet zaklanih 'naših' policajaca i vojnika", kako to kaže NAŠ ostarjeli predsjednik svih Bosanaca i Hercegovaca. Da li je Caco ikada operisao van teritorije pod kontrolom Armije BiH? Ako jeste, kada i koja je junačka djela počinio. Ako nije, onda kako je ikada mogao doći u kontakt sa "njihovima", ili, pak, postati heroj. U oba slučaja, čiji su bili oni koje je pokupio sa njihovih domova i ulica u Sarajevu i lišio života? "Naši" ili "njihovi"? Tih devet mladih ljudi definitivno zaslužuje vječno spominjanje po imenu. Također, bilo bi interesantno nabrojati i ostala lica koja su stradala od strane Cace i njegovih podređenih, također po imenu.

Također, bilo bi više nego interesantno pogledati naviše u komandnom lancu, i demistifikovati veze Cace sa ljudima iznad sebe: ko mu je komandovao, ko je znao ili morao znati kakva junačka i ostala djela on čini, čiju je naklonost uživao, ko ga je podržavao, ko mu se protivio i slično. U isto vrijeme sa Cacom, trebalo bi demistikovati i ostale sarajevske koljače (ako to već jesu). Znam za jednog sličnog, koji je operisao na Grbavici, zvao se Batko. Trebalo bi nabrojati i njegova herojska i zločinačka djela. Ovo sve sa jednim razlogom: želimo pomoći da narodi BiH dobiju stvarnu šansu za oporavak i novi život, što podrazumijeva toleranciju i oprost. Bez nje ćemo svi zauvijek čamiti zakovani za dno. Cacina djela nikada neće biti oproštena dok ne budu demistifikovana i smještena pojedinačno i grupno na odgovarajuće mjesto na potezu između herojstva i zločina. I između "naših" i "njihovih".

Zoran Kajmaković, San
Jose, Kalifornija, SAD

("Hrana je najbolja
ishrana", "Pismo
debeloj sabraći", Dani
248, 15. mart 2002, str.
46-65)

Hvala za dijete!

Poštovani gospodine Pećanin, Čestitam na čitavom dosjeu iz prošlog broja posvećenom gojaznosti i dijetama, a naročito na Vašem Pismu debeloj sabraći. Izvrsno. Godinama kuburim sa mojih pet-šest kilograma viška i pratim sve što se o savjetima za dijete piše. Međutim, moram Vam odati priznanje: nikada u životu nisam ništa bolje pročitao od Vašeg teksta o problemu koji muči toliko puno ljudi. Da ste bez premca novinar broj jedan u BiH, moraju Vam priznati i oni koji se možda ne slažu s ponekim Vašim stavovima. No, otkrili ste nam tekstom iz prošlog broja da nisu politika i druge "ozbiljne teme" jedine o kojima ste u stanju sjajno pisati. Zato, hvala Vam i siguran sam da i drugi redovni čitaoci Dana očekuju još sličnih tema i Vaših tekstova.

(P.S. Ono o kineskoj hrani niste u pravu. Vi mora da ste posjećivali samo loše kineske restorane.)

Neven Šešlija, Sarajevo

("Špijunske igre s
državnim tajnama",
Dani 247, 8. mart 2002,
str. 36-39)

Nema monopola nad istinom

Sto puta ponovljena laž postaje istina, ali i takvoj laži dođe kraj, a zamijeni je stvarna istina. Za to je bezbroj primjera u prošlosti.

Ne želim se obraćati gospodinu E. Mujezinoviću jer bih trebao uložiti mnogo truda i papira da komentarišem sve navode i insinuacije koje on navodi u tekstu a kojima je inače sklon. Ono što je za mene tužno i poražavajuće jeste činjenica da jedan takav tekst potpiše sam urednik. Ni jedan pojedinac nije dobio bitku protiv medija, jer u medijima laž i istina izgledaju isto i pobjeđuje onaj ko ima bolju logistiku. Ovaj atak gospodina E. Mujezinovića i ekipe doživljavam kao svojevrstan pokušaj usmjeravanja istrage u željenom pravcu s jedne strane, kao i sklanjanje u sjenu da se nje i njih ne bi ko dosjetio kao mogućih organizatora i izvršioca pomenutih djela.

I na kraju, niko nema monopol nad istinom, a to je moje najjače oružje i ja se u njega uzdam i uvjeren sam da će na kraju pobijediti istina i pravda, a do tada pišite, prosto vam bilo, makar to koštalo živaca i zdravlja inih porodica pa i moje, jer će se možda takvim pisanjem brže otvoriti putevi ka istini.

("Špijunske igre s
državnim tajnama",
Dani 247, 8. mart 2002,
str. 36-39)

Ko je Enver Mujezinović?

U zadnjem broju vašeg lista objavili ste članak pod naslovom "Bošnjačko obavještajno podzemlje: Špijunske igre s državnim tajnama", u kojem objavljujete dijelove nekakvih pismena Mujezinović Envera koji vrve neistinama.

Jedini razlog zbog kojeg sada reagujem na vaš članak je pogrešan zaključak koji izvodite na kraju teksta nasjedajući na Mujezinovićeve podvale kojima mene dovodi u vezu sa ubistvom Ugljena. Ovaj zaključak Mujezinovića kao čovjeka od struke najbolje pokazuje njegove sposobnosti. Za vašu informaciju, "ja, koliko znam, još nisam završio" i sada sam aktivan u Službi za razliku od Mujezinovića, koji nije u Službi, kao i nekih drugih, ali o tome nekom drugom prilikom.

Međutim, kada smo već ovdje, da pokušamo malo analizirati kompletan tekst, odnosno Mujezinovićevo pisanje: kao prvo, primijetit ćete da Mujezinović operiše podatkom pouzdan izvor, prijatelj, rođak i slično, ne dajući čak ni inicijale izvora, čime određenu ličnost blati i kompromituje, a ne daje mogućnost da se od izvora uzme izjava kroz koju bi se izvršila provjera pouzdanosti, odnosno na pravilan način dokumentovala saznanja.

Tako, kaže da ima informaciju da je izvjesni Pervan Hasan prokomentirao u radnoj sredini ubistvo Ugljena riječima "Elhamdullillah", ali ne zna pred kim. Priznat ćete da se ovdje postavlja pitanje pa od koga je onda dobio informaciju.

Međutim, on arogantno traži da se ove njegove tvrdnje dokumentiraju, iako je iz naprijed navedenog vidljivo da Mujezinović za svoje tvrdnje ne daje mogućnost dokumentiranja. Ja iz toga zaključujem da je Mujezinović kao čovjek od struke mislio na jednu veoma popularnu istražiteljsku metodu KOS-a, tzv. "izvlačenje priznanja", koje su osjetili oni nesretnici koji su imali priliku proći istražni tretman KOS-a, gdje se do materijalne istine dolazilo psiho-fizičkim zlostavljanjem, odnosno premlaćivanjem, elektrošokovima, ucjenama i slično.

Da kompletna priča bude uzbudljivija, Mujezinović moli da se ova saznanja ne čine dostupna drugim licima! Kojim? U isto vrijeme ovaj tekst je dostavio većem broju pisanih medija.

Nakon vašeg komentara u pasusu "Repriza istrage", citirate Mujezinovića gdje nam on nudi priču o njegovom ubistvu koju potkrepljuje informacijom dobijenom od četiri provjerena izvora!? I opet nema naznaka ko su izvori da bi se moglo, kao što sam naprijed rekao, dokumentirati saznanje. Ova saznanja Mujezinović u formi pisma dostavlja Ugljenu i Ljevakoviću, kao da je s njima u zavadi ili kao da su oni stotine kilometara daleko od njega, ali ne sačinjava službenu zabilješku u skladu sa odredbama ZKP-a. Takođe, Mujezinoviću smeta što se istražuje Pogorelica, navodno ga prati Asim Sinanović, njemu poznato lice, inače jedan od vozača Alispahić Bakira, kada je bio ministar MUP-a i direktor AID-a, zatim, tvrdi da su osvanuli tragovi tajnog ulaska u njegovu kancelariju, a ne traži da se izvrši uviđaj, i još pregršt gluposti, ali nigdje struke, profesionalnosti i tako dalje. U ovom pismu najinteresantniji je pasus gdje se Mujezinović hvali pa se poistovjećuje sa Sherlockom (izmišljeni lik).

Takođe, interesantno je da Mujezinović sam navodi da se 28.09.1996, godine kada je ubijen Ugljen Nedžad, vozikao u posuđenom automobilu od prijatelja(?), te da ga opet nepoznati prijatelj između 20.10 i 20.20 sati obavještava da je Ugljen ubijen (u prvom dijelu teksta navodite podatak da se ubistvo desilo između 20.00 i 20.30 sati). Ako je suditi po satnici, izgleda da mu je prijatelj bio na licu mjesta ubistva!!!?

U ovom tekstu, meni lično pažnju je privukla kratka biografija pod naslovom "Ko je Enver Mujezinović?". Čitajući je, sjetio sam se da su biografije ovog tipa objavljivane u udžbenicima istorije, npr. ..., bio učesnik NOR-a od 1943. godine...., a gdje je bio do 1943. godine, nigdje ne piše? Kako sami tvrdite, Mujezinović je u bivšoj JNA bio zapažen obavještajni kadar, jedan od onih koji su nosili epitet "đak generacije". Službu je, po sopstvenim tvrdnjama, napustio 15.04.1992, nakon četiri godine provedene u Beogradu. Ovdje je nemoguće ne primijetiti da obavještajni kadar "đak generacije" nije znao šta se sprema BiH, da JNA naoružava članove SDS-a, pa tek 15. aprila dolazi u Sarajevo, iako je rat u Hrvatskoj već 1991. godine pokazao namjere agresora i njegovu genocidnu politiku, Mujezinoviću je trebalo više od godinu dana da upali?

Na koji način je iz Beograda do Sarajeva došao i kako je uspio ući u već čvrsto blokirano Sarajevo, pitanje je bez odgovora. Činjenica da odmah po dolasku u Sarajevo na volšeban način dobija zadatak formiranja Obavještajno-sigurnosne službe Ministarstva odbrane i u junu postaje načelnik te službe, govori sama za sebe. Svoju stručnost dokazuje pisanjem informacije-odgovora o zarobljenim agresorskim vojnicima (u toku je istraga o njihovom navodnom ubistvu u Velikom parku ispod doma Policije), gdje navodi da su isti pušteni kućama (nakon provedene istrage), a pismo potpisuje ministar Jerko Doko.

Kakva je uloga Mujezinovića u KOS-ovoj kombinaciji "ubistvo starog svata Gardović Nikole", vjerovatno će se saznati u narednom periodu, ali prema onome što sada znamo, ovo ubistvo je bilo povod da se 1. marta 1992. godine blokira cijela BiH, a ne treba biti veliki stručnjak pa zaključiti da je ovo ubistvo odgovaralo samo agresoru na RBiH. Ovdje nije zgoreg napomenuti da je i Karadžić Radovan bio visokopozicionirani saradnik KOS-a!!!

Što se tiče navodnog naručenog ubistva Mujezinovića, bilo bi interesantno da isti saopšti javnosti da li je lice koje je on označio kao izvršioca isto lice preko kojeg je on provodio mjere prema Mati Šarliji, (intervju Delalić Ramiza, objavljen u Oslobođenju) te kako, gdje i zašto je kupio tom licu spavaću sobu u vrijednosti 10.000. DM i kako je mogao priuštiti sebi takav izdatak. Zašto ga je htjela ubiti ta osoba, najbolje zna Mujezinović (ja mislim da ga je Mujezinović izradio za obećanu nagradu), jer je on sa njim tikve sadio, a što bi narod rekao: ko sa đavolom tikve sadi..., mora imati para.