Opservatorij

Borgesovo oko

Milomir Kovačević Strašni: Souvenirs de Sarajevo; galerija Fait&Cause, Pariz, mart 2002.

I prođe, tako, neko vrijeme, lijepo ili ružno, vrijeme čijih glavnih osobina čovjek obično nije svjestan, jer valja misliti na druge, ozbiljnije stvari. U osamdesetim nismo razmišljali kako ćemo živjeti, jer sve je bilo nadohvat ruke. Češće se počelo ići u inostranstvo, u prodavnicama u Sarajevu mogla se kupiti sva ona roba po koju smo išli u Trst, po jeftiniju hranu se komotno moglo u Mađarsku, kurs dinara Ante Markovića je u odnosu na njemačku marku stajao bolje nego partizani prema Nijemcima u pjesmama Izeta Sarajlića, dakle sedam na jednoga, odnosno na jednu. On, Milomir Kovačević Strašni, tada je, praktično, živio u CEDUS-u, u studiju i komori na drugom katu zgrade u ulici Maršala T. i fotografirao, razvijao, osvjetljavao... Uvijek na ulici u šarenom džemperu, nasmijan i skroman, nije imao iluzija ni prevelikih želja.

"Ja i sada u Parizu živim kao i onda u Sarajevu", govori dok pijemo prvu flašu Bordeauxa u kafani nazvanoj "Filozof", blizu galerije Fait&Cause, gdje je postavljena velika izložba, "za fotografiju, za to da radim ono što volim i znam." Da, s genijem u Sarajevu je uvijek nekako tako da ga sredina, ne znajući gdje bi ga smjestila u svojoj zatvorenosti, cinično izlaže blagoj vrsti podsmijeha i otežanim uvjetima života. Možda se taj odnos sad Sarajevu i vraća: većina njegovih uspješnih kreativaca živi negdje po svijetu. Raja je, dakle, za svoje uzore birala drukčije od njega, Strašnog, ali on nije bio uzrujan zbog toga. Osobina genija jeste da i u najgoroj situaciji za sebe potraži unutarnji mir. Oni koji su ga voljeli znali su njegovu tajnu.

"On živi u fotografijama", zapisao je u promotivnom tekstu za izložbu François Masperaux, fotograf i pisac. Fotografije koje prikazuju smrt, ubijanje Sarajeva, jedna su vrsta selekcije koju bi moralo imati svako pamćenje. To je ono borhesovsko oko koje - kao u priči A Bao, a Qu - vidi sve što mu se stepenicama približava. Svijet je tako uvijek nestalan, ali providan, barem oku kakvo je njegovo.

Miletovo (kako ga najbliži zovu) oko je klasičnom Leicom zabilježilo one događaje u ratnom Sarajevu koji se zbog siline užasa nisu mogli ispričati. Prvi put sam, ovdje u Parizu, vidio fotografiju mrtvog kolege Željka Ružičića. Nisam ga prepoznao, u prvom trenutku nisam čak ni znao kako okrenuti fotografiju, a Strašni je rekao samo jednu riječ: "Naopako". U njoj kao da se čulo sve o vremenu u kojem život nije vrijedio ništa, ali je bio vrlo blizu onome što ljudska priroda suštinski i jeste.

"Devedeset posto ljudi koji su bili moji prijatelji prije i u toku rata, i danas su", nastavlja Strašni. "Rat je zahvalan zbog toga što u situaciji kad ništa nemaš, znaš da je onaj ko dijeli s tobom a ni on ništa nema, pravi prijatelj."

Sarajevo će napustiti 1995, u jezivim okolnostima koje sada predstavlja što je komičnije moguće. Reći će samo da je Francis Bueb jedan od najzaslužnijih ljudi što je danas u Francuskoj.

Na izložbu dolazi i djevojka sa državne televizijske stanice. Porijeklom je Sarajka, ali ovdje je već desetak godina, tu studira i želi predstaviti Milomira francuskoj javnosti dokumentarnom reportažom. Smješkam se, njena će naivnost, sasvim sigurno, pomoći da se blagi i šutljivi čovjek načas "otvori".

Kako na televiziji predstaviti nekog čiji portret, fotografiju, ima jednocifren broj ljudi? I kartoteka u kojoj su pohranjeni dokumenti francuskih azilanata.

"Osjećate li nostalgiju za Sarajevom?", pita djevojka. "Pa, sve ih imam u ladicama", odgovara sa kiselim smiješkom. "Dok ih prerovim, sjetim se svih faca i ulica, pa mi i ne fale." Kad govori o raji iz CEDUS-a, Siletu, Nerminu, Mladenu, ili pita za Almu, njegov glas poprima još jednu dimenziju. Opet Borges. Miletov svijet je imaginarno Sarajevo: kad sklopi oči ili gleda svoje fotografije, on se šeta ulicama, bježi od snajpera ili granate, traži razvijač i materijale, pita gdje ima struje da završi seriju koju je upravo "ispucao".

Milomir sjetno kaže: "Nemoj o ratu, evo vidiš da nam je i vino za stolom berba iz 1996." Sretanje najvećeg užasa i humora u njegovim fotografijama ponekad zapanjuje. Serija portreta Josipa Broza Tita, važnog lika za našu generaciju, sugerira raspad svijeta u kojem je samo jedna ličnost imala ogromnu ulogu, preveliku, opterećujuću. Na jednoj fotografiji, velika je temperatura (od eksplozije je nešto izgorjelo pa je plamen zahvatio gornji dio slike) istopila ram i ostavila mrlje na ostatku slike, pa Tito izgleda kao da mu je neki rastafarijanac poklonio dreadlockse. Na seriji drugih, pioniri u kapama i maramama stoje ispod natpisa "Sretan 6. april 1986, Dan oslobođenja"; na njihovim licima, obično susret osmijeha i straha. Ili, slike lutaka koje su detonacije izbacile iz sarajevskih izloga i razbacale po ulici. Onako rašarafljena i osakaćena, ta tijela, poput replikanata iz science fiction storije, podsjećaju na to šta se dogodilo njihovim ljudskim pandanima. Njihove su otkinute noge i ruke naše proteze, svjedoci čerečenja svijeta.

Na jednoj fotografiji, nad iskopanom rakom, za sanduk ili tabut, stoji sjenka. Desna ruka je blizu sljepoočnice, i da se ne vide blago raširene noge, gledalac bi mogao pomisliti da neki vojnik stoji tu i salutira nad grobom u koji svaki čas nekoga trebaju spustiti. U sličnom grobu završio je i otac Milomira Kovačevića, ubijen "greškom", kako se tada po Sarajevu govorilo. Njegove ubice i danas su slobodni građani, a ta sjenka je slika čovjeka s fotoaparatom, koji istovremeno salutira i bilježi, takvom preciznošću kao da je tijelo već tu, u, nedajbože, grobu, a duša koja leti unaokolo sve to skupa snima i nosi po kosmosu. Na onom svijetu bi moglo biti skriveno mjesto gdje su skupljene sve slike s ovoga svijeta. Nekakav grad u kojem brda slika putuju svemirom, da parafraziramo Branimira Štulića Johnnyja.

Šta mislite ima li tamo fotografija Milomira Kovačevića Strašnog?

* * *

- Pa naravno da me 10 godina nisi vidio kad si pobjeg'o.

- Nisam krišom. I nemoj sa mnom tako, sad ću napisati da ti je izložba bila u nekoj straćari i da nikoga nije bilo. (Istina je suprotna, nekoliko stotina ljudi svaki dan vidi izložbu u "epicentru" Pariza.)

- Samo napiši da je bilo struje i vode, da su se fotke mogle razvijati.

* * *

U knjizi utisaka je ostalo zapisano i ovo: "Potucajući se po svijetu i baveći se toliko godina pisanjem, sreo sam veliki broj fotografa - prosječnih, dobrih, odličnih. Jednom sam i napisao da boljeg od tebe nisam sreo. Drago mi je što sam se i ovom izložbom uvjerio da se nisam prevario." (A. Burić)

Zemlja, isto kao ničija

Put u Kandahar, režija: Mohsen Makhmalbaf; Sarajevska zima, 19.3.2002, Kinoteka

Krajem februara, u sklopu međunarodnog festivala Sarajevska zima, prikazana je retrospektiva iranskog filma, tačnije: radilo se o izboru filmova čuvenog redatelja Mohsena Makhmalbafa. Među njima nije bilo Puta u Kandahar, filma koji je na filmskom festivalu u Cannesu lanjske godine dobio priznanje koje se tačno zove: Winner Ecumenical Jury Prize Cannes Film Festival 2001. Oko imena nagrade još dođu one iste grančice koje dođu i oko imena nagrade za najbolji scenarij, koju je uzeo Danis Tanović za film Ničija zemlja na istom festivalu. E, ali za razliku od Ničije zemlje, koja je nastavila svoj burni, kako festivalski, tako i život u kinima, Put u Kandahar se bio povukao iz javnog života. Čak ga ni 7. SFF nije uvrstio u svoj repertoar. I tako sve do 11. septembra 2001. godine, kada se u SAD-u desilo to što se desilo. A to isto što se SAD-u desilo 11. septembra, a desio mu se terorizam, desilo se, u nešto izmjenjenijem obliku i nešto ranije, nad narodom Afganistana. Samo što za terorizam talibana nad Afganistancima nikoga nije bilo briga.

O tom terorizmu govori Makhmalbafov film. A on je čovjek koji je svojim dosadašnjim filmskim angažmanom ne jednom dokazao da mu se može vjerovati.

Zahvaljujući organizaciji Sarajevske zime, Put u Kandahar je ipak nekako uspio doći, pa makar to bilo i u video-formatu, bez titla na bosanskom jeziku, što će reći, djelimično osakaćen. A takva "sakata" kopija upravo korespondira sa sadržajem ovog filma. Priča o Afganistanki Nafas (igra je Nelofer Pazira), koja se, na poziv svoje ranjene sestre negdje u Kandaharu pod kontrolom talibana, vraća iz Sjeverne Amerike u Afganistan, priča je o zaboravljenoj zemlji pod talibanskom vlašću. Nafas ima samo tri dana da spasi svoju sestru, ili će se ova ubiti. Redatelj upravo tu njenu priču, taj put za Kandahar, koristi da prikaže život u Afganistanu.

Kamera prelazi preko lica maloljetnih djevojčica (jer jedino se njima vide lica) postrojenih u redu dok im objašnjavaju da se ne igraju sa lutkama jer lutke su bum - igračke pune mina. To znači i djetinjstvo bez igračke.

Put kojim se kreće desetočlana porodica u nečemu sličnom automobilu pun je bradatih razbojnika. Na tom automobilu se učimo kako upotrijebiti karmin i ogledalo a ne podići feredžu. Bradonje zaustave auto, prijete noževima i otimaju djeci sve zavežljaje. Odlaze sa svom njihovom imovinom, ostavljaju im jedino zastavicu (da li državnu?), da imaju čime mahati dok se pješke probijaju kroz pustinju.

Vidimo i kako stvari stoje sa vjeronaukom. Dok đaci uče Kur'an, mula ih prekine, upre prstom u jednog, a ovaj nabrzinu izbifla sve što zna o kalašnjikovu. A mora da zna. Vidimo i borbu pijetlova. I kako izgleda ljekarski pregled žene u Afganistanu, koji uopće ne izgleda, jer se svodi na to da pacijentica kroz rupu na čaršafu kaže "a". I to tek ako joj pratilac prenese i odobri da učini ono što doktor zahtijeva od nje. A doktor više od "a" ne može zahtijevati. Tu je i misija Crvenog krsta, oko čijih šatora su Afganistanci koji su na bezbrojnim minskim poljima ostali bez udova. Na štakama nervozno kruže okolo. Onda se čuje zvuk motora. Na nebu se vide padobrani. Invalidi na štakama trče prema njima. Dok trče, Mohamed Reza Dervishi pušta muziku. On uvijek nepogrešivo barata muzikom. Onda izgleda kao da invalidi na štakama plešu. Padobrani spuštaju proteze za invalide… (N. Džanko)

Roman o odrastanjima

Asmir Kujović: Ko je zgazio gospođu Mjesec; "Vrijeme", Biblioteka "Nova osjećajnost", Zenica, 2002.

Od prvih rečenica-slika u romanu: "Uperena u tamu, ulična lampa osvjetljava samu sebe. Njeno treperenje pokazuje ponašanje vjetra u zatvorenoj lobanji. Svi događaji iz prošlosti obrazuju jedan špil karata koji se iznova može promiješati...", preko velegradskih tjeskoba, zavičajnih nesanica, generacijskih jazova, ljubavi od sjete i neispunjenosti, i rata, koji za sandžačke dječake što u Bosni tragaju za identitetnim rajem dolazi kao očekujući apokaliptični "spas", Kujović nas nenametljivom i moderno dizajniranom pričom vodi bliskim rubovima muka po ovdašnjim naravima i odrastanjima unutar balkanskih socijalnih, nacionalnih, geografskih, društvenopsiholoških, ideoloških i drugih mračnih ili jedvice osvijetljenih "minskih polja".

Bakir Kačar, mogući glavni junak romana, u želji da zaokruži priču o svome drugu iz djetinjstva i prijatelju Jasminu, sinu školskog direktora čika-Branka i muslimanke Rabe, otvara veliku dramu cijeloga jednog pokoljenja pred žestokim vremenima velikonacionalnih projekata devedesetih godina prošlog vijeka i borbe za nacionalno i dostojanstveno ljudsko preživljavanje. Bakir Kačar se sjeća novopazarskog djetinjstva, vremena odrastanja, Jasminove sestre Suzane i tužne muke po erosu, pa zlosretnih švercerskih tura po Rumuniji i lopatanja i krampanja po komunističkim omladinskim brigadama. Sve dok se ("Sandžaktransom") nije došlo na studije u Sarajevo...

Malo je ko od modernih sandžačkih pisaca, doli, donekle, Šaban Šarenkapić, uspio oslikati sasvim ovdašnja stanja svijesti i psihološkokomunikacijskih "uvjetovanosti" u Sandžaku u posljednjim decenijama XX. vijeka kao što je to upravo pošlo za rukom autoru romana Ko je zgazio gospođu Mjesec. Mnogi sandžački bošnjački pisci (Husein Bašić, Ćamil Sijarić, Murat Baltić, Bajram Redžepagić, Safet Sijarić i dr.) više su se u svojim prozama bavili povijesnim slojevinama ovoga vrtložnog dijela Balkana i Evrope negoli njegovim modernim vremenima i fenomenima... Sliku događanja rata u Bosni i sve što je pratilo tu posljednju bosansku apokalipsu Asmir Kujović je, kroz Bakirov ili Jasminov lik, recimo, mogao sasvim komotno isprepisivati iz životnih iskustava nastalih u opkoljenom i branjenom Sarajevu 1992-1995. godine.

U romaneskni zaplet autor upliće Jasminove dnevničke bilješke ("Dnevnik o džihadu"), bilješke djevojke Marine, olakšavajući i sebi držanje romaneskne cjeline na okupu, da bi se u sve te urnebesne psihokolopleti upleli svjetovi od džina, džinkinja i snoviđenja, koje slijede pojedine naratorske opservacije kojima se, prividno, relativizira ukupni pripovjedački postupak, da bi, na kraju, nakon Jasminove "ekskurzije u Babilon" (vojnički rov, neposredni užasi rata, dvojba je li riječ o Jasminovu samoubistvu ili se smrt dogodila od četničkog šrapnela, i moćni san...), cijela se priča digla u Bulgakovljevu atmosferu definitivne odlijepljenosti od svih zemaljskih nesreća i uvjetovanosti. Ta "odlijepljenost" neće, međutim, da bude metafora; hoće da bude svoja vlastita, gotovo jedino moguća, makar i fantastička, neka nova stvarnost.

Taman što smo mogli pomisliti da se Kujovićev roman počinje lomiti, da je autor u nedoumici kako da savlada samopostavljeni pripovjedački "prostor", kako da sebe, kao autora pripovjednog zapleta, i čitaoce izvede "na čistac", sve se odjednom uzvinjuje k onostranosti, ulazi u svijet kur'anskomiradžskih snovidjelica, a uz to i raznih povijesnomitskih "mračnih tunela", miješajući se s konkretnim nevoljama i čudesima ponesenim iz svoga i općega života i sudbine. Narator se ne libi spomenuti i sasvim konkretne likove i činjenice iz našega svakidašnjeg života. Sama stvarnost načas okreće svoje "drugo lice" i počinje istodobno i da nas opominje i da nam se ruga... Posezanje za fantastičkim elementima objašnjivo je razlozima da se koliko-toliko razrijedi opora i nepodnošljiva gustina iste te stvarnosti.

Možda bismo, u sadržajnom smislu, roman mogli, uvjetno, podijeliti u tri ili četiri cjeline: 1. muke sa odrastanjem glavnih protagonista (u Novom Pazaru i, kasnije, u Sarajevu); 2. vrijeme rata; borba za Bosnu i njen i vlastiti identitet - bliski rubovi Života i Smrti; 3. dnevničke bilješke Jasmina, Marine i drugih glavnih protagonista; 4. rubovi sna i stvarnosti; susreti sa svijetom onostranosti... Kujović je modernim pripovjedačkim postupkom, brižljivim biranjem jezika i nijansiranjem psihobiografija glavnih protagonista uspio očuvati sve ove sadržajne cjelinu na okupu, a istodobno izbjeći i zamkama klasičnog (uglavnom, dosadnog) pripovjedačkog postupka i "isklizavanja" iz stilskoobjediniteljskog romanesknog toka.

Ko je zgazio gospođu Mjesec Asmira Kujovića je "mladi roman" samo u pristupu i spisateljskoj energiji koju na njegovim stranicama osjećamo, ali je u jeziku, izrazu i svemu drugome jedan sasvim ozbiljni, "odrasli" roman, koji će, nadam se, postati, nakon svoga skorog objavljivanja, jedna od naših važnijih kulturnih činjenica. (Hadžem Hajdarević)

Arhiva Dani
249

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 249 22. Mart 2002.